Osvrt na „Malu izložbu malih radova u maloj galeriji“

U Galeriji Rondo u Mostaru 22. ožujka otvorena je „Mala izložba malih radova u maloj galeriji“, koju je organiziralo Društvo hrvatskih likovnih umjetnika u FBiH. Pomalo i neočekivano, ova se izložba, uza sve  prateće  „minorne“  pridjeve, istaknula kao jedna od značajnijih izložbi u proteklih godinu dana u Mostaru, kako onih organiziranih u Galeriji Rondo tako i uopće u Mostaru.  Razlozi ovakvoga zaključka su brojni.

Naime, kriterij koji su umjetnici trebali ispuniti kako bi sudjelovali na ovoj izložbi bio je da se priloži/izloži jedan ili više radova u dimenzijama 10 x 10 x 10 cm, što svakako može predstavljati izazov svim umjetnicima.. Tehnike, mediji, stilovi i teme bili su ostavljeni stvaralačkoj slobodi autora, što je dodatno izrazilo kreativna rješenja stvaratelja. Zbog toga, izložba cjelokupno ostavlja dojam kreativne inovativnosti, koja kao takva neminovno donosi otklon od izlagačke ustaljenosti i stilskoga opetovanja kojim je mostarska likovna scena zasićena već dugi niz godina.

Umjetnici iz cijele Hercegovine, njih 28, na ovoj izložbi pokazali su vrlo domišljate načine uklapanja u mali format. Neki autori su se uspjeli „nositi“ s malim prostorom, oblikom, predmetom, a da pri tom ne mijenjaju način likovnoga izražavanja, dok postoje i oni koji su „ispisali“ potpuno novu stranicu u svom stvaralačkom opusu. Izložena djela nisu ujednačena kreativnim nabojem, tehnologijama izvedbe ili idejnim varijacijama, što svakako nije ni cilj ni namjera ni mogućnost. Iako su pojedini autori djelom za ovu izložbu ispunili očekivanja publike, bilo je i onih koji su iznenadili u pozitivnom, pa i negativnom kontekstu (što samoj izložbi daje na važnosti). No, svakako je veći postotak onih koji su se predstavili u  zanimljivoj maniri i donijeli jedan drugačiji titraj u svom izričaju.

Ipak, jasno je kako se autori na djelima manjih formata puno slobodnije i razigranije približavaju umjetničkim silnicama nastalim u drugoj polovici XX. stoljeća. U izloženim djelima, više nego inače, ima socijalne angažiranosti, ironije, koketiranja s avangardom i konceptualom te, što je najvažnije – poistovjećivanja. Na ovim „malim“ djelima jasno je vidljiva stvaralačka iskrenost, lakoća izjašnjavanja i hrabrost da se riskira. Izložena djela imaju provocirajuću interakciju s promatračem, a za to može biti puno razloga. Moguće je da recipijenti sveobuhvatno i s lakoćom percipiraju manje djelo. Moguće je da je poruka upečatljivija jer su se izlagači podsvjesno poistovjetili s malim dimenzijama, jer je i značaj njihove djelatnosti u društvu minoriziran. Moguće je da je materijal pristupačniji, a vrijeme koje format iziskuje za realiziranje kraće nego kod velikih dimenzija. Moguće je da i inače male dimenzije predmeta i materijala potiču na eksperimentiranje. Moguće je da su se svojom dimenzionalnom podudarnošću sva izložena djela protočno i lako spojila u jedno veliko djelo. Moguće je da sva ova pitanje i relativiteti čine ovu izložbu tako posebnom i značajnom.

U širem kontekstu, ova izložba pokazuje stvarne stilske afinitete lokalnih mladih umjetnika koji prate trendove suvremenih likovnih gibanja u regiji i njihovu potrebu da takav pristup bude usvojen kao posve normalan vokabular izražavanja. Galerija Rondo je ovom izložbom nametnula nove kriterije ne samo u svojoj izložbenoj produkciji nego i ostalim izložbama u gradu. Već dugo Mostarci nisu imali priliku na jednom mjestu vidjeti toliko ozbiljne umjetnosti mladih  lokalnih autora (pa ni regionalnih) i likovne zaigranosti i inovacija. Na neki način, ova izložba zadala je smjernicu djelovanja Galerije Rondo te ju je i pozicionirala na galerijskoj mapi kao onu kojoj je stvarna namjera baviti se umjetnošću i koja ima za poslanje  raditi na ozbiljnom, suvremenom i lokalnom sadržaju i izdići se iznad ispraznih i kićenih formi u koje se često zapliće likovna scena Hercegovine. Također, ovakvo djelovanje trebalo bi biti poticajno kako za umjetnike, da što više istražuju i surađuju, tako i za sve ljubitelje umjetnosti koji su zasićeni prosječnom umjetnošću.

Kako se analiziranje izložbe ne bi paušalno sagledavalo, promotrit će se svako izložbeno djelo u kontekstu  autorova opusa.  Merima Ivković, u maniri junk arta, izložila je dva rada u kojima eksperimentira s raznim materijalima i bojama, stvarajući drugačije perspektive i značenja samoga objekta. Marija Stojić dvama prikazanim ekspresionističkim crtežima propituje fizionomiju žena te, na tragu feminističke umjetnosti, problematizira razliku između stvarne prirode žene i onoga što ona predstavlja u društvu. Vilim Parić je na svoja dva višeslojna crteža pokazao izražajnu likovnu dorečenost i zaokruženost. Na crnoj plohi postavljene su bijeli i trokut na kojem se prelijevaju crni tonovi akvarela i na njemu oslikava prapovijesne životinje u špiljskoj maniri. Kompozicija ima vizualnu usklađenost koja, u kombinaciji s motivom, lako potiče na razmišljanje o prirodi čovjeka, uvijek razvučenoj između animalnoga i metafizičkoga konteksta. Mario Šunjić izložio je dva rada koja se mogu sagledavati odvojeno, a i povezano, i kojima se tehnički približava ready made-u, a idejno autoironiji. Na kvadratnoj površini djela, koja u cjelokupnom sagledavanju djela postaje površina kreveta, nalazi se kameni jastuk na koji naslanja razbarušene kistove umjetnika (vjerojatno svoje). U ovim radovima naročito je važan idejni koncept koji može insinuirati brojna shvaćanja o tome što umjetnost po prirodi jeste, što je ona postala danas, kako je publika doživljava, kao i to gdje ju je sam umjetnik trenutno pozicionirao u životu i kakav ima odnos prema njoj. Marijana Filipović svojim se djelom „Durban“ – koje nepretenciozno visi sa stropa galerije – poigrala oblicima, bojama i materijalima. U crni, plastični, šuplji cilindar, najlonom je slojevito povezala nepravilne i raznobojne geometrijske oblike pa tako djelo podsjeća na kaleidoskop. Pristupom bliskom arte poveri ostvarila je djelo s kojim promatrač ima potrebu kontaktirati, tražiti optimalno lomljenje svjetlosti i skladne oblike i neminovno postati sukreator. Kristina Ćavar svojim se posljednjim ciklusom kolaža najčešće izražavala  u malim formama  i pokazala  kako se na tako malim površinama može pokazati čitav svemir. Djelo „Preslika dvaju svjetova“ je kolaž strukturiran od nepravilno složenih vrsta, s tim da svaki papir ima svoju simboličku funkciju i razinu.  Pokazuje autoričin koncept razumijevanja odnosa između materijalnoga i nematerijalnoga, znanosti i vjerovanja, zemaljskoga i kozmičkoga. Josip Mijić na pet crnih, kvadratnih površina, na kojima se nježno prepliću tanke bijele linije, koncipirao je izloženo djelo  „Akademska paučina“. Izvedba tih, gotovo jedva vidljivih linija, izgleda poput meditativnoga procesa ili tkanja paučinom. Iako suptilno i apstraktno, ovo ostvarenje ima društvenu angažiranost.  Naime, umjetnik upozorava na dekadentno, nedostojanstveno, zastarjelo, zatvoreno i mračno stanje koje dominira akademskom zajednicom, kako na globalnoj tako i na lokalnoj razini.  Hrvoje Pranjić je djelom „Separator“, ostvarenom na i u papiru, pokazao zanimljivo trodimenzionalno rješenje svoje ideje. Crtež u plavoj i crvenoj boji, popraćen tekstom koji uvodi u taj fiktivni transformerski koncept, sklopljen je i rasklopljen poput origamija. Snježana Romanović djelima naslovljenim „Insomnia“ pastoznim namazom boje prikazuje isti motiv, pojednostavljeni snoliki pejzaž s jednim stablom i širokom linijom tla. Atmosferičnost prikaza dodatno je pojačana koloritom, u prvom djelu arktičkim bijelo-sivim tonovima, a u drugom kobaltnoplavim nijansama i crnim pticama koje kruže oko stabla. U tim dvama prikazima lako je osjetiti atmosferu tišine, baš kao i u noćima kojima gospodari insomnia. Dalibor Nikolić svojim dvama djelima „Bez naziva“ ostaje u domeni istraživanja i provociranja svojih uspomena i memorija. Isijecajući crno-bijelu fotografiju na stotinu kockica i ponovno je sklapajući bez prvobitnoga reda i prikaza, najviše naginje appropriation artu te time izlazi iz vizualnoga konteksta fotografije. Na taj način, osim fizičkoga „razbijanja“ fotografije, on i simbolički dekonstruira njezin prikaz, razmišljajući o tome što svakom pojedincu znači osobna prošlost, kako ona egzistira u našem mentalnom sklopu i utječe na trenutno stanje duha. Maja Rubinić, crtežom kojega je nazvala „Uklopivost u kontekst“, dovela je u pitanje ne samo koncept svoga rada nego i idejni koncept same izložbe. Blago savijeni papir na nekoliko kvadrata, odnosno ploha, a svaka ploha ispunjena je raznobojnim oblicima, zakačen na najlon između dva zida, leprša u prostoru tražeći svoj kontekst unutar izložbe. Od svih izloženih radova, jedino ovo djelo nije zadovoljilo kriterij dimenzije, no nije u pitanju kreativni ili izvedbeni nedostatak umjetnice. Takav tihi i zaigrani otpor da se uklopi u traženi okvir je u biti poruka koju želi poslati svojim djelom te istodobno i iskazivanje svoje i opće umjetničke neuklopljenosti u prisutni društveni kontekst.  Megi Kunštek izložila je dva djela pod naslovom „Interijer“. Autoričini interijeri pastelni su svijet, lišen suvišnih detalja, gotovo na granici apstrakcije gdje konturom, mrljama i točkama boje evocira intiman i zatvoren prostor. Motive i likovni stil kojim se i inače izražava na većim formatima gotovo identično svedeni su na manju formu. Držeći se maksime „oči su ogledalo duše“ Jelena Grgić s tri rada tematizira stanja svijesti suvremenoga čovjeka, koja debelim crnim linijama podsjećaju na ekspresionističke drvoreze s početka XX. st. Uspješno je svoj „izraz“ svela na traženi format, ne lišavajući ga pritom kreativnoga istraživanja. Sara Lerota izlaže „Diptih“, a djelo se sastoji od dvaju kvadratnih platna, jednoga crne, a drugoga bijele boje. U duhu minimal arta, ovu monokromiju umjetnica razbija tek jednim potezom kontrastne boje koja povezuje dva platna u cjelinu. Autorica često kao likovni izraz koristi hierrealizam, no ponekad se u njezinim djelima susreću monokromne površine s geometrijski svedenim linijama. Jasno je da je za ovaj mali format izabrala svoj manje učestali, ali i idejno složeniji rukopis.  Tomislav Zovko, kako bi stvorio djelo „Odvajanje“, iskoristio je dva platna u zadanim formatima te njihovo naličje sljubio silikonom i lagano razdvojio nekoliko centimetara. Silikon je ostao u međuprostoru dvaju platna kako bi ih enformelistički povezao. Postupak je napravljen s crnim i bijelim silikonom kako bi se dobila ravnoteža monokromijom, ali se ipak osjeća potencijal same materije. Andrej Gvozden djelom „Kozmička šteka“ konceptualistički prikazuje šteker obojan  u zlatnoj i zelenoj boji, na kojoj je napisao naziv djela. Koncept se dotiče s jedne strane  apsurda  na koji ga je asocirao izloženi predmet (šteka), dok s druge strane asocira na onu tanku nit  (prekidač) između čovjeka i kozmosa. Rad „Crveno jedan“ Stjepana Šimića Pepija prikazuje, na pozadini od latiničnoga i arapskoga pisma u tehnici kolaža, figuru djevojčice u profilu, odjevene u bijelo. Lik djevojčice odvojen je od pozadine jasnom crvenom konturom, a boja krvi i sami odabir pisma pozadine aludira na sukob istoka i zapada u kojem, kao i u svim sukobima, stradavaju djeca. Ovaj se rad, kao takav, u idejnom i kreativnom smislu može smatrati malo drugačijim od djela koja su dio njegova opusa. Umjetnica Tanja Samardžić u djelu „Panorama“ impasto potezima u tradiciji lirske apstrakcije svodi motiv na mrlje bijele i zlatne boje na tamnomodroj pozadini koja potiče promatrača na razmišljanje i davanje osobnoga značenja umjetničkom djelu. „Kompozicija u malom“ Trpimira Grgića razigranim koloritom, oštrim formama i tehnikom drippinga privlači pažnju kao kompozicijska vježba, u kojoj pojedini segmenti slike mogu funkcionirati samostalno. Može se zaključiti kako format nije bio utjecajni čimbenik za eksperimentiranje u likovnom izričaju jer je slikar ostao dosljedan prikazivanju „razigranoga“, krajolika koji je i njegov najčešći motiv. Vesna Vuga djelom „Hommage A. B. Šimiću“ izlaže djelo u kojem slaže prozirne plohe stvarajući višedimenzionalnost djela te s reduciranim koloritom na crnu i bijelu boju, čiju monotoniju razbija lazurnim potezima ružičaste. Uklopivši tekst u pozadinu portreta, autorica se referira na Šimićevu poeziju.  Višeslav Lučić izlaže dva djela,, „Abstract geometric circles N21“ i djela „Abstract geometric circles n30“, i u tehnici pastela prikazuje kvadrate različitih veličina, zarotirane i naslagane jedan preko drugoga. Iako cjelokupno izgleda nevješto i naivno, autor se u djelu poigrava s perspektivom i percepcijom dubine prostora u duhu optical arta. Ana Filipović djelom-instalacijom „Hellcat“ poigrava se značenjima oblika i simbola. Naime, na papiriću čokoladice, aluminijski celofan izgreben je tako da tvori figuru mačke te je kao takav uokviren u kvadratnu drvenu konstrukciju, koja može simbolizirati međe pakla. Svjetlo koje stvara sijalica iza djela stvara refleksiju na papirić i konturu mačke i mefistofelsku atmosferu unutar drvenoga okvira. Prodire u strukturu prikaza te u suštini vanjski sloj omota čokoladice postaje unutarnji sloj djela. Autorica je izložbi donijela zanimljiv koncept u kojem propituje čimbenik slučajnosti  u kontekstu namjere. Boris Lovrić izložio je crtež u olovci Višeslavova krstionica. Djelo Borisa Orenčuka „Figura“ prikazuje likove u pokretu koji, iako u malome formatu, posjeduju ozbiljnost i prisutnost prapovijesnih idola. Iako je Orenčuk svoje ljudske figure postavljao u raznim oblicima i materijalima, na ovim je po prvi puta, i to veoma uspješno, eksperimentirao s već zaobljenom korom drveta i komadima piljevine. Dario Pehar izlaže djela naziva „Happy Art“, u kojima kombinira jednostavne mramorne kocke sa stiliziranim formama koje podsjećaju na pticu i ribu obojanim živim bojama ili repeticijom riječi happy u jarkocrvenoj boji. Peharovo djelo progovara o moći umjetnosti da unese vedrinu i toplinu u ljudsku egzistenciju. Njegova namjera je da rastereti promatrača, da unese blagost, dječju bezbrižnost i mirnoću u njegovo stanje duše. Prikazano djelo Ivana Bošnjaka „Bez naziva“ prikazuje amorfni predmet razlomljenih ploha koji demonstrira različite izražajne moći materijala. Figurina u pokretu podsjeća na šumska bića iz crtanih filmova ili na neko biće čije se tijelo počelo otapati. Stojan Lasić izložio je dvije fotografije nastale na snimanju talijanskoga filma L’ anno mille 2007. godine na Mostarskom blatu. Na jednoj je dinamični prikaz srednjovjekovne surove borbe siromašnih boraca u pijesku, dok je druga fotografija portretna te motivom i kompozicijom sasvim suprotna od gore spomenute. Naime, u sjedećem položaju prikazuje sredovječnu glumicu iz istoga filma, čija bijela duga kosa i maslinasta pozadina cijeloj kompoziciji odaju spokoj i mudrost. Kolaž Dragana Dragoje prema formi podsjeća na inicijale iz srednjovjekovnih rukopisa, no „inicijal“ je istrgnut iz svojega prirodnoga konteksta i smješten u pejzaž, a kontrast staroga i novoga dodatno je pojačan umetnutim modernim tekstom ispod inicijala. Dragoje je izložio šarmantnu konstrukciju koja pokazuje da srednjovjekovni transplant može funkcionirati u suvremenoj umjetnosti.

Iako je u nazivu ove izložbe tri puta naglašeno mala („Mala izložba malih radova u maloj galeriji“), ona ni po čemu to nije jer prikazano je oko 50 radova koji svojim likovnim kreativnim napretkom izlaze iz bilo kojega maloga značenja te je i sama galerija, značajem svoga poslanja, postala velika i jedinstvena u Mostaru.

Danijela Ucović i  Valerija Soldo Rešetar

(RE)KONSTRUKCIJA I DESTRUKCIJA – ODNOS PREMA KULTURNO-POVIJESNOM NASLJEĐU MOSTARA 1995. – 2015.

U gornjem izložbenom prostoru Galerije kraljice Katarine Kosača u Hrvatskom domu Herceg Stjepana Kosače, 20.3. u 19:00 h, pred iznimno brojnom publikom, otvorena je izložba (Re)konstrukcija i destrukcija.

Na svečanosti otvorenja o projektu (Re)konstrukcija i destrukcija – odnos prema kulturno-povijesnom nasljeđu Mostara 1995. – 2015. i izložbi te poslanju povijesti umjetnosti govorila je doc. dr. sc. Tatjana Mićević – Đurić, predsjednica DPUmH-a, predstavnica Asocijacije arhitekata u BiH,  gospođa Martina Penava i pomoćnica federalne ministrice kulture i sporta Danijela Marija Boras koja je uz riječi hvale izložbu proglasila otvorenom. Muzičkom izvedbom pjesme Emina ugođaj su dodatno osnažili Josip Palameta i Toni Lesko.

Naime, riječ je o izložbi koja je nastala kao rezultat jednogodišnjega rada Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine na projektu (Re)konstrukcja i destrukcija – odnos prema graditeljskom nasljeđu Mostara i prikazuje 25 izabranih primjera koji ilustriraju različit odnos prema dobrima graditeljskoga nasljeđa u posljednjih dvadesetak godina. Svaki primjer, građevina ili prostor, prikazan je u dvije fotografije od kojih jedna prikazuju stanje prije intervencije ili oštećenja, a druga njezino sadašnje stanje. Na fotografijama koje su snimili Ćiro Raič, Vlado Raič i Dajana Šudić-Karačić prikazani su svima poznati a „nestali“ objekti građeni od 16. stoljeća pa do kraja 20. stoljeća, s tim da je najviše problematiziranih  primjera nastalo na kraju 19. stoljeća i na početku 20.stoljeća. Neki od njih prikazani su iz neuobičajenih, rijetko viđenih kutova.

Izložba je popraćena bogatim katalogom čiji opsežni uvodni tekst objašnjava važnost različitih graditeljskih tekovina u Mostaru, donosi popis međunarodnih Konvencija o zaštiti kulturnog naslijeđa i ukazuje na neusklađenost zakonskih propisa u oblasti zaštite nasljeđa u Federaciji BiH, obrazlaže potrebe i cilj izložbe, daje na uvid razloge u odabiru objekata i povezuje neadekvatnu zaštitu i rekonstrukciju s trenutnim stanjem u društvu. Iz teksta izdvajamo popis objekata prikazanih na izložbi i kategorizaciju „problema“ koje nose: „Na fotografijama koje pokazujemo na ovoj izložbi mogu se vidjeti primjeri potpune nebrige i  zapuštanja objekata (Hotel  Neretva,  Filijala Zemaljske banke,  Viša djevojačka škola, Vojna komanda, gostionica Jagnje, vila Mujage Komadine, vila obitelji Nardelli, Partizansko groblje), loše izvedenih adaptacija (stambeno-poslovni objekt na Glavnoj ulici, Mikačića kuća), bolje ili lošije izvedenih adaptacija s neprimjerenom promjenom namjene (vila Spremo, vila Peško, Jubilarna škola), neskladnih dogradnji s uklanjanjem (Hamam, Franjevačka crkva, Hotel Ruža), interpolacija i rekonstrukcija „u stilu“ (Tabhana, Saborna crkva), replika (nova džamija na mjestu Sinan-pašine), gubljenja ambijentalnih vrijednosti (dijelovi Brankovca, Cernice, Bulevar, Stari grad), ali i primjeri, nažalost rijetki, na kojima su zahvati izvedeni uz vrlo male promjene, a s poštivanjem cjelovitosti građevine i sa svim značenjskim slojevima i vrijednostima koje ona sadrži (Gradska banja i Gimnazija). Pri analizi  i  klasifikaciji  oštećenja  vodili  smo  se  UNESCO-vom listom čimbenika koji ugrožavaju univerzalne vrijednosti dobara s UNESCO-ve Liste svjetske baštine.“ Važno je naglasiti dokumentacijski i edukacijski karakter kataloga jer sadrži bitne i točne informacije o objektima kao što su: naziv i adresa dobra, datacija, fotografije, povijest dobra, komparacija izvornoga i trenutnoga stanja, vrsta degradacije. Izložba je popraćena i videoprojekciom koja prikazuje Mostar i njegove građevine prije ratnih devastacija.

Ova izložba ima višestruke posebnosti i značaj za Mostar. Naime, pored profesionalnog i stručnog pristupa materijalu, izložbene postavke s konceptom, edukativnog karaktera, ciljane namjere i smislenog sadržaja, izložba nas suočava s mnogostrukom suvremenošću i uspijeva kroz odnos prema graditeljskom naslijeđu ukazati razinu stanje kolektivne svijesti.

Fotografije na izložbi lako uvode recipijenta u izvjesni vremeplov jer  ukazuju na objekte i prostore – po svim kriterijima značajne za Mostar –  koji se u potpunosti raspadaju ili su doživjeli neadekvatne rekonstrukcije. Postoje dvije paralelne paradigme: crno-bijele fotografije – prikazi objekata te dijelova grada – nastale prije nekoliko desetljeća i fotografije u koloru kao suvremeno svjedočenje  stvarnosti. Postavljene jedne ispod drugih, s namjerom sučeljavanja dva različita duha vremena, mogu izazvati različite emocije i reakcije. Iako publiku uvijek prvo isprovocira osjećaj nostalgije i žal za nečim što je prošlo, ove fotografije ipak stavljaju akcent na suvremenost i pokazuju kako se danas koristi nešto što je dio kulturnog naslijeđa i identiteta jedne sredine. Posve je logično kako su suvremene adaptacije starih prostora i promjena namjene objekata graditeljskog nasljeđa, neminovnost sadašnjosti i praksa koja se provodi stoljećima u čitavom svijetu. Međutim, uvijek se postavlja pitanje o kriterijima i namjeri realizacije takvih intervencija te uloge i načina djelovanja nadležnih službi i trenutka i okolnosti u kojima one imaju obvezu reagirati? Ova izložba nam objašnjava razlike između zapuštenosti nekog objekta, potpune devastacije novogradnjom, uspjelih obnova, nepropisnih rekonstrukcija i adaptacija koje mijenjaju urbanističku vizuru grada. Također, izložba se može smatrati uspješnom i zato što nakon posjete i razumijevanja prikazanog sadržaja, ni jedna šetnja ili razgledanje Mostara neće više biti isto. Uspavani pogledi, naviknuti i prilagođeni na već zapuštene ili novoformirane objekte, probudit će se i pokrenuti kotač razmišljanja o tome što je sve oko nas (re)konstrukcija a što destrukcija, gdje smo mi danas u svemu tome i što ćemo ostaviti u nasljeđe budućim naraštajima.

Projektni tim Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine koji je realizirao ovu značajnu izložbu su: Tatjana Mićević-Đurić, voditeljica projekta, Beat Čolak, Maja Gagro, Dajana Šudić-Karačić, Valerija Soldo-Rešetar i stručna konzultantica za austrougarsko razdoblje: Sanja Zadro. Projekt i izložba realizirani su uz pomoć sredstava Federalnoga ministarstva kulture i sporta, Grada Mostara i Fondacije za scenske, muzičke i likovne umjetnosti.

Kako je bilo i za očekivati, izložba je bila izuzetno posjećena a na organizirana stručna vodstva odazvali su se studenti razredne nastave i sa Sveučilišta i s Univerziteta, te studenti dizajna interijera s Univerziteta i učenici 3. i 4. razreda Stare Gimnazije.

Danijela Ucović

(Re)konstrukcija i destrukcija

Sinoć je u Galeriji kraljice Katarine Kosače Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače u prisustvu velikoga broja posjetitelja otvorena izložba  (Re)konstrukcija i destrukcija. Izložba je rezultat projekta  -(Re)konstrukcija i destrukcija – odnos prema graditeljskom nasljeđu i prvi je veliki projekt našeg Društva iz oblasti zaštite kulturno-povijesnoga nasljeđa.

17362642_1161996040577878_3892766613325734192_n

 Zaštita kulturno-povijesnih dobara, pa tako i graditeljskoga nasljeđa, vrlo je kompleksna, višedisciplinarna djelatnost, u okviru koje je nezaobilazna i povijest umjetnosti. Nažalost, u praksi tijekom zadnjih dvadesetak godina, ogroman broj dobara graditeljskog nasljeđa stradao je u ratnim razaranjima, a potom je bio izložen vrlo različitim tretmanima u kojima je povijest umjetnosti rijetko kada pitana za mišljenje, jednako kako se povjesničari umjetnosti ne konzultiraju prilikom izrade planskih dokumenata.

To nas je potaklo razmišljati o potrebi analize stanja u kojem se dobra graditeljskoga nasljeđa danas nalaze i uzroka koji su doveli do toga, što je rezultiralo ovim projektom i sinoćnjom izložbom. Na projektu je radio tim u sastavu: Beat Čolak, Maja Gagro, Dajana Šudić Karačić, Valerija Soldo Rešetar i Tatjana Mićević – Đurić te u posljednjoj fazi rada na pripremi kataloga i Sanja Zadro kao stručna konzultantica za arhitekturu austrougarskoga razdoblja .

17434745_1161995057244643_1256010826539784314_o

Tijekom rada susreli smo se s različitim nedoumicama, jer su i količine i načini devastacije ili degradacije graditeljskog nasljeđa izuzetno veliki i raznoliki. Trudili smo se ispoštovati uobičajene, međunarodno priznate klasifikacije, ali njih nije bilo moguće dosljedno, do kraja primijeniti. Također, velika količina objekata i ambijenata koji zaslužuju biti prikazani, primorali su nas napraviti uski izbor, a izabarnih 25 dobara, dovoljno ilustrativnih, zasigurno su mogla biti i neka druga.

17308985_1161994790578003_4856003566693069843_n

U svakome slučaju, smatramo kako je ova izložba  važan događaj čija poruka se treba širiti izvan ove galerije i do onih koji večeras nisu tu, a ona govori o potrebi mijenjanja odnosa prema baštini i građenju svijesti o važnosti i potrebi čuvanja kulturno-povijesnog nasljeđa, jer bez toga, Mostar će se iz prepoznatljivoga mjesta s karakterom pretvoriti u bezličan prostor bez identiteta.

Mi, povjesničari umjetnosti, kao i naši prijatelji koji su nam davali potporu pri realizcaiji projekta i izložbe, ne želimo da se to dogodi.

17388968_1161995353911280_3140329817905121198_o

(Zahvaljujemo svima koji su nas podržali, osobito Federalnome ministarstvi kulture i sporta, Fondaciji za muzičke, scenske i likovne umjetnosti toga ministarste, te Gradu Mostaru koji su nam dodijelili dio sredstava bez kojih realizacija ne bi bila moguća. Zahvaljujemo i Asocijaciji arhitekata u BiH koji su kao struka podržali naš projekt i čija je predstavnica, gosp. Martina Penava sudjelovala u svečanosti otvorenja, Josipu Palameti i Toniju Leski koji su svojom izvedbom Emine uljepšali svečanost otvorenja. Na kraju, veliko hvala i gosp. Mariji Danijeli Boras, zamjenici ministrice kulture i sporta FBiH koja je izložbu zvanično proglasila otvorenom.)

Tekst niti bilo koji njegov dio ne smije se preuzeti bez prethodnoga pismenog 
dopuštenja DPUmH-a.

„Kozmički prolaz” Kristine Ćavar u Galeriji „Rondo”

Sinoć, 24. 2. u 19:00 h u Galeriji „Rondo” u Mostaru otvorena je prva samostalna izložba akademske slikarice Kristine Ćavar. Širokobriješka umjetnica prikazala je ciklus kolaža „Kozmički prolaz” sastavljen od 25 dijela (15×10, 20×25, 20×30) nastalih tijekom 2016. i 2017. godine. Na samom otvorenju, uz autoričino obraćanje brojnoj publici, o izloženim radovima govorila je Danijela Kegelj i voditelj galerije Rondo, akademski slikar Željko Koren.

kristina_cavar_andeoski_pohod_2016 Na prvi pogled, ta njezina djela malih dimenzija mogu izgledati infantilno, naivno, pitomo, kao da žele umiriti promatrača. Međutim, vrlo brzo se shvaća kako ona nose zanimljivu ideju i likovni izričaj. U svojim djelima, autorica pokušava spojiti mikro i makro kozmos i to u doslovnom smislu. Lako je uočiti kako gradi strukturu kolaža nepravilno postavljajući nekoliko različitih vrsta papira, jedne na druge i jedne pored drugih. Svaki od tih papira različita je dimenzija bivanja i razina svijesti. Na taj način autorica materijalima nepravilnih oblika i različitih tekstura postavlja paradigmu kroz koju djelo treba sagledavati.

Budući da su prednje teksture ispunjene oblicima koji evociraju geometriju, atome, zvukove i čestice koje nas uvode u svijet kvantne fizike jasno je da su one odraz materijalne sfere i svega onoga što nam je vidljivo i dokazivo. Donje skrivene teksture, percipirane simbolički senzibilnim tijelima, donose sve ono daleko, neuhvatljivo i nerazumljivo kao što su crne rupe, sazviježđa, mijene, daleke galaksije… Zanimljivo je da svakim Kristininim djelom dominira nepravilna

nova-galaksija_2016velika-vrata_2017

pukotina“ koja nam pruža uvid u unutrašnjost – tkivo samog djela, a ta unutrašnjost nije ništa drugo do svemir. Autorica se ovim ciklusom pozabavila ravnotežom između paralelnih svjetova, dimenzijama u kojima dio našega bića postoji na svjesnoj i nesvjesnoj razini. U suštini, kroz svoj maštoviti i likovno uravnoteženi način želi pokazati koliko je materija neodvojiva od kozmičkoga (božanskoga). Ipak, ona se ne odriče materije kao medija ili sfere postojanja i djelovanja, nego je prihvaća i istražuje, iskazujući time shvaćanje kako nam je materija dana da bismo s pomoću nje i kroz nju prihvatili onostrano. Iako se stvaralačka ideja Kristine Ćavar proteže od mikro do makro svijeta, intuitivna ravnoteža kojim ih ona povezuje najuspjelije je njezino umjetničko postignuće ostvareno ovim ciklusom. Svakako, naći ravnotežu između tih dalekih a neodvojivih sfera u svakodnevnom bivanju, najveća je umjetnost bivanja.

U cjelini, izložba je neobična, nepretenciozna, bavi se nesvakidašnjim temama u umjetnosti i stalnim pitanjima iz života. Otvorena je do 11.3. 2016.

Danijela Ucović

O donošenju odluka i degradaciji urbanoga tkiva Mostara uz najavljeno rušenje ostataka robne kuće „Nama“

Piše: Sanja Zadro

Kada govorimo o najavljenom uklanjanju jedne etaže Vojne komande/Name u Ulici Maršala Tita u Mostaru, ne govorimo o rušenju. Gledajući zemljišnu česticu za koji je Josip Vancaš 1900. projektirao tu zgradu, već sada gledamo ruševinu koja, kao i dobar dio njezine okoline, ugrožava sigurnost stanovnika toga grada. Naivno bi ipak bilo misliti da relevantni faktori u odlučivanju imaju na umu bilo čiju sigurnost osim svoje. Razlozi za rušenja, pregradnje, dogradnje i rekonstrukcije kojima se ne rekonstruira ništa, uglavnom su privatni i ekonomski. Vancašev je projekt za mostarsku Vojnu komandu bio gotovo tipski i ni po čemu originalan. Vrijednost zgrade (ostataka) prvenstveno je povijesna, iako je visoka kvaliteta njezine izvedbe, usklađenost prostornih i oblikovnih značajki neupitna. Bila je među austrougarskim objektima koji su se isticali dekorativnom reprezentativnošću i dimenzijama. Zbog značaja funkcije, na projektu je angažiran jedan od najuglednijih arhitekata Zemaljske vlade.  Svoj je projekt dijelom objavio u bečkom Bautechnikeru[1] zajedno s podacima o zemljišnoj čestici, njezinoj prilagodbi za izvedbu zgrade i procjenom troškova izvedbe. Monumentalna neorenesansna blokovska struktura kakvih je nebrojeno mnogo nicalo u to vrijeme po centrima i periferijama Habsburške Monarhije, građena je na mjestu srušenoga prenoćišta iz osmanlijskoga perioda. Povijest se, kao i obično, ponavlja pa se ovih dana najavljuje postupno uklanjanje ostataka zgrade koji su prijetnja sigurnosti stanovništva.

untitled

Prije nekoliko dana Salem Marić (predsjednik lokalnoga ogranka SDA) najavio je rušenje zgrade do gabarita prvoga kata. Obrazloženje te odluke dostupno je na ovome linku. Citat iz razgovora za TV1: Sa federalnom smo inspekcijom dogovorili, znači, da se „Nama“ sruši do gabarita prvog sprata i da tako barem više ne predstavlja opasnost, dok se ne iznađe mogućnost da se gradi novi objekat. Salem Bubalo, direktor Zavoda za prostorno uređenje Mostar, takvo ponašanje u okolini stare gradske jezgre naziva otežavajućim. Umjesto rušenja predlaže sanaciju ili rekonstrukciju, a rušenju se protive i Maja Roso Popovac, Zlatko Serdarević i Meho Omeragić. U istom smo prilogu od Miralema Fajića  imali priliku doznati da je Federalna inspekcija, na zahtjev Agencije Stari grad, odluku o rušenju donijela 2011. Tome se, uz UNESCO, usprotivila i Komisija za nacionalne spomenike BiH. Zgrada je, naime, dio  ambijentalne cjeline povijesne jezgre koja ima status zaštićenoga nacionalnog spomenika. Možemo šutjeti, a možemo se pozabaviti činjenicama i odgovor(nost)ima.

Prvo pitanje koje trebamo postaviti je: „Zašto se najavljuje gradnja novoga objekta umjesto obnove zgrade?“. Ovo nije samo problem struke ni pitanje stručnosti. Ovo je problem koji se tiče svih ljudi kojima kulturna i povijesna baština pripada. U Mostaru je, kao što znamo, u zadnjih dvadeset godina bez najave, objašnjenja i razloga uništen niz spomenika od kojih su neki vrijednošću nadmašivali zgradu o kojoj je ovdje riječ. Unatoč tome, i njezin je spomenički status neupitan.

Zatim postavljamo pitanje: „Što znači …iznaći mogućnost za gradnju novoga objekta? “ Govoriti o tome kako se Mostar gradi(o) u posljednjih dvadeset godina znači pratiti tijek sustavnoga razgrađivanja i degradacije urbanog tkiva. Obnova grada se provodila i još uvijek se provodi nesustavno, bez strategije i nadzora uglavnom motivirana privatnim potrebama i inicijativama. Kad govorimo o zajednici, postavljamo pitanje što je Mostaru potrebno na mjestu na kojem se ruševina danas nalazi i s kojega bi uskoro mogla biti uklonjena. Licemjerno je inzistirati isključivo na rekonstrukcijama. Poznajući realne okolnosti u lokalnom kontekstu, lako je zaključiti da će slučajevi poput dosljedne rekonstrukcije Druge srpske osnovne škole na Carini (Đorđe Knežić, 1909., danas – uredi Općinskoga suda) ostati usamljeni rezultati spleta sretnih okolnosti i da će taj dio Mostara još neko vrijeme biti grad duhova. Kada govorimo o vremenu, važno je imati na umu strpljivost. Posljednjih dvadeset godina samo su mali odsječak urbane povijesti Mostara. Čitava je urbana povijest Mostara opet dio različitih kontekstualnih okvira u koje ju je moguće svrstati na temelju kulturoloških i geografskih odrednica. S fragmentacijom bismo mogli ići unedogled. Ne valja se zavaravati misleći da će ovaj ili bilo koji drugi (kon)tekst riješiti ikakav problem. O tome ima li problema sud svatko donosi za sebe. Kada govorimo o javnom prostoru, stav i mišljenje bi trebali imati svi oni koji vjeruju da im javni prostor pripada bez obzira na to jesu li, ili nisu struka. Čemu svaljivati teret valorizacije baštine na jedan, uvjetno rečeno, elitistički krug poznavatelja kronologije nekih događaja, interesa, estetskih standarda, trendova?  Name se sjeća daleko veći broj ljudi nego što Društvo povjesničara umjetnosti ima članova. Kome je stalo do gradnje, kome do rušenja? Zašto? Vojna je komanda sagrađena prije 116 godina. Vrlo je mala vjerojatnost da će za 116 godina itko od nas biti živ. Bez obzira na to koliko kratko trajemo, bar nekim dijelom možemo utjecati na promjenu koja je jedina stalna. Nema razloga da upravo ovaj odsječak povijesti ne bude točka u kojoj će lokalne inicijative započeti sa strpljivom i promišljenom nadogradnjom urbanog tkiva.

Arhitektonska povijest Mostara: f(r)aze i vrijednosti

Čuvanje graditeljskoga nasljeđa jamac je održivoga urbanog razvoja. Jednako tako, posljedice svega čega se sjećamo ili što možemo dokumentirati urezane su među ožiljke iz kojih ovaj grad treba učiti.  Dihotomija zapadnjačkoga i tradicionalnoga u gradskoj fizionomiji Mostara jedan je od prepoznatljivih elemenata njegove ambijentalne privlačnosti. Postavljajući pitanje o tome što naša tradicija jest, valja se vratiti vremenu u kojem je zaštita spomenika na našem prostoru funkcionirala u znatno većoj mjeri institucionalizirano i transparentno nego što je to danas slučaj. Godine 1953. Juraj Neidhardt izrazito je nadahnuto pisao o čovjekoljubivosti orijentalnoga urbanog razvoja Sarajeva[1]. Bezrezervno je kritički degradirao ono što je zvao „neskladom“ i za što je odgovornost pripisivao austrougarskoj okupaciji bosanskohercegovačkih gradova. Pitao se i što bi od staroga trebalo sačuvati, a što rušiti, kako graditi novo. Na pitanja je odgovorio idejom o ponovnoj transformaciji stare sarajevske čaršije u kulturno žarište grada. Podnaslovivši dio teksta Nova čaršija – kulturno žarište republike u smislu društvene nadgradnje, Neidhardt razmatra i ideju obnove starih zanatskih oblika proizvodnje i privređivanja. Predlaže čuvanje najstarijega dijela grada u funkciji jezgre na koju se, po načelu historijske aglomeracije, nadovezuju novi slojevi ili periodi arhitektonske povijesti. Austrougarskoj izgradnji najviše zamjera nesmotreno interveniranje u stare jezgre i njihovu okolinu impozantnim blokovskim strukturama kojima je funkcija dobrim dijelom bila stambeno – najamna. Iste je godine Neidhardt, zajedno s Džemalom Čelićem, objavio tekst Stari most u Mostaru: Arhitektonsko-urbanistička  problematika  konzerviranja  i  restauriranja  mosta  i  okoline  te  korigiranje  udaljenijih  objekata,  koji  optički  pripadaju  okolini  mosta[2]. Riječ je o rezultatima terenskoga uvida u stanje u kojem se Stari grad u Mostaru nalazio početkom 1950-ih. Cjelovita urbanistička regulacija grada nije provedena ni u austrougarskom ni u međuratnom periodu. Tekst objavljen u Našim starinama 1953. prijedlog je urbanističke regulacije okoline Staroga mosta i kritika austrougarskoga načina nošenja sa starom gradskom jezgrom. Uzimajući u obzir da su toj jezgri prije okupacije pripadale i dvije ulice koje su pretvorene u prometnice, tekst se dotiče  i stupnja regulacije koji je austrougarska uprava provela u Glavnoj ulici, rušenja objekata i gradnje novih impozantnih blokovskih struktura koje, protivno načelu historijske aglomeracije, narušavaju ambijentalni sklad.

slika-2

Neidhardt, Juraj; Čelić, Džemal: Prikaz povijesne jezgre Mostara iz uvida u rezultate terenskoga istraživanja naslovljenoga: Stari most u Mostaru: Arhitektonsko-urbanistička problematika konzerviranja i restauriranja mosta i okoline te korigiranje udaljenijih objekata, koji optički pripadaju okolini mosta u: Naše starine. Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti N.R. Bosne i Hercegovine, br. 6, Sarajevo, 1953, str. 133 – 140 Tekst ispod crteža: Kod rješavanja ovoga područja treba dati prednost historijskom momentu, dok će suvremene utilitarne potrebe imati presudnu ulogu u urbanizmu novijih dijelova grada.

Jedan od ključnih preduvjeta zdravoga gledanja na kronologiju i složenost isprepletenih faktora u oblikovanju slike grada sistematizacija je spomeničke baštine iz različitih perioda.  Uz materijalno stanje spomenika, neophodna su građa i dokumenti o ranijim urbanističkim idejama od kojih nisu sve realizirane, fotografski i arhivski materijali. S obzirom na nedovoljno očuvanu građu koja bi na ovaj način cjelovito dokumentirala faze urbanoga razvoja Mostara, dodatni i iznimno vrijedan izvor su izvještaji o aktivnostima državnih instanci nadležnih za zaštitu spomenika jer je odnos prema baštini vrlo važan čimbenik razvoja grada. Vrijeme u kojem se ono što rušimo gradilo, vidjeli smo, nije bilo milosrdno prema vremenima koja su mu prethodila. Hoćemo li ponavljati ono što osuđujemo?

Mjesta (iz) sjećanja: Povijest gradnje/povijest rušenja

Među reprezentativnijim realizacijama na polju javne arhitekture u Mostaru u razdoblju austrougarske uprave Bosnom i Hercegovinom  dva su djela Josipa Vancaša u tadašnjoj Glavnoj ulici, današnjoj Ulici Maršala Tita: Vojna komanda i filijala Zemaljske banke.  Prva je, dakle, u početku  imala vojno – administrativnu funkciju, ali su obje, u skladu s uobičajenom praksom, nakon odlaska austrougarske uprave iz Bosne i Hercegovine, korištene za druge javne namjene u svim političkim sustavima koji su se tijekom XX. stoljeća izmijenili na ovim prostorima da bi u posljednjem ratu bile teško devastirane te, kao i hotel Neretva i niz drugih reprezentativnih primjeraka graditeljskoga naslijeđa iz ovoga razdoblja u Mostaru, još uvijek čekaju obnovu.

Godine 1896. Mujaga Komadina otkupio je zemljišnu parcelu u Glavnoj ulici na kojoj je ranije bio sagrađen turski han[1] te je zemljište potom iznajmio austrougarskoj vojsci. Na izradi projekta za monumentalnu neorenesansnu zgradu Vojne komande angažiran je Josip Vancaš. Na zgradi su tijekom 1930-ih poduzete brojne pregradnje, a vodio ih je Miroslav Loose. Ulomke iz njegovoga dnevnika koji se tiču ovih pregradnji Karlo Drago Miletić donosi u knjigama Mostar: Glavna ulica i Veliki graditelj Miroslav Loose.

Zahvate je poduzimao u dogovoru s članovima obitelji Peško kojima su sinovi Mujage Komadine prodali zgradu nakon očeve smrti, a u to je vrijeme korištena u različite svrhe. Uglavnom je udomljavala ugostiteljske i trgovačke objekte, a jedan je dio prizemlja korišten za kino. Bili su u njoj i uredi mostarske Općine, trgovine Zemaljskoga magazina (ZE – MA), odnosno Narodnoga magazina (NA – MA). Pregradnje je Loose trebao izvesti da bi se prostori prilagodili novim funkcijama. Izvorni izgled vanjštine pri tome nije remećen. Kao što će biti slučaj i s desetljeće kasnije dovršenom Vancaševom filijalom Zemaljske banke u neposrednoj blizini[2] i zgrada Vojne komande ilustracija je odnosa austrougarske vlasti prema nasljeđu osmanlijskoga perioda. Han na čijem je mjestu Vojna komanda građena nije bio jedina zgrada koja je srušena da bi se proširila ulica i da bi se, nakon prilagodbe parcele, sagradila javna ili stambeno – najamna zgrada. Ulica je proširena, prenoćište srušeno, a sagrađena je neorenesansna palača. U urbanom tkivu kojem se priključila nije mogla doći do izražaja ni u približnoj mjeri u kolikoj su mogle javne građevine koje su u to vrijeme podizane na prostranim zemljištima i trgovima nove faze planiranja i teritorijalnoga rasta Mostara (primjerice Velika kraljevska gimnazija ili Kotarski sud). Vojna komanda bila je jedna od ilustracija onoga što Neidhardt zove remećenjem sklada. Radilo je se, dakle, o Vancaševoj neorenesansnoj realizaciji harmonične tlocrtne dispozicije s unutarnjim dvorištem. Odlikovala ju je rustikalna obrada donje zone pročelja i pilastara na uglovima s pravilnim ritmom organizacije prozorskih otvora na objema etažama, apliciranim vojničkim emblemima i inicijalima Mujage Komadine. Stilskim i oblikovnim značajkama usporediva je s onodobnim Vancaševim ostvarenjima u Sarajevu. Središnji je dio pročelja povišen u odnosu na bočne i zaključen kosim krovom čime Vancaš, u ovome slučaju, donosi aluzije na stilsko usmjerenje prema sjevernjačkoj neorenesansi osobito ako se tome pridodaju i prilično osebujno artikulirane zone oko središnjega, ali i bočnih portala. Realizirani Vancašev projekt za Vojnu komandu u Mostaru (1898.) čuvanja je vrijedno arhitektonsko djelo koje stilski i oblikovno pripada periodu historicizma, inačici sjevernjačke neorenesanse. Elementi secesijskoga rječnika prisutni su na pročelju. Ovdje im je funkcija isključivo dekorativna. Sličan je slučaj bio i s filijalom Zemaljske banke. Unatoč tome što mu je velik broj projekata realiziranih na tlu Bosne i Hercegovine (uključujući obje realizacije u Mostaru), oslonjen o importirane stilske obrasce, upravo je Vancaš jedan od inicijatora onoga što su Ibrahim Krzović[3] i Nedžad Kurto[4] još 1980-ih svrstali pod liniju secesije na koju će se nadovezati domaća moderna arhitektura. Vancaš je to zvao bosanskim stilom[5] jer je njegovo vrijeme, u povijesti arhitekture srednjoeuropskoga kulturnog okvira, bilo vrijeme traganja za nacionalnim stilovima, a on je najviše radio u Bosni i Hercegovini. Takav se odnos prema baštini temelji na poštivanju nasljeđa ranijih faza urbanoga razvoja, poznavanju tradicionalnih materijala i klimatskih preduvjeta projektiranja i gradnje. Unatoč tome što je bio arhitekt u službi Zemaljske vlade i što mu je velik broj projekata svrstiv u okvire srednjoeuropskoga historicizma, u Vancaševom je pisanju o bosanskom stilu, prepoznatljiva moralna okosnica srodna onome o čemu je kasnije pisao Juraj Neidhardt.

Letargija i/ili eksperiment? Uzroci i posljedice rušenja, nadogradnje i resemantizacije

Rekonstruiranje razorenih gradskih jezgri i pojedinačnih spomenika uobličuje koherentan, jednosmislen zaključak turbulentnih  faza njihove povijesti. Takav je slučaj bio s Dresdenom i Varšavom nakon Drugoga svjetskog rata. Takav je bio slučaj i s najužim pojasom stare jezgre Mostara nakon rata 1990-ih. Unatoč tome što su u praksi uspjele, te su rekonstrukcije problematične iz više razloga. Svakom se od njih gradi određena priča koju bismo priručno mogli zvati fikcijom. Nerijetko se potom problematizira kriterij autentičnosti, a  dolazi i do svojevrsnoga brisanja tragova konflikta koje je nekad, uz valjan nadzor, korisno ostaviti u gradskom tkivu. Stoga obnova spomenika ne mora nužno značiti njegovu cjelovitu rekonstrukciju. Saniranje zatečenoga stanja i opasnosti od daljnjega urušavanja prvi su koraci koje bi na zgradi trebalo poduzeti. Inkorporacija nove strukture i funkcije u postojeću (nakon sanacije) može biti sljedeći korak. (Re)konceptualizacija ruševine jedno je od općih mjesta u znanstvenom pisanju o graditeljskoj baštini. Potreba da se stav prema ruševnim dijelovima materijalne okoline mijenja i nadograđuje, bez obzira na vrijeme kad se povijest umjetnosti etablirala kao znanstvena disciplina, stara je kao i bilo koji kulturni i civilizacijski napor u problematiziranju odnosa trenutka u kojem živimo s ranijim dijelovima kolektivne povijesti. U praksi se to manifestira na različite načine od kojih se neki trude biti pošteni prema slojevitosti urbane i arhitektonske povijesti mjesta/teritorija. Nije lako, ali se događa. Eksperimentalni pristupi čuvanju baštine danas podrazumijevaju kreativan dijalog s materijalnim ostacima ranijih faza urbanoga razvoja. Ujedno mogu osigurati prostor za komentar aktualnih društvenih i političkih okolnosti koje se izravno tiču načina na koji će (iz)građeni dio nekoga prostora biti prezentiran posjetiteljima i mještanima. Takve intervencije česta su pojava u gradovima koji su značajno obilježeni posljedicama političkih konflikata, ekonomskih kriza, tehnoloških katastrofa. Nerijetko se ruševna industrijska postrojenja saniraju u potrebnoj mjeri da bi služila izložbenoj i/ili izvedbenoj svrsi. Takav oblik prenamjene ne iziskuje cjelovitu rekonstrukciju. Dapače, on je izbjegava. Ruševina je podsjetnik. O tome kako se odlučuje o zaštiti kulturno – povijesne baštine u Mostaru imali ste priliku čitati u ranijim reakcijama Društva povjesničara umjetnosti. Prije svega se to odnosi na tekst Tatjane Mićević – Đurić Zaštita kulturno – povijesnog nasljeđa u Mostaru  gdje autorica, između ostaloga, sistematizira i ranije spomenute faktore u odlučivanju o sudbini oštećenih i zapostavljenih dijelova urbanoga tkiva. Javne površine i ostaci arhitektonskih kapaciteta kojima je funkcija nekoć bila javna, u takvom lokalnom kontekstu, mogu i trebaju pružiti prostor za djelovanje, komentar i otpor. Time se ipak ne rješava do kraja pitanje njihove funkcionalnosti jer ruševine ne samo da nisu upotrebljive za stanovanje i javnu upotrebu, nego su i opasne. Njihov je broj u Mostaru danas značajna komponenta urbanoga tkiva i ta je činjenica simptom nečega što ne treba biti skriveno. Stoga bi odluke o cjelovitoj rekonstrukciji također trebalo donositi s oprezom. Uz sustavno popisivanje, katalogizaciju i valorizaciju ostataka, o njihovoj bi sudbini trebalo misliti imajući na umu moguće oblike kreativnoga dijaloga s prošlošću i prezentacije baštine zajedno s traumama o kojima ta baština svjedoči.

Najvažnije je pitanje ipak ostalo neodgovoreno.

Tko donosi odluke?

Tko će biti odgovoran ako ostaci zgrade ipak budu srušeni? Kako to obično s najavljenim događajima biva, javnost će biti bar okvirno informirana o danu (i/ili satu) rušenja. U svakom slučaju, na te informacije zainteresirani pojedinci imaju pravo i znaju od koga i kako ih mogu dobiti. U blizini zemljišne čestice za koju je Vancaš 1900., nakon rušenja osmanlijskoga prenoćišta i prilagodbe parcele, projektirao austrougarsku Vojnu komandu, toga će se dana pojaviti ljudi s bagerima i nalogom za rušenje. Tko ili što sprječava građanke i građane Mostara da ih ometu u provođenju odluke koju je netko donio ne pitajući ih ništa, odluke koja ih se tiče koliko i mnogi drugi izbori na koje već dva desetljeća ne utječu, a mogli bi? Na svu sreću, provedba odluke Federalne komisije može se zaustaviti i bez kolektivnoga okršaja s bagerima. Ruševina je svjedok i ostatak onoga što je prošlo. Jednako tako, vidjeli smo, može biti i početak onoga što dolazi. Pametan bi korak bila javna rasprava u kojoj će sudjelovati svi zainteresirani pojedinci i svi faktori u odlučivanju. Glasanjem bi se mogla donijeti odluka o tome hoće li se zgrada obnoviti (bar djelomično vratiti u upotrebu) ili će se nastaviti s rušenjem.

[1] Arheološki izvještaj s lokaliteta „Nama-Mostar“: Kulenović, Ugljen, Ćišić, Barišić, Kulenović Ocelić: Završno izvješće o probnim arheološkim istraživanjima na lokalitetu „NAMA-MOSTAR“, Mostar, 2014., str. 6. – 10.

[2]Filijala Zemaljske banke nalazi se u Glavnoj ulici na kućnom broju 112, a Vojna komanda na kućnom broju 118.

[3] U katalogu izložbe Arhitektura Bosne i Hercegovine 1878.-1918.:, Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1987. i knjizi Arhitektura secesije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004.

[4] U doktorskoj disertaciji Arhitektura secesije u Sarajevu obranjenoj 1988.  na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u  Zagrebu, i knjizi Arhitektura Bosne i Hercegovine: razvoj bosanskoga stila, Sarajevo Publishing, Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 1998.

[5] Vancaš, Josip: Bosansko narodno graditeljstvo, u: Tehnički list, 10/24, 31. 12. 1928., Zagreb, str. 353-356

Tekst niti bilo koji njegov dio ne smije se preuzeti bez prethodnom pismenog dopuštenja DPUmH-a.