Ivana Radovanović (1983.), akademska kiparica, Mostar je posjetila kao jedna od dva predstavljača Fakulteta likovnih umjetnosti Cetinje na projektu Interacademia koji se održao 25. i 26. svibnja 2017.godine. Naime, riječ je o umjetnici zavidne biografije i bogatog iskustva koja je diplomirala 2009. godine u klasi profesora Pavla Pejovića na FLU Cetinje. Dobitnica je osam nagrada, imala je 15 samostalnih izložbi te je i sudionik brojnih skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Doktorirala je 2016. godine na FLU-Beograd pod mentorstvom Dušana Petrovića te radi kao suradnik na FLU na Cetinju.

Osobita zanimljivost njezinog profesionalnog puta je uspjeh koji je nastao iz samostalnog zalaganja u umjetničkoj izgradnji kao i vjere u ono što radi i stvara. Na tragu toga, u osobnom aranžmanu prijavila se instalacijom od 36 skulpture-The Hollow Men, koji je ujedno i dio njezinog doktorskog rada, na 57. Venecijansko bijenale koje nosi naziv VIVA ARTE VIVA., Njezin je rad bio prihvaćen te tako predstavlja Crnu Goru na ovom prestižnom europskom festivalu suvremene umjetnosti, koje je počelo s djelovanjem krajem 19. stoljeća. Iako je Ivanin cjelokupni opus iznimno zanimljiv, u ovom intervju za rubriku Razgovor s umjetnikom/com, fokusirat ćemo se na njezino iskustvo izlaganja u Veneciji kao i na umjetničko ostvarenje koje je predstavila.

1. Za početak, govorit ćemo o radu The Hollow Men, s kojim si se predstavila na Venecijanskom bijenalu i koji je, na neki način, inspiriran istoimenom poemom T.S.Eliota, u kojoj pjesnik/pisac govori o prolaznoj prirodi ljudi. Znači li to da si o tome razmišljala dok si stvarala ove gigantske ljude?

Na samom početku, moja dužnost je da napravim jedan osvrt na velikog pjesnika T.S.Eliota (1888–1965) čija je poema “Šuplji ljudi” objavljena 1925. godine. Karakteristično za Eliota je da još uvijek zbunjuje čitaoce. Njega je moguće čitati bezbroj puta, a svaki put iznova otkrivati istinu…otkrivati Eliota. Potresno piše o smrti, a vješto se podsmjehuje ljudskim ambicijama i trivijalnostima.

U mom radu riječ je o unutrašnjoj slobodi, prolaznosti, praznini i tijelu koje nam je dato. Tema prolaznosti i praznine jeste nešto što u osnovi definiše svakog čovjeka. A naš poziv jeste protivteža ovim pojmovima.

Eliot je našao mene po završenoj prvoj fazi mog projekta. Dozvolite mi da ga oglasim krivim za naziv i dalji razvoj ove ideje, koja ne staje/nestaje.

2. Je li rad The Hollow Men skulptura konceptualna umjetnost ili brutart ili nešto treće? Možeš li ga svrstati u neki postmoderni ili suvremeni likovni pravac?

Riječ je o monumentalnim skulpturama, formama koje su građene rezanjem, ušivanjem, punjenjem da bi prikazale jednu duhovnu notu čovjeka koji traži izlaz iz 20 i/u 21. vijek. Forme su asocijativne, figuralnog karaktera, amorfne i monumentalnog formata čije nedefinisano stanje najbolje opisuje teme koje me preokupiraju.U prostoru iluzivnog energetskog karaktera, posjetilac postaje minorna, bespomoćna individua u modrenoj drami apsurda u kojoj umjesto izvorne agresije, vlada latentni mir, odsustvo simulacije duha i svijesti, što dublje i snažnije utiče na psihu posmatrača. Nemam za cij da se moj rad svrsta u neki kalup i ne vidim ga kao takvog. Vrijeme će definisati moj razvojni put.

3. Materijali za izradu ovih skulptura su biorazgradivi, nađeni i nastali u prirodi te na taj način povezuješ svoju umjetnost i prirodu. Drugim riječima, ove skulpture su u biti amorfne ljudske figure što znači da povezuješ i propituješ odnos čovjeka i prirode. Na koji segment ili segmente tog sveprožimajućeg odnosa se koncentrira tvoj rad?

Skulpture su zahtijevale jedno vremensko trajenje koje je sa tim pratilio i sazrijevanje same ideje. U samom zacetku, imala sam pred sobom propitivanje u samom materijalu. Znala sam da nešto krucijalno za mene mora da se desi i na tom polju ikao rezultat imamo jutu, slamu i zemlju koje imaju svoj istorijat, simboliku i koje na lijep način sinhronizuju ovu priču.

Građene skulpture  nastavljaju svoj put ograničenog vremenskog trajanja, imaju intenciju da produže iluziju postojanja i dugovječnosti. Materijali koje koristim, najčesće su izgubili svoju prvobitnu funciju kao što su vreće od jute, ribarska mreža, vuna, sijeno i zemlja. Upravo to svojsto “iskorišćenog i odbačenog“ materijala, za mene čini odlično polazište za dalja istraživanja. Cilj mi je preimenovati ih i opet ubaciti u stroj. Dok radim ja sam na mentalnom putovanju i nijesam baš sigurna gdje ću stići.Ali, to je ono što me zaokuplja.

Materijali i prostor sudjeluju u građenju budućeg djela. Oni jesu nosioci forme. 

4. Ciklus ovih skulptura si već radila na doktorskom studiju. Na posljetku te figure spališ, svojom intervencijom prekineš ili ubrzaš proces njihovog nestanka. Oprečno tome, mnogi su umjetnici emotivno vezani za svoja djela i gledaju ih održati u životu poput trofeja i potvrde postojanja. Ti svojim figurama apsolutni kreator, pokretač nastanka i nestanka. Kako sebe vidiš u tom procesu kao umjetnik i stvaratelj? I kako si se osjećala dok su skulpture gorjele?
   

“U umjetnosti čovjek stupa u borbu sa prirodom, ne radi fizičke, već zbog duhovne egzistencije.” (Konrad Fidler)

Naravno, ne slučajno, sve što se događa u nama samo je refleksija onoga što se događa oko nas… Poznato je da je svrha jednog ritualnog čina da izazove izvjesna osjećanja i da ta osjećanja pretvori u djelotvornu pokretačku snagu u praktičnom životu zajednice. Sam čin je katalizator kolektivne svijesti.

Činom spaljivanja Šupljih ljudi  oslobodila sam sebe težine prisutnosti umjetničkog djela  u jednoj kolektivnoj akciji „uništenja“. Od strpljivo građenih skulptura, nastalih u dugom vremenskom periodu (nekoliko godina), procesu potpune posvećenosti, izolovanosti, dolazim do njihovog kraja, podnosim žrtvu….. samouništavajući se, bez ideje glume ekscentričnog umjetnika, već ogorčena realnošću trenutka koji živim, potpuno svjesno pri zdravom razumu kao što prilici  pisanju testamenta. „Uništenjem“ objavljujem rat sebi i okruženju….do kraja bez milosti i samilosti, rat protiv svih mogućih banalnosti, gluposti i trivijalnosti koje su postale sam vrh sistema vrijednosti vremena i prostora koje živimo…Taj čin možemo nazvati nekom vrstom performansa.

Čovjek je u biti biće koje stvara i ruši. Na kraju krajeva, čitave civilizacije, njihovo postojanje i smjene su obilježene time. Ovdje nema bojazni da postoji pretenzija da umjetničko djelo prestane da to bude, da ono ubjeđuje i podučava, već samo da pokazuje, prikazuje, otkriva. Ono se otkriva kroz nešto estetski shvatljivo i čulno blisko. Ja ne želim da se ovo čita kao bilo kakav traktat sa prefiksom moralni, religiozni, intelektualni, socijalni, filozofski. Umjetnosti je instrument u zbližavanju i sjedinjavanju ljudi. Kao što je pomenuto u Tibetanskoj knjizi mrtvih, u svakom trenutku u nama nešto umire i nešto se ponovo rađa.

5. Kaži nam kako je teklo prijavljivanje za Venecijansko bijenale i koja su ti bila očekivanja?

Na javnom pozivu koji je po prvi put i organizovan kao takav,odazvalo se 17 umjetnika.

Vjerovala sam da, ukoliko stručni tim izaberete ideju „dehumanizovanog čovjeka“, da ću na primjeren način predstaviti umjetničku scenu mlađe generacije autora koji žive i stvaraju u Crnoj Gori. Možda je i suvišno reći, ali ja sam se ozbiljno pripremala za Venecijansko bijenale, i na samom početku postojala je mala rezerva vezana za prostor Palate Malipjero jer sam projektovala svoj rad na osnovu date šeme, tj. crteža na papiru. Nakon posjete Veneciji, mogu reći da nisam bila iznenađena onim što mi je dato. Prostor crnogorskog paviljona ima svoja ograničenja, ali ne mislim da je to nesto loše. Naprotiv. Veći je izazov. Vi nikada ne možete biti sigurni, dok ne stupite u prostor, stvarno uđete u njega. Vaša reakcija na prostor je jednako važna kao i vaš rad.

Projekat pod nazivom– Čovjek Uomo Human- sa kojim smo se predstavili Adin  R. i ja, direktan je poziv posmatrača na budnost. Riječ je o čovjeku koji živi na zemlji, koji je dio nje I ona dio njega I kao takav je odgovoran za svoj život, jednako u prošlosti kao i u budućnosti. Predstavili smo se dvijema mogućim slikama stvarnosti, koje su na izgled jedna drugoj opozitne I na taj način pojačavaju jednadrugu. Grade jednu stvarnost, možemo reći umjetničku, kako bi bili bliži istini.

 

6. Kakve dojmove nosiš sa Bijenala i što bi istaknula kao osobito iskustveno?

Vjerujem da vrijeme sveopšte krize u kojem jesmo, zahtijeva od nas poseban apel na budnost. Umjetnici su avatari od kojih se očekuje odgovor. Umjetnik je a priori hrabar      da problematizuje već dovoljno zamršenu realnost i da uputi na izvanvremene vrijednosti koje treba da živimo… U umjetnosti se čovjek bavi etikom koja ce ga dovesti do estetike. U njoj nema matematicke logicnosti jer ona sama po sebi ne moze dati odgovor sto je covjek i koji je smisao njegovog postojanja. Njen zadatak je da otvori mnoga pitanja i nađe vezu sa nama samima. Bez tih pitanja, mi smo kao društvo dosli do toga da neprestano zahtijevamo nesto od drugoga, polazemo pravo na nekoga i otuda ova situacija u kojoj se nalazimo.Svakako, za mene je velika stvar susret sa najvitalnijim umjetnicima današnjice, mogućnost da se oslušne duh koji se prožima kroz vizeulnu umjetnost u ovako uznemirenom, obezglavljenom svijetu. Samo izlaganje na Venecijanskom bijenalu je velika čast, obaveza i izazov. Ovo jeste prilika da svoj rad prezentujete zbilja svijetu.

7. Koliko je širi crnogorski auditorij zainteresiran za takve događaje u svijetu likovne umjetnosti?

Na najvećoj i najprestižnijoj smotri umjetnosti na svijetu, Crna Gora se predstavlja peti put od obnove nezavisnosti. Kompletan posao učešća Crne Gore na ovoj prestižnoj smotri savremene umjetnosti realizovao je Centar savremene umjetnosti sa saradnicima iz Crne Gore. Ministarstvo kulture je pokrovitelj, a CSUCG organizator i izvršni producent predstavljanja naše zemlje.Ove godine Crna Gora se predstavlja sa projektom „Čovjek-Uomo-Human“.

Pa nisam baš sigurna koliko je šira publika zainteresovana za savremena kretanja na polju umjetnosti. Naše doba  je opsjednuto informacijama i dobru većinu gotovo ništa i ne zanima. Ukoliko u društvu koje i dalje gaji rijaliti šou, kvazi religioznost, seksualne slobode, gdje su i dalje vrlo živi ostaci nacionalizma, religija i patriotizma…svaka istinska reakcija i djelovanje dolazi jako sporo. Mislim da je potrebno puno ulaganja kako bi ste izasli iz vrtloga neznanja i malograđanskog duha, ako kao takav uopšte i postoji. Vjerujem u snagu mladih ljudi koji dolaze koji će graditi bolji svijet u kojem će se predstavljati. Svakako, ne treba zaboraviti da umjetnost ne poznaje granice. Kultura je svakako vezana za politicko-ekonomsku logiku stvari, tako da je ona potisnuta na margine  kao nesto sto je nevazno ili je treba svesti pod ekonomsku logiku. Stanje takvo jeste i zbog servilnosti ljudi koji su u kulturi. I to je problem. Treba protresti cijeli sistem, izbjeći polemike i posvetiti se sopstvenom razvoju. Umjetnost je živa stvar, i ako se čovjek opredijelio za to, onda je to totalni izbor. Mislim da se u svijet umjetnosti ne ulazi bas slučajno. Ako je to bas tako, onda se slučajno i izlazi iz njega. Prvi korak jeste postavljanje pitanja samom sebi.Ono što mene interesuje jeste čovjek koji sve svoje težnje usmjerava prema samom sebi i pred sobom ima očekivanja.

I kako je kuratorka crnogorskog paviljona, istoričarka umjenosti Žana Filipović zapisala….

“ Oduvijek je umjetnost stvarala posebne, specifične veze među ljudima, preplitala sudbine, spajala i prožimala različite prostore. Umjetnički projekti Ivane Radovanović i Adina Rastodera predstavljaju jedan od mnogobrojnih dokaza da se jedno društvo može, ali i mora sjediniti sa umjetnošću.“

 

Razgovor vodila Danijela Ucović