U sjećanju na Ćirila Ćiru Raiča

Galerija Aluminij u Mostaru 8. ožujka 2016. godine upriličila je otvorenje izložbe starih fotografija pod imenom Hercegovina – Muzej sjećanja u suradnji s Galerijom Martino. Na izložbi je prikazano stotinjak fotografija iz vrlo velikoga vremenskoga raspona (od kraja XIX. st. do 60-tih godina XX. st.) koje dokumentiraju izgled i duh Mostara, ali i brojnih drugih hercegovačkih gradova i ruralnih dijelova. Fotografije su snimke brojnih autora, od posve anonimnih pojedinaca koji su svoju ljubav prema fotografiji ili motivu ovjekovječili ponekom snimkom do eminentnih autora, umjetničkih ili dokumentarističkih fotografa, od kojih svojim renomeom svakako prednjači Ćiril Ćiro Raič.

f0104a-23-98Potaknuti time, shvatili smo kako je malo poznato o njemu i njegovu radu u široj javnosti. Tim povodom, kao i urgentnošću potrebe da se ukaže na vrlo ozbiljan problem s njegovom ostavštinom, izuzetno vrijednom fototekom dokumentarne fotografije koja predstavlja nezaobilaznu polaznu točku u bilo kakvom istraživanju kulturno-povijesnog nasljeđa čitave Hercegovine, odlučili smo napraviti i objaviti razgovor s njegovim sinom Vladom Raičem koji je nastavio putem  svojega oca, nasljednikom te vrijedne fototeke koja zaslužuje biti uvrštena među najvrednija kulturno-povijesna dobra naše regije. Razgovor ispred Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine vodila je Tatjana Mićević-Đurić.

 

DPUmH: Za početak, predstavi nam Ćiru Raiča.

V. R.: Hvala na interesu za Ćiru i njegov rad!

Ćiril Ćiro Raič rođen je 3. rujna 1936. godine u selu Strgonice, općina Konjic, od oca Mate i majke Anđe. Osnovnu školu završio je u Ostrošcu. U Mostar dolazi 1952. godine i tu završava fotografski obrt 1955. godine. Dobiva posao fotografa u Zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode u Mostaru.

Zvanje majstora umjetničke fotografije stekao je 1975. godine. Tada je primljen u članstvo Udruženja primijenjenih umjetnika BiH i bivše Jugoslavije. U svojoj karijeri fotografa-umjetnika izlagao je na 67 samostalnih izložbi te na brojnim skupnim i tematskim izložbama u zemlji i inozemstvu.

Za postignute rezultate u svojoj djelatnosti dobio je veliki broj priznanja, diploma i plaketa, među kojima su: Plaketa grada Mostara (1984.), Jubilarna diploma s plaketom konzervatora Jugoslavije (1975.), Orden rada sa srebrnim vijencem (1986.).

Smatram kako je važno napomenuti da je Ćiro tijekom svojega rada surađivao mnogo i često sa „Sarajlijama“, kako ih je sam nazivao, odnosno, stručnjacima iz Republičkoga zavoda za zaštitu spomenika BiH i Zemaljskoga muzeja, koji su radili i istraživali na području Hercegovine. Osobito bih istaknuo suradnju s Alojzom Bencom i Đurom Baslerom, mojim kumom, koji su postali i naši kućni prijatelji.

Radeći u mostarskom Zavodu te surađujući s vodećim arheolozima i povjesničarima umjetnosti u Bosni i Heregovini, ali i iz drugih centara koji su se bavili nasljeđem na prostoru Hercegovine, Ćiro je puno naučio i razvio osobni interes za nasljeđe. Sve je to želio ovjekovječiti fotomonografijom o kojoj smo on i ja, kao njegov sin i sljedbenik u fotografiji i ljubavi prema spomenicima, počeli intenzivno razmišljati 1989. godine. Prikupili smo dosta materijala, a zahvaljujući nekim poznanstvima uspjeli smo ostvariti kontakt s kolegama fotografima iz istanbulskoga i bečkoga muzeja koji su nam za planiranu fotomografiju ustupili neke fotografije. U tom periodu Ćiro je bio pun snage i entuzijazma da okruni svoje aktivno djelovanje, s planovima da se posveti sređivanju fototeke u mirovini koja mu se približavala.

Međutim, rat je prekinuo sve njegove planove. Atelje koji je bio na Maloj tepi u Starom gradu je zapaljen. Izgorjela je kartoteka, sav laboratorijski alat, biblioteka, veliki broj negativa koje nismo uspjeli kartonirati, kao i sav materijal za planiranu fotomonografiju (bilo je prikupljeno oko pola građe, uz fotografije nabavljene iz bečkih muzeja). To je bio nenadoknadivi gubitak koji je na Ćiri ostavio duboki trag. Ćiro više nije bio isti. Jako se zatvorio i nije rado govorio ni o fototeci ni o ranijim vremenima.

Nakon rata, 1998. godine uspijeva realizirati fotomonografiju Ćiril Ćiro Raič u kojoj objavljuje fotografije nastale tijekom čitava njegova djelovanja. U 800 crno-bijelih i kolor fotografija prikazani su spomenici iz vrlo velikoga vremenskoga raspona, od prapovijesti do našega vremena. Knjiga je kruna jednoga Ćirina velikoga rada. Ovom prilikom želim zahvaliti svima koji su pomogli u realizaciji fotomonografije, osobito gospodinu Radoslavu Dodigu, velikom Ćirinu prijatelju.

12. veljače 2012. godine Ćiro je umro nakon duže bolesti i dvije teške operacije 2004. i 2008. godine. Gotovo do posljednjega dana je snimao.

DPUmH: Ćiro je bio dugogodišnji djelatnik Regionalnoga zavoda za zaštitu kulturno-povijesnog i prirodnog nasljeđa Hercegovine. Što nam možeš reći o Zavodu i o djelovanju službe zaštite na temelju Ćirinih priča i iskustava, ali i iz vlastitoga, mada kratkotrajnoga iskustva?

V. R.: Ćiro je u Zavodu radio čitav svoj život. Ja sam se zaposlio kao njegov pomoćnik i onaj koji je trebao nastaviti njegov rad i voditi fototeku Zavoda nakon njegova odlaska u mirovinu.

Iz njegova iskustva, kao i iz onoga što sam osobno iskusio, mogu reći kako je uvijek bilo nedovoljno novca za kulturu pa tako i za rad na istraživanju i očuvanju kulturno-povijesnih dobara. Osim toga, novac nije bio jednako i ravnopravno raspodijeljen. Uvijek je u Mostar malo dolazilo, a projekte su, iako je Zavod bio regionalni, uglavnom radili stručnjaci iz Sarajeva, iz republičkih institucija. Djelatnici našega Zavoda malo toga su imali prilike istražiti.

Srećom, Ćiro je bio poželjan suradnik tako da se takav odnos ne prepoznaje u njegovoj fototeci. Dokumentirao je sva ta istraživanja koja su radili stručnjaci iz drugih institucija na našem terenu, a i sam je, kako nikada nije imao mira, stalno obilazio teren i snimao sve što je prepoznavao kao vrijedno. Tako smo zajedno, u svibnju 1981. godine, počeli temeljito i sustavno snimati u općini Konjic, a počeli smo u selu Seonici, Ćirinu rodnom mjestu.

Tako smo kompletirali fototeku, pripremali materijal za fotomonografiju, a ja sam učio uz njega koji je na mene prenosio svoje silno iskustvo i znanje.

DPUmH:  Tijekom njegova rada u Zavodu, nastao je veći dio današnje fototeke. Reci nam nešto o njoj.

V. R.: U fototeci ima 200 000 crno-bijelih dijapozitiv negativa formata 6 x 6 cm i 6 x 7 cm i 100 000 crno-bijelih negativa color i dijapozitiv negativa formata 2,4 x 3,6cm /film 35 mm/. Negativi su u papirnim vrećicama tako da svaki negativ ima svoj broj, radnu kopiju negativa koja je zalijepljena na karton. Kartoni su razvrstani prema općinama, mjestima, temama… Upisani su u fotoregistar s podacima o nazivu, mjestu, naselju, vremenu snimanja, kao i s kratkim opisom onoga što je snimljeno na negativu

Takav način ustroja fototeke nastao je slučajno. Krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina Zavod je radio na obnovi i rekonstrukciji Kujundžiluka i Staroga mosta. Dosta se snimalo. Kako su radovi trajali više godina i kako su snimanja radili i drugi djelatnici, dolazilo je do problema prilikom traženja pojedinih snimaka. Određene negative bilo je teško pronaći, događala su se i oštećivanja filmova. Osim toga, Zavod je djelovao u poprilično nepovoljnim uvjetima u zgradi u Titovoj ulici u blizini kavane „Evropa“. Ćirin laboratorij nalazio se u prizemlju, u vlažnoj prostoriji, tako da arhiviranje negativa u kutijama nije bilo zadovoljavajuće rješenje za dugotrajno, kvalitetno čuvanje negativa. Tada on, negdje 1962.-1963. godine, osmišljava ovakvu kartoteku koja do danas zadovoljava sve potrebe arhiviranja i korištenja jako velike fotodokumentacije.

U fototeci se nalaze snimci raznovrsnih kulturno-povijesnih dobara i prirodnih znamenitosti, detaljno prikupljeni, obrađeni i razvrstani prema općinama, naseljima, lokalitetima i objektima s prostora Hercegovine i dijela Bosne. Na ovaj način stvorena je kvalitetna zbirka foto dokumenata koja predstavlja najvrjedniju zbirku te vrste u cijeloj BiH. Zbirka ima izrazitu dokumentarnu i povijesnu vrijednost jer su mnogi objekti, spomenici, spomeničke i urbanističke cjeline te mnoge prirodne rijetkosti i zanimljivosti, izgubile izvornost ili su oštećene i uništene.

Fototeka je odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH 2003. godine uvrštena na tentativnu listu dobara. Međutim, do danas nismo dobili nikakav konačni odgovor o upisu.

DPUmH:  Kakva je važnost fototeke Ćire Raiča?

V. R.: S obzirom na to da se u našoj fototeci nalaze snimke s dosta velikoga prostora kulturno-povijesnih dobara iz svih razdoblja, od prapovijesti do danas, snimana više puta, s izvjesnim vremenskim odmakom, te snimke doista predstavljaju izuzetno dokumentarno blago potrebno svima onima koji se na bilo koji način bave prostorom, osobito kulturno-povijesnim nasljeđem Hercegovine. Tko god bude htio nešto istraživati, proučavati ili pisati o tome, a za to mu bude trebala foto-dokumentacija iz ranijih vremena, mora nas posjetiti.

Zahvaljujući našoj fototeci, već je bilo moguće obnoviti neke objekte, na primjer staru Biskupiju u Mostaru. Naravno da su se koristile Ćirine fotografije i prilikom obnove Staroga mosta.

DPUmH: U kakvom je fototeka stanju?

V. R.: Danas je kartoteka u potpunosti vraćena. Njezino vraćanje dugo je trajalo jer smo u ratnim godinama imali puno posla, snimanja, puno terenskoga rada, a uvjeti u kojima smo radili bili su nikakvi. I to je doprinijelo tome da nismo uspijevali početi obnovu kartoteke. Onda je Ćiro od Grada dobio jedan prostor, u kojem i sada radimo, kojega smo napunili kutijama s kartonima i negativima, tako da je bio jedva prohodan. Onda nam se pridružio i moj brat Davor, tako da smo sustavno, ali polako krenuli ponovno stvarati kartoteku prema ranije utvrđenom principu. Sada je taj posao konačno završen.

Također, počeli smo digitalizirati fototeku, odnosno, skenirati negative i pohranjivati ih na elektroničke medije. To je posao koji će nam omogućiti lako i jednostavno korištenje fotodokumentacije i u budućnosti. Taj posao je, relativno, tek na početku.

DPUmH: U kakvom su stanju negativi? Treba li se i što se može uraditi na njihovoj zaštiti?

V. R.: Upravo iz toga razloga smo i počeli s digitalizacijom. Prvi negativi su nastali prije 60 godina te su zbog svoje starosti i dugotrajne uporabe poneki ozbiljno oštećeni. U postojećim okolnostima, digitalizacija – skeniranje i pohranjivanje skenova na elektroničke medije – jedini je način njihova spašavanja i čuvanja. Ćiro je imao običaj reći kako se bilo kakva građevina stara i tisuću godina može obnoviti , ali ne i negativ.

Vjerojatno postoje i neki načini konzerviranja, možda i restauriranja negativa, ali nama nisu dostupni.

DPUmH: Koje bi, prema tvojem mišljenju, bilo najbolje dugoročno rješenje za Ćirinu fototeku?

V. R. .: Obitelj Raič, moj brat Davor i ja, i dalje radimo, slažemo i bilježimo ono što nestaje, kao i ono novo što se rađa. Ćirina najveća želja bila je da se fototeka ne ugasi. Sad ga mnogo bolje razumijemo, stvarno je tako da, ako ne radiš jedan dan, nešto ti nedostaje. Strašno se vežeš za to. Mi smo nastavili raditi, obilaziti lokalitete koji su iz nekoga razloga aktualni, iako nismo ni od koga pozvani na neku suradnju. Danas svatko misli da može snimiti dobru fotografiju. Ćiro je rekao kako se pojavom digitalne fotografije uništio zanat fotografa. Upitan je i način čuvanja tih snimaka, jer čudna je ta tehnika kada se negativ ne može dotaknuti, osjetiti pod rukom, kada se ne možete igrati s fotografijom dok se razvija.

Mi snimamo i analognim fotoaparatima, razvijamo filmove i arhiviramo kao što je radio i Ćiro, samo u manjem opsegu jer je repromaterijal dosta skup i već ga je poprilično teško nabaviti. Snimamo i digitalnim aparatom. Općenito, sve sami financiramo, što je jako teško. Mnogo toga se odričemo kako bismo nastavili Ćirin put.

Nakon Ćirine smrti, već u travnju 2011. godine osnovali smo udrugu „Ćiril Ćiro Raič“, s ciljem očuvanja fototeke i kartoteke i njihove zaštite, kao i nastavljanja rada na dokumentiranju kulturno-povijesnih dobara i prirodnih ljepota Hercegovine. Također, cilj nam je zaštita autorskih prava našega oca.

Imamo puno ideja, a malo mogućnosti. Voljeli bismo kad bi se u sklopu te udruge moglo organizirati nešto, nekakav klub u kojem bi se okupljali i družili ljubitelji fotografije. U Mostaru ima dosta ljudi koji vole i razumiju se u fotografiju. Ima još više onih koji vole stare fotografije. Taj klub bi mogao biti mjesto gdje bi se skupljale stare fotografije, organizirale izložbe, predavanja, razgovori i sl. Također, tu bi se mogle organizirati različite radionice, tečajevi fotografije i sl.

Takav klub čuvao bi uspomenu na Ćiru Raiča, velikoga fotografa koji je svojim radom i predanošću zadužio ovaj grad i regiju i ostavio nešto što će živjeti dok ovaj svijet postoji.

Na kraju, iako posve privatno i sentimentalno, ipak moram reći kako sada, kad pogledam unazad, doista budem ponosan, iako sam mu to često zamjerao kad sam bio mlađi, što nije otišao u komercijalu, što je ostao dosljedan sebi i svojim interesima i što je ostao vjeran onome što je volio. Bilo je teško, ali je vrijedilo.

* *  *

O samoj izložbi nismo se ranije oglašavali. Ta je izložba, odnosno na njoj prezentirane fotografije, pobudila izuzetan interes publike. Ogroman broj posjetitelja na otvorenju, kao i izuzetno velika posjećenost izložbe tijekom njezina trajanja, brojni komentari pred njima i sjećanja koja su pojedini prizori pobuđivali, jasno govore o značenju i značaju takvih događaja u našoj sredini. Pokazalo se kako je publika, stanovnici Mostara i drugih mjesta Hercegovine, žedna takvih izložbi i vraćanja sjećanja i identiteta prostoru kojem pripadaju, a koji je posljednjih dvadesetak godina, ako ne izgubljen, onda jako ugrožen. Ova nas je izložba podsjetila i gdje se krije jedno veliko blago skupljano tijekom nekoliko desetljeća predanoga rada velikana fotografije na našim prostorima Ćirila Ćire Raiča. Zahvaljujući njemu, kako bezbrojnim snimanjima koja je obavio tijekom pola stoljeća aktivnoga djelovanja tako i naporima koje je uložio da se fototeka tijekom burnih devedesetih godina sačuva, mi još uvijek posjedujemo dokumente, nezaobilazne snimke koji čuvaju istinu o prostoru i kulturno-povijesnom nasljeđu koje se na njemu nalazi. Samo trebamo biti pametni, sačuvati to blago i znati ga koristiti na pravi način kako bi i buduće generacije mogle uživati u zauvijek izgubljenim slikama i prizorima i kako bi se u budućnosti istraživanja na polju kulturno-povijesne baštine, kao i bilo kakve intervencije na spašavanju i obnavljanju ugroženih dobara, imala na što osloniti.

Nadamo se da će se uskoro ponovno dogoditi neka izložba starih fotografija, ovoga puta s jasno postavljenom koncepcijom, definiranim ciljem i svrhom, s popratnim materijalom koji će na svoj način izraziti zahvalu onim vrijednim ljudima koji su nekada napravili te snimke u kojima danas pomalo sentimentalno uživamo prizivajući neka druga vremena, s podacima važnima za razumijevanje slika, a koji podrazumijevaju točan naziv i vrijeme njihova nastanka, čime će se informativnost slika povećati, i s jasnije određenim estetskim/likovnim kriterijima pri selekciji fotografija. Zasigurno u našem okruženju postoji dovoljno mogućnosti da se takva izložba, odnosno, više takvih izložbi, realiziraju, o čemu svjedoči opseg i karakter fototeke Ćirila Ćire Raiča.

Oglasi