U Franjevačkoj galeriji u Širokom Brijegu 1. lipnja 2016. godine upriličeno je otvorenje izložbe Zlatana Filipovića, profesora sa Sveučilišta u Sarjahu, naslovljene Prostori sjećanja. O autoru i izložbi govorio je voditelj Galerije fra Vendelin Karačić, a publici se obratio i sam autor. Izložbu je otvorenom proglasio Beat Čolak u nazočnosti manjega broja posjetitelja.

Izložba Prostori sjećanja, ili PRO57OR1 5JEC4NJ4   [7HE PL4CE5 OF MEMORY], kako je, s obzirom na narav izlaganja, mnogo adekvatnije, u našoj likovnoj stvarnosti dosta je neuobičajena. Sastoji se od dva segmenta. Prvi je onaj na koji smo naviknuti, opipljive fotografije prostora koji autora fasciniraju bilo na vizualnoj, bilo na emocionalnoj razini, predstavljajući na taj način onu komponentu osobnoga i individualnoga, svojstvenu svakom umjetničkom izražavanju. Međutim, autor se ne zaustavlja na tome. On, kao aktivna osoba našeg vremena, konzument svih tekovina tehnologije koja obilježava vrijeme u kojem živimo, tim fotografijama nastoji dati i obilježje ovoga trenutka – digitalnu komponentu. To postiže suvremenom tehnologijom kojom svim izloženim fotografijama dodaje još jednu razinu koja predstavlja drugi segment izložbe. Svim fotografijama daje novi, na prvi pogled nevidljivi sadržaj, pokretnu sliku, tekstove, trodimenzionalnu animaciju, koji je moguće percipirati samo uz pomoć aplikacije za smartphone. Na taj način, Filipović preispituje ulogu i odnos tehnologije i umjetnosti u sadašnjem trenutku. Ali, njegov eksperiment može se shvatiti i mnogo ozbiljnijim, jer ukazuje na posvemašnju promjenu u odnosu suvremenoga čovjeka prema umjetnosti i mogućnostima i potencijalnim dosezima umjetničkoga stvaranja i onoga što smo, još uvijek uljuljkani u konzervativne i tradicionalne obrasce obrazovanja, učili i naučili o tome što je to umjetnost.

Tijekom XX. stoljeća umjetnost, a osobito likovna, doživjela je suštinske, radikalne promjene.  Već smo se naviknuli na to da umjetnost nije više mimetičko oponašanje stvarnosti i nastojanje da se stvori što opipljiviji njezin privid. Međutim, ovakvom izložbom otvara se niz novih pitanja i problema u percepciji i recepciji umjetnosti. I ne samo umjetnosti. Ova izložba izaziva nas da priznamo postojanje nečega nevidljivoga što vidljivim postaje tek uporabom tehnologije – virtualne stvarnosti. Suočeni s time, doista se smještamo se u vrijeme u kojem živimo. Istodobno, neminovno se vrtoglavom brzinom umnažaju pitanja o budućnosti i o tome kakav će svijet budućnosti, pa i sudbina umjetnosti, biti. Gdje će se postaviti granica između čovjeka i tehnologije, stvarnoga i virtualnoga…?

Sve to jednako je zavodljivo, ali i zastrašujuće. Vjerojatno se u načinu reagiranja na to što nam budućnost donosi razlikuju ljudi XX. i ljudi XXI. stoljeća, generacije koje su s obje noge ukotvljene u prošlome i one koje se rađaju s digitalnom tehnologijom koja je sastavni dio njihove stvarnosti. Međutim, i jedni i drugi na izložbi Zlatana Filipovića, zaboravljajući na strah ili fascinaciju tehnologijom i budućnošću, doživljavaju radost i uzbuđenje u otkrivanju onoga skrivenoga. U svakome se budi ludički dio ličnosti koji doziva gotovo djetinju potrebu za igrom i otkrivanjem nečega novoga.

Upravo je to najsnažniji doživljaj koji se javlja „konzumiranjem“ ove izložbe. Gledajući prizore pustinje, grada, ruševina na ekranu svojega smartphonea, igramo se tražeći čega tu još ima, gdje se još nešto skriva, što nam se time poručuje. Uzbuđenje raste, a samim tim i uživanje u otkrivanju i igranju s onim što nam nove tehnologije omogućuju. Tako taj događaj, u tradicionalnim značenjskim odrednicama nazvan izložbom, postaje nešto drugo, možda, ono što će u budućnosti izložba biti.

Ako je tako, budućnosti se, unatoč brojnim osporavanjima i zamjerkama koje se realno mogu uputiti suvremenim tehnološkim mogućnostima i gadgetima koji se na njihovim dosezima stalno unapređuju i množe, ne treba bojati. Možemo joj se radovati jer, u konačnici, osjećaj zaigranosti, znatiželje, pozitivnoga uzbuđenja nastaloga otkrivanjem skrivenoga, radost gledanja, ono je što obilježava doživljaj ove izložbe. Štoviše, u svemu tome razvija se intenzivna komunikacija među publikom, što tom tehnološkom „čudu“ vraća iskonsku ljudsku komponentu.

Tatjana Mićević – Đurić