Pozitivna emocionalna eksplozija kao posljedica prekomjernog promišljanja stabilnim je uporištem stvaralačkom procesu jednoga umjetnika koji je u mogućnosti  zadržati kontrolu nad negativnim mislima.

Povezivanjem likovnih elemenata u kompoziciju  suvremenog i otvorenog estetskog konteksta, Tamara gradi likovni svijet koji slobodno dijeli s drugim umjetnicima. Okrećući se nesputano unutar zadanog trenutka predočava nam zaleđenu sliku prošlosti, pustoši koja diše poetično, slobodno i smisleno. Ovim pristupom umjetnica ostavlja srčanu notu u promišljen tijek  onoga što ostvaruje, narativno prikazuje svijet izvan vlastitosti, a s druge strane postiže više od asocijacije na predmet koji promatramo. Ekspresivne emocije ostaju zabilježene u usporenim linijama koje označavaju obavljen zadatak rastanka s iluzijom vremena i prostora. Tako jedinstven i intiman koncept prepun odricanja vrtloži se u strukturama svijeta umjetnosti koji upravo prolazi, pa ako je to i pogled unatrag on ostaje samo na slici jer autorica se ne osvrće.

Pravo na krutost ogleda se u  pomnom grebanju  površine, nabacanom rasteru tekstura i otiscima na eksponiranim ritmičnim plohama. Zanatska kvalifikacija ovdje  doseže uvriježenu srednost kvalitativnih mjera. Promišljena i odmjerena ekspozicija na kraju rezultira direktnim prizorom koji je postupno oblikovan svakim novim nanosom, bilo da se radi o „prisilnom“  nanošenju  ili onom preciznijem  koji gradi virtualni slikovni element. Napuštene lazure nastale  prvim nanosima te struganja,  svojim rasporedom izlaze iz klasičnog poimanja perfektnih estetskih veličina gdje se očitava kratki bljesak dada efekta. Klasični element opisan istim automatizmom, opširnim i brzim pokretom kompleksno presijeca odbačenu plohu. Boja je primarno izložena u prikrivenom svijetlu kako bi na gotovo valentnoj  površini jednaka valerska dužina zablistala u punom sjaju. Na početku potisnut element boje kasnije u sintezi s probranim prizorom  dominantno i retrospektivno izlazi na površinu. Dopadljive bojane plohe (otopljene plave, hladne ružičaste) time ulaze u prostor popularne kulture i jedne su od najčešćih kontakta s promatračem. U isto vrijeme pojednostavljen trenutak vibrira uveličanim trakom poznatog prizora. Autorica zaboravlja gledati kroz prizmu lako prepoznatljivog reza, u njenom slučaju i sve drugo je legitimno ako je očuvan artistički dignitet.

U ovoj likovnoj predodžbi riječ je o umjetničinoj  moći prepoznavanja te rađanju intuicije, zaustavljanju procesa socijalizacije (društva ustaljenih egoističkih pobuda) pogubnog za čistoću umjetničkog izraza. Slojevitost prikriva ono primitivno koje u ovim slikama iščezava ostavljajući prostor ostvarivanju umjetničkih ideala i istinitom tumačenju principa.

Ana Filipović