INTERVJU – TATJANA MIĆEVIĆ-ĐURIĆ (članica Tima EPK Mostar 2024)

Predsjednica Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine kao član Tima Mostar EPK 2024 branila je aplikaciju Mostara u Briselu. Donosimo razgovor s njom u kojem se osvrće na mostarsku aplikaciju i njezino predstavljanje u Briselu.

DPUmH: Kako je došlo do odluke o kandidaturi Mostara za EPK i ko su bili članovi tima EPK?

T.M.Đ.: Članovi EPK tima dio su Foruma u koji su bili pozvani svi kulturni radnici, umjetnici i drugi koji se na bilo koji način u našem gradu bave kulturom da izraze svoje mišljenje o mogućnosti kandidiranja Mostara za Evropsku prijestolnicu kulture. Nakon pribavljanja pozitivnog mišljenja najvećeg dijela Foruma, Služba za kulturu Grada Mostara pozvala je najaktivnije članove Foruma i od njih formirala Tim za pisanje aplikacije i Koordinaciju. Tih sedamnaest ljudi je u drugom krugu radilo zajedno.

Predstavnici mostarskoga tima koji su u Briselu branili projekt bili su: Mustafa Alendar, Kristina Ćorić, Senada Demirović Habibija, Tanja Miletić Oručević, Almir Mujkanović, Dalibor Nikolić, Danijel Vidović i ja. U Mostaru su ostali: Josip Blažević, Mirko Božić, Sanela Ćorić Mešić, Adela Lerić, Selma Raljević, Ivan Vukoja i Nedžad Maksumić koji zbog privatnih razloga nije mogao sudjelovati u izradi druge prijavne knjige.

DPUmH: Koliko su trajale pripreme za aplikaciju?

T.M.Đ.: Pripreme naše aplikacije trajale su skoro dvije i pol godine.

Naglasak je svakako na posljednjoj fazi – izradi finalne prijavne knjige na kojoj smo radili od početka ove godine do sredine 8. mjeseca, kada je bio rok za njezinu predaju. No, prije toga, prošle godine smo radili na prvoj prijavnoj knjizi koja nam je osigurala ulazak u finale, a još ranije, u drugoj polovici 2017. radilo se na formiranju Tima, izradi Strategije, pronalaženju načina rada, definiranju koncepta i sl.

DPUmH: Upoznajte nas s konceptom s aplikacije.

T.M.Đ.: Zanimljivo je kako se koncept stvarao. Doista to treba izraziti takvim nesvršenim glagolom, jer je uobličavanje koncepta stvarno bio stalni, kontinuirani proces rezultat kojega je postajao jasniji i jasniji nakon svakog našeg sastanka, svake naše zajednički popijene kave…

Krenuli smo od toga da se aplikacijom treba ukazati na probleme s kojima se kao grad i sredina svakodnevno susrećemo u našoj poratnoj stvarnosti, unatoč proteklih 25 godina od završetka rata. Druga ideja, stalno prisutna, bila je isticanje svih naših različitosti i razlika koje su naša specifičnost i naša prednost u odnosu na neke druge sredine. Također, stalno je bila prisutna ideja mosta, rijeke, obala, povezivanja, spajanja…. To su bile polazišne točke. Već u prvoj prijavnoj knjizi te ideje i projekti prikupljeni na javnom pozivu uobličili su se u 4 programske linije: Urbana sinapsa, Mostar u koferu, Svjetla Hercegovine i Kvantni skok. Te četiri programske linije međusobno su povezane, isprepreletene i ujedinjene osnovnom idejom povezivanja i prevazilaženja razlika. Mi smo u aplikaciji često u tom smislu spominjali termin “bridging”. Urbana sinapsa je programska linija u kojoj se problematizira trenutno stanje grada u prostornome, ali i duhovnome smislu. Shvaćena je kao povezivanje grada, u svakom kontekstu – prostornome i ljudskome – sa samim sobom. Programska linija Mostar u koferu obraća se i oslanja na veliku mostarsku dijasporu koja je u posljednjih 25 godina naselila brojne evropske i svjetske zemlje. Programi iz Mostara u koferu usmjereni su prema dijaspori kao publici, a neki od njih uključuju one Mostarce, ne malobrojne, koji su u svojim novim sredinama ostvarili ili ostvaruju zavidne umjetničke karijere. Na taj način se preko ove programske linije Mostar povezuje sa svojom dijasporom. Svjetla Hercegovine naziv je programske linije u kojoj se Mostar povezuje s regijom čiji je prirodni centar. Budući da je zbog ratnih događanja, administrativnih podjela u zadnjih 25 godina, došlo do znatnog udaljavanja Mostara od svoje okoline, Svjetlima Hercegovine smo htjeli vratiti Mostar u središte i povezati ga u smislu kulturne suradnje sa svim drugim hercegovačkim gradovima, kako u Federaciji, tako i u Republici Srpskoj. Konačno, Kvantni skok, kao posljednja programska linija, pretpostavljala je programe koji se odvajaju od aktualnih dnevnih problema življenja u Mostaru i uvođenjem suvremenosti u svakom obliku povezuje Mostar s budućnosti. Bili smo sigurni da bi ta budućnost bila bolja.

U biti, najbolje tumačenje naše ideje, koja se, kako sam već rekla, polako kristalizirala tijekom našeg rada, bilo je upravo to – kroz suočavanje s pojedinim problemima, stanjem u gradu, (ne)osviješćenosti građana, apatijom, nostalgijom, nesuradnjom, nepovjerenjem i sl., rješavali bismo te probleme i okretali se i približavali boljoj budućnosti. Metaforički, most koji nevidljiv postoji kao refleksija postojećega, materijalnoga, bio bi prijeđen i time bi se zatvorio krug kojeg čini konkretno i idejno, svjesno i nesvjesno. Taj krug je EPK Mostar 2024 planirao ispuniti kulturom i umjetnošću.

DPUmH: Na kojim projektima bi Društvo povjesničara umjetnosti Hercegovine bilo uključeno u projekt mostarske aplikacije?

T.M.Đ.: Društvo povjesničara umjetnosti svoje je mjesto prije svega pronašlo u programskoj liniji Svjetla Hercegovine, u dijelu koji se bavio baštinom. Naime, stanje zaštite kulturno-povijesnog nasljeđa u našem gradu, regiji, ali i čitavoj državi, nije zadovoljavajuće. Kandidatura za EPK činila se dobrom prilikom da se povijest umjetnosti kao struka koja je jedna od temeljnih struka u zaštiti naslješa i građenja odnosa prema baštini, uključi upravo na taj način. Željeli smo unaprijediti rad i postavke Muzeja Hercegovine u Mostaru, međutim, predstavnik Muzeja nije bio raspoložen za takav, ali ni bilokakav vid suradnje. Zbog toga smo se, kao nezavisna strukovna udruga, odlučili samostalno uključiti u “muzejske” aktivnosti predlažući projekt Muzej za sve koji podrazumijeva postavljanje velikih video zidova na par važnih mjesta u gradu na kojima bi se prikazivale slike najvažnijih kulturnih dobara našeg prostora, oaobito onih koja su izmještena ili teško dostupna. Ideja se dalje razvijala u smislu koncipiranja hologramskih prikaza važnih osoba iz mostarske i hercegovačke prošlosti, postavljanja interaktivnih panoa, eventualno audio-vodiča na punktovima na kojima bi se mogle dobiti osnovne informacije i upute za korištenje i sl. U nekoj budućnosti, zamišljali smo kako bi se trebala dogoditi suradnja s velikim svjetskim muzejima koja bi rezultirala prikazivanjem njihih blaga na našim ekranima, te zauzvrat slanja naših snimaka itd. Drugi projekt se, također, odnosio na muzejsku, ali i arhivsku i drugu djelatnost, a podrazumijevao je digitaliziranje građe i njezino postavljanje na globalno dostupne medije s ciljem omogućavanja lakšeg upoznavanja toga blaga, ali i otvaranjem prema evropskim istraživačima. U suradnji s turističkom zajednicom, DPUmH je planiralo ostvariti dvije “igre” kojima bi se obogatila kulturna turistička ponuda grada i našeg šireg prostora. Te igre su podrazumijevala upoznavanje nasljeđa 20. stoljeća, često zaboravljanog ili potcjenjivanog, te očuvanje načina života kroz očuvanje gastronomije i druge nematerijalne kulture i njezina povezivanja s materijalnim ostacima različitih razdoblja. DPUmH bi bilo i važni sudionik projekta Gradovi – mostovi u kojem su se četiri grada sa starim mostovima: Mostar, Konjic, Livno i Trebinje, trebali povezati različitim oblicima kulturno-umjetničkog programa. Jedan od važnih segmenata toga projekta bila bi izložba koja bi predstavila slike s temom mosta i simboličkom mosta iz zbirki koje postoje u tim gradovima.

T.M.Đ.: EPK je izuzetno složen projekt. Kaže se da je po složenosti i zahtjevnosti organizacije jedino iza Olimpijskih igara i Svjetskog prvenstva u nogometu. Doista, projekt traje čitavu godinu, 365 dana, i predviđa okvirno tristotinjak događaja. S uključivanjem regije, problemi oko provedbe dodatno se usložnjavaju. Logično je da se postavlja pitanje načina implementiranja i upravljanja tako velikim projektom. O financiranju da i ne govorimo.

U prijavnoj knjizi zato i postoji pitanje/poglavlje koje se odnosi na Management i odvojeno propituje financijsku i organizacijsku konstrukciju i strukturu čitavoga projekta. Osnovni uvjet za podnošenje aplikacije bila je puna podrška Grada Mostara, čime se grad obavezuje provoditi projekt, odnosno, formirati ustanovu (Fondaciju) zaduženu za njegovu implementaciju. Zbog neizvjesnosti u ishod, odlučili smo ne inzistirati na formiranju Fondacije prije objavljivanja rezultata, što se nažalost, pokazalo ispravnim.

Financiranje projekta EPK Mostar 2024 trebali smo prikazati na dvije razine – kapitalne investicije u infrastrukturu i financiranje programa. Ukupno gledajući, politička podrška koju smo dobili je istodobno i garancija financiranja i to na svim razinama vlasti. Također, bilo je planirano i uključivanje privatnoga sektora i sponzorstava, a svakako bi važan dio financiranja bili i evropski fondovi na koje bismo se javljali i iz kojih bi ta sredstva bila gotovo sigurna zbog dobijene titule.

 

DPUmH: Što nedostaje od infrastrukture, što bi se izgradilo u Mostaru da smo prošli dalje?

T.M.Đ.: Potpuno je jasno da Mostaru nedostaje mnogo toga. I nije to samo posljedica ratnih i poratnih događanja. Jednako kako nikada nije dobio svoju sportsku dvoranu, Mostar nije imao ni namjenski izgrađeni galerijski prostor ili koncertnu dvoranu, scenu za izvedbu složenijih muzičko-scenskih formi…

Naravno da se kandidaturom nije moglo sve to riješiti i pored najbolje volje i unatoč željama pojedinih članova tima. U sve to je, naravno, bila uključena i politika i zahtjevi političkih aktera koji su dali podršku projektu. Na kraju, opredijelili smo se za kompromisno rješenje koje podrazumijeva dva infrastrukturna projekta – završenje SKC Štreka u kojoj je jedan dio predviđen za kulturu, a time bi se dobila i dvorana s velikim brojem mjesta. Drugi infrastrukturni objekt je trebala biti zgrada austrougarske Vojne komande na Glavnoj ulici, poznatija kao Na-Ma, čime bi se obnovio jedan od devastiranih objekata graditeljskog nasljeđa Mostara čija obnova bi pružila mogućnost za jednu kvalitetnu intervenciju, možda i interpolaciju suvremenom arhitekturom u povijesne slojeve. Obnova tog objekta značila bi i revitalizaciju tog dosta zamrlog dijela grada. Nismo još bili precizirali način korištenja i namjenu obnovljenog objekta, jer je potreba puno i ideja je bilo raznih, ali smo razmišljali i o javnoj raspravi i okruglom stolu kako s kulturnim radnicima, tako i s građanima.

Osim ta dva objekta, postojao je čitav niz drugih objekata i prostora koji bi se, eventualno, pridružili ovome, ukoliko bi se našla sredstva financiranja.

S obzirom na to da smo u jednom trenutku bili gotovo potpuno odustali od bilo kakvih infrastrukturnih ulaganja, razmišljali smo o tome da se čitava aplikacija temelji na zbivanjima na otvorenim prostorima, za što je, također, trebalo predvidjeti opremu koja se može smatrati važnom infrastrukturom u gradu u kojem se veći dio godine mogu planirati i održavati različiti događaji na otvorenome.

DPUmH: Da je Mostar dobio titulu europske prijestolnice kulture, što bi bio najveći projekt koji bi trebalo realizirati?

T.M.Đ.: Teško je reći. U aplikaciji ima dosta velikih događanja, festivala, edukativnih linija koje su se trebale održavati od iduće godine i rasti do 2024. i nastaviti i kasnije. Veliko bi ostvarenje bila i obnova zgrade Na-Me, osobito kad bi projekt bio rezultat javnog međunarodnog natječaja, čime bi grad dobio kvalitetno arhitektonsko ostvarenje kao ostavštinu EPK. Osim toga, za realizaciju projekta EPK treba osigurati različite kapacitete koji nisu sami po sebi kulturni sadržaji, ali su oni bez njih nemogući i nezamislivi, kao što su drugi infrastrukturni projekti, prometna rješenja, komunalne usluge, turistički kapaciteti i slične stvari. Stoga, ne bih izdvojila niti jedan od predloženih projekata, nego smatram da je sam tako veliki projekt realiziran u našem gradu zajedničkim snagama i uz potporu svih razina vlasti, sam po sebi ono čemu je naš tim težio i što bi zasigurno predstavljalo bolje sutra i bilo garant svjetlije budućnosti Mostara. Nažalost, Brisel nije shvatio kakvu šansu je Mostar imao s ovom aplikacijom.

DPUmH: Ima li Mostar resurse za iznijeti ovako veliki projekt kao EPK?

T.M.Đ.: U ovom trenutku nema. I vjerojatno je sumnja u to hoćemo li moći iznijeti taj veliki projekt glavni razlog što Mostar nije dobio titulu. No, smisao projekta Evropske prijestolnice kulture je upravo taj da se titula dodijeli onom gradu koji kroz realizaciju tog projekta poboljšava svoje resurse, kao i život svojih građana i gostiju. Iako u ovom trenutku Mostar ne posjeduje resurse za realizaciju projekta, kroz sam projekt je bilo predviđeno stvaranje kapaciteta na svim razinama – profesionalaca i stručnjaka kroz projekte edukacije, publike kroz rad sa svim skupinama građana, osobito onima marginaliziranima, kao i edukativne radionice usmjerene na pojedine segmente kulture, i na koncu infrastrukturne koji bi stvorili uvjete za realizaciju onih programa za koje u ovom trenutku ne postoje uvjeti.

Želim napomenuti kako je kompletna kandidatura i aplikacija realizirana isključivo unutar našeg tima, dakle, njezini autori su isključivo ljudi koji sada žive u rade u gradu. Jedino smo imali savjetodavnu pomoć Darke Lukića u drugom i Jelene Tondini iz Rijeke u prvom krugu. No, aplikacija je samo naša. Već to je dokaz da kapaciteti postoje. Samo ih je dalje trebalo razvijati.

DPUmH: Možete li podijeliti iskustvo predstavljanja aplikacije?

T.M.Đ.: Sretna sam da sam bila dio toga. Pripremili smo, prema propozicijama, 30-minutnu prezentaciju koja je istodobno bila informativna, ali je imala i određenu performativnu kvalitetu. Prezentaciju je osmislila kolegica Tanja Miletić-Oručević, inače kazališna redateljica. Sastojala se od izvrsnih zvučnih slika koje su oslikavale identitet Mostara s jedne strane, te s druge, programske linije naše aplikacije. Uz kratke, trominutne prezentacije programskih linija i petominutni uvod, predstavili smo i Modru rijeku Maka Dizdara, stihove koji svjedoče naše korjene i tradiciju, ali i suvremenu umjetnost koja interpretira nasljeđe. O sličnim stvarima govori i naša aplikacija. Na kraju, u zaključnim kratkim govorima, predstavljeni su ukratko ciljevi naše kandidature. Doista mislim da je ta prezentacija bila izvrsna i pred Panelom izveli smo je bez greške.

Nakon prezentacije uslijedilo je 70 minuta pitanja i odgovora. Svaki član Panela je postavio pitanje, ili par pitanja, na koja su članovi Tima odgovarali. Kada smo se spremali za obranu aplikacije, bilo nas je jako strah upravo tih 70 minuta, međutim, moram reći kako je to jako brzo prošlo i da smo željeli još toga objasniti. Ali, bilo je iscrpljujuće.

Nakon svega i uz ovu vremensku udaljenost od tog trenutka, sretna sam da sam sudjelovala u tome, ponosna na to kako smo branili našu kandidaturu i predstavljali Mostar i svjesna kako je to sve skupa bilo izuzetno iskustvo i velika čast.

DPUmH: Što je, po Vašem mišljenju, glavni razlog zašto Mostar nije dobio kandidaturu?

T.M.Đ.: Mislim da sam već spomenula šta je, po meni, razlog našem “neuspjehu”. Vjerojatno ljudi u Panelu nisu vjerovali da ćemo mi doista moći realizirati napisano. Okolnosti u kojima živimo, odnos prema kulturi ne samo u našoj zemlji, nego u čitavoj regiji, nisu garancije uspjeha tako velikoga projekta.

DPUmH: Kako Vam se čini aplikacija koja je pobijedila, koja je njihova specifičnost?

T.M.Đ.: Nisu nam bile poznate aplikacije konkurencije. Nešto je malo objavljivano na internetu, tako da ne znamo šta je poruka ili bit aplikacije norveškoga grada. Ali, samu aplikaciju, a osobito način na koji je prezentirana, ili pitanja koja su im postavljana i odgovori koji su oni davali, nisu nam poznati. Stoga, ne možemo nešto o njoj sigurnije znati i imati mišljenje. Kako već rekoh, norveško društvo, njegovo funkcioniranje, da ne spominjemo financijska sigurnost koju ono ima, razlog su tome što su oni dobili titulu. Pri tome, da se krivo ne razumije, uopće ne mislim da u aplikaciji nema kvalitetnih sadržaja.

DPUmH: Hoće li se neki od predstavljenih projekata moći realizirati, unatoč tome što nismo ponijeli titulu?

T.M.Đ.: Mi se nadamo i vjerujemo da hoće. Veliki dio tih projekata uključen je u Kulturnu strategiju grada u razdoblju do 2026. godine. Na taj način Grad Mostar se i obvezao da će ti sadržaji biti realizirani. Naravno da će one najreprezentativnije i najskuplje projekte biti teško realizirati, ali zasigurno će se moći ostvariti veliki broj manjih projekata manjih budžeta. Osobito će se naglasak trebati staviti na programe edukativnog karaktera. Mostar nikada nije bio grad u kojem nije bilo nekih kulturnih sadržaja. Ova aplikacija, bez obzira na ishod, prilika je da se to još bolje pokaže i poboljša.

DPUmH: Hoće li europski fondovi biti dostupni i za projekte koji nisu bili navedeni u aplikaciji?

T.M.Đ.: Evropski fondovi su uvijek dostupni. Samo treba aplicirati na njih kvalitetnim prijedozima. Te fondove treba koristiti, treba se prijavljivati i povlačiti ta sredstva, jer ih ima i preko njih se može ostvariti mnogo toga što smo izmaštali u našoj aplikaciji. I da smo dobili titulu, morali bismo računati na te fondove. Ovako smo gotovo jedino na njih upućeni.

Ovdje treba istaknuti kako se na polju apliciranja na evropske fondove i općenito apliciranja na natječaje moramo bolje osposobiti. Nismo dosada pokazali dovoljno ozbiljnosti i vještine, a to se mora promijeniti. Tek tada ćemo moći računati s ozbiljnijim sredstvima iz evropskih fondova.

DPUmH: I, hoće li Mostar ponovno aplicirati za EPK?

T.M.Đ.: Ne znam. Nisu nam jasne propozicije. Prema nekim tumačenjima, grad koji se jednom kandidirao i nije ponio titulu više se ne može kandidirati. Prema drugima, to će biti moguće, ali tek nakon jednog potpuno zaršenog ciklusa. U svakom slučaju, ako i kad BiH postanu članica Evropske unije, Mostar će tada u konkurenciji gradova iz Unije moći ponovno biti kandidat. Ali, o tom potom…

Razgovor vodile: Valerija Soldo Rešetar i Danijela Ucović