(Re)konstrukcija i destrukcija

Sinoć je u Galeriji kraljice Katarine Kosače Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače u prisustvu velikoga broja posjetitelja otvorena izložba  (Re)konstrukcija i destrukcija. Izložba je rezultat projekta  -(Re)konstrukcija i destrukcija – odnos prema graditeljskom nasljeđu i prvi je veliki projekt našeg Društva iz oblasti zaštite kulturno-povijesnoga nasljeđa.

17362642_1161996040577878_3892766613325734192_n

 Zaštita kulturno-povijesnih dobara, pa tako i graditeljskoga nasljeđa, vrlo je kompleksna, višedisciplinarna djelatnost, u okviru koje je nezaobilazna i povijest umjetnosti. Nažalost, u praksi tijekom zadnjih dvadesetak godina, ogroman broj dobara graditeljskog nasljeđa stradao je u ratnim razaranjima, a potom je bio izložen vrlo različitim tretmanima u kojima je povijest umjetnosti rijetko kada pitana za mišljenje, jednako kako se povjesničari umjetnosti ne konzultiraju prilikom izrade planskih dokumenata.

To nas je potaklo razmišljati o potrebi analize stanja u kojem se dobra graditeljskoga nasljeđa danas nalaze i uzroka koji su doveli do toga, što je rezultiralo ovim projektom i sinoćnjom izložbom. Na projektu je radio tim u sastavu: Beat Čolak, Maja Gagro, Dajana Šudić Karačić, Valerija Soldo Rešetar i Tatjana Mićević – Đurić te u posljednjoj fazi rada na pripremi kataloga i Sanja Zadro kao stručna konzultantica za arhitekturu austrougarskoga razdoblja .

17434745_1161995057244643_1256010826539784314_o

Tijekom rada susreli smo se s različitim nedoumicama, jer su i količine i načini devastacije ili degradacije graditeljskog nasljeđa izuzetno veliki i raznoliki. Trudili smo se ispoštovati uobičajene, međunarodno priznate klasifikacije, ali njih nije bilo moguće dosljedno, do kraja primijeniti. Također, velika količina objekata i ambijenata koji zaslužuju biti prikazani, primorali su nas napraviti uski izbor, a izabarnih 25 dobara, dovoljno ilustrativnih, zasigurno su mogla biti i neka druga.

17308985_1161994790578003_4856003566693069843_n

U svakome slučaju, smatramo kako je ova izložba  važan događaj čija poruka se treba širiti izvan ove galerije i do onih koji večeras nisu tu, a ona govori o potrebi mijenjanja odnosa prema baštini i građenju svijesti o važnosti i potrebi čuvanja kulturno-povijesnog nasljeđa, jer bez toga, Mostar će se iz prepoznatljivoga mjesta s karakterom pretvoriti u bezličan prostor bez identiteta.

Mi, povjesničari umjetnosti, kao i naši prijatelji koji su nam davali potporu pri realizcaiji projekta i izložbe, ne želimo da se to dogodi.

17388968_1161995353911280_3140329817905121198_o

(Zahvaljujemo svima koji su nas podržali, osobito Federalnome ministarstvi kulture i sporta, Fondaciji za muzičke, scenske i likovne umjetnosti toga ministarste, te Gradu Mostaru koji su nam dodijelili dio sredstava bez kojih realizacija ne bi bila moguća. Zahvaljujemo i Asocijaciji arhitekata u BiH koji su kao struka podržali naš projekt i čija je predstavnica, gosp. Martina Penava sudjelovala u svečanosti otvorenja, Josipu Palameti i Toniju Leski koji su svojom izvedbom Emine uljepšali svečanost otvorenja. Na kraju, veliko hvala i gosp. Mariji Danijeli Boras, zamjenici ministrice kulture i sporta FBiH koja je izložbu zvanično proglasila otvorenom.)

Tekst niti bilo koji njegov dio ne smije se preuzeti bez prethodnoga pismenog 
dopuštenja DPUmH-a.

„Kozmički prolaz” Kristine Ćavar u Galeriji „Rondo”

Sinoć, 24. 2. u 19:00 h u Galeriji „Rondo” u Mostaru otvorena je prva samostalna izložba akademske slikarice Kristine Ćavar. Širokobriješka umjetnica prikazala je ciklus kolaža „Kozmički prolaz” sastavljen od 25 dijela (15×10, 20×25, 20×30) nastalih tijekom 2016. i 2017. godine. Na samom otvorenju, uz autoričino obraćanje brojnoj publici, o izloženim radovima govorila je Danijela Kegelj i voditelj galerije Rondo, akademski slikar Željko Koren.

kristina_cavar_andeoski_pohod_2016 Na prvi pogled, ta njezina djela malih dimenzija mogu izgledati infantilno, naivno, pitomo, kao da žele umiriti promatrača. Međutim, vrlo brzo se shvaća kako ona nose zanimljivu ideju i likovni izričaj. U svojim djelima, autorica pokušava spojiti mikro i makro kozmos i to u doslovnom smislu. Lako je uočiti kako gradi strukturu kolaža nepravilno postavljajući nekoliko različitih vrsta papira, jedne na druge i jedne pored drugih. Svaki od tih papira različita je dimenzija bivanja i razina svijesti. Na taj način autorica materijalima nepravilnih oblika i različitih tekstura postavlja paradigmu kroz koju djelo treba sagledavati.

Budući da su prednje teksture ispunjene oblicima koji evociraju geometriju, atome, zvukove i čestice koje nas uvode u svijet kvantne fizike jasno je da su one odraz materijalne sfere i svega onoga što nam je vidljivo i dokazivo. Donje skrivene teksture, percipirane simbolički senzibilnim tijelima, donose sve ono daleko, neuhvatljivo i nerazumljivo kao što su crne rupe, sazviježđa, mijene, daleke galaksije… Zanimljivo je da svakim Kristininim djelom dominira nepravilna

nova-galaksija_2016velika-vrata_2017

pukotina“ koja nam pruža uvid u unutrašnjost – tkivo samog djela, a ta unutrašnjost nije ništa drugo do svemir. Autorica se ovim ciklusom pozabavila ravnotežom između paralelnih svjetova, dimenzijama u kojima dio našega bića postoji na svjesnoj i nesvjesnoj razini. U suštini, kroz svoj maštoviti i likovno uravnoteženi način želi pokazati koliko je materija neodvojiva od kozmičkoga (božanskoga). Ipak, ona se ne odriče materije kao medija ili sfere postojanja i djelovanja, nego je prihvaća i istražuje, iskazujući time shvaćanje kako nam je materija dana da bismo s pomoću nje i kroz nju prihvatili onostrano. Iako se stvaralačka ideja Kristine Ćavar proteže od mikro do makro svijeta, intuitivna ravnoteža kojim ih ona povezuje najuspjelije je njezino umjetničko postignuće ostvareno ovim ciklusom. Svakako, naći ravnotežu između tih dalekih a neodvojivih sfera u svakodnevnom bivanju, najveća je umjetnost bivanja.

U cjelini, izložba je neobična, nepretenciozna, bavi se nesvakidašnjim temama u umjetnosti i stalnim pitanjima iz života. Otvorena je do 11.3. 2016.

Danijela Ucović

O donošenju odluka i degradaciji urbanoga tkiva Mostara uz najavljeno rušenje ostataka robne kuće „Nama“

Piše: Sanja Zadro

Kada govorimo o najavljenom uklanjanju jedne etaže Vojne komande/Name u Ulici Maršala Tita u Mostaru, ne govorimo o rušenju. Gledajući zemljišnu česticu za koji je Josip Vancaš 1900. projektirao tu zgradu, već sada gledamo ruševinu koja, kao i dobar dio njezine okoline, ugrožava sigurnost stanovnika toga grada. Naivno bi ipak bilo misliti da relevantni faktori u odlučivanju imaju na umu bilo čiju sigurnost osim svoje. Razlozi za rušenja, pregradnje, dogradnje i rekonstrukcije kojima se ne rekonstruira ništa, uglavnom su privatni i ekonomski. Vancašev je projekt za mostarsku Vojnu komandu bio gotovo tipski i ni po čemu originalan. Vrijednost zgrade (ostataka) prvenstveno je povijesna, iako je visoka kvaliteta njezine izvedbe, usklađenost prostornih i oblikovnih značajki neupitna. Bila je među austrougarskim objektima koji su se isticali dekorativnom reprezentativnošću i dimenzijama. Zbog značaja funkcije, na projektu je angažiran jedan od najuglednijih arhitekata Zemaljske vlade.  Svoj je projekt dijelom objavio u bečkom Bautechnikeru[1] zajedno s podacima o zemljišnoj čestici, njezinoj prilagodbi za izvedbu zgrade i procjenom troškova izvedbe. Monumentalna neorenesansna blokovska struktura kakvih je nebrojeno mnogo nicalo u to vrijeme po centrima i periferijama Habsburške Monarhije, građena je na mjestu srušenoga prenoćišta iz osmanlijskoga perioda. Povijest se, kao i obično, ponavlja pa se ovih dana najavljuje postupno uklanjanje ostataka zgrade koji su prijetnja sigurnosti stanovništva.

untitled

Prije nekoliko dana Salem Marić (predsjednik lokalnoga ogranka SDA) najavio je rušenje zgrade do gabarita prvoga kata. Obrazloženje te odluke dostupno je na ovome linku. Citat iz razgovora za TV1: Sa federalnom smo inspekcijom dogovorili, znači, da se „Nama“ sruši do gabarita prvog sprata i da tako barem više ne predstavlja opasnost, dok se ne iznađe mogućnost da se gradi novi objekat. Salem Bubalo, direktor Zavoda za prostorno uređenje Mostar, takvo ponašanje u okolini stare gradske jezgre naziva otežavajućim. Umjesto rušenja predlaže sanaciju ili rekonstrukciju, a rušenju se protive i Maja Roso Popovac, Zlatko Serdarević i Meho Omeragić. U istom smo prilogu od Miralema Fajića  imali priliku doznati da je Federalna inspekcija, na zahtjev Agencije Stari grad, odluku o rušenju donijela 2011. Tome se, uz UNESCO, usprotivila i Komisija za nacionalne spomenike BiH. Zgrada je, naime, dio  ambijentalne cjeline povijesne jezgre koja ima status zaštićenoga nacionalnog spomenika. Možemo šutjeti, a možemo se pozabaviti činjenicama i odgovor(nost)ima.

Prvo pitanje koje trebamo postaviti je: „Zašto se najavljuje gradnja novoga objekta umjesto obnove zgrade?“. Ovo nije samo problem struke ni pitanje stručnosti. Ovo je problem koji se tiče svih ljudi kojima kulturna i povijesna baština pripada. U Mostaru je, kao što znamo, u zadnjih dvadeset godina bez najave, objašnjenja i razloga uništen niz spomenika od kojih su neki vrijednošću nadmašivali zgradu o kojoj je ovdje riječ. Unatoč tome, i njezin je spomenički status neupitan.

Zatim postavljamo pitanje: „Što znači …iznaći mogućnost za gradnju novoga objekta? “ Govoriti o tome kako se Mostar gradi(o) u posljednjih dvadeset godina znači pratiti tijek sustavnoga razgrađivanja i degradacije urbanog tkiva. Obnova grada se provodila i još uvijek se provodi nesustavno, bez strategije i nadzora uglavnom motivirana privatnim potrebama i inicijativama. Kad govorimo o zajednici, postavljamo pitanje što je Mostaru potrebno na mjestu na kojem se ruševina danas nalazi i s kojega bi uskoro mogla biti uklonjena. Licemjerno je inzistirati isključivo na rekonstrukcijama. Poznajući realne okolnosti u lokalnom kontekstu, lako je zaključiti da će slučajevi poput dosljedne rekonstrukcije Druge srpske osnovne škole na Carini (Đorđe Knežić, 1909., danas – uredi Općinskoga suda) ostati usamljeni rezultati spleta sretnih okolnosti i da će taj dio Mostara još neko vrijeme biti grad duhova. Kada govorimo o vremenu, važno je imati na umu strpljivost. Posljednjih dvadeset godina samo su mali odsječak urbane povijesti Mostara. Čitava je urbana povijest Mostara opet dio različitih kontekstualnih okvira u koje ju je moguće svrstati na temelju kulturoloških i geografskih odrednica. S fragmentacijom bismo mogli ići unedogled. Ne valja se zavaravati misleći da će ovaj ili bilo koji drugi (kon)tekst riješiti ikakav problem. O tome ima li problema sud svatko donosi za sebe. Kada govorimo o javnom prostoru, stav i mišljenje bi trebali imati svi oni koji vjeruju da im javni prostor pripada bez obzira na to jesu li, ili nisu struka. Čemu svaljivati teret valorizacije baštine na jedan, uvjetno rečeno, elitistički krug poznavatelja kronologije nekih događaja, interesa, estetskih standarda, trendova?  Name se sjeća daleko veći broj ljudi nego što Društvo povjesničara umjetnosti ima članova. Kome je stalo do gradnje, kome do rušenja? Zašto? Vojna je komanda sagrađena prije 116 godina. Vrlo je mala vjerojatnost da će za 116 godina itko od nas biti živ. Bez obzira na to koliko kratko trajemo, bar nekim dijelom možemo utjecati na promjenu koja je jedina stalna. Nema razloga da upravo ovaj odsječak povijesti ne bude točka u kojoj će lokalne inicijative započeti sa strpljivom i promišljenom nadogradnjom urbanog tkiva.

Arhitektonska povijest Mostara: f(r)aze i vrijednosti

Čuvanje graditeljskoga nasljeđa jamac je održivoga urbanog razvoja. Jednako tako, posljedice svega čega se sjećamo ili što možemo dokumentirati urezane su među ožiljke iz kojih ovaj grad treba učiti.  Dihotomija zapadnjačkoga i tradicionalnoga u gradskoj fizionomiji Mostara jedan je od prepoznatljivih elemenata njegove ambijentalne privlačnosti. Postavljajući pitanje o tome što naša tradicija jest, valja se vratiti vremenu u kojem je zaštita spomenika na našem prostoru funkcionirala u znatno većoj mjeri institucionalizirano i transparentno nego što je to danas slučaj. Godine 1953. Juraj Neidhardt izrazito je nadahnuto pisao o čovjekoljubivosti orijentalnoga urbanog razvoja Sarajeva[1]. Bezrezervno je kritički degradirao ono što je zvao „neskladom“ i za što je odgovornost pripisivao austrougarskoj okupaciji bosanskohercegovačkih gradova. Pitao se i što bi od staroga trebalo sačuvati, a što rušiti, kako graditi novo. Na pitanja je odgovorio idejom o ponovnoj transformaciji stare sarajevske čaršije u kulturno žarište grada. Podnaslovivši dio teksta Nova čaršija – kulturno žarište republike u smislu društvene nadgradnje, Neidhardt razmatra i ideju obnove starih zanatskih oblika proizvodnje i privređivanja. Predlaže čuvanje najstarijega dijela grada u funkciji jezgre na koju se, po načelu historijske aglomeracije, nadovezuju novi slojevi ili periodi arhitektonske povijesti. Austrougarskoj izgradnji najviše zamjera nesmotreno interveniranje u stare jezgre i njihovu okolinu impozantnim blokovskim strukturama kojima je funkcija dobrim dijelom bila stambeno – najamna. Iste je godine Neidhardt, zajedno s Džemalom Čelićem, objavio tekst Stari most u Mostaru: Arhitektonsko-urbanistička  problematika  konzerviranja  i  restauriranja  mosta  i  okoline  te  korigiranje  udaljenijih  objekata,  koji  optički  pripadaju  okolini  mosta[2]. Riječ je o rezultatima terenskoga uvida u stanje u kojem se Stari grad u Mostaru nalazio početkom 1950-ih. Cjelovita urbanistička regulacija grada nije provedena ni u austrougarskom ni u međuratnom periodu. Tekst objavljen u Našim starinama 1953. prijedlog je urbanističke regulacije okoline Staroga mosta i kritika austrougarskoga načina nošenja sa starom gradskom jezgrom. Uzimajući u obzir da su toj jezgri prije okupacije pripadale i dvije ulice koje su pretvorene u prometnice, tekst se dotiče  i stupnja regulacije koji je austrougarska uprava provela u Glavnoj ulici, rušenja objekata i gradnje novih impozantnih blokovskih struktura koje, protivno načelu historijske aglomeracije, narušavaju ambijentalni sklad.

slika-2

Neidhardt, Juraj; Čelić, Džemal: Prikaz povijesne jezgre Mostara iz uvida u rezultate terenskoga istraživanja naslovljenoga: Stari most u Mostaru: Arhitektonsko-urbanistička problematika konzerviranja i restauriranja mosta i okoline te korigiranje udaljenijih objekata, koji optički pripadaju okolini mosta u: Naše starine. Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti N.R. Bosne i Hercegovine, br. 6, Sarajevo, 1953, str. 133 – 140 Tekst ispod crteža: Kod rješavanja ovoga područja treba dati prednost historijskom momentu, dok će suvremene utilitarne potrebe imati presudnu ulogu u urbanizmu novijih dijelova grada.

Jedan od ključnih preduvjeta zdravoga gledanja na kronologiju i složenost isprepletenih faktora u oblikovanju slike grada sistematizacija je spomeničke baštine iz različitih perioda.  Uz materijalno stanje spomenika, neophodna su građa i dokumenti o ranijim urbanističkim idejama od kojih nisu sve realizirane, fotografski i arhivski materijali. S obzirom na nedovoljno očuvanu građu koja bi na ovaj način cjelovito dokumentirala faze urbanoga razvoja Mostara, dodatni i iznimno vrijedan izvor su izvještaji o aktivnostima državnih instanci nadležnih za zaštitu spomenika jer je odnos prema baštini vrlo važan čimbenik razvoja grada. Vrijeme u kojem se ono što rušimo gradilo, vidjeli smo, nije bilo milosrdno prema vremenima koja su mu prethodila. Hoćemo li ponavljati ono što osuđujemo?

Mjesta (iz) sjećanja: Povijest gradnje/povijest rušenja

Među reprezentativnijim realizacijama na polju javne arhitekture u Mostaru u razdoblju austrougarske uprave Bosnom i Hercegovinom  dva su djela Josipa Vancaša u tadašnjoj Glavnoj ulici, današnjoj Ulici Maršala Tita: Vojna komanda i filijala Zemaljske banke.  Prva je, dakle, u početku  imala vojno – administrativnu funkciju, ali su obje, u skladu s uobičajenom praksom, nakon odlaska austrougarske uprave iz Bosne i Hercegovine, korištene za druge javne namjene u svim političkim sustavima koji su se tijekom XX. stoljeća izmijenili na ovim prostorima da bi u posljednjem ratu bile teško devastirane te, kao i hotel Neretva i niz drugih reprezentativnih primjeraka graditeljskoga naslijeđa iz ovoga razdoblja u Mostaru, još uvijek čekaju obnovu.

Godine 1896. Mujaga Komadina otkupio je zemljišnu parcelu u Glavnoj ulici na kojoj je ranije bio sagrađen turski han[1] te je zemljište potom iznajmio austrougarskoj vojsci. Na izradi projekta za monumentalnu neorenesansnu zgradu Vojne komande angažiran je Josip Vancaš. Na zgradi su tijekom 1930-ih poduzete brojne pregradnje, a vodio ih je Miroslav Loose. Ulomke iz njegovoga dnevnika koji se tiču ovih pregradnji Karlo Drago Miletić donosi u knjigama Mostar: Glavna ulica i Veliki graditelj Miroslav Loose.

Zahvate je poduzimao u dogovoru s članovima obitelji Peško kojima su sinovi Mujage Komadine prodali zgradu nakon očeve smrti, a u to je vrijeme korištena u različite svrhe. Uglavnom je udomljavala ugostiteljske i trgovačke objekte, a jedan je dio prizemlja korišten za kino. Bili su u njoj i uredi mostarske Općine, trgovine Zemaljskoga magazina (ZE – MA), odnosno Narodnoga magazina (NA – MA). Pregradnje je Loose trebao izvesti da bi se prostori prilagodili novim funkcijama. Izvorni izgled vanjštine pri tome nije remećen. Kao što će biti slučaj i s desetljeće kasnije dovršenom Vancaševom filijalom Zemaljske banke u neposrednoj blizini[2] i zgrada Vojne komande ilustracija je odnosa austrougarske vlasti prema nasljeđu osmanlijskoga perioda. Han na čijem je mjestu Vojna komanda građena nije bio jedina zgrada koja je srušena da bi se proširila ulica i da bi se, nakon prilagodbe parcele, sagradila javna ili stambeno – najamna zgrada. Ulica je proširena, prenoćište srušeno, a sagrađena je neorenesansna palača. U urbanom tkivu kojem se priključila nije mogla doći do izražaja ni u približnoj mjeri u kolikoj su mogle javne građevine koje su u to vrijeme podizane na prostranim zemljištima i trgovima nove faze planiranja i teritorijalnoga rasta Mostara (primjerice Velika kraljevska gimnazija ili Kotarski sud). Vojna komanda bila je jedna od ilustracija onoga što Neidhardt zove remećenjem sklada. Radilo je se, dakle, o Vancaševoj neorenesansnoj realizaciji harmonične tlocrtne dispozicije s unutarnjim dvorištem. Odlikovala ju je rustikalna obrada donje zone pročelja i pilastara na uglovima s pravilnim ritmom organizacije prozorskih otvora na objema etažama, apliciranim vojničkim emblemima i inicijalima Mujage Komadine. Stilskim i oblikovnim značajkama usporediva je s onodobnim Vancaševim ostvarenjima u Sarajevu. Središnji je dio pročelja povišen u odnosu na bočne i zaključen kosim krovom čime Vancaš, u ovome slučaju, donosi aluzije na stilsko usmjerenje prema sjevernjačkoj neorenesansi osobito ako se tome pridodaju i prilično osebujno artikulirane zone oko središnjega, ali i bočnih portala. Realizirani Vancašev projekt za Vojnu komandu u Mostaru (1898.) čuvanja je vrijedno arhitektonsko djelo koje stilski i oblikovno pripada periodu historicizma, inačici sjevernjačke neorenesanse. Elementi secesijskoga rječnika prisutni su na pročelju. Ovdje im je funkcija isključivo dekorativna. Sličan je slučaj bio i s filijalom Zemaljske banke. Unatoč tome što mu je velik broj projekata realiziranih na tlu Bosne i Hercegovine (uključujući obje realizacije u Mostaru), oslonjen o importirane stilske obrasce, upravo je Vancaš jedan od inicijatora onoga što su Ibrahim Krzović[3] i Nedžad Kurto[4] još 1980-ih svrstali pod liniju secesije na koju će se nadovezati domaća moderna arhitektura. Vancaš je to zvao bosanskim stilom[5] jer je njegovo vrijeme, u povijesti arhitekture srednjoeuropskoga kulturnog okvira, bilo vrijeme traganja za nacionalnim stilovima, a on je najviše radio u Bosni i Hercegovini. Takav se odnos prema baštini temelji na poštivanju nasljeđa ranijih faza urbanoga razvoja, poznavanju tradicionalnih materijala i klimatskih preduvjeta projektiranja i gradnje. Unatoč tome što je bio arhitekt u službi Zemaljske vlade i što mu je velik broj projekata svrstiv u okvire srednjoeuropskoga historicizma, u Vancaševom je pisanju o bosanskom stilu, prepoznatljiva moralna okosnica srodna onome o čemu je kasnije pisao Juraj Neidhardt.

Letargija i/ili eksperiment? Uzroci i posljedice rušenja, nadogradnje i resemantizacije

Rekonstruiranje razorenih gradskih jezgri i pojedinačnih spomenika uobličuje koherentan, jednosmislen zaključak turbulentnih  faza njihove povijesti. Takav je slučaj bio s Dresdenom i Varšavom nakon Drugoga svjetskog rata. Takav je bio slučaj i s najužim pojasom stare jezgre Mostara nakon rata 1990-ih. Unatoč tome što su u praksi uspjele, te su rekonstrukcije problematične iz više razloga. Svakom se od njih gradi određena priča koju bismo priručno mogli zvati fikcijom. Nerijetko se potom problematizira kriterij autentičnosti, a  dolazi i do svojevrsnoga brisanja tragova konflikta koje je nekad, uz valjan nadzor, korisno ostaviti u gradskom tkivu. Stoga obnova spomenika ne mora nužno značiti njegovu cjelovitu rekonstrukciju. Saniranje zatečenoga stanja i opasnosti od daljnjega urušavanja prvi su koraci koje bi na zgradi trebalo poduzeti. Inkorporacija nove strukture i funkcije u postojeću (nakon sanacije) može biti sljedeći korak. (Re)konceptualizacija ruševine jedno je od općih mjesta u znanstvenom pisanju o graditeljskoj baštini. Potreba da se stav prema ruševnim dijelovima materijalne okoline mijenja i nadograđuje, bez obzira na vrijeme kad se povijest umjetnosti etablirala kao znanstvena disciplina, stara je kao i bilo koji kulturni i civilizacijski napor u problematiziranju odnosa trenutka u kojem živimo s ranijim dijelovima kolektivne povijesti. U praksi se to manifestira na različite načine od kojih se neki trude biti pošteni prema slojevitosti urbane i arhitektonske povijesti mjesta/teritorija. Nije lako, ali se događa. Eksperimentalni pristupi čuvanju baštine danas podrazumijevaju kreativan dijalog s materijalnim ostacima ranijih faza urbanoga razvoja. Ujedno mogu osigurati prostor za komentar aktualnih društvenih i političkih okolnosti koje se izravno tiču načina na koji će (iz)građeni dio nekoga prostora biti prezentiran posjetiteljima i mještanima. Takve intervencije česta su pojava u gradovima koji su značajno obilježeni posljedicama političkih konflikata, ekonomskih kriza, tehnoloških katastrofa. Nerijetko se ruševna industrijska postrojenja saniraju u potrebnoj mjeri da bi služila izložbenoj i/ili izvedbenoj svrsi. Takav oblik prenamjene ne iziskuje cjelovitu rekonstrukciju. Dapače, on je izbjegava. Ruševina je podsjetnik. O tome kako se odlučuje o zaštiti kulturno – povijesne baštine u Mostaru imali ste priliku čitati u ranijim reakcijama Društva povjesničara umjetnosti. Prije svega se to odnosi na tekst Tatjane Mićević – Đurić Zaštita kulturno – povijesnog nasljeđa u Mostaru  gdje autorica, između ostaloga, sistematizira i ranije spomenute faktore u odlučivanju o sudbini oštećenih i zapostavljenih dijelova urbanoga tkiva. Javne površine i ostaci arhitektonskih kapaciteta kojima je funkcija nekoć bila javna, u takvom lokalnom kontekstu, mogu i trebaju pružiti prostor za djelovanje, komentar i otpor. Time se ipak ne rješava do kraja pitanje njihove funkcionalnosti jer ruševine ne samo da nisu upotrebljive za stanovanje i javnu upotrebu, nego su i opasne. Njihov je broj u Mostaru danas značajna komponenta urbanoga tkiva i ta je činjenica simptom nečega što ne treba biti skriveno. Stoga bi odluke o cjelovitoj rekonstrukciji također trebalo donositi s oprezom. Uz sustavno popisivanje, katalogizaciju i valorizaciju ostataka, o njihovoj bi sudbini trebalo misliti imajući na umu moguće oblike kreativnoga dijaloga s prošlošću i prezentacije baštine zajedno s traumama o kojima ta baština svjedoči.

Najvažnije je pitanje ipak ostalo neodgovoreno.

Tko donosi odluke?

Tko će biti odgovoran ako ostaci zgrade ipak budu srušeni? Kako to obično s najavljenim događajima biva, javnost će biti bar okvirno informirana o danu (i/ili satu) rušenja. U svakom slučaju, na te informacije zainteresirani pojedinci imaju pravo i znaju od koga i kako ih mogu dobiti. U blizini zemljišne čestice za koju je Vancaš 1900., nakon rušenja osmanlijskoga prenoćišta i prilagodbe parcele, projektirao austrougarsku Vojnu komandu, toga će se dana pojaviti ljudi s bagerima i nalogom za rušenje. Tko ili što sprječava građanke i građane Mostara da ih ometu u provođenju odluke koju je netko donio ne pitajući ih ništa, odluke koja ih se tiče koliko i mnogi drugi izbori na koje već dva desetljeća ne utječu, a mogli bi? Na svu sreću, provedba odluke Federalne komisije može se zaustaviti i bez kolektivnoga okršaja s bagerima. Ruševina je svjedok i ostatak onoga što je prošlo. Jednako tako, vidjeli smo, može biti i početak onoga što dolazi. Pametan bi korak bila javna rasprava u kojoj će sudjelovati svi zainteresirani pojedinci i svi faktori u odlučivanju. Glasanjem bi se mogla donijeti odluka o tome hoće li se zgrada obnoviti (bar djelomično vratiti u upotrebu) ili će se nastaviti s rušenjem.

[1] Arheološki izvještaj s lokaliteta „Nama-Mostar“: Kulenović, Ugljen, Ćišić, Barišić, Kulenović Ocelić: Završno izvješće o probnim arheološkim istraživanjima na lokalitetu „NAMA-MOSTAR“, Mostar, 2014., str. 6. – 10.

[2]Filijala Zemaljske banke nalazi se u Glavnoj ulici na kućnom broju 112, a Vojna komanda na kućnom broju 118.

[3] U katalogu izložbe Arhitektura Bosne i Hercegovine 1878.-1918.:, Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1987. i knjizi Arhitektura secesije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004.

[4] U doktorskoj disertaciji Arhitektura secesije u Sarajevu obranjenoj 1988.  na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u  Zagrebu, i knjizi Arhitektura Bosne i Hercegovine: razvoj bosanskoga stila, Sarajevo Publishing, Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 1998.

[5] Vancaš, Josip: Bosansko narodno graditeljstvo, u: Tehnički list, 10/24, 31. 12. 1928., Zagreb, str. 353-356

Tekst niti bilo koji njegov dio ne smije se preuzeti bez prethodnom pismenog dopuštenja DPUmH-a.

 

Sjećanje na Franju Primorca

U Čitluku u Galeriji Matice hrvatske 27. 12. 2016. godine otvorena je izložba u spomen na prerano preminuloga slikara Franju Primorca. Za tu izložbu predgovor je napisala članica DPUmH-a, povjesničarka umjetnosti Maja Gagro. Predgovor donosimo u cijelosti:

 

AKT U SLIKARSTVU FRANJE PRIMORCA

Kompleksnost ljudskog tijela, njegove forme, odnos čovjeka i prirode, poluakt i akt teme su koje predstavljaju konstantu u cjelokupnoj likovnoj umjetnosti, međusobno povezane, a vrlo često različito interpretirane. Proučavanje i oslikavanje ljudskog tijela proteže se još od mističnih prapovijesnih zavjetnih kipića, antičkih poganskih božanstava, istočnjačkih odaliska, vulgarnih „elitiziranih“ prostitutki koje sadrže erotsku komponentu, do senzualnih muza i spiritualne ekstaze.

Franjo Primorac slikar je modernog vremena koji svoj umjetnički put formira okušavajući se u mnogim temama i tehnikama koje su važna odrednica kompleksnog slikareva opusa i izvanredan dokaz zbiljskog bijega od svakodnevnice i umjetničke rutine. Tek jedna od njih posebno odskače u cjelokupnom slikarevom opusu. Tema AKT, u osnovi, dugi niz godina okupira Franjino slikarstvo, od početnih na studiju do posljednjih godina života, formirajući ga u crtežima tušom, olovkom i ugljenom, te slikama na platnu u akrilu i ulju, uz prisutstvo duha suvremenih velikana kubizma, fovizma, ekspresionizma i poluapstrakcije. Brzim potezima medija oslikava dinamične figure u pokretu koje u određenim trenucima pokazuju kontradiktorna ljudska osjećanja, i to zanesenost, sreću, ples, tugu, sjetu i bol. Ova izložba ima za cilj prikazati način na koji se umjetnik istinski predaje aktu, koji za njega nema namjeru predstavljanja ljudskog tijela kao vulgarne teme, nego umjetničko viđenje ljudskog tijela kao onoga prvobitnoga, ogoljeloga, danog od Boga i prirode kao čin snage, moći i divljenja.

wp_20161222_18_28_50_prowp_20161222_18_35_46_proIako je većina aktova rezultat ploda umjetnikove mašte, a ne živog modela, zbog čega se ponekad prepušta prikazu fantastičnih oblika, Franjo mističnim izričajem recipijentima nastoji prenijeti skrivenu poruku. Nikada se pretjerano ne brine o detaljima i muskulaturi pa mu glavnim sredstvom u crtežima postaju linije, kojima postiže izvanrednu igru svjetlosti i sjene te trodimenzionalnost unutar kompozicije. Međusobnim prepletanjem zakrivljenih, otvorenih i zatvorenih linija tvori gustu mrežu oblika te poput končane niti tušom i olovkom dovršava „odjeću“ onoga transcendentnog, ljudske duše. Intuicija, u međusobnom odnosu s najdubljim unutarnjim nagnućima, odstupa od one realistične prepoznatljivosti do simbolične višeznačnosti. Upravo zbog toga ponekad likovi gestikulacijom ukazuju na određeno psihičko stanje. Nasuprot crtežima, u Franjinim slikama, uz liniju, glavnu ulogu igra boja. Stvaralačka imaginacija izražavala se u dinamičnim, napetim formama, neprestano mijenjajući raskošan kolorit. Slikama vladaju neobični valeri do kojih dolazi ponekad direktnim istiskanjem boje na podlogu, a ponekad miješajući i pripremajući određeni ton na paleti. Jasno je vidljiva dominacija primarnih boja, ali se ne zaustavlja koristeći samo njih, čime kolorit postaje vrlo intenzivan, ekspresivan i sočan. Konturiranjem akta linijom i bojom zaustavlja moguće prelijevanje izražavajući modalitet tijela. Suptilnim osjećajem nijansira toplo-hladni kolorit gustim nanosima pigmenta na epidermu te bez detaljnog akcentiranja pojedinih dijelova tijela realizira studije. Ovakav oblik rada svjedoči o izvanrednim Franjinim sposobnostima u oslikavanju ovoga žanra, a i dokaz su da je umjetnik izvrstan crtač, kao i slikar.

Naše tijelo, od rođenja do smrti, predstavlja zaštitni okvir duše, odjeću duše koju bismo trebali njegovati ne samo u životu nego i kroz ovjekovječenje na umjetničkim slikama kada je ono mlado, lijepo, puno života, ali i kada je umorno, iscrpljeno, naborano i staro. Franjo je u svojem opusu uspješno predočavao različite faze života i time dokazao da akt u konačnici otkriva kako smo svi jednaki, kako ogoljelo tijelo ne može biti pokazatelj nikakvoga društvenoga statusa, niti možemo pomoću njega vidjeti socijalne i kulturne razlike. Akt postaje plodom umjetnikova uma, jedinstvenim prizorom postojanja „sazidanog“ od čovjeka, spojem promatranja, sagledavanja i realiziranja, u njemu se ukrštaju refleksija i kontemplacija razumskog osvrtanja.

 

Ima li ili nema likovne scene u Hercegovini?

Na pisanje ovoga priloga potaknuli su me razgovori koje sam imala s pojedinim umjetnicima nakon Okrugloga stola koji je organiziralo Društvo povjesničara umjetnosti Hercegovine 15. prosinca 2016. Naime, oko iznesene teze da ne postoji likovna scena u Hercegovini, na moje osobno zadovoljstvo, razvila su se različita mišljenja. Nije da se ova tema ne pokreće često među onima čije se djelovanje veže za likovnost, ali nikada se točno ne definiraju stavovi ili viđenja ove teme. Zaključilo se da povjesničari umjetnosti i likovni umjetnici nemaju isto shvaćanje toga pojma pa samim time ni poimanje njezinoga postojanja u Hercegovini. Jedino oko čega su se i jedni i drugi jasno složili je to da likovnu scenu jednoga područja, regije ili bilo kojega drugoga definiranoga teritorija, ne čini nužno broj umjetnika, nego njihova kvaliteta. Ovim tekstom pokušala bih se osvrnuti na dva načina poimanja onoga što je likovna scena u Hercegovini te s time eventualno i odgovoriti na pitanje ima li je ili nema.

Za početak, kada se poima fenomen likovne scene, važno je naglasiti da se njezina definicija stalno mijenja i da je, na neki način, uvjetovana geopolitičkim stanjem i čitavim nizom različitih kulturnih politika. Ono što danas čini pojam likovne scene nije isto onome što je to bilo prije pedesetak godina.Za njezino ostvarivanje potrebno je puno više mehanizama i strategija nego ranije, a to je odista teško ostvariti u državi u kojoj ništa ne funkcionira kako treba. Ponekad, čini se – ako nam je za utjehu – da problem u artikuliranju likovne scene imaju i neke sredine iz zemalja regije koje imaju značajnijega institucionalnoga „pogona“, što svakako govori o tome koliko je danas takvo funkcioniranje zahtjevno.

Iz više razloga, vrlo je teško govoriti o likovnoj sceni u regiji u kojoj se likovnost, kao i većina drugih umjetnosti, shvaća kao efemerna zabava. Regionalni je problem, koji nije novost i o kojem se stalno govori, a ništa ne poduzima, to što likovna umjetnost nije dovoljno podržana od strane državnih institucija. Posljedice toga susrećemo svakodnevno u svim segmentima i razinama djelovanja te je suvišno na to trošiti riječi. Upitnim se može držati i  geografsko definiranje područja na kojem, u ovom slučaju hercegovačka, likovna scena djeluje. Treba li to svesti na gradske ili međugradske okvire?

Zbog toga, lako je držati upitnim može li se likovno djelovanje i likovno stvaralaštvo pojedinca ili nekoliko pojedinaca na jednom mjestu nazivati likovnom scenom u suvremenom kontekstu. Međutim, ono što iz jedne točke gledišta čini likovnu scenu su likovni umjetnici koji djeluju na eventualnoj umjetničkoj platformi koja se vremenom definirala i sudjelovanje na natječajima,skupnim i tematskim izložbama koje s vremena na vrijeme mogu biti nagrađivane od strane stručnih ljudi iz drugih sredina.[1] S obzirom na to da u Hercegovini postoje dvije likovne Akademije – u Širokom Brijegu i u Trebinju – čijih se pojedinaca u nastavnom kadru i među studentima ne bi postidjele ni poznatije i veće akademije u regiji, kao i čitav niz likovnih udruga i skupina, razvidno je da se takav vid razmjene događa rijetko, bolje rečeno, nedovoljno.[2] Zatim, artikulirana likovna scena, osim unutarnjih protočnosti, razmjena i sugestija, podrazumijeva kako pojedinačni tako i skupni izlazak iz zadanih teritorijalnih okvira. Izuzev osobnih inicijativa i pojedinih likovnih grupa, a ne određene likovne scene[3], organizirano se ne odlazi iz svoje u drugu sredinu s ciljem izlaganja djela. S ove točke gledišta, važno je kazati da likovnu scenu ne određuju samo likovni stvaratelji i njihova djela već je određuje i čitav niz drugih aspekata. Publika i njezin karakter, odnosno recipijentovo prihvaćanje i povezivanje s likovnošću presudno je u tome koliko je neko djelo odista zaokruženo i interaktivno. Publika likovne umjetnosti u Hercegovini, ako ćemo govoriti o onima koji izložbu dolaze vidjeti odista zbog umjetnosti, a ne iz nekih drugih razloga, malobrojna je, a razlozi su višeslojni. Ako se uzmu u obzir međunarodni konteksti, značajna gibanja na nekoj likovnoj sceni određuje aktualno tržište umjetnina (kako galerijsko tako i virtualno) koje, prema opaskama mnogih povjesničara umjetnostim dirigira novim umjetničkim trendovima, ukusima i izričajima. O ozbiljnom tržištu umjetnina u našoj regiji nema govora, što velika većina likovnih autora vrlo dobro zna. Također, na stvaranje-definiranje likovne scene utječe i ozbiljna likovna kritika koje, recipročno s ostalom situacijom, nema. Treba se napraviti jasna distinkcija između blagoglagoljivih predgovora, mlakih osvrta i onoga što jeste likovna kritika u mikro profesiji i makro sujetama.  Kustoska praksa i galerijske djelatnosti na nezavidnom su nivou te nije ni čudno što ovdje često prisutni kalupi prezentiranja nemaju snažniju komunikaciju s promatračima.[4] U Hercegovini su često umjetnici ti koji moraju obavljati sve galerijske i kustoske zadatke. Vrlo često u galerijama ne postoji umjetničko vijeće sačinjeno od više ljudi iz institucija kulture i likovne umjetnosti.[5] U većim umjetničkim centrima, likovna platforma neke scene neminovno je podržana debatama, evaluacijama, izlaganjima i teorijskim analizama koje mogu biti dio kulturnih strategija, projekata, udruga, a sve u cilju komunikacije i razmjene iskustava. Možda je ovakvo gledište ambiciozno i nerealno s obzirom na stvarno stanje koje uvjetuje naša društvena stvarnost, no ono je nešto čemu u najmanju ruku treba težiti kako bi se djelovanje u likovnoj umjetnosti razumjelo i prepoznalo na ispravan način.

Međutim, druga strana gledišta (kojoj je u našem razgovoru[6] naklonjenija skupina likovnih stvaratelja) ovakvo poimanje i negiranje likovne scene doživljava kao negiranje svih pojedinaca, udruga i grupa koje djeluju u svojim kapacitetima i kontekstu koji nije zahvalan. Negiranje toga bilo bi potpuno netočno. Naime, postoje autori koji aktivno djeluju u stvaralačkom smislu te imaju razmjene iskustava s kolegama iz regije, posjećuju kolonije i skupne izložbe te to nije zanemariv aspekt. Često su nagrađivani i njihova su djela zamijećena prema likovnoj kvaliteti. Jasno je da postoji određena suradnja između onih umjetnika koji se nisu fokusirali samo na nastavnu djelatnost ili samostalno izgrađivanje. Također, u Hercegovini često izlažu i autori iz drugih sredina, što za lokalne umjetnike može biti od koristi. U odnosu na proteklih pet godina, u  zadnje vrijeme zamjetno je poboljšanje po pitanju galerijskih izložbi koje se održavaju u Mostaru, Trebinju, Širokom Brijegu, Čapljini i Čitluku. Takva situacija od velike je važnosti jer itekako može podržati formiranje scene i jasnije artikuliranje likovne produkcije. U tom smislu, galerije bi trebale više poraditi na organiziranju izložbi (tematskih, žiriranih i prodajnih) koje će poticati ovdašnje umjetnike na suradnju i razvojni tijek stvaralaštva te bi se trebale truditi iz drugih sredina „dovesti“ umjetnost koja odista ima interakciju s publikom zbog svoje likovne i misaone kvalitete. Okretanje takvom principu djelovanja ojačalo bi eventualno tržište i interesiranje za kupovanje djela lokalnih autora te bi doprinijelo korištenju novih, suvremenih tehnika i tehnologija u interpretiranju kreativnosti.

Osnivanje Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine još je jedan aspekt koji pridonosi te u budućnosti još više može pridonijeti likovnom životu sredine.[7] S obzirom na mali broj aktivnih članova, ne može se očekivati redovito praćenje likovnih događaja, no u ponekim tekstovima nađe se suvisla i dobronamjerna kritika, odnosno sugestija.

Iz svega navedenoga uviđa se da u Hercegovini postoji potencijal po pitanju likovne umjetnosti, odnosno likovne scene. Ponekad se njezino poimanje čini daleko i nejasno, dok se nekad možemo ponositi likovnim autorima. Osobno vjerujem da će progres koji se događa polako, dugoročno doprinijeti osnaživanju likovne umjetnosti i scene u Hercegovini, koja neće biti prepoznatljiva samo njezinim najaktivnijim protagonistima nego i ljudima izvan nje.

Danijela Ucović

[1] Udruga DHLUFBiH u zadnjih godinu dana napravila je iskorak, pokazala razvojni tijek te je organizirala nekoliko skupnih izložbi i jednu tematsku izložbu, na kojima su se birali laureati istih.

[2] Izložba triju hercegovačkih likovnih institucija 2013. godine izniman je primjer međuinstitucionalne suradnje na kojoj su studenti prikazali svoja djela. Takva inicijativa pokazala je iznimne potencijale i značajne rezultate te se izlazak izvan granica Hercegovine s ovakvim modelom međuinstitucionalnoga djelovanja nametnuo kao logičan slijed projekta  Interacademia. Izložba međunarodnoga karaktera Interacademia 2015. dio je projekta Interacademia, za koji je zaslužna Udruga građana „Krug“ iz Mostara.

[3] Proteklih desetljeća, kada je mostarska likovna scena bila artikulirana i prepoznata, njezini protagonisti prikazivali su svoja ostvarenja u drugim gradovima kao nosioci gore spomenute scene.

[4] Izložba postavljena s konkretnim konceptom prilagođenim svim potrebnim uvjetima lakše je u smislenom kontekstu dolazila do publike, kao npr.: Vojin Bakić(2015.), Emanuel Vidović (2016.), Zbirka Kosača (2016.), Boris Orenčuk (2016.)…

[5] Hrvatski kulturni dom Herceg Stjepan Kosača u Mostaru u studenom je oformio Umjetničko vijeće za Galeriju kraljice Katarine Kosače . Također, to se tijelo oformilo i u novootvorenoj Galeriji Rondo u Mostaru. Rezultate toga moći ćemo vidjeti tek u nadolazećem periodu.

[6] Na početku teksta kazala sam da je povod pisanja priloga bila konstruktivna rasprava na domjenku nakon Okrugloga stola i promocije Godišnjaka DPUmH-a.

[7] Društvo povjesničara umjetnosti Hercegovine je prvo društvo takvoga karaktera u BiH. Osnovano je u prosincu 2014. godine u Mostaru te je do sada izdalo jedan Godišnjak i tri biltena, u kojima se mogu pronaći predgovori, osvrti i kritike pojedinih likovnih izložbi, ali i stručni članci koji se bave jasno određenim problemima