Razgovor s umjetnicom – IVANA RADOVANOVIĆ

 

Ivana Radovanović (1983.), akademska kiparica, Mostar je posjetila kao jedna od dva predstavljača Fakulteta likovnih umjetnosti Cetinje na projektu Interacademia koji se održao 25. i 26. svibnja 2017.godine. Naime, riječ je o umjetnici zavidne biografije i bogatog iskustva koja je diplomirala 2009. godine u klasi profesora Pavla Pejovića na FLU Cetinje. Dobitnica je osam nagrada, imala je 15 samostalnih izložbi te je i sudionik brojnih skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Doktorirala je 2016. godine na FLU-Beograd pod mentorstvom Dušana Petrovića te radi kao suradnik na FLU na Cetinju.

Osobita zanimljivost njezinog profesionalnog puta je uspjeh koji je nastao iz samostalnog zalaganja u umjetničkoj izgradnji kao i vjere u ono što radi i stvara. Na tragu toga, u osobnom aranžmanu prijavila se instalacijom od 36 skulpture-The Hollow Men, koji je ujedno i dio njezinog doktorskog rada, na 57. Venecijansko bijenale koje nosi naziv VIVA ARTE VIVA., Njezin je rad bio prihvaćen te tako predstavlja Crnu Goru na ovom prestižnom europskom festivalu suvremene umjetnosti, koje je počelo s djelovanjem krajem 19. stoljeća. Iako je Ivanin cjelokupni opus iznimno zanimljiv, u ovom intervju za rubriku Razgovor s umjetnikom/com, fokusirat ćemo se na njezino iskustvo izlaganja u Veneciji kao i na umjetničko ostvarenje koje je predstavila.

  1. Za početak, govorit ćemo o radu The Hollow Men, s kojim si se predstavila na Venecijanskom bijenalu i koji je, na neki način, inspiriran istoimenom poemom T.S.Eliota, u kojoj pjesnik/pisac govori o prolaznoj prirodi ljudi. Znači li to da si o tome razmišljala dok si stvarala ove gigantske ljude?

Na samom početku, moja dužnost je da napravim jedan osvrt na velikog pjesnika T.S.Eliota (1888–1965) čija je poema “Šuplji ljudi” objavljena 1925. godine. Karakteristično za Eliota je da još uvijek zbunjuje čitaoce. Njega je moguće čitati bezbroj puta, a svaki put iznova otkrivati istinu…otkrivati Eliota. Potresno piše o smrti, a vješto se podsmjehuje ljudskim ambicijama i trivijalnostima.

U mom radu riječ je o unutrašnjoj slobodi, prolaznosti, praznini i tijelu koje nam je dato. Tema prolaznosti i praznine jeste nešto što u osnovi definiše svakog čovjeka. A naš poziv jeste protivteža ovim pojmovima.

Eliot je našao mene po završenoj prvoj fazi mog projekta. Dozvolite mi da ga oglasim krivim za naziv i dalji razvoj ove ideje, koja ne staje/nestaje.

  1. Je li rad The Hollow Men skulptura konceptualna umjetnost ili brutart ili nešto treće? Možeš li ga svrstati u neki postmoderni ili suvremeni likovni pravac?

Riječ je o monumentalnim skulpturama, formama koje su građene rezanjem, ušivanjem, punjenjem da bi prikazale jednu duhovnu notu čovjeka koji traži izlaz iz 20 i/u 21. vijek. Forme su asocijativne, figuralnog karaktera, amorfne i monumentalnog formata čije nedefinisano stanje najbolje opisuje teme koje me preokupiraju.U prostoru iluzivnog energetskog karaktera, posjetilac postaje minorna, bespomoćna individua u modrenoj drami apsurda u kojoj umjesto izvorne agresije, vlada latentni mir, odsustvo simulacije duha i svijesti, što dublje i snažnije utiče na psihu posmatrača. Nemam za cij da se moj rad svrsta u neki kalup i ne vidim ga kao takvog. Vrijeme će definisati moj razvojni put.

  1. Materijali za izradu ovih skulptura su biorazgradivi, nađeni i nastali u prirodi te na taj način povezuješ svoju umjetnost i prirodu. Drugim riječima, ove skulpture su u biti amorfne ljudske figure što znači da povezuješ i propituješ odnos čovjeka i prirode. Na koji segment ili segmente tog sveprožimajućeg odnosa se koncentrira tvoj rad?

Skulpture su zahtijevale jedno vremensko trajenje koje je sa tim pratilio i sazrijevanje same ideje. U samom zacetku, imala sam pred sobom propitivanje u samom materijalu. Znala sam da nešto krucijalno za mene mora da se desi i na tom polju ikao rezultat imamo jutu, slamu i zemlju koje imaju svoj istorijat, simboliku i koje na lijep način sinhronizuju ovu priču.

Građene skulpture  nastavljaju svoj put ograničenog vremenskog trajanja, imaju intenciju da produže iluziju postojanja i dugovječnosti. Materijali koje koristim, najčesće su izgubili svoju prvobitnu funciju kao što su vreće od jute, ribarska mreža, vuna, sijeno i zemlja. Upravo to svojsto “iskorišćenog i odbačenog“ materijala, za mene čini odlično polazište za dalja istraživanja. Cilj mi je preimenovati ih i opet ubaciti u stroj. Dok radim ja sam na mentalnom putovanju i nijesam baš sigurna gdje ću stići.Ali, to je ono što me zaokuplja.

Materijali i prostor sudjeluju u građenju budućeg djela. Oni jesu nosioci forme. 

  1. Ciklus ovih skulptura si već radila na doktorskom studiju. Na posljetku te figure spališ, svojom intervencijom prekineš ili ubrzaš proces njihovog nestanka. Oprečno tome, mnogi su umjetnici emotivno vezani za svoja djela i gledaju ih održati u životu poput trofeja i potvrde postojanja. Ti svojim figurama apsolutni kreator, pokretač nastanka i nestanka. Kako sebe vidiš u tom procesu kao umjetnik i stvaratelj? I kako si se osjećala dok su skulpture gorjele?

“U umjetnosti čovjek stupa u borbu sa prirodom, ne radi fizičke, već zbog duhovne egzistencije.” (Konrad Fidler)

Naravno, ne slučajno, sve što se događa u nama samo je refleksija onoga što se događa oko nas… Poznato je da je svrha jednog ritualnog čina da izazove izvjesna osjećanja i da ta osjećanja pretvori u djelotvornu pokretačku snagu u praktičnom životu zajednice. Sam čin je katalizator kolektivne svijesti.

Činom spaljivanja Šupljih ljudi  oslobodila sam sebe težine prisutnosti umjetničkog djela  u jednoj kolektivnoj akciji „uništenja“. Od strpljivo građenih skulptura, nastalih u dugom vremenskom periodu (nekoliko godina), procesu potpune posvećenosti, izolovanosti, dolazim do njihovog kraja, podnosim žrtvu….. samouništavajući se, bez ideje glume ekscentričnog umjetnika, već ogorčena realnošću trenutka koji živim, potpuno svjesno pri zdravom razumu kao što prilici  pisanju testamenta. „Uništenjem“ objavljujem rat sebi i okruženju….do kraja bez milosti i samilosti, rat protiv svih mogućih banalnosti, gluposti i trivijalnosti koje su postale sam vrh sistema vrijednosti vremena i prostora koje živimo…Taj čin možemo nazvati nekom vrstom performansa.

Čovjek je u biti biće koje stvara i ruši. Na kraju krajeva, čitave civilizacije, njihovo postojanje i smjene su obilježene time. Ovdje nema bojazni da postoji pretenzija da umjetničko djelo prestane da to bude, da ono ubjeđuje i podučava, već samo da pokazuje, prikazuje, otkriva. Ono se otkriva kroz nešto estetski shvatljivo i čulno blisko. Ja ne želim da se ovo čita kao bilo kakav traktat sa prefiksom moralni, religiozni, intelektualni, socijalni, filozofski. Umjetnosti je instrument u zbližavanju i sjedinjavanju ljudi. Kao što je pomenuto u Tibetanskoj knjizi mrtvih, u svakom trenutku u nama nešto umire i nešto se ponovo rađa.

  1. Kaži nam kako je teklo prijavljivanje za Venecijansko bijenale i koja su ti bila očekivanja?

Na javnom pozivu koji je po prvi put i organizovan kao takav,odazvalo se 17 umjetnika.

Vjerovala sam da, ukoliko stručni tim izaberete ideju „dehumanizovanog čovjeka“, da ću na primjeren način predstaviti umjetničku scenu mlađe generacije autora koji žive i stvaraju u Crnoj Gori. Možda je i suvišno reći, ali ja sam se ozbiljno pripremala za Venecijansko bijenale, i na samom početku postojala je mala rezerva vezana za prostor Palate Malipjero jer sam projektovala svoj rad na osnovu date šeme, tj. crteža na papiru. Nakon posjete Veneciji, mogu reći da nisam bila iznenađena onim što mi je dato. Prostor crnogorskog paviljona ima svoja ograničenja, ali ne mislim da je to nesto loše. Naprotiv. Veći je izazov. Vi nikada ne možete biti sigurni, dok ne stupite u prostor, stvarno uđete u njega. Vaša reakcija na prostor je jednako važna kao i vaš rad.

Projekat pod nazivom– Čovjek Uomo Human- sa kojim smo se predstavili Adin  R. i ja, direktan je poziv posmatrača na budnost. Riječ je o čovjeku koji živi na zemlji, koji je dio nje I ona dio njega I kao takav je odgovoran za svoj život, jednako u prošlosti kao i u budućnosti. Predstavili smo se dvijema mogućim slikama stvarnosti, koje su na izgled jedna drugoj opozitne I na taj način pojačavaju jednadrugu. Grade jednu stvarnost, možemo reći umjetničku, kako bi bili bliži istini.

 

  1. Kakve dojmove nosiš sa Bijenala i što bi istaknula kao osobito iskustveno?

Vjerujem da vrijeme sveopšte krize u kojem jesmo, zahtijeva od nas poseban apel na budnost. Umjetnici su avatari od kojih se očekuje odgovor. Umjetnik je a priori hrabar      da problematizuje već dovoljno zamršenu realnost i da uputi na izvanvremene vrijednosti koje treba da živimo… U umjetnosti se čovjek bavi etikom koja ce ga dovesti do estetike. U njoj nema matematicke logicnosti jer ona sama po sebi ne moze dati odgovor sto je covjek i koji je smisao njegovog postojanja. Njen zadatak je da otvori mnoga pitanja i nađe vezu sa nama samima. Bez tih pitanja, mi smo kao društvo dosli do toga da neprestano zahtijevamo nesto od drugoga, polazemo pravo na nekoga i otuda ova situacija u kojoj se nalazimo.Svakako, za mene je velika stvar susret sa najvitalnijim umjetnicima današnjice, mogućnost da se oslušne duh koji se prožima kroz vizeulnu umjetnost u ovako uznemirenom, obezglavljenom svijetu. Samo izlaganje na Venecijanskom bijenalu je velika čast, obaveza i izazov. Ovo jeste prilika da svoj rad prezentujete zbilja svijetu.

  1. Koliko je širi crnogorski auditorij zainteresiran za takve događaje u svijetu likovne umjetnosti?

Na najvećoj i najprestižnijoj smotri umjetnosti na svijetu, Crna Gora se predstavlja peti put od obnove nezavisnosti. Kompletan posao učešća Crne Gore na ovoj prestižnoj smotri savremene umjetnosti realizovao je Centar savremene umjetnosti sa saradnicima iz Crne Gore. Ministarstvo kulture je pokrovitelj, a CSUCG organizator i izvršni producent predstavljanja naše zemlje.Ove godine Crna Gora se predstavlja sa projektom „Čovjek-Uomo-Human“.

Pa nisam baš sigurna koliko je šira publika zainteresovana za savremena kretanja na polju umjetnosti. Naše doba  je opsjednuto informacijama i dobru većinu gotovo ništa i ne zanima. Ukoliko u društvu koje i dalje gaji rijaliti šou, kvazi religioznost, seksualne slobode, gdje su i dalje vrlo živi ostaci nacionalizma, religija i patriotizma…svaka istinska reakcija i djelovanje dolazi jako sporo. Mislim da je potrebno puno ulaganja kako bi ste izasli iz vrtloga neznanja i malograđanskog duha, ako kao takav uopšte i postoji. Vjerujem u snagu mladih ljudi koji dolaze koji će graditi bolji svijet u kojem će se predstavljati. Svakako, ne treba zaboraviti da umjetnost ne poznaje granice. Kultura je svakako vezana za politicko-ekonomsku logiku stvari, tako da je ona potisnuta na margine  kao nesto sto je nevazno ili je treba svesti pod ekonomsku logiku. Stanje takvo jeste i zbog servilnosti ljudi koji su u kulturi. I to je problem. Treba protresti cijeli sistem, izbjeći polemike i posvetiti se sopstvenom razvoju. Umjetnost je živa stvar, i ako se čovjek opredijelio za to, onda je to totalni izbor. Mislim da se u svijet umjetnosti ne ulazi bas slučajno. Ako je to bas tako, onda se slučajno i izlazi iz njega. Prvi korak jeste postavljanje pitanja samom sebi.Ono što mene interesuje jeste čovjek koji sve svoje težnje usmjerava prema samom sebi i pred sobom ima očekivanja.

I kako je kuratorka crnogorskog paviljona, istoričarka umjenosti Žana Filipović zapisala….

“ Oduvijek je umjetnost stvarala posebne, specifične veze među ljudima, preplitala sudbine, spajala i prožimala različite prostore. Umjetnički projekti Ivane Radovanović i Adina Rastodera predstavljaju jedan od mnogobrojnih dokaza da se jedno društvo može, ali i mora sjediniti sa umjetnošću.“

 

Razgovor vodila Danijela Ucović

 

Oglasi

Osvrt na „Malu izložbu malih radova u maloj galeriji“

U Galeriji Rondo u Mostaru 22. ožujka otvorena je „Mala izložba malih radova u maloj galeriji“, koju je organiziralo Društvo hrvatskih likovnih umjetnika u FBiH. Pomalo i neočekivano, ova se izložba, uza sve  prateće  „minorne“  pridjeve, istaknula kao jedna od značajnijih izložbi u proteklih godinu dana u Mostaru, kako onih organiziranih u Galeriji Rondo tako i uopće u Mostaru.  Razlozi ovakvoga zaključka su brojni.

Naime, kriterij koji su umjetnici trebali ispuniti kako bi sudjelovali na ovoj izložbi bio je da se priloži/izloži jedan ili više radova u dimenzijama 10 x 10 x 10 cm, što svakako može predstavljati izazov svim umjetnicima.. Tehnike, mediji, stilovi i teme bili su ostavljeni stvaralačkoj slobodi autora, što je dodatno izrazilo kreativna rješenja stvaratelja. Zbog toga, izložba cjelokupno ostavlja dojam kreativne inovativnosti, koja kao takva neminovno donosi otklon od izlagačke ustaljenosti i stilskoga opetovanja kojim je mostarska likovna scena zasićena već dugi niz godina.

Umjetnici iz cijele Hercegovine, njih 28, na ovoj izložbi pokazali su vrlo domišljate načine uklapanja u mali format. Neki autori su se uspjeli „nositi“ s malim prostorom, oblikom, predmetom, a da pri tom ne mijenjaju način likovnoga izražavanja, dok postoje i oni koji su „ispisali“ potpuno novu stranicu u svom stvaralačkom opusu. Izložena djela nisu ujednačena kreativnim nabojem, tehnologijama izvedbe ili idejnim varijacijama, što svakako nije ni cilj ni namjera ni mogućnost. Iako su pojedini autori djelom za ovu izložbu ispunili očekivanja publike, bilo je i onih koji su iznenadili u pozitivnom, pa i negativnom kontekstu (što samoj izložbi daje na važnosti). No, svakako je veći postotak onih koji su se predstavili u  zanimljivoj maniri i donijeli jedan drugačiji titraj u svom izričaju.

Ipak, jasno je kako se autori na djelima manjih formata puno slobodnije i razigranije približavaju umjetničkim silnicama nastalim u drugoj polovici XX. stoljeća. U izloženim djelima, više nego inače, ima socijalne angažiranosti, ironije, koketiranja s avangardom i konceptualom te, što je najvažnije – poistovjećivanja. Na ovim „malim“ djelima jasno je vidljiva stvaralačka iskrenost, lakoća izjašnjavanja i hrabrost da se riskira. Izložena djela imaju provocirajuću interakciju s promatračem, a za to može biti puno razloga. Moguće je da recipijenti sveobuhvatno i s lakoćom percipiraju manje djelo. Moguće je da je poruka upečatljivija jer su se izlagači podsvjesno poistovjetili s malim dimenzijama, jer je i značaj njihove djelatnosti u društvu minoriziran. Moguće je da je materijal pristupačniji, a vrijeme koje format iziskuje za realiziranje kraće nego kod velikih dimenzija. Moguće je da i inače male dimenzije predmeta i materijala potiču na eksperimentiranje. Moguće je da su se svojom dimenzionalnom podudarnošću sva izložena djela protočno i lako spojila u jedno veliko djelo. Moguće je da sva ova pitanje i relativiteti čine ovu izložbu tako posebnom i značajnom.

U širem kontekstu, ova izložba pokazuje stvarne stilske afinitete lokalnih mladih umjetnika koji prate trendove suvremenih likovnih gibanja u regiji i njihovu potrebu da takav pristup bude usvojen kao posve normalan vokabular izražavanja. Galerija Rondo je ovom izložbom nametnula nove kriterije ne samo u svojoj izložbenoj produkciji nego i ostalim izložbama u gradu. Već dugo Mostarci nisu imali priliku na jednom mjestu vidjeti toliko ozbiljne umjetnosti mladih  lokalnih autora (pa ni regionalnih) i likovne zaigranosti i inovacija. Na neki način, ova izložba zadala je smjernicu djelovanja Galerije Rondo te ju je i pozicionirala na galerijskoj mapi kao onu kojoj je stvarna namjera baviti se umjetnošću i koja ima za poslanje  raditi na ozbiljnom, suvremenom i lokalnom sadržaju i izdići se iznad ispraznih i kićenih formi u koje se često zapliće likovna scena Hercegovine. Također, ovakvo djelovanje trebalo bi biti poticajno kako za umjetnike, da što više istražuju i surađuju, tako i za sve ljubitelje umjetnosti koji su zasićeni prosječnom umjetnošću.

Kako se analiziranje izložbe ne bi paušalno sagledavalo, promotrit će se svako izložbeno djelo u kontekstu  autorova opusa.  Merima Ivković, u maniri junk arta, izložila je dva rada u kojima eksperimentira s raznim materijalima i bojama, stvarajući drugačije perspektive i značenja samoga objekta. Marija Stojić dvama prikazanim ekspresionističkim crtežima propituje fizionomiju žena te, na tragu feminističke umjetnosti, problematizira razliku između stvarne prirode žene i onoga što ona predstavlja u društvu. Vilim Parić je na svoja dva višeslojna crteža pokazao izražajnu likovnu dorečenost i zaokruženost. Na crnoj plohi postavljene su bijeli i trokut na kojem se prelijevaju crni tonovi akvarela i na njemu oslikava prapovijesne životinje u špiljskoj maniri. Kompozicija ima vizualnu usklađenost koja, u kombinaciji s motivom, lako potiče na razmišljanje o prirodi čovjeka, uvijek razvučenoj između animalnoga i metafizičkoga konteksta. Mario Šunjić izložio je dva rada koja se mogu sagledavati odvojeno, a i povezano, i kojima se tehnički približava ready made-u, a idejno autoironiji. Na kvadratnoj površini djela, koja u cjelokupnom sagledavanju djela postaje površina kreveta, nalazi se kameni jastuk na koji naslanja razbarušene kistove umjetnika (vjerojatno svoje). U ovim radovima naročito je važan idejni koncept koji može insinuirati brojna shvaćanja o tome što umjetnost po prirodi jeste, što je ona postala danas, kako je publika doživljava, kao i to gdje ju je sam umjetnik trenutno pozicionirao u životu i kakav ima odnos prema njoj. Marijana Filipović svojim se djelom „Durban“ – koje nepretenciozno visi sa stropa galerije – poigrala oblicima, bojama i materijalima. U crni, plastični, šuplji cilindar, najlonom je slojevito povezala nepravilne i raznobojne geometrijske oblike pa tako djelo podsjeća na kaleidoskop. Pristupom bliskom arte poveri ostvarila je djelo s kojim promatrač ima potrebu kontaktirati, tražiti optimalno lomljenje svjetlosti i skladne oblike i neminovno postati sukreator. Kristina Ćavar svojim se posljednjim ciklusom kolaža najčešće izražavala  u malim formama  i pokazala  kako se na tako malim površinama može pokazati čitav svemir. Djelo „Preslika dvaju svjetova“ je kolaž strukturiran od nepravilno složenih vrsta, s tim da svaki papir ima svoju simboličku funkciju i razinu.  Pokazuje autoričin koncept razumijevanja odnosa između materijalnoga i nematerijalnoga, znanosti i vjerovanja, zemaljskoga i kozmičkoga. Josip Mijić na pet crnih, kvadratnih površina, na kojima se nježno prepliću tanke bijele linije, koncipirao je izloženo djelo  „Akademska paučina“. Izvedba tih, gotovo jedva vidljivih linija, izgleda poput meditativnoga procesa ili tkanja paučinom. Iako suptilno i apstraktno, ovo ostvarenje ima društvenu angažiranost.  Naime, umjetnik upozorava na dekadentno, nedostojanstveno, zastarjelo, zatvoreno i mračno stanje koje dominira akademskom zajednicom, kako na globalnoj tako i na lokalnoj razini.  Hrvoje Pranjić je djelom „Separator“, ostvarenom na i u papiru, pokazao zanimljivo trodimenzionalno rješenje svoje ideje. Crtež u plavoj i crvenoj boji, popraćen tekstom koji uvodi u taj fiktivni transformerski koncept, sklopljen je i rasklopljen poput origamija. Snježana Romanović djelima naslovljenim „Insomnia“ pastoznim namazom boje prikazuje isti motiv, pojednostavljeni snoliki pejzaž s jednim stablom i širokom linijom tla. Atmosferičnost prikaza dodatno je pojačana koloritom, u prvom djelu arktičkim bijelo-sivim tonovima, a u drugom kobaltnoplavim nijansama i crnim pticama koje kruže oko stabla. U tim dvama prikazima lako je osjetiti atmosferu tišine, baš kao i u noćima kojima gospodari insomnia. Dalibor Nikolić svojim dvama djelima „Bez naziva“ ostaje u domeni istraživanja i provociranja svojih uspomena i memorija. Isijecajući crno-bijelu fotografiju na stotinu kockica i ponovno je sklapajući bez prvobitnoga reda i prikaza, najviše naginje appropriation artu te time izlazi iz vizualnoga konteksta fotografije. Na taj način, osim fizičkoga „razbijanja“ fotografije, on i simbolički dekonstruira njezin prikaz, razmišljajući o tome što svakom pojedincu znači osobna prošlost, kako ona egzistira u našem mentalnom sklopu i utječe na trenutno stanje duha. Maja Rubinić, crtežom kojega je nazvala „Uklopivost u kontekst“, dovela je u pitanje ne samo koncept svoga rada nego i idejni koncept same izložbe. Blago savijeni papir na nekoliko kvadrata, odnosno ploha, a svaka ploha ispunjena je raznobojnim oblicima, zakačen na najlon između dva zida, leprša u prostoru tražeći svoj kontekst unutar izložbe. Od svih izloženih radova, jedino ovo djelo nije zadovoljilo kriterij dimenzije, no nije u pitanju kreativni ili izvedbeni nedostatak umjetnice. Takav tihi i zaigrani otpor da se uklopi u traženi okvir je u biti poruka koju želi poslati svojim djelom te istodobno i iskazivanje svoje i opće umjetničke neuklopljenosti u prisutni društveni kontekst.  Megi Kunštek izložila je dva djela pod naslovom „Interijer“. Autoričini interijeri pastelni su svijet, lišen suvišnih detalja, gotovo na granici apstrakcije gdje konturom, mrljama i točkama boje evocira intiman i zatvoren prostor. Motive i likovni stil kojim se i inače izražava na većim formatima gotovo identično svedeni su na manju formu. Držeći se maksime „oči su ogledalo duše“ Jelena Grgić s tri rada tematizira stanja svijesti suvremenoga čovjeka, koja debelim crnim linijama podsjećaju na ekspresionističke drvoreze s početka XX. st. Uspješno je svoj „izraz“ svela na traženi format, ne lišavajući ga pritom kreativnoga istraživanja. Sara Lerota izlaže „Diptih“, a djelo se sastoji od dvaju kvadratnih platna, jednoga crne, a drugoga bijele boje. U duhu minimal arta, ovu monokromiju umjetnica razbija tek jednim potezom kontrastne boje koja povezuje dva platna u cjelinu. Autorica često kao likovni izraz koristi hierrealizam, no ponekad se u njezinim djelima susreću monokromne površine s geometrijski svedenim linijama. Jasno je da je za ovaj mali format izabrala svoj manje učestali, ali i idejno složeniji rukopis.  Tomislav Zovko, kako bi stvorio djelo „Odvajanje“, iskoristio je dva platna u zadanim formatima te njihovo naličje sljubio silikonom i lagano razdvojio nekoliko centimetara. Silikon je ostao u međuprostoru dvaju platna kako bi ih enformelistički povezao. Postupak je napravljen s crnim i bijelim silikonom kako bi se dobila ravnoteža monokromijom, ali se ipak osjeća potencijal same materije. Andrej Gvozden djelom „Kozmička šteka“ konceptualistički prikazuje šteker obojan  u zlatnoj i zelenoj boji, na kojoj je napisao naziv djela. Koncept se dotiče s jedne strane  apsurda  na koji ga je asocirao izloženi predmet (šteka), dok s druge strane asocira na onu tanku nit  (prekidač) između čovjeka i kozmosa. Rad „Crveno jedan“ Stjepana Šimića Pepija prikazuje, na pozadini od latiničnoga i arapskoga pisma u tehnici kolaža, figuru djevojčice u profilu, odjevene u bijelo. Lik djevojčice odvojen je od pozadine jasnom crvenom konturom, a boja krvi i sami odabir pisma pozadine aludira na sukob istoka i zapada u kojem, kao i u svim sukobima, stradavaju djeca. Ovaj se rad, kao takav, u idejnom i kreativnom smislu može smatrati malo drugačijim od djela koja su dio njegova opusa. Umjetnica Tanja Samardžić u djelu „Panorama“ impasto potezima u tradiciji lirske apstrakcije svodi motiv na mrlje bijele i zlatne boje na tamnomodroj pozadini koja potiče promatrača na razmišljanje i davanje osobnoga značenja umjetničkom djelu. „Kompozicija u malom“ Trpimira Grgića razigranim koloritom, oštrim formama i tehnikom drippinga privlači pažnju kao kompozicijska vježba, u kojoj pojedini segmenti slike mogu funkcionirati samostalno. Može se zaključiti kako format nije bio utjecajni čimbenik za eksperimentiranje u likovnom izričaju jer je slikar ostao dosljedan prikazivanju „razigranoga“, krajolika koji je i njegov najčešći motiv. Vesna Vuga djelom „Hommage A. B. Šimiću“ izlaže djelo u kojem slaže prozirne plohe stvarajući višedimenzionalnost djela te s reduciranim koloritom na crnu i bijelu boju, čiju monotoniju razbija lazurnim potezima ružičaste. Uklopivši tekst u pozadinu portreta, autorica se referira na Šimićevu poeziju.  Višeslav Lučić izlaže dva djela,, „Abstract geometric circles N21“ i djela „Abstract geometric circles n30“, i u tehnici pastela prikazuje kvadrate različitih veličina, zarotirane i naslagane jedan preko drugoga. Iako cjelokupno izgleda nevješto i naivno, autor se u djelu poigrava s perspektivom i percepcijom dubine prostora u duhu optical arta. Ana Filipović djelom-instalacijom „Hellcat“ poigrava se značenjima oblika i simbola. Naime, na papiriću čokoladice, aluminijski celofan izgreben je tako da tvori figuru mačke te je kao takav uokviren u kvadratnu drvenu konstrukciju, koja može simbolizirati međe pakla. Svjetlo koje stvara sijalica iza djela stvara refleksiju na papirić i konturu mačke i mefistofelsku atmosferu unutar drvenoga okvira. Prodire u strukturu prikaza te u suštini vanjski sloj omota čokoladice postaje unutarnji sloj djela. Autorica je izložbi donijela zanimljiv koncept u kojem propituje čimbenik slučajnosti  u kontekstu namjere. Boris Lovrić izložio je crtež u olovci Višeslavova krstionica. Djelo Borisa Orenčuka „Figura“ prikazuje likove u pokretu koji, iako u malome formatu, posjeduju ozbiljnost i prisutnost prapovijesnih idola. Iako je Orenčuk svoje ljudske figure postavljao u raznim oblicima i materijalima, na ovim je po prvi puta, i to veoma uspješno, eksperimentirao s već zaobljenom korom drveta i komadima piljevine. Dario Pehar izlaže djela naziva „Happy Art“, u kojima kombinira jednostavne mramorne kocke sa stiliziranim formama koje podsjećaju na pticu i ribu obojanim živim bojama ili repeticijom riječi happy u jarkocrvenoj boji. Peharovo djelo progovara o moći umjetnosti da unese vedrinu i toplinu u ljudsku egzistenciju. Njegova namjera je da rastereti promatrača, da unese blagost, dječju bezbrižnost i mirnoću u njegovo stanje duše. Prikazano djelo Ivana Bošnjaka „Bez naziva“ prikazuje amorfni predmet razlomljenih ploha koji demonstrira različite izražajne moći materijala. Figurina u pokretu podsjeća na šumska bića iz crtanih filmova ili na neko biće čije se tijelo počelo otapati. Stojan Lasić izložio je dvije fotografije nastale na snimanju talijanskoga filma L’ anno mille 2007. godine na Mostarskom blatu. Na jednoj je dinamični prikaz srednjovjekovne surove borbe siromašnih boraca u pijesku, dok je druga fotografija portretna te motivom i kompozicijom sasvim suprotna od gore spomenute. Naime, u sjedećem položaju prikazuje sredovječnu glumicu iz istoga filma, čija bijela duga kosa i maslinasta pozadina cijeloj kompoziciji odaju spokoj i mudrost. Kolaž Dragana Dragoje prema formi podsjeća na inicijale iz srednjovjekovnih rukopisa, no „inicijal“ je istrgnut iz svojega prirodnoga konteksta i smješten u pejzaž, a kontrast staroga i novoga dodatno je pojačan umetnutim modernim tekstom ispod inicijala. Dragoje je izložio šarmantnu konstrukciju koja pokazuje da srednjovjekovni transplant može funkcionirati u suvremenoj umjetnosti.

Iako je u nazivu ove izložbe tri puta naglašeno mala („Mala izložba malih radova u maloj galeriji“), ona ni po čemu to nije jer prikazano je oko 50 radova koji svojim likovnim kreativnim napretkom izlaze iz bilo kojega maloga značenja te je i sama galerija, značajem svoga poslanja, postala velika i jedinstvena u Mostaru.

Danijela Ucović i  Valerija Soldo Rešetar

(RE)KONSTRUKCIJA I DESTRUKCIJA – ODNOS PREMA KULTURNO-POVIJESNOM NASLJEĐU MOSTARA 1995. – 2015.

U gornjem izložbenom prostoru Galerije kraljice Katarine Kosača u Hrvatskom domu Herceg Stjepana Kosače, 20.3. u 19:00 h, pred iznimno brojnom publikom, otvorena je izložba (Re)konstrukcija i destrukcija.

Na svečanosti otvorenja o projektu (Re)konstrukcija i destrukcija – odnos prema kulturno-povijesnom nasljeđu Mostara 1995. – 2015. i izložbi te poslanju povijesti umjetnosti govorila je doc. dr. sc. Tatjana Mićević – Đurić, predsjednica DPUmH-a, predstavnica Asocijacije arhitekata u BiH,  gospođa Martina Penava i pomoćnica federalne ministrice kulture i sporta Danijela Marija Boras koja je uz riječi hvale izložbu proglasila otvorenom. Muzičkom izvedbom pjesme Emina ugođaj su dodatno osnažili Josip Palameta i Toni Lesko.

Naime, riječ je o izložbi koja je nastala kao rezultat jednogodišnjega rada Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine na projektu (Re)konstrukcja i destrukcija – odnos prema graditeljskom nasljeđu Mostara i prikazuje 25 izabranih primjera koji ilustriraju različit odnos prema dobrima graditeljskoga nasljeđa u posljednjih dvadesetak godina. Svaki primjer, građevina ili prostor, prikazan je u dvije fotografije od kojih jedna prikazuju stanje prije intervencije ili oštećenja, a druga njezino sadašnje stanje. Na fotografijama koje su snimili Ćiro Raič, Vlado Raič i Dajana Šudić-Karačić prikazani su svima poznati a „nestali“ objekti građeni od 16. stoljeća pa do kraja 20. stoljeća, s tim da je najviše problematiziranih  primjera nastalo na kraju 19. stoljeća i na početku 20.stoljeća. Neki od njih prikazani su iz neuobičajenih, rijetko viđenih kutova.

Izložba je popraćena bogatim katalogom čiji opsežni uvodni tekst objašnjava važnost različitih graditeljskih tekovina u Mostaru, donosi popis međunarodnih Konvencija o zaštiti kulturnog naslijeđa i ukazuje na neusklađenost zakonskih propisa u oblasti zaštite nasljeđa u Federaciji BiH, obrazlaže potrebe i cilj izložbe, daje na uvid razloge u odabiru objekata i povezuje neadekvatnu zaštitu i rekonstrukciju s trenutnim stanjem u društvu. Iz teksta izdvajamo popis objekata prikazanih na izložbi i kategorizaciju „problema“ koje nose: „Na fotografijama koje pokazujemo na ovoj izložbi mogu se vidjeti primjeri potpune nebrige i  zapuštanja objekata (Hotel  Neretva,  Filijala Zemaljske banke,  Viša djevojačka škola, Vojna komanda, gostionica Jagnje, vila Mujage Komadine, vila obitelji Nardelli, Partizansko groblje), loše izvedenih adaptacija (stambeno-poslovni objekt na Glavnoj ulici, Mikačića kuća), bolje ili lošije izvedenih adaptacija s neprimjerenom promjenom namjene (vila Spremo, vila Peško, Jubilarna škola), neskladnih dogradnji s uklanjanjem (Hamam, Franjevačka crkva, Hotel Ruža), interpolacija i rekonstrukcija „u stilu“ (Tabhana, Saborna crkva), replika (nova džamija na mjestu Sinan-pašine), gubljenja ambijentalnih vrijednosti (dijelovi Brankovca, Cernice, Bulevar, Stari grad), ali i primjeri, nažalost rijetki, na kojima su zahvati izvedeni uz vrlo male promjene, a s poštivanjem cjelovitosti građevine i sa svim značenjskim slojevima i vrijednostima koje ona sadrži (Gradska banja i Gimnazija). Pri analizi  i  klasifikaciji  oštećenja  vodili  smo  se  UNESCO-vom listom čimbenika koji ugrožavaju univerzalne vrijednosti dobara s UNESCO-ve Liste svjetske baštine.“ Važno je naglasiti dokumentacijski i edukacijski karakter kataloga jer sadrži bitne i točne informacije o objektima kao što su: naziv i adresa dobra, datacija, fotografije, povijest dobra, komparacija izvornoga i trenutnoga stanja, vrsta degradacije. Izložba je popraćena i videoprojekciom koja prikazuje Mostar i njegove građevine prije ratnih devastacija.

Ova izložba ima višestruke posebnosti i značaj za Mostar. Naime, pored profesionalnog i stručnog pristupa materijalu, izložbene postavke s konceptom, edukativnog karaktera, ciljane namjere i smislenog sadržaja, izložba nas suočava s mnogostrukom suvremenošću i uspijeva kroz odnos prema graditeljskom naslijeđu ukazati razinu stanje kolektivne svijesti.

Fotografije na izložbi lako uvode recipijenta u izvjesni vremeplov jer  ukazuju na objekte i prostore – po svim kriterijima značajne za Mostar –  koji se u potpunosti raspadaju ili su doživjeli neadekvatne rekonstrukcije. Postoje dvije paralelne paradigme: crno-bijele fotografije – prikazi objekata te dijelova grada – nastale prije nekoliko desetljeća i fotografije u koloru kao suvremeno svjedočenje  stvarnosti. Postavljene jedne ispod drugih, s namjerom sučeljavanja dva različita duha vremena, mogu izazvati različite emocije i reakcije. Iako publiku uvijek prvo isprovocira osjećaj nostalgije i žal za nečim što je prošlo, ove fotografije ipak stavljaju akcent na suvremenost i pokazuju kako se danas koristi nešto što je dio kulturnog naslijeđa i identiteta jedne sredine. Posve je logično kako su suvremene adaptacije starih prostora i promjena namjene objekata graditeljskog nasljeđa, neminovnost sadašnjosti i praksa koja se provodi stoljećima u čitavom svijetu. Međutim, uvijek se postavlja pitanje o kriterijima i namjeri realizacije takvih intervencija te uloge i načina djelovanja nadležnih službi i trenutka i okolnosti u kojima one imaju obvezu reagirati? Ova izložba nam objašnjava razlike između zapuštenosti nekog objekta, potpune devastacije novogradnjom, uspjelih obnova, nepropisnih rekonstrukcija i adaptacija koje mijenjaju urbanističku vizuru grada. Također, izložba se može smatrati uspješnom i zato što nakon posjete i razumijevanja prikazanog sadržaja, ni jedna šetnja ili razgledanje Mostara neće više biti isto. Uspavani pogledi, naviknuti i prilagođeni na već zapuštene ili novoformirane objekte, probudit će se i pokrenuti kotač razmišljanja o tome što je sve oko nas (re)konstrukcija a što destrukcija, gdje smo mi danas u svemu tome i što ćemo ostaviti u nasljeđe budućim naraštajima.

Projektni tim Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine koji je realizirao ovu značajnu izložbu su: Tatjana Mićević-Đurić, voditeljica projekta, Beat Čolak, Maja Gagro, Dajana Šudić-Karačić, Valerija Soldo-Rešetar i stručna konzultantica za austrougarsko razdoblje: Sanja Zadro. Projekt i izložba realizirani su uz pomoć sredstava Federalnoga ministarstva kulture i sporta, Grada Mostara i Fondacije za scenske, muzičke i likovne umjetnosti.

Kako je bilo i za očekivati, izložba je bila izuzetno posjećena a na organizirana stručna vodstva odazvali su se studenti razredne nastave i sa Sveučilišta i s Univerziteta, te studenti dizajna interijera s Univerziteta i učenici 3. i 4. razreda Stare Gimnazije.

Danijela Ucović

(Re)konstrukcija i destrukcija

Sinoć je u Galeriji kraljice Katarine Kosače Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače u prisustvu velikoga broja posjetitelja otvorena izložba  (Re)konstrukcija i destrukcija. Izložba je rezultat projekta  -(Re)konstrukcija i destrukcija – odnos prema graditeljskom nasljeđu i prvi je veliki projekt našeg Društva iz oblasti zaštite kulturno-povijesnoga nasljeđa.

17362642_1161996040577878_3892766613325734192_n

 Zaštita kulturno-povijesnih dobara, pa tako i graditeljskoga nasljeđa, vrlo je kompleksna, višedisciplinarna djelatnost, u okviru koje je nezaobilazna i povijest umjetnosti. Nažalost, u praksi tijekom zadnjih dvadesetak godina, ogroman broj dobara graditeljskog nasljeđa stradao je u ratnim razaranjima, a potom je bio izložen vrlo različitim tretmanima u kojima je povijest umjetnosti rijetko kada pitana za mišljenje, jednako kako se povjesničari umjetnosti ne konzultiraju prilikom izrade planskih dokumenata.

To nas je potaklo razmišljati o potrebi analize stanja u kojem se dobra graditeljskoga nasljeđa danas nalaze i uzroka koji su doveli do toga, što je rezultiralo ovim projektom i sinoćnjom izložbom. Na projektu je radio tim u sastavu: Beat Čolak, Maja Gagro, Dajana Šudić Karačić, Valerija Soldo Rešetar i Tatjana Mićević – Đurić te u posljednjoj fazi rada na pripremi kataloga i Sanja Zadro kao stručna konzultantica za arhitekturu austrougarskoga razdoblja .

17434745_1161995057244643_1256010826539784314_o

Tijekom rada susreli smo se s različitim nedoumicama, jer su i količine i načini devastacije ili degradacije graditeljskog nasljeđa izuzetno veliki i raznoliki. Trudili smo se ispoštovati uobičajene, međunarodno priznate klasifikacije, ali njih nije bilo moguće dosljedno, do kraja primijeniti. Također, velika količina objekata i ambijenata koji zaslužuju biti prikazani, primorali su nas napraviti uski izbor, a izabarnih 25 dobara, dovoljno ilustrativnih, zasigurno su mogla biti i neka druga.

17308985_1161994790578003_4856003566693069843_n

U svakome slučaju, smatramo kako je ova izložba  važan događaj čija poruka se treba širiti izvan ove galerije i do onih koji večeras nisu tu, a ona govori o potrebi mijenjanja odnosa prema baštini i građenju svijesti o važnosti i potrebi čuvanja kulturno-povijesnog nasljeđa, jer bez toga, Mostar će se iz prepoznatljivoga mjesta s karakterom pretvoriti u bezličan prostor bez identiteta.

Mi, povjesničari umjetnosti, kao i naši prijatelji koji su nam davali potporu pri realizcaiji projekta i izložbe, ne želimo da se to dogodi.

17388968_1161995353911280_3140329817905121198_o

(Zahvaljujemo svima koji su nas podržali, osobito Federalnome ministarstvi kulture i sporta, Fondaciji za muzičke, scenske i likovne umjetnosti toga ministarste, te Gradu Mostaru koji su nam dodijelili dio sredstava bez kojih realizacija ne bi bila moguća. Zahvaljujemo i Asocijaciji arhitekata u BiH koji su kao struka podržali naš projekt i čija je predstavnica, gosp. Martina Penava sudjelovala u svečanosti otvorenja, Josipu Palameti i Toniju Leski koji su svojom izvedbom Emine uljepšali svečanost otvorenja. Na kraju, veliko hvala i gosp. Mariji Danijeli Boras, zamjenici ministrice kulture i sporta FBiH koja je izložbu zvanično proglasila otvorenom.)

Tekst niti bilo koji njegov dio ne smije se preuzeti bez prethodnoga pismenog 
dopuštenja DPUmH-a.

„Kozmički prolaz” Kristine Ćavar u Galeriji „Rondo”

Sinoć, 24. 2. u 19:00 h u Galeriji „Rondo” u Mostaru otvorena je prva samostalna izložba akademske slikarice Kristine Ćavar. Širokobriješka umjetnica prikazala je ciklus kolaža „Kozmički prolaz” sastavljen od 25 dijela (15×10, 20×25, 20×30) nastalih tijekom 2016. i 2017. godine. Na samom otvorenju, uz autoričino obraćanje brojnoj publici, o izloženim radovima govorila je Danijela Kegelj i voditelj galerije Rondo, akademski slikar Željko Koren.

kristina_cavar_andeoski_pohod_2016 Na prvi pogled, ta njezina djela malih dimenzija mogu izgledati infantilno, naivno, pitomo, kao da žele umiriti promatrača. Međutim, vrlo brzo se shvaća kako ona nose zanimljivu ideju i likovni izričaj. U svojim djelima, autorica pokušava spojiti mikro i makro kozmos i to u doslovnom smislu. Lako je uočiti kako gradi strukturu kolaža nepravilno postavljajući nekoliko različitih vrsta papira, jedne na druge i jedne pored drugih. Svaki od tih papira različita je dimenzija bivanja i razina svijesti. Na taj način autorica materijalima nepravilnih oblika i različitih tekstura postavlja paradigmu kroz koju djelo treba sagledavati.

Budući da su prednje teksture ispunjene oblicima koji evociraju geometriju, atome, zvukove i čestice koje nas uvode u svijet kvantne fizike jasno je da su one odraz materijalne sfere i svega onoga što nam je vidljivo i dokazivo. Donje skrivene teksture, percipirane simbolički senzibilnim tijelima, donose sve ono daleko, neuhvatljivo i nerazumljivo kao što su crne rupe, sazviježđa, mijene, daleke galaksije… Zanimljivo je da svakim Kristininim djelom dominira nepravilna

nova-galaksija_2016velika-vrata_2017

pukotina“ koja nam pruža uvid u unutrašnjost – tkivo samog djela, a ta unutrašnjost nije ništa drugo do svemir. Autorica se ovim ciklusom pozabavila ravnotežom između paralelnih svjetova, dimenzijama u kojima dio našega bića postoji na svjesnoj i nesvjesnoj razini. U suštini, kroz svoj maštoviti i likovno uravnoteženi način želi pokazati koliko je materija neodvojiva od kozmičkoga (božanskoga). Ipak, ona se ne odriče materije kao medija ili sfere postojanja i djelovanja, nego je prihvaća i istražuje, iskazujući time shvaćanje kako nam je materija dana da bismo s pomoću nje i kroz nju prihvatili onostrano. Iako se stvaralačka ideja Kristine Ćavar proteže od mikro do makro svijeta, intuitivna ravnoteža kojim ih ona povezuje najuspjelije je njezino umjetničko postignuće ostvareno ovim ciklusom. Svakako, naći ravnotežu između tih dalekih a neodvojivih sfera u svakodnevnom bivanju, najveća je umjetnost bivanja.

U cjelini, izložba je neobična, nepretenciozna, bavi se nesvakidašnjim temama u umjetnosti i stalnim pitanjima iz života. Otvorena je do 11.3. 2016.

Danijela Ucović