Druženje s umjetnikom: Mario Šunjić

160120023.11_xxl

DPUmH: Povod ovom intervjuu su tvoje izložbe koje si početkom 2016. godine imao u Umjetničkoj galeriji u Sarajevu i u Franjevačkoj galeriji na Širokom Brijegu. Što nam možeš reći o tim izložbama?

M. Š.: Da, upravo sam neki dan „skinuo“ izložbu na Širokom Brijegu. U stvari, obje su izložbe povezane. Umjetnička galerija u Sarajevu i Franjevačka galerija na Širokom surađuju u nekim projektima pa je tako i moja izložba rezultat te suradnje. Jedina razlika među njima rezultat je manjega izložbenoga prostora na Širokom Brijegu, koji je uvjetovao reduciranje prikazanih radova. Ta izložba je obuhvatila period mojega stvaranja u zadnjih pet-šest godina, s tim da je naglasak stavljen na neke recentnije radove, radove iz 2014., 2015. godine… Ova izložba nije bila zamišljena kao retrospektiva, podvlačenje crte pod moj dosadašnji rad, nego želja da se „uhvati“ kontinuitet, pregled mijena koje su se dogodile i stalno se događaju u mojem radu. Takva je trebala biti ta izložba, s tom svrhom, a ne pregled ili prikaz mojega cijeloga opusa. Osim toga, već duže vrijeme nisam izlagao u Sarajevu (2006. godine izložba u Galeriji Roman Petrović, op. a.), a i u Mostaru i Hercegovini slabo sam izlagao zadnjih godina

DPUmH: Na izložbi smo mogli vidjeti radove iz nekoliko tvojih ciklusa. Koji ciklusi su bili prikazani, možeš li nam ih ukratko predstaviti i objasniti kako do njih dolaziš. Jesu li oni završene faze, nastavljaju li se jedan na drugi, vraćaju li se…?

 

M. Š: U mojem radu se bez nekakva smišljanja ili planiranja dogodi neka svježina, pojavi se nova ideja, potpuno nova ili kao promjena u formi, materijalu… Tada pokušavam tu ideju razraditi i tako nastaju određeni ciklusi. Oni često nisu strogo vremenski određeni. Nekad se nekoliko njih prepliće, pogotovo u slučajevima kada se pokušavam početi baviti novim medijem, kao što je ciklus predstavljen na ovoj izložbi, naslovljen Continuum tremens. To su radovi iz 2013. godine, relativno svježi, koji su me silno ponijeli i koji su nastali u relativno kratkom vremenu… Stvarno me ta ideja bila jako „uzela“. Potom, kad ideja stane, kad osjetim da ulazim u svojevrsni osobni manirizam, ponavljanje, kada ona izgubi svježinu, tada prestajem. Okrećem se nečem novom. Ne može se, ili barem ja ne mogu, planirati koliko će ciklus trajati, koliko će biti opsežan. Ne mogu predvidjeti broj radova… Ne utječem na to.
Isto tako, neki ciklusi zbog preplitanja ideja, zbog okolnosti u kojima stvaram, ne budu dovršeni. Ideje nekad moraju čekati vrijeme da bi se realizirale, bilo zato što uvjeti (materijalni ili prostor) ne dozvoljavaju da budu završeni, bilo zato što ih s vremenskim odmakom sagledavam na drugačiji način koji mi otvara neke nove mogućnosti pa im se vraćam…
Na ovoj izložbi to se može pratiti od ciklusa U tranziciji. Pojam tranzicije, prijelaza, promjene, proganjao me je kao i – vjerujem – većinu nas pošto predugo živimo u tranziciji. Nikako da se okonča. Stalno smo negdje između. U TRANZICIJI,KOMB.TEHN.34X34CM,2008.Ali, ta je ideja povezana i s mojim zadnjim ciklusom, koji je u svojoj biti sagledavanje te ideje u novim okolnostima. Tu možemo govoriti o preobrazbi i nastavljanju ciklusa u novom ciklusu, kada ne stignem jednu ideju dovršiti, dovesti je do kraja, a ona ima potencijala biti razrađivanom i u novim okolnostima, u novim materijalima, novoj formi. I u ciklusu Terra incognita prisutna je ista ideja tranzicije, ali tu je, možda, samo naglašeniji nekakav eskapizam, nešto romantično, manje je „teška“…
Čini mi se kao da, manje ili više, stalno osjećam neku odgovornost…
Uostalom, uvijek se pitamo što je cilj umjetnosti. Tako se u razmišljanjima uvijek vraćam na ono što je osnova, a osnova je svakako – i prije svega – komunikacija. Komunikacija u umjetnosti je, naravno, primarno estetske naravi, ali ona je i etička. Složen je to problem. U kontekstu XXI. stoljeća, sa svim silnim iskustvima tijekom kojih je umjetnost ušla u sve pore, u najsitnije segmente društva, ostvarila široki pluralizam jezika i stilova, otišla u silnu lepezu utjecaja i izvorišta, umjetnost je postala način kritike, društvenoga angažmana, razotkrivanja i kritiziranja stanja u društvu u najširem smislu. I treba biti tako. Ali ona, prema mojem mišljenju, treba pored toga ponuditi i nešto što daje tračak nade, što kazuje kako ne mora biti baš sve tako kako u ovom trenutku jeste, što će nam pomoći da se odmaknemo od stvarnosti. To me u zadnje vrijeme zanima i javlja mi se potreba za takvim izražavanjem.

DPUmH: U tekstovima koji se bave umjetnošću Marija Šunjića često se dođe do zaključka kako je tvoja umjetnost kompleksna. Što je po tebi umjetnost? Što bi ona trebala biti? Koliko je tvoja umjetnost uspjela ostvariti tu zadaću?

M. Š.: To kompleksno u mojem stvaranju nije namjera. Rezultat je to unošenja cijeloga sebe, čini mi se… To nije programatsko djelovanje, nego pokušaj prikazivanja i otkrivanja nakupina svega onoga što pojedinca čini individuom, nas onakvima kakvi jesmo, naslaga koje nas čine, definiraju, okružuju, oblikuju, slojeva stvarnosti koji utječu na nas. Sve je to nekako prisutno u mojem djelovanju. Ponekad se naglasak stavi na nešto. Ponekad neka ideja preusmjerava stvari. Ali, konačno, stalno je prisutna potreba da sve to, cjelokupnost svojega bića, utkam, ugradim u djelo… Ne mogu se toga osloboditi.

DPUmH: Tvoja umjetnost je, dakle, osobna?
M. Š.: Da, jako je osobna. Ali, s uvijek prisutnom željom za komunikacijom. Nije introvertirana.

Atelier,80x60cm,akril na platnu,2009.

Atelier,80x60cm,akril na platnu,2009.

DPUmH: Koliko je teško umjetniku tako se razotkriti?

M. Š.: Nekako ne razmišljam o tome. Sve se odvija spontano i dok stvaram ne doživljavam to na taj način. Ne razmišljam o tome kako će to netko vidjeti. Trema dolazi tek pred izložbu, ali dok stvaram ona je naprosto nebitna. Možda je mogu okarakterizirati kao potrebu, želju za komunikacijom na razini nečega spontanoga.

DPUmH: Koliko je tvoja umjetnost razumljiva publici? Koliko publika treba biti educirana da bi mogla primiti tvoja djela i da bi se komunikacija mogla odviti?

M. Š.: Želja za komunikacijom, o kojoj stalno govorim i koju smatram temeljem umjetnosti, razlogom njezina postojanja, posljedica je činjenice da je čovjek društveno biće. Osobno, poznajem jako široki spektar ljudi, različite generacije, obrazovanja, socijalnoga statusa… Želio bih postići da se kod svih njih, kod publike u cjelini, postigne neki generalni osjećaj kad promatraju moje djelo. Smatram kako se to donekle ostvaruje upravo zahvaljujući kompleksnosti, kroz tu slojevitost, transparentnost slojeva i slika koje uvijek u prednjem sloju završavaju nečim što sadrži u sebi elemente figurativnosti, prepoznatljivoga, makar zauzimalo malu površinu, bilo jako mali detalj… To bi bila prva razina komunikacije. Onda, ovisno o tome koliko koga to zadrži, zaintrigira, može se krenuti u prodiranje kroz dublje slojeve, iščitavanje, otkrivanje sadržaja, ali i likovnih problema, poput vječnoga i osnovnoga problema u slikarstvu: odnosa plohe i prostora. Te dublje slojeve mogu iščitati oni koji imaju određena znanja i vještine gledanja slike. Njima je tako najdostupnije ono najosobnije koje leži najdublje u tim slojevima.

DPUmH: Misliš li da je na tvojim slikama, prvenstveno mislimo na slike, ali i na skulpture brodova, ostvarena estetika vrlo visokoga stupnja? Može li ta estetika biti jednim od razloga dobre percepcije i recepcije tvojih djela?

M. Š.: Uvijek se trudim na neki način kultivirati svoj rad. Ne zaboravljam estetsku komponentu umjetnosti. Naravno, postoje danas i oblici kao što su umjetnost događaja, umjetnost čina, koji vrlo često mogu biti lišeni te vrste estetike koja je u određenom smislu još uvijek u izravnom odnosu i doticaju s tradicijom. Estetika zahtijeva i stanovito obrazovanje u likovnom smislu, ali – isto tako – ona sasvim sigurno ostvaruje širu komunikaciju s društvom. Estetika nije samo usko umjetnički određena i u dosluhu je sa svim složenostima društva i općom estetikom koja je prisutna i u drugim medijima, u arhitekturi, dizajnu, da banaliziramo, modi… Ta estetika je primijenjena, razumljivija, odraz je, odnosno, predstavlja ukus vremena u kojem nastaje i zato se stalno javljaju male promjene u njoj, što je opet u skladu sa željom ostvarivanja komunikacije i potrebe da bude prihvaćena i da se uplete u svakodnevicu današnjice.

Terra incognita, akrilik, 40 X 40 cm, 2015.

DPUmH: U toj želji za ostvarivanjem komunikacije s gledateljem i s okolinom sigurno reagiraš na okruženje i svakodnevicu. Koliko je tvoja umjetnost u tom smislu angažirana i može li se to, na neki način, shvatiti izvjesnim odražavanjem identiteta vremena i prostora, odnosno, pojedinca, tebe, u vremenu i prostoru u kojem živiš i stvaraš?

M. Š.: Vjerojatno dobrim dijelom može. Moram se vratiti na ono što sam rekao, na misao da je glavni zadatak umjetnosti ostvarivanje komunikacije. Samo se u umjetnosti, makar mojoj, ona odvija na jedan pročišćeniji način, možda, nekako segmentirano, po ili u nekim slojevima. Informacije ostaju u nekakvim nagovještajima i njihovim se množenjem ostvaruje sva sveukupnost. Možda je to posljedica silno kompleksnoga svijeta u kojem živimo, međuovisnosti i povezanosti svega. Pada mi na pamet jedna simpatična tvrdnja prema kojoj je, zahvaljujući postojanju sveprisutnih modernih sredstava komunikacije i društvenih mreža, dovoljno imati šest kontakata da bi se mogla uspostaviti komunikacija s čitavim svijetom. Silno smo umreženi, ogromna je količina informacija koju svatko od nas unosi, što ostavlja beskonačan prostor za recepcije svijeta, doživljaje, prožetosti doživljaja i emocija. Sudjelovanje u takvom svijetu sa željom za komunikacijom i otvorenošću prema svemu što nas okružuje neminovno dovodi do kompleksnosti, što je na izvjestan način reakcija na „sad i ovdje“, odnosno, daje identitet svijeta u kojem jesmo.
Također, smatram da je svaka umjetnost angažirana. Angažman, naime, možemo promatrati i kao „unošenje“ ili „uživljavanje“ promatrača djela. Ako smo uspjeli angažirati nečije misli i osjećaje svojim djelom te time makar malo utjecali na nečije poimanje života i svijeta, već smo nešto postigli. Kada se neka umjetnost ističe kao „angažirana“, već sam pomalo skeptičan da će poskliznuti u banalizaciju ili dnevno-političku sferu.

DPUmH: Spomenuo si umreženost koja dovodi do otvaranja i povezivanja s udaljenijim prostorima, čime neizbježno dolazimo do pojma globalizacije. Kako se tvoja umjetnost ili općenito umjetnost na ovim prostorima uklapa u suvremene, recentne umjetničke pojave na europskoj ili svjetskoj sceni?

M. Š.: Nemoguće je danas biti izvan tih tokova i estetika. Zato sigurno jedna od najzahtjevnijih zadaća umjetnosti i djelovanja nekoga umjetnika leži u onom autohtonom. Ne smijemo zanemariti činjenicu da smo posebni prema svojem habitusu i to je naša velika prednost. Međutim, prilično smo ograničeni u uvjetima i mogućnostima produkcije. Kod nas je mizeran novac dan umjetnosti i samo osobni entuzijazam osigurava neke rezultate. I u tome se prepoznaju osobitosti sredine u kojoj stvaram, a ne samo u specifičnostima geografskih posebnosti krajolika, podneblja… Iako, moram priznati, mene je, kao autora, poprilično odredio Mediteran kojega silno osjećam i imam u svojim radovima, ali ne na onaj romantični način, isforsiranim kolorizmom, nego suptilnošću nijansi sunca na kamenu, izblijedjelih formi, ali i jakih kontrasta specifičnih za ovo podneblje u kojem stvaram. Kvalitete umjetnosti koja nastaje na našim prostorima vidim i u našoj prošlosti, u svemu onom što nas koji pripadamo ovom prostoru formira ovakvima kakvi jesmo… Dovoljno sam već bio odrastao na početku Domovinskoga rata kako bih pamtio i neke druge odnose i vrijednosne sustave. Onda, period rata, poraća i tranzicije traje predugo, tako da veći dio svojega života ne živim u nekom „normalnom“, europski uređenom društvu. Kod nas je od svega napravljen problem, sve je nekakav, često nepotreban, proces, tako da se i u umjetnosti stalno govori nekim procesima, od svega se stvara neki događaj. S jedne strane, to nas osiromašuje i ograničava, a s druge strane ostavlja prostor za neka iskustva koja su prilično specifična i autohtona.
Također, ne možemo zanemariti i susrete kultura koji su na ovom prostoru oduvijek i stalno prisutni, naše nasljeđe, tradiciju, običaje… Ukratko, pripadamo i pripada nam vrlo dinamično područje, a u njemu postoji jako veliki potencijal za umjetničko stvaranje.

diskobolos, 140x140, akrilik na platnu, 2005.

Diskobolos, 140×140, akrilik na platnu, 2005.

DPUmH: Onda, imamo li mi što pokazati „vani“?

M. Š.: Smatram da apsolutno imamo. Dosad sam nešto proputovao, vidio neke važne zbirke i mogu reći da smo u toku. Ima potencijala, ima ideja, ima originalnosti i svježine. Ali, postoje i velike produkcijske ograničenosti, nedostatak financijske podrške, kroničan nedostatak prostora, ateljea i tako dalje…

DPUmH: Kakva je mogućnost predstavljanja naših autora na nekim velikim svjetskim izložbama? Koliko je moguće i kako se može otići na neku svjetsku umjetničku manifestaciju?

M. Š.: S obzirom na okolnosti, naše kapacitete, egzistencijalne probleme, teško nam je i kao turistima tamo otići. Svjedočimo da institucije, koje bi to trebale raditi, imaju sto izgovora da to ne naprave. Čini mi se da još nije uspostavljen normalan tok stvari i nema određenih kriterija i načina odabira umjetnika koji bi predstavljali Bosnu i Hercegovinu na takvim izložbama. Bilo je pokušaja nekih institucija, Umjetničke galerije BiH i Muzeja suvremene umjetnosti RS, da se postigne dogovor oko biranja predstavnika za venecijanski Biennale, ali tu se onda upleo politički ambijent, dva ili tri jarca na gredi koji potroše i entuzijazam i ideju. Tako se opet najmanje bavimo umjetnošću i onda je rezultat ovakav kakav jeste. Neprisutni smo i u Veneciji, ali i na drugim velikim izložbama, kao što je kasselska Documenta, događajima koji definiraju stanje u suvremenoj svjetskoj umjetnosti.

DPUmH: Znači, nitko u BiH nema definirane procedure, načine i kriterije odabira umjetnika koji bi se mogli predstaviti i koji bi mogli reprezentirati BiH na svjetskoj sceni?

M. Š.: Nemamo. Sve to skupa nedostaje. Bojim se da je uvijek prisutna ta neka politička, nacionalna razina i onda se rasplamsaju animoziteti, kalkulacije. Najbolje bi bilo da to preuzme netko izvana i da se stvari prepuste nekomu tko bi nepristrano, ne zauzimajući bilo čiju stranu, napravio analizu stanja, odredio prave kriterije i izabrao najboljega predstavnika.

DPUmH: A imamo kvalitetne autore?

M. Š.: Apsolutno imamo, i to poprilično autohtone u situaciji u kojoj se gube specifičnosti u globaliziranom svijetu.

DPUmH: Kako bi ti ocijenio položaj umjetnika u našem društvu? Kakvi su uvjeti u kojima stvaraju, spremnost i mogućnosti društva, sredine, lokalne i šire zajednice, da se omogući rad, prezentacija, i – konačno – egzistencija autorima?

M. Š.: Situacija sigurno nije zadovoljavajuća. Prije svega, kao veliki problem, najmanje kod samih umjetnika, nameće se pitanje profesionalizma. Svatko sebi daje pravo govoriti i odlučivati o tome što je umjetnost i što je dobro. Prisutan je popriličan amaterizam. Recimo, živimo nekakav – rekao bih – divlji kapitalizam i nemamo na pravi način uređeno tržište umjetnina. Granica između amatera i profesionalca postala je poprilično nejasnom.
Pojava vašega Društva ukazuje na pravi smjer i način na koji se treba raditi. Treba odvojiti kruške od jabuka. Također, Akademija je iznjedrila par generacija i svakako je podigla produkciju u svakom smislu, značajno je porastao broj autora općenito, a tako se stvorio i solidan broj umjetnika koji rade dobre stvari. To su putovi kojima bi se trebalo ići i kojima bismo mogli doprinijeti rješavanju toga problema.

DPUmH: A, konkretni uvjeti u kojima radite?

M. Š.: Kroničan je nedostatak prostora. Prema mojem mišljenju, zadatak je društva da napravi svojevrsnu listu umjetnika kojima treba atelje, određujući prioritete prema kriterijima koji se unaprijed objektivno odrede. Nas ima dosta. Bojim se, nastavi li se na ovaj način raditi, da će ljudi odlaziti. Ako umjetnik samo nasluti bolje uvjete negdje drugo, to će mu biti dovoljnim razlogom na napusti ove prostore. A bilo koji prostor koji ima ambicije imati civilizacijsko obilježje ne može si osigurati identitet bez kulture. To je posve relevantno i u širem društvenom kontekstu. Društvu treba život da bi ono moglo proizvoditi neke dodatne vrijednosti, što umjetnost jeste. Prepoznao sam se kada je selektor jednog od ranijih Biennala, Francesco Bonami, govorio upravo o autohtonosti nekih sredina, Africi konkretno, čiju autohtonost treba zahvaliti nerazvijenosti, ograničenosti uvjeta u kojima umjetnici stvaraju. I u takvim sredinama, kao i u našoj, sigurno ima mnogo umjetnika koji obećavaju. Svaki izbornik ima dosta slobode kako bi uobličio neke stvari pa mislim da je i naša sredina, prema svojem povijesnom kontekstu, specifična, europska u povijesnom kontekstu, ali prema ekonomskim uvjetima daleko od toga.

DPUmH: Kako vidiš zadaću i ulogu naše struke, povjesničara umjetnosti, u suvremenom likovnom životu? Kako vidiš i što očekuješ od kustosa, a što od likovne kritike?

M. Š.: U svakom slučaju, upućeni smo jedni na druge i potrebni smo jedni drugima. Kako već rekoh, potrebno je osvijestiti potrebu profesionalnoga pristupa, „podijeliti kruške i jabuke“, a povjesničari umjetnosti tome mogu značajno doprinijeti.
Zbog toga, ali i općenito, smatram kako je kritika u svakom slučaju dobrodošla. Ne mora nam se uvijek svidjeti, ne moramo se slagati, ali sigurno treba početi raditi na taj način. To jeste u začetku. Drago mi je da ste počeli raditi na tom polju. Sami umjetnici moraju biti spremni na neke ustupke i uz vaše kontinuirano praćenje i reagiranje na pojave sigurno će – u dugoročnom smislu – biti kvalitetnih rezultata, posljedicom čega će biti i podizanje kvalitete u samoj produkciji, ali i statusa umjetnika.
Što se tiče kustoske prakse, ima slučajeva u kojima mi se čini da ona, govorim o svjetskoj sceni, nekad i ne ide baš na ruku umjetnicima. Ponekad se umjetnici tretiraju kao materijal, nešto neophodno za realizaciju programa i ideja koje nameću kustosi. U takvim slučajevima program se postavlja iznad same umjetnosti i umjetničkoga stvaranja pa neki autor, ako se ne uklapa u zamisao, unatoč njegovim kvalitetama, ostaje izvan. Osobno nisam sklon takvom načinu rada i takvom odnosu. Neću se prikloniti eventualnim takvim zahtjevima pa bih u slučaju kad se ne bih „našao“ u zadanoj generalnoj temi ili ideji unutar kustoskoga koncepta radije odustao i zahvalio se na pozivu na sudjelovanje u tom projektu. Ako se osjetim samo kao materijal, radije ću se povući. Ali, rado ću se uklopiti ako se nađem.
Povijest umjetnosti naprosto je struka za sebe. Ona nije jednoobrazna, isto kao i umjetnost. Obje imaju veliku širinu raspona različitih pristupa.

DPUmH: Što općenito misliš o likovnim zbivanjima u našoj sredini u zadnjih godinu dana? Primijeti li se porast kvalitete, ima li zanimljivih izložbi, autora…?

M. Š.: Previše sam u to involviran da bih to mogao objektivno sagledati. Sve su to moje kolege. Poznajemo se i međusobno znamo što i kako tko od nas radi. Činjenica je da kvalitete ima, ali se prema „vani“ mnogo od toga ne vidi. S obzirom na produkciju, izlaganje bi moglo biti dinamičnije. Ali, ipak se dogode neke izložbe, neki projekti, uvijek kao rezultat pojedinačnoga entuzijazma. Razlog tome je što na organizacijskoj razini postoji nerazumijevanje prirode našega posla, kao i onoga što izložba može i treba biti. Dakle, naravno da bi moglo biti bolje, ali nije ni loše. Ne mogu sad izdvojiti neke događaje, ali bilo je dobrih izložbi. I samo Društvo (Društvo hrvatskih likovnih umjetnika u Federaciji BiH, op. a.) nešto radi i postoji ideja da se godišnje u njegovoj organizaciji održe dvije izložbe, jedna revijalna, kako je bilo do sada, i jedna selektirana. Selekcija bi sigurno podigla razinu kvalitete.

DPUmH: Kako vidiš ulogu vas umjetnika kao likovnih stvaratelja, ali i kao likovnih pedagoga u podizanju razine vizualne kulture u sredini u kojoj djelujete? Kakav je vaš zadatak i mogućnost djelovanja u tom smislu?

M. Š.: Vizualna kultura je vrlo širok pojam. O tome se može početi govoriti, na primjer, od čistoće, odnosno, ogromne količine smeća koje narušava estetiku ambijenta. O tom problemu može se govoriti i na taj način. Svaka suvišna stvar polazište je narušavanja estetike. Općenito vlada popriličan neukus, i to u svakom pogledu i na svakoj razini. Možemo to jednako vidjeti i na području glazbe, izbora onoga što se sluša, „što prolazi“ kod široke publike. Sve je povezano, tako i audio i vizualno i sva područja ljudskoga djelovanja. Za raspravu o tome izvrsno može poslužiti Duchampova tvrdnja prema kojoj je ukus navika. Ono na što smo se navikli postaje nam normalno, a samim tim i kriterij. Jasno se to vidi, na primjer, u načinu uređivanja izloga. Tu nema nikakvog truda da se pomaknu granice estetike, da se da nešto drugačije, originalno, novo … Sve je sterilno, slično kao jaje jajetu, bez ikakve ideje. Premalo se truda ulaže…
To bi bilo polazište. Nekada, ili u nekim drugim sredinama, je praksa da učenici srednjih škola aranžiraju izloge kao dio razvijanja vlastite likovne ili – u širem smislu – vizualne kulture. A, u Mostaru djeluje Srednja likovna škola. Vizualna kultura trebala bi se izgrađivati od najranijega uzrasta. Treba raditi s mladima koji upijaju tu estetiku bilo posredno bilo neposredno. Ali, edukacija je problem. Dovoljno je reći kako u nastavnom programu viših razreda osnovne škole ima samo jedan sat likovnoga. Najrazvijenija društva i najuspjeliji obrazovni sustavi, kao skandinavski, na primjer, u takve stvari mnogo ulažu i trebali bi nam biti primjer. Smatram kako i sam način učenja i podučavanja nije dovoljno učinkovit. Nije dovoljno učenike, djecu, „filati“ podacima. Treba ih učiti i usmjeravati prema upravljanju i korištenju tih podataka, razvijanju divergentnoga mišljenja, općenito, a i u kontekstu izgradnje vizualne kulture i razvijanja svijesti o estetici.

DPUmH: Koliko su osobine kreativnosti, individualnosti i originalnosti poželjne u današnjem svijetu?

M. Š.: Ja ću uvijek braniti kreativnost, mada ona u društvu poput našega može biti dvosjekli mač. Očekuje se poslušnost i ona se uči i preferira od najmanjega uzrasta. Tražiti od djece poštivanje pravila bez objašnjavanja, tražiti da rade stvari koje ne razumiju samo zato što se to od njih traži, ne vodi prema stvaranju individue sposobne za kreativno, samostalno mišljenje i postupanje. Čovjek je misaono biće i trebao bi sa svim onim spoznajama kojima raspolaže pokušati razumjeti što više svijeta oko sebe.

DPUmH: Kakve su kompetencije učiteljica? Koliko su one osposobljene, koliko voljne, koliko u mogućnosti poticati kreativnost kod djece i stvarati osobe koje će na jedan suvremen, moderan način postati recipijenti u procesu obrazovanja, a kasnije kvalitetni pojedinci?

M. Š.: Kao sveučilišni nastavnik trudim se postići da, koliko je god to moguće, buduće učiteljice ovladaju likovnim jezikom, likovnim tehnikama i da razvijaju svijest o ulozi i potrebi likovnosti i vizualnoga. Svakako, svaki pojedinac, a osobito studenti, mladi ljudi koji se osposobljavaju za aktivno sudjelovanje u društvu, osobito oni koji se usmjeravaju prema pedagoškom radu, trebaju širiti vidike. Treba čitati. Treba se ovladati dovoljnom količinom materijala, znanja, informacija i vještina kako bi se moglo motivirati djecu. Bojim se da se danas prihvaća mišljenje da je dobar pedagog onaj koji ni nema drugih kapaciteta osim onoga usko strukovnoga. Čini mi se da bi u praksi trebalo biti drugačije, da bi učitelji i nastavnici općenito trebali biti što je moguće kompletnije osobe, sa što više interesa i znanja, sposobnosti povezivanja i reagiranja na događaje. Zbog toga se trudim probuditi zanimanje za likovnost i povijest umjetnosti kod svojih studenata. Istina, to je studij u kojem ima mnogo različitih predmeta. Svatko se pronađe u nečem drugom. Ali, općenito smatram da treba što više inzistirati na intelektualnoj i stručnoj kompletnosti učitelja, budući da je za mene razredna nastava vrlo važna i kompleksna faza u obrazovnom procesu i formiranju djeteta.

DPUmH: Smatraš li da bi kreativniji pristup u nastavi, u kojem bi vizualno bilo važnije nego što je sada, mogao doprinijeti stvaranju boljih pojedinaca?

M. Š.: Likovno se kod nas tretiralo kao manje potrebna stvar. Likovno u usporedbi s matematikom, na primjer. A, svaki dan, jednako kao što se susrećemo i operiramo brojevima, recimo, cijenama, tako se susrećemo i s likovnim i vizualnim, kao, na primjer u odabiru odjevnoga predmeta. Ako on nije u skladu s našim ukusom, nećemo ga izabrati ni ako nam odgovara cijenom i kvalitetom. Estetska komponenta je sveprisutna, čak i tamo gdje toga nismo svjesni. Potrebno je osvijestiti zašto nešto doživljavamo lijepim i onda to nadograđivati društvenim estetikama, a to se postiže s puno gledanja, puno razumskoga, ali i emotivnoga gledanja kojim se ostvaruje određena količina sagledanih i osviještenih kvaliteta iz koje će se iznjedriti određena razina estetske svijesti i ukusa.

DPUmH: Pošto si spomenuo potrebu skupljanja informacija, proširivanja vidika i istaknuo važnost čitanja, što ti čitaš?

M. Š.: Zbog prirode mojega zanimanja, ali i osobne radoznalosti, čitam vrlo raznoliku literaturu. Ako bih nabrajao omiljene pisce tu bi svakako smjestio Kunderu, Borgesa, Belu Hamvasa, Andrića, Selimovića, Mirka Kovača, Ujevića… Povremeno se vraćam i filozofskim tekstovima iz područja estetike , sada s više životnoga iskustva i s više razumijevanja. Bliska mi je i literatura iz povijesti pomorstva, arhitekture danas, a tu i tamo volim pročitati i poneku pjesmu od Arsena Dedića ili zapis Josipa Vanište. Nešto od svježijega što sam čitao je i Jo Nesbø…

DPUmH: Glazba? Što slušaš i koliko glazbe ima u tvojem stvaranju?

M. Š.: Jako puno. Često slušam glazbu dok stvaram. Tada sam najstroži u izboru. Odrastao sam na nekom roku, U2, Pink Floyd, nešto od ondašnjega yu-rocka. Potom sam otkrivao nešto drugo, recimo Mikea Oldfielda, neke stvari s naglaskom na instrumentalno. Naravno, tu je i klasika.
A što se tiče korespondencije mojega rada i glazbe, moglo bi se reći kako postoji neka izvjesna glazba utkana u moje slike, izvjesna fluidnost, pročišćenost konkretnoga, ovoga ovdje i sada. Kandinsky je to objašnjavao.
Ima u glazbi, Smetatinoj Vltavi, na primjer, ostvarivanja jedne asocijativne razine koja bez izravne sličnosti, bez oponašanja šuma rijeke ili žubora vode, ostvaruje asocijaciju na rijeku, vodeni tok. Možda sličnim asocijacijama i ja ostvarujem komunikaciju s gledateljima. Nadam se da je tako.

DPUmH: Što je umjetnost za tebe?

M. Š.: Dugo već i sam sebi postavljam to pitanje i odgovor je uvijek drugačiji, pomalo neuhvatljiv. Zadivljenost Univerzumom bi svakako bio njezin preduvjet. Kako uostalom definirati život ili njegovo nastajanje? Umjetnost nije daleko od toga. Umjetnost je valjda najevidentniji odraz onoga što nas čini ljudima, čovjekom kao jedinstvenim bićem u bezbrojnim inačicama životnih oblika. Osjećaji koje u nama budi pogled na boju, oblik, svjetlo i sve moguće i nemoguće inačice i kombinacije vizualnih senzacija, uvjeren sam, imanentni su samo čovjeku. Što je oko promatrača „nevinije“, time je senzacija veća. Eksplorativna narav čovjeka čini ostalo, reagira, reinterpretira, oduhovljuje, manipulira, istražuje, pretpostavlja, oblikuje, stvara… Tako nastaje umjetnost. Tako je od prapovijesnih vremena pećinskih crteža, preko cikladskih plastika i grčkih zabata do našega vremena.

DPUmH: Koje razdoblje u povijesti smatraš najuspjelijim? Koje je tebi najbliže?

M. Š.: Teško je to reći. Svako je na svoj način zanimljivo i u svakom se može pronaći nešto što čovjeka fascinira. Svakako je tu antika, taj veliki skok u relativno kratkom vremenu, kao i njezina revitalizacija u renesansi. S druge strane, srednji vijek sa svojom silnom duhovnosti i odmakom od tjelesnosti, iskrenost i rustikalnost te estetike, također me oduševljava. Naravno, kao pojedincu koji živi krajem XX. i početkom XXI. st., bliže su mi modernije pojave.

DPUmH: Bi li mogao izdvojiti neke od modernih pojava i umjetnika koji su ti najbliži, „s kojima se najbolje razumiješ“?

M. Š.: Naravno, ali kako sam dublje ulazio u problematiku tako se to i mijenjalo. Jako su mi bliski Ljubo Ivančić, Stančić, takvi autori… Recimo, Gerhard Richter, koji je balansirao između apstrakcije i fotorealizma, meni je osobno jako blizak stvaralac. Naravno, Picassa ne mogu zaobići jer je fascinantna njegova silna energija i dječja zaigranost koja ga je u stvaranju pratila do kraja života. Onda, Klee, koji je bio suptilna duša.

DPUmH: Dok se Klee može, prema našem mišljenju, osjetiti u tvojim djelima, nekako nam se ne čini da se može prepoznati Picassa?

M. Š.: Ja mislim da može. Nije to izravan utjecaj, mnogo je toga različito, ali u nekim mojim razvojnim fazama prepoznaje se sličan kolorit, od okera do plave. I kod mene se kolorit mijenjao od tamne game u ciklusu Logo sapiens do ove sada, koja je znatno svjetlija. Boja je kod mene uvijek bila u drugom planu, tercijarna, prigušena…

DPUmH: Jesu li pojedinci koji imaju predispozicije baviti se umjetnošću sretni ili prokleti?

M. Š.: Mislim da su umjetnici uvijek razapeti između asketizma i hedonizma. Sam sam imao iskustva i s doživljajem polusvijeta, kao i ona dijametralno suprotna, „hoch priče“ kao što su diplomatska primanja ili elitna događanja. I jedno i drugo je zanimljivo. I jedno i drugo nam otvara vidike i omogućava sagledavanje stvari s više strana. Možda bi tu ležao odgovor.
Definitivno, zadovoljstvo je kad uspijemo realizirati ideju u velikom postotku. To je neusporedivo. Najveće zadovoljstvo.

DPUmH: Za kraj nam reci ima li čovjeka bez umjetnosti?

M. Š.: Mislim da nema. Ljudsko biće, sam čovjek, na neki je način umjetnost. Umjetnost leži upravo u onoj izvornosti, različitosti, individualnosti, autentičnosti koju svaki čovjek posjeduje i nosi u sebi. Čovjek je neodvojiv od umjetnosti, umjetnost od čovjeka. Ona je samo vizualna manifestacija onoga što jesmo, spoja intelektualnoga, duševnoga, emotivnoga dijela svakoga od nas. Vrlo je kompleksna, jednako kao što je i svaki pojedinac kompleksna pojava. Ne može se izostaviti nijedan segment ljudskoga bića, sve je povezano, istodobno vrlo osobno, ali i društveno i komunikativno.

Oglasi