Osvrt na „Malu izložbu malih radova u maloj galeriji“

U Galeriji Rondo u Mostaru 22. ožujka otvorena je „Mala izložba malih radova u maloj galeriji“, koju je organiziralo Društvo hrvatskih likovnih umjetnika u FBiH. Pomalo i neočekivano, ova se izložba, uza sve  prateće  „minorne“  pridjeve, istaknula kao jedna od značajnijih izložbi u proteklih godinu dana u Mostaru, kako onih organiziranih u Galeriji Rondo tako i uopće u Mostaru.  Razlozi ovakvoga zaključka su brojni.

Naime, kriterij koji su umjetnici trebali ispuniti kako bi sudjelovali na ovoj izložbi bio je da se priloži/izloži jedan ili više radova u dimenzijama 10 x 10 x 10 cm, što svakako može predstavljati izazov svim umjetnicima.. Tehnike, mediji, stilovi i teme bili su ostavljeni stvaralačkoj slobodi autora, što je dodatno izrazilo kreativna rješenja stvaratelja. Zbog toga, izložba cjelokupno ostavlja dojam kreativne inovativnosti, koja kao takva neminovno donosi otklon od izlagačke ustaljenosti i stilskoga opetovanja kojim je mostarska likovna scena zasićena već dugi niz godina.

Umjetnici iz cijele Hercegovine, njih 28, na ovoj izložbi pokazali su vrlo domišljate načine uklapanja u mali format. Neki autori su se uspjeli „nositi“ s malim prostorom, oblikom, predmetom, a da pri tom ne mijenjaju način likovnoga izražavanja, dok postoje i oni koji su „ispisali“ potpuno novu stranicu u svom stvaralačkom opusu. Izložena djela nisu ujednačena kreativnim nabojem, tehnologijama izvedbe ili idejnim varijacijama, što svakako nije ni cilj ni namjera ni mogućnost. Iako su pojedini autori djelom za ovu izložbu ispunili očekivanja publike, bilo je i onih koji su iznenadili u pozitivnom, pa i negativnom kontekstu (što samoj izložbi daje na važnosti). No, svakako je veći postotak onih koji su se predstavili u  zanimljivoj maniri i donijeli jedan drugačiji titraj u svom izričaju.

Ipak, jasno je kako se autori na djelima manjih formata puno slobodnije i razigranije približavaju umjetničkim silnicama nastalim u drugoj polovici XX. stoljeća. U izloženim djelima, više nego inače, ima socijalne angažiranosti, ironije, koketiranja s avangardom i konceptualom te, što je najvažnije – poistovjećivanja. Na ovim „malim“ djelima jasno je vidljiva stvaralačka iskrenost, lakoća izjašnjavanja i hrabrost da se riskira. Izložena djela imaju provocirajuću interakciju s promatračem, a za to može biti puno razloga. Moguće je da recipijenti sveobuhvatno i s lakoćom percipiraju manje djelo. Moguće je da je poruka upečatljivija jer su se izlagači podsvjesno poistovjetili s malim dimenzijama, jer je i značaj njihove djelatnosti u društvu minoriziran. Moguće je da je materijal pristupačniji, a vrijeme koje format iziskuje za realiziranje kraće nego kod velikih dimenzija. Moguće je da i inače male dimenzije predmeta i materijala potiču na eksperimentiranje. Moguće je da su se svojom dimenzionalnom podudarnošću sva izložena djela protočno i lako spojila u jedno veliko djelo. Moguće je da sva ova pitanje i relativiteti čine ovu izložbu tako posebnom i značajnom.

U širem kontekstu, ova izložba pokazuje stvarne stilske afinitete lokalnih mladih umjetnika koji prate trendove suvremenih likovnih gibanja u regiji i njihovu potrebu da takav pristup bude usvojen kao posve normalan vokabular izražavanja. Galerija Rondo je ovom izložbom nametnula nove kriterije ne samo u svojoj izložbenoj produkciji nego i ostalim izložbama u gradu. Već dugo Mostarci nisu imali priliku na jednom mjestu vidjeti toliko ozbiljne umjetnosti mladih  lokalnih autora (pa ni regionalnih) i likovne zaigranosti i inovacija. Na neki način, ova izložba zadala je smjernicu djelovanja Galerije Rondo te ju je i pozicionirala na galerijskoj mapi kao onu kojoj je stvarna namjera baviti se umjetnošću i koja ima za poslanje  raditi na ozbiljnom, suvremenom i lokalnom sadržaju i izdići se iznad ispraznih i kićenih formi u koje se često zapliće likovna scena Hercegovine. Također, ovakvo djelovanje trebalo bi biti poticajno kako za umjetnike, da što više istražuju i surađuju, tako i za sve ljubitelje umjetnosti koji su zasićeni prosječnom umjetnošću.

Kako se analiziranje izložbe ne bi paušalno sagledavalo, promotrit će se svako izložbeno djelo u kontekstu  autorova opusa.  Merima Ivković, u maniri junk arta, izložila je dva rada u kojima eksperimentira s raznim materijalima i bojama, stvarajući drugačije perspektive i značenja samoga objekta. Marija Stojić dvama prikazanim ekspresionističkim crtežima propituje fizionomiju žena te, na tragu feminističke umjetnosti, problematizira razliku između stvarne prirode žene i onoga što ona predstavlja u društvu. Vilim Parić je na svoja dva višeslojna crteža pokazao izražajnu likovnu dorečenost i zaokruženost. Na crnoj plohi postavljene su bijeli i trokut na kojem se prelijevaju crni tonovi akvarela i na njemu oslikava prapovijesne životinje u špiljskoj maniri. Kompozicija ima vizualnu usklađenost koja, u kombinaciji s motivom, lako potiče na razmišljanje o prirodi čovjeka, uvijek razvučenoj između animalnoga i metafizičkoga konteksta. Mario Šunjić izložio je dva rada koja se mogu sagledavati odvojeno, a i povezano, i kojima se tehnički približava ready made-u, a idejno autoironiji. Na kvadratnoj površini djela, koja u cjelokupnom sagledavanju djela postaje površina kreveta, nalazi se kameni jastuk na koji naslanja razbarušene kistove umjetnika (vjerojatno svoje). U ovim radovima naročito je važan idejni koncept koji može insinuirati brojna shvaćanja o tome što umjetnost po prirodi jeste, što je ona postala danas, kako je publika doživljava, kao i to gdje ju je sam umjetnik trenutno pozicionirao u životu i kakav ima odnos prema njoj. Marijana Filipović svojim se djelom „Durban“ – koje nepretenciozno visi sa stropa galerije – poigrala oblicima, bojama i materijalima. U crni, plastični, šuplji cilindar, najlonom je slojevito povezala nepravilne i raznobojne geometrijske oblike pa tako djelo podsjeća na kaleidoskop. Pristupom bliskom arte poveri ostvarila je djelo s kojim promatrač ima potrebu kontaktirati, tražiti optimalno lomljenje svjetlosti i skladne oblike i neminovno postati sukreator. Kristina Ćavar svojim se posljednjim ciklusom kolaža najčešće izražavala  u malim formama  i pokazala  kako se na tako malim površinama može pokazati čitav svemir. Djelo „Preslika dvaju svjetova“ je kolaž strukturiran od nepravilno složenih vrsta, s tim da svaki papir ima svoju simboličku funkciju i razinu.  Pokazuje autoričin koncept razumijevanja odnosa između materijalnoga i nematerijalnoga, znanosti i vjerovanja, zemaljskoga i kozmičkoga. Josip Mijić na pet crnih, kvadratnih površina, na kojima se nježno prepliću tanke bijele linije, koncipirao je izloženo djelo  „Akademska paučina“. Izvedba tih, gotovo jedva vidljivih linija, izgleda poput meditativnoga procesa ili tkanja paučinom. Iako suptilno i apstraktno, ovo ostvarenje ima društvenu angažiranost.  Naime, umjetnik upozorava na dekadentno, nedostojanstveno, zastarjelo, zatvoreno i mračno stanje koje dominira akademskom zajednicom, kako na globalnoj tako i na lokalnoj razini.  Hrvoje Pranjić je djelom „Separator“, ostvarenom na i u papiru, pokazao zanimljivo trodimenzionalno rješenje svoje ideje. Crtež u plavoj i crvenoj boji, popraćen tekstom koji uvodi u taj fiktivni transformerski koncept, sklopljen je i rasklopljen poput origamija. Snježana Romanović djelima naslovljenim „Insomnia“ pastoznim namazom boje prikazuje isti motiv, pojednostavljeni snoliki pejzaž s jednim stablom i širokom linijom tla. Atmosferičnost prikaza dodatno je pojačana koloritom, u prvom djelu arktičkim bijelo-sivim tonovima, a u drugom kobaltnoplavim nijansama i crnim pticama koje kruže oko stabla. U tim dvama prikazima lako je osjetiti atmosferu tišine, baš kao i u noćima kojima gospodari insomnia. Dalibor Nikolić svojim dvama djelima „Bez naziva“ ostaje u domeni istraživanja i provociranja svojih uspomena i memorija. Isijecajući crno-bijelu fotografiju na stotinu kockica i ponovno je sklapajući bez prvobitnoga reda i prikaza, najviše naginje appropriation artu te time izlazi iz vizualnoga konteksta fotografije. Na taj način, osim fizičkoga „razbijanja“ fotografije, on i simbolički dekonstruira njezin prikaz, razmišljajući o tome što svakom pojedincu znači osobna prošlost, kako ona egzistira u našem mentalnom sklopu i utječe na trenutno stanje duha. Maja Rubinić, crtežom kojega je nazvala „Uklopivost u kontekst“, dovela je u pitanje ne samo koncept svoga rada nego i idejni koncept same izložbe. Blago savijeni papir na nekoliko kvadrata, odnosno ploha, a svaka ploha ispunjena je raznobojnim oblicima, zakačen na najlon između dva zida, leprša u prostoru tražeći svoj kontekst unutar izložbe. Od svih izloženih radova, jedino ovo djelo nije zadovoljilo kriterij dimenzije, no nije u pitanju kreativni ili izvedbeni nedostatak umjetnice. Takav tihi i zaigrani otpor da se uklopi u traženi okvir je u biti poruka koju želi poslati svojim djelom te istodobno i iskazivanje svoje i opće umjetničke neuklopljenosti u prisutni društveni kontekst.  Megi Kunštek izložila je dva djela pod naslovom „Interijer“. Autoričini interijeri pastelni su svijet, lišen suvišnih detalja, gotovo na granici apstrakcije gdje konturom, mrljama i točkama boje evocira intiman i zatvoren prostor. Motive i likovni stil kojim se i inače izražava na većim formatima gotovo identično svedeni su na manju formu. Držeći se maksime „oči su ogledalo duše“ Jelena Grgić s tri rada tematizira stanja svijesti suvremenoga čovjeka, koja debelim crnim linijama podsjećaju na ekspresionističke drvoreze s početka XX. st. Uspješno je svoj „izraz“ svela na traženi format, ne lišavajući ga pritom kreativnoga istraživanja. Sara Lerota izlaže „Diptih“, a djelo se sastoji od dvaju kvadratnih platna, jednoga crne, a drugoga bijele boje. U duhu minimal arta, ovu monokromiju umjetnica razbija tek jednim potezom kontrastne boje koja povezuje dva platna u cjelinu. Autorica često kao likovni izraz koristi hierrealizam, no ponekad se u njezinim djelima susreću monokromne površine s geometrijski svedenim linijama. Jasno je da je za ovaj mali format izabrala svoj manje učestali, ali i idejno složeniji rukopis.  Tomislav Zovko, kako bi stvorio djelo „Odvajanje“, iskoristio je dva platna u zadanim formatima te njihovo naličje sljubio silikonom i lagano razdvojio nekoliko centimetara. Silikon je ostao u međuprostoru dvaju platna kako bi ih enformelistički povezao. Postupak je napravljen s crnim i bijelim silikonom kako bi se dobila ravnoteža monokromijom, ali se ipak osjeća potencijal same materije. Andrej Gvozden djelom „Kozmička šteka“ konceptualistički prikazuje šteker obojan  u zlatnoj i zelenoj boji, na kojoj je napisao naziv djela. Koncept se dotiče s jedne strane  apsurda  na koji ga je asocirao izloženi predmet (šteka), dok s druge strane asocira na onu tanku nit  (prekidač) između čovjeka i kozmosa. Rad „Crveno jedan“ Stjepana Šimića Pepija prikazuje, na pozadini od latiničnoga i arapskoga pisma u tehnici kolaža, figuru djevojčice u profilu, odjevene u bijelo. Lik djevojčice odvojen je od pozadine jasnom crvenom konturom, a boja krvi i sami odabir pisma pozadine aludira na sukob istoka i zapada u kojem, kao i u svim sukobima, stradavaju djeca. Ovaj se rad, kao takav, u idejnom i kreativnom smislu može smatrati malo drugačijim od djela koja su dio njegova opusa. Umjetnica Tanja Samardžić u djelu „Panorama“ impasto potezima u tradiciji lirske apstrakcije svodi motiv na mrlje bijele i zlatne boje na tamnomodroj pozadini koja potiče promatrača na razmišljanje i davanje osobnoga značenja umjetničkom djelu. „Kompozicija u malom“ Trpimira Grgića razigranim koloritom, oštrim formama i tehnikom drippinga privlači pažnju kao kompozicijska vježba, u kojoj pojedini segmenti slike mogu funkcionirati samostalno. Može se zaključiti kako format nije bio utjecajni čimbenik za eksperimentiranje u likovnom izričaju jer je slikar ostao dosljedan prikazivanju „razigranoga“, krajolika koji je i njegov najčešći motiv. Vesna Vuga djelom „Hommage A. B. Šimiću“ izlaže djelo u kojem slaže prozirne plohe stvarajući višedimenzionalnost djela te s reduciranim koloritom na crnu i bijelu boju, čiju monotoniju razbija lazurnim potezima ružičaste. Uklopivši tekst u pozadinu portreta, autorica se referira na Šimićevu poeziju.  Višeslav Lučić izlaže dva djela,, „Abstract geometric circles N21“ i djela „Abstract geometric circles n30“, i u tehnici pastela prikazuje kvadrate različitih veličina, zarotirane i naslagane jedan preko drugoga. Iako cjelokupno izgleda nevješto i naivno, autor se u djelu poigrava s perspektivom i percepcijom dubine prostora u duhu optical arta. Ana Filipović djelom-instalacijom „Hellcat“ poigrava se značenjima oblika i simbola. Naime, na papiriću čokoladice, aluminijski celofan izgreben je tako da tvori figuru mačke te je kao takav uokviren u kvadratnu drvenu konstrukciju, koja može simbolizirati međe pakla. Svjetlo koje stvara sijalica iza djela stvara refleksiju na papirić i konturu mačke i mefistofelsku atmosferu unutar drvenoga okvira. Prodire u strukturu prikaza te u suštini vanjski sloj omota čokoladice postaje unutarnji sloj djela. Autorica je izložbi donijela zanimljiv koncept u kojem propituje čimbenik slučajnosti  u kontekstu namjere. Boris Lovrić izložio je crtež u olovci Višeslavova krstionica. Djelo Borisa Orenčuka „Figura“ prikazuje likove u pokretu koji, iako u malome formatu, posjeduju ozbiljnost i prisutnost prapovijesnih idola. Iako je Orenčuk svoje ljudske figure postavljao u raznim oblicima i materijalima, na ovim je po prvi puta, i to veoma uspješno, eksperimentirao s već zaobljenom korom drveta i komadima piljevine. Dario Pehar izlaže djela naziva „Happy Art“, u kojima kombinira jednostavne mramorne kocke sa stiliziranim formama koje podsjećaju na pticu i ribu obojanim živim bojama ili repeticijom riječi happy u jarkocrvenoj boji. Peharovo djelo progovara o moći umjetnosti da unese vedrinu i toplinu u ljudsku egzistenciju. Njegova namjera je da rastereti promatrača, da unese blagost, dječju bezbrižnost i mirnoću u njegovo stanje duše. Prikazano djelo Ivana Bošnjaka „Bez naziva“ prikazuje amorfni predmet razlomljenih ploha koji demonstrira različite izražajne moći materijala. Figurina u pokretu podsjeća na šumska bića iz crtanih filmova ili na neko biće čije se tijelo počelo otapati. Stojan Lasić izložio je dvije fotografije nastale na snimanju talijanskoga filma L’ anno mille 2007. godine na Mostarskom blatu. Na jednoj je dinamični prikaz srednjovjekovne surove borbe siromašnih boraca u pijesku, dok je druga fotografija portretna te motivom i kompozicijom sasvim suprotna od gore spomenute. Naime, u sjedećem položaju prikazuje sredovječnu glumicu iz istoga filma, čija bijela duga kosa i maslinasta pozadina cijeloj kompoziciji odaju spokoj i mudrost. Kolaž Dragana Dragoje prema formi podsjeća na inicijale iz srednjovjekovnih rukopisa, no „inicijal“ je istrgnut iz svojega prirodnoga konteksta i smješten u pejzaž, a kontrast staroga i novoga dodatno je pojačan umetnutim modernim tekstom ispod inicijala. Dragoje je izložio šarmantnu konstrukciju koja pokazuje da srednjovjekovni transplant može funkcionirati u suvremenoj umjetnosti.

Iako je u nazivu ove izložbe tri puta naglašeno mala („Mala izložba malih radova u maloj galeriji“), ona ni po čemu to nije jer prikazano je oko 50 radova koji svojim likovnim kreativnim napretkom izlaze iz bilo kojega maloga značenja te je i sama galerija, značajem svoga poslanja, postala velika i jedinstvena u Mostaru.

Danijela Ucović i  Valerija Soldo Rešetar

Oglasi