Medijski gotovo neprimijećena, ali unatoč tome prigodom otvorenja relativno dobro posjećena, u Franjevačkoj galeriji u Širokom Brijegu 14. prosinca 2015. godine otvorena je izložba pod nazivom „Sveci“. Sam čin otvorenja slijedio je uvriježene protokole, a u prigodnome deplijanu otisnut je predgovor fra Vendelina Karačića – nazivom identičan nazivu izložbe – te popis izloženih djela i njihovih autora.
Kvalitativno, izložba ne čini nikakav izniman događaj u kulturnom i likovnom životu naših krajeva. Međutim, zamišljena tematski i organizirana u adventskom vremenu i na prijelazu dviju godina, ona nam otkriva svjetonazore njezinih utemeljitelja, održavatelja i rukovoditelja. I u predgovoru izložbe fra Vendelin Karačić nastojao je naglasiti komponentu svetosti u ovim djelima sakralne tematike, nudeći ih javnosti kao tihi susret s umjetničkim slikama i kipovima kao umjetničkim izrazima i religioznim iskazima autora. Stoga ovu izložbu nije pogrešno gledati kao produžetak dušebrižničke djelatnosti redovnika, a u kulturnom smislu, iako ne iznosi djela osobite vrijednosti, kao nastavak izuzetno uspješne izlagačke djelatnosti u 2015. godini, kojoj je vrhunac bio otvaranje stalnog postava Franjevačke galerije.
Djela su, dakle, kako i sam naziv kaže, povezana i objedinjena sakralnom tematikom, a postankom i autorskim rukopisom radi se o raznolikom zbiru eksponata. Izloženo je 26 djela 21 autora te je već prema tome jasno da su stvaratelji uglavnom predstavljeni jednim, tek iznimno dvama djelima, dok se s trima susrećemo jedino u slučaju slikara Antuna Borisa Švaljeka. Prevladavaju slikarska djela, ali u postav izložbe uvršteno je i nekoliko skulptura i grafika. Sva djela dijelom su bogatog fundusa Franjevačke galerije koji se temelji na umjetninama moderne i suvremene provenijencije, iz koje ni ona ne iskaču, a pretežu ona vremenski nama bliskija.
Postav, pomalo neuobičajeno za naše prostore, ne slijedi kronologiju nastanka, nego je organiziran ponajviše prema kolorističkim svojstvima djela, uz izuzeće skulptura koje su posebno istaknute. Budući da djela ni kvantitetom nisu premašila – pa čak ni opteretila – izlagačke mogućnosti galerijskog prostora, eksponati su dobili dovoljno prostora za kvalitetno sagledavanje te tako čine ugodnu i lako preglednu cjelinu. Pohvalno je i da su uz djela postavljene nešto detaljnije legende koje otkrivaju autorsko ime, naziv, godinu nastanka, tehniku izrade te dimenzije djela. Premda se ponekad čini da je to suvišan i uzaludan trud, na takvom pristupu treba ustrajati jer posjetiteljima – osobito onima koji teže nešto dublje proniknuti u osobitosti eksponata – uvelike olakšava vizualnu i svaku drugu analizu.
Slabo mjesto ove izložbe u stvari su neki od eksponata. Iako se susrećemo s brojčano nadmoćnim kvalitetnijim rješenjima i zvučnijim umjetničkim imenima poput Karla Afana de Rivere, Sofije Naletilić-Penavuše, Ede Murtića, Ivana Kožarića i drugih, nailazimo i na djela koja im razinama izvedbe proturječe, a možda nije previše reći ni da im se suprotstavljaju. Ipak, i ona su dio cjelokupnog fundusa Franjevačke galerije te čine njegov presjek i svjedoče o načinu prikupljanja umjetnina, u čemu prevagu odnose donacije autora.
Cjelokupna izložba tako se – bez obzira na stanovite manjkavosti – može pozitivno ocijeniti, a vrijedi istaknuti da u organizacijskom i izlagačkom smislu donosi, ma kako se činile neznatnima, pohvalne novine koje bi – ukoliko postanu uobičajene – Franjevačku galeriju u Širokom Brijegu mogle izdignuti na još višu razinu.

Beat Čolak