Matko Vekić, čija je obitelj porijeklom iz Mostara, rođen je 1970. godine u Zagrebu, a slikarstvo je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1995. godine. Priredio je više od 40 samostalnih izložbi, 2 monografske, izlagao je na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i na međunarodnim likovnim manifestacijama.Više puta je nagrađivan, a djela mu se nalaze u fundusima Moderne galerije u Zagrebu, Muzeja za umjetnost i obrt, Galerije umjetnina u Splitu, u Zbirci suvremene hrvatske umjetnosti Filip Trade, Zbirci Erste Bank te u brojnim drugim javnim i privatnim zbirkama u Hrvatskoj i u inozemstvu. Autor je nekoliko ilustracija i kazališnih scenografija.

Povod ovom intervjuu – zakašnjelom zbog ljetne stanke u radu DPUmH-a te udaljenosti i obveza autora, bila je izložba Orijenta(liza)cija koja je otvorena 2017. u Galeriji kraljice Katarine Kosače u Hrvatskom domu Herceg Stjepan Kosača. Izložba je realizirana u suradnji sa zagrebačkim Muzejom za umjetnost i obrt. Orijenta(liza)cija je ciklus slika kojeg  čine dvije tematske cjeline – Džihad i Maska slike Božje. Sada, gotovo na kraju 2017.godine, sagledavajući kvalitetu i likovnu ozbiljnost ovogodišnjih izložbi u Mostaru, Vekićeva Orijentalizacija, po svim profesionalnim kategorijama, može se smatrati jednim od najznačajnijih likovnih događaja u ovoj godini.

 

DPUmH: Gdje god je izložba “Orijenta(liza)cija” bila postavljena polučila je veliko zanimanje javnosti. Napisani su brojni tekstovi, osvrti i komentari. Činjenica je da svaki posjetitelj ima neki komentar na djela. Je li proces nastanka ovih djela više podržavala neka tvoja namjenska poruka publici ili tvoj intimni/ osobni/unutarnji proces koji si morao izraziti ne razmišljajući puno o percepciji javnosti? U kojem su odnosu ta dva pristupa stvaralaštvu?

M. V.: U jednoj velikoj mjeri ovi radovi oslikavaju proces mojih intimnih preokupacija i bez namjenskog obraćanje nekoj konkretnoj publici. Međutim kada je većina radova bila dovršena i kada sam počeo formirati postav izložbe naravno da sam razmišljao o recepciji publike.

Moje stvaralaštvo se uvijek povodi nekom unutrašnjom nužnošću, kako pri odabiru tema, motiva tako i pri odabiru materijala… Ideje jednostavno dolaze same, a one su takve kakve jesu zato što o tim temama razmišljam i zato što sam slikar. Hoću reći da ono što se zove nadahnuće jest uvijek u imaginaciji nekakva ideja o slici.

To je jedan složen proces u kojem se podudara ono što s onim kako.

 

DPUmH: Naziv izložbe i dva ciklusa slika upotpunio si s tri pjesme. Ta se povezanost doima važnom. Tako u pjesmi Orijenta(liza)cija pišeš: Ako nam svijest i život/ dobiju podražaje iz vlastita/ središta koje miruje, onda/ je izvjesno da smo dobro/ orijentirani. Na neki način, tim stihom unosiš sasvim novu paradigmu u sagledavanju ovih, na neki način, provokativnih i uznemirujućih djela. Možeš li nam taj stih spustiti i objasniti na razini izložbe.

M. V.: Nažalost, ne mogu ništa dodatno objašnjavati riječima, pogotovo kada se sjetim one kineske:“ Više vrijedi jedna slika nego tisuću riječi“. Na neki način i ti poetski stihovi su slike. Moj dojam je da su s mnogim pojedincima slike i izložba u cjelini ostvarile komunikacijski kanal. Svako dodatno objašnjenje bilo bi suvišno.

 

DPUmH: Razgovarajući s ljudima koji su posjetili izložbu, zaključila sam da su najsnažniji likovni dojam ostavile tri slike iz podciklusa Čuvari. Kako bi ti to shvatio i otkrij nam tko su Čuvari?

M.V: Kao što sam upravo napomenuo nemam namjeru dodatno objašnjavati simboliku i znakove u motivima pojedinih radova. No, primijetio sam da su stavovi prilično isključivi, u smislu ako je nekome jedna tematska cjelina bliska i izrazito dojmljiva drugu bi smatrala besmislenom ili nepotrebnom. Zašto je to tako? Svi smo individue i pristupi su, naravno, obojeni, subjektivni, a i sam sam prošao kroz različita osjećanja slikajući ove slike u kontinuitetu preko dvije godine. Svašta se događalo…

 

 

 

 

 

 

 

 

 

DPUmH: Prikazujući Maske slike božje jesi li ponekad bio inspiriran konkretnom osobom i njezinim karakterom? Ima li nekih skrivenih portreta u njima?

 

 

M.V.: Da, često bio sam nadahnut fizionomijom neke osobnosti i u ciklusu slika Maska slike božje postoje sličnosti s ljudima koje poznajem, međutim to nije toliko važno. Maske su paradigmatske, a moglo bi se reći da se u fizionomiji pojedinaca oslikavaju tipovi, stanje čitavih grupa ljudi itd.

 

 

DPUmH: Ciklusom Džihad upućuješ gledatelje na rat unutar njih samih i borbu između mentalne i duhovne razine koju vodi svaki pojedinac. S obzirom na prikaze na slikama iz spomenutog ciklusa, stječe se dojam da je i sama ta/takva dvojnost manje važna – jer se kao civilizacija nismo pokazali prosvijećenima u tim kategorijama – u odnosu na onu fizičku? Govori li ciklus Džihad o tome da smo kao društvo ponajviše podložni tjelesnim podražajima te da nas oni vode kroz ovo bivanje?

Na jednoj razini ciklus Džihad zrcali neka društvena stanja, to nije sporno. Međutim meni je stalo u prvom redu ostvariti komunikaciju s pojedincem. Moja publika su uvijek, pojedinci, osobe, persone. Ima nešto sonarno, zvučno u toj riječi persona. Dakle pojedinac svojevoljno stupa u suzvučje, rezonanciju s idejom, konceptom izložbe, promatrajući radove u prostoru i s njima rezonira…sve  se događa i odzvanja unutar bića promatrača.

                   

 

DPUMH: Imaš dosta uvida u suvremena likovna gibanja na europskoj likovnoj sceni. Po tvom dojmu, teži li ona trenutno više razvijanju i involviranu novih medija ili povratku štafelajnom slikarstvu?

M.V.: Moj je dojam da već neko vrijeme nema nekog izrazitog trenda. Pogotovo nema isključivosti kakva vlada u provincijskim središtima. O nekakva povratku štafelajnom slikarstvu nema govora, međutim, ono je uvijek imalo, a mislim da će tako biti i ubuduće, svoju publiku i svoje mjesto u društvu. Naravno, društvu persona.

 

Razgovor vodila Danijela Ucović