Samostalnom izložbom slika otvorenom 9. lipnja 2016. godine u Velikom salonu Galerije Aluminij u Mostaru Željko Koren je potvrdio reputaciju dobrog i zanimljivog predstavnika mlađe generacije mostarskih umjetnika.

Izložba je otvorena u nazočnosti većega broja posjetitelja. Prilikom otvorenja, prisutnima su se obratili pisac predgovora u katalogu, Andrija Seifried, poznavatelj umjetnosti iz Dubrovnika, i voditelj Galerije, Darko Juka, koji je i proglasio izložbu otvorenom.

Ova izložba Željka Korena ne nosi nikakav poseban naslov. Naslovi radova: 1988., 1985., 2014., 2008., 2009., upućuju na godine koje su za autora iz nekih razloga značajne. Takve kronološke odrednice uz stalno prisutne siluete dječaka, tinejdžera, mladića koje se tek naziru u izmaglici ili jakom svjetlu, uvijek usamljenoga, tihoga, gotovo nijemoga, pričaju priču o jednom odrastanju. Sjećanje na odrastanje prepoznaje se kao osnovna tema ove izložbe i slikarstva kojim nam se autor ovaj put predstavlja.

Korenovo slikarstvo intimno je i iskreno, uvijek vrlo osobno prikazivanje nekih njemu važnih momenata iz vlastite prošlosti. Dječak koji je u naručju majke ili kojega otac nosi na ramenima, dječak koji se igra autićem, avionima, loptom, dječak koji istražuje svijet kroz igru s nekim drugim dječakom ili djevojčicom, bratom ili sestrom, rodicom ili rođakom, najboljim prijateljima, osobama koje predstavljaju neizbrisiv dio odrastanja, pa i vlastitoga identiteta, mladić koji se drži za ruke s prvom ljubavi… sve je to Željko Koren. Odnosno, sve su to njegove uspomene koje ga čine onim što on danas jeste.

Gledajući te slike, neizostavno nam se nameće pitanje prikazuju li one stvarna sjećanja na neke događaje iz godina kojima slike naslovljava ili su one samo njegove projekcije na njih. Upravo je to ono o čemu njegovo slikarstvo govori, jer one su i jedno i drugo. Godine 1985. doista je on bio u naručju svoje majke i veselo mahao ručicom, nekad, negdje. I on se 1988. godine igrao avionima. Ali, je li to bilo u njegovoj sobi, negdje na livadi, gdje? U snu, možda? A, 2014. je negdje neki par plesao. Ili su se dvojica borila? Sve je istinito i stvarno, a istodobno i zamagljeno naslagama sjećanja i natopljeno osobnošću toliko da se i bez osobnoga poznavanja autora može zaključivati o njemu.  Njegova osobnost je istina ovih slika.

Tankoćutnost, osjetljivost, svojevrsna zamozatajnost, iskrenost, toplina, sjeta, ponekad nesigurnost i osjetljivost, ranjivost – to su osobine koje se prepoznaju na Korenovim slikama. To je priča koju on o sebi priča. Jer, ova se izložba doista doživljava autobiografskom refleksijom na vlastito odrastanje i ranu mladost. Ponekad je sve sigurno, u ravnoteži i harmonično, ali mnogo je češće prisutan osjećaj nekakve tenzije niskoga stupnja, tjeskobe, nesigurnosti…

Bez obzira na atmosferu, emociju i poruku, priča je  uvijek ispričana čistom likovnošću, a ne narativno i ne simbolično. O napetosti se priča „napetim“ kromatskim odnosima, nečistim bojama oslabljenoga intenziteta, dok se o dobrom raspoloženju govori čistom kromatikom koja pršti, često u razvijenoj ljestvici. Tjeskobu predstavljaju prevelike, nejasne siluete figura, često „odrezanih“ dijelova i s druge strane pretjerano smanjene figure dječaka koji kao da nije svjestan prisutnosti te velike figure. Radost je naznačena ujednačenim veličinama figura i harmoničnim odnosima veličine figure (figura) i okoline u kojoj je (su) prikazan(e). Još jednim likovnim elementom Koren iskazuje svoju emociju, a to su smjeli prodori kroz prostor, kojima se služi da naglasi najvažnije u svojim kompozicijama, a to je svjetlost koja istodobno otkriva prizor, ali ga i sakriva.

Upravo se, u likovnom smislu, svjetlost i boja koja se iz te svjetlosti rasipa ili koja tu svjetlost svojim skupljanjem stvara, nameću kao glavni sadržaj Korenovih slika. Svjetlost je istina i bit slikarstva. A, slikarstvo je ono što Željko Koren stvara i čemu se on u potpunosti posvetio. Da nije tako, njegove slike ne bi mogle biti tako iskrene, tako istinite kao što jesu. U to se, uvjerena sam, kako na razini intelektualnoga tako i na razini estetskoga, ali i intuitivnoga, može uvjeriti svaki posjetitelj ove izložbe. Nije li to dovoljna argumentacija kvalitete Korenova slikarstva?

Tatjana Mićević – Đurić