U prostoru Galerije širokobriješke Akademije likovnih umjetnosti predstavljen je značajan broj radova u sklopu diplomske izložbe studenata spomenute Akademije. Navedena izložba samo je jedan u nizu važnih čimbenika koji će posjetiteljima potvrditi ulogu i važnost ove Akademije u promicanju i razvoju suvremenoga likovnoga stvaralaštva u Bosni i Hercegovini, ali i šire.
Izloženi radovi nastali su tijekom 2014./2015. akademske godine na Slikarskom odjelu u klasi izv. prof. Ivane Ćavar, izv. prof. Antuna Borisa Švaljeka i doc. Silve Radić, na Kiparskom odjelu u klasi red. prof. Stjepana Skoke i red. prof. Nikole Vučkovića te na Grafičkom odjelu u klasi red. prof. Igora Dragičevića i red. prof. Mire Petrica, čije se uspomene i uloge ovom prigodom i prisjećamo.
Na izložbi radove predstavlja 15 diplomanata: Andrea Aničić, Anita Marić-Bilić, Igor Vidović, Olivera Tadić, Jelena Kasunić, Ante Braovac, Dorotea Dikonić, Darijana Puljak, Mihaela Nikolina Mabić, Zvonimir Andrik, Igor Vučić, Irena Jurišić, Josip Elez, Damir Šnajder i Željka Marić.

Pred nama je izložba na kojoj se očituju različiti senzibiliteti, temperamenti i pristupi kako u sadržajnom tako i u izvedbenom smislu. No, bez obzira na heterogenost, umjetnici su zaokupljeni istim ili sličnim temama koje su utkane u našu svakodnevicu: urbanim gradskim fenomenima, fantastičnim pejzažima, imaginarnim gradovima, nadrealnim svjetovima u kojima se „pleše na granicama prepoznatljivoga“ te ruralnim predjelima koja nastanjuju čudnovata bića. Nešto više elemenata iz materijalnoga svijeta, kao i sakralne tematike, uočava se u radovima grafičara koji se eksperimentiranju prepuštaju više u tehničkom i izvedbenom smislu.
Na izložbi se također očituje pluralnost stavova i pristupa određenom umjetničkom fenomenu koja je, s jedne strane, uvjetovana jasnim reminiscencijama na avangardne pravce poput nadrealizma, konstruktivizma, neoplasticizma, suprematizma, sve do neoavangardnih pravaca poput minimalizma i pop-arta. S druge strane, zamjetno je kako su se određena promišljanja i stavovi formirali radom s mentorima/voditeljima pojedinih klasa, na što nas upućuje ozbiljan istraživački pristup temama koje umjetnici obrađuju. Stoga je važno naglasiti kako ova izložba, pored formalno završenih izloženih radova, pred gledatelje „izlaže“ i sve one skrivene i manje skrivene procese i mukotrpan trud, rad i strpljenje koji su sastavni dio svakoga kreativnoga i umjetničkoga procesa. Na tom putu podržali su ih njihovi mentori, koje ne ističemo kako bismo odavali poštovanje autoritetima, već da ukažemo na činjenicu da umjetnička djela ne nastaju „ex nihilo“ i da iza njih stoje specifični misaoni i materijalni uvjeti rada koji se ogledaju u uzajamnoj suradnji, potpori, razgovorima, ali i nesuglasjima, i predstavljaju dio složenoga pedagoško-didaktičkoga, a ne samo kreativno-umjetničkoga procesa. Ova izložba stoga nas podsjeća da umjetnost nastaje (jedino) u sinergiji, a njezina posebnost leži upravo u tome da je u stanju nadmašiti samu sebe, prekršiti konvencije, da je moguće da učitelj postane učenikom i da učenik postane učiteljem. Jedino na takvim temeljima možemo promišljati i graditi jednu novu, svježu i potentnu vizualnu kulturu i umjetničku praksu.

**********

Bogatstvo, raznolikost i slojevitost osnovne su karakteristike uravnoteženih entropijskih sadržaja u djelima Andreje Aničić. Promatrajući njezine uglato izobličene površine i „raspršivanje“ geometrizma, vidljivo je kako dio inspiracije crpi iz radova mentorice Ivane Ćavar. Temeljita slaganja plošnih struktura u perceptivnom smislu otvaraju iluziju osebujnoga prostora „između prostora“. Ispod zatvorenih bezbojnih površina i ekscentričnih linija probija se boja, oprezno noseći „teret“ fokusa. U drugom slučaju umjetnica fokus stavlja na nanos užareno crvene ili okera, koje predstavljaju kontrapunkt bijelim, akromatskim plohama. Kompozicijska dinamičnost postiže se „poluspiralnim usisavanjem“, stvarajući tako uvijek iznova iluziju prostora i vješto zamagljujući granicu između označitelja i označenoga, iluzije i zbilje. Njezine slike bude mnoštvo asocijacija i aluzija na sjaj i bijedu suvremenoga života i načina življenja te nas pozivaju da sami (de)konstruiramo sliku svijeta u kojemu obitavamo.

Motivom urbanih nukleusa, pustih trgova i ulica okruženih zgradama, koje djeluju otuđeno i napušteno, ili pak osamljenim arhitektonskim objektima, slikarica Anita Marić-Bilić približava nas svijetu magičnoga realizma. Koristeći ideju metafizičkoga slikarstva, prikazuje stvarni svijet današnjega modernoga društva, emocionalnu otuđenost čovjeka koji se iz realnoga, sve više, povlači u virtualni svijet, gdje stvara vlastiti prostor u kojem gubi potrebu za stvarnim ljudskim kontaktima. Puste gradske ulice u tamnom koloritu uglavnom su lišene ljudskih likova. Neke slike tek insinuiraju figure koje nalikuju na tamne sjene, što dodatno pojačava dojam hladnoće i izoliranosti, dok nas isječci iz novina, koje umjetnica uvodi u sliku, iznova upućuju na našu realnost često oblikovanu i viđenu perspektivom koju nam nameću mediji.
Kada je motiv u pitanju, u likovnom izričaju umjetnice uočit ćemo izvjesne poveznice sa slikarstvom njezine mentorice Ivane Ćavar, koje se osobito uočavaju u ciklusu slika „Imaginarni grad“. No, za razliku od „turobnih gradova“ slikarice Marić-Bilić, mentoričin apstrahirani, besprostorni „imaginarni grad“ stvara ugodu te nas svojom maštovitošću odvodi u neki bolji i komforniji svijet.

Igor Vidović, zasigurno nadahnut Dalijevim rukopisom i izvitoperenim formama, predočava svoj svijet mašte u kojem je vrlo tanka linija između sna i jave. Smišljeno, ali u neočekivanom i uzburkanom odnosu stvara iracionalno-vizionarsku kompoziciju u kojoj razni predmeti, ljudska i životinjska bića, umjetnikova zaigranost, imaginarni prostor, strukturna linija te spoj valera uvijek istoga, toploga i hladnoga kolorita imaju glavnu ulogu u tumačenju fantastične priče. S jedne strane, iz likovnih radova prodiru senzualnost, strast i užitak, a, s druge strane, kao da slikar naglašava podsvjesne strahove, nemoć, paraliziranost, bizarnost, možda i halucinacije. Ponekad svojim stvaralaštvom i disproporcionalnošću oblika svjesno dodiruje apstrakciju, ostavljajući nam samo naznaku određenoga, nedefiniranoga oblika. Jedan dio izloženih radova izgleda nedovršeno, a upravo je to umjetnikov način komunikacije s promatračem kojega provocira da sam dovrši sliku. Slikarev opus, u kojem prikazuje temeljito studiranje nadrealističkoga pokreta i njegovih nositelja, artikulirao se kroz mentorstvo Ivane Ćavar, kojoj je također bliska metastvarnost kombinirana s lirskom apstrakcijom.

Igrom imaginacije, slobodnih odnosa, spontanoga i automatskoga stvaranja, Olivera Tadić na podlozi raspoređuje kompozicijske elemente zasnovane na geometrijskim apstraktnim oblicima, kombiniranoj tehnici i infantilnom pristupu umjetnosti, uvodeći nas u carstvo bajke gdje se sve izražava razigranim, dinamičnim, idiličnim formama gradskoga i ruralnoga krajolika. Pastoznim nanosima intenzivnih boja, vertikalnom perspektivom i asimetričnošću oblika koji se pretaču, stvarajući naizgled kaotičnu sliku svijeta, umjetnica se odmiče od mentoričina lazurnoga, idiličnoga, pomalo i romantičnoga stvaralaštva. Umjetnica gradi nadrealnu atmosferu unutar samoga prikaza, dovodeći sve oblike u međusobnu vezu. Kao takva, djela izražavaju simboliku racionalnoga proučavanja kozmoloških zakonitosti i ontološke analize prirode, predočene apstrakcijom estetičke i funkcionalne vrijednosti lokalnih urbanih sredina. Turbulentne kompozicije i eksplozivni potezi kista očituju neposredan odnos diplomandice i njezine mentorice. U želji za stvaranjem novoga transcendentalnoga svijeta, kreativna igra motiva približava umjetnicu dječjem izražavanju mašte, naivnosti, nevinosti i čistoće, što je odmak u odnosu na klasični smisao „robovanja“ predmetima i prikazivačkom planu.

Iako plešu na granicama prepoznatljivog, oblici prikazani na slikama Ante Braovca čuvaju vezu s organskim svijetom. Vidljivo je to i u njihovoj izvedbi, prikazi dišu, preko njihovih boja, linija i površina pulsira život, a zaigranost stvaralaštva i kolorističke kvalitete upućuju na stvaralačke putokaze mentora Antuna Borisa Švaljeka. Premda umjetnik varira vlastiti slikarski rukopis te je svaka slika u stvari zaokružena i zasebna umjetnička cjelina, međusobno ih povezuje nekoliko značajki. Simetričnost kompozicija i dvodimenzionalnost prikaza u prvi plan ističu činjenicu da se radi o patvorenom predmetu, odnosno o umjetničkom činu. Primjetna vertikalnost odražava vjeru u rast i napredak, smisleno gibanje, a stanoviti kloazonizam razotkriva unutarnju fragmentarnost svake cjeline. Nadahnjujući se s više izvora, Braovac stvara slojevita djela koja se odlikuju zamršenom igrom likovnih elemenata, na rubu realnog i apstraktnog, te tako čine izazov svakom promatraču.

Glavna tema radova diplomandice Doroteje Dikonić fantastični su pejzaži kojima na specifičan način predočava formu sela i grada. Neobičnom perspektivom, uporabom razigranoga kolorita i energičnom ekspresijom, mlada slikarica gradi nemiran ritam pejzaža. U njima se prepliće snažan svijet emocija i ega, odnosno potreba za osobnim izričajem. Unutar neujednačenoga rastera linija kojima unosi boje u taj svijet, slikarica ostavlja nedefiniranima površine i oblike.
Iako se radi o još uvijek nedovoljno artikuliranom slikarskom rukopisu koji je najvećim dijelom prožet geometrizmom, umjetnica vrlo uspješno iskorištava prostor. Sadržaj slike gradi bojom te ostavlja dojam stalnoga kretanja, gotovo imaginarnoga u uskovitlanom. Izobličenjem krajolika i uporabom naglašenoga kolorita autorica pokušava predočiti dubine svijeta kojim je okružena ili za kojim čezne. Cijeli njezin opus prožet je emotivnim doživljajem, duhovnom radoznalošću i nemirom, ali i likovnim eksperimentiranjem. Koloristička komunikativnost, stvaralačka energija kojom nastoji postići treću dimenziju imaginativnih pejzaža, prepoznatljiva je i u slikarstvu njezina mentora, A. B. Švaljeka. Točka dodirivanja njihovih stvaralaštava građena je na tradicijskim likovnim vrijednostima u kojima inkorporiraju vlastiti osebujni kreativni izraz.
Jelena Kasunić diplomirala je u klasi Silve Radić. Njezina ovom prigodom izložena djela iskazuju studiju objektivnih zakonitosti u umjetnosti. U samim teorijsko-umjetničkim postignućima, analogija se može naći u konstruktivizmu, neoplasticizmu, suprematizmu i apstrakciji. Traženje osnovnih baza konstruiranja i formalističko istraživanje najsnažniji su pečat koji ima njezin izričaj. Smjelost u izvedbi usmjerena je prema jednostavnosti koja ne podilazi masovnom dopadanju, već stremi iskrenosti i slobodi u artikuliranju. Formu slike razlaže koristeći oblik trokuta koji donosi jednu novu dimenziju i smisao djelu. Koristi crnu i sivu boju u kombinaciji s drugim bojama, ali izrazito tamnoga valera, na taj način ističući konstruktivnu liriku koja uspješno dominira nastalim oblicima. Iako postojana, njezina umjetnost ima određenu dinamiku, upravo zbog oštrih kutova trokuta položenih u raznim pozicijama. Analogno likovnom jeziku njezine mentorice Silve Radić, minimalnim emotivnim ekspresijama i likovnim varijacijama teži postići maksimum, što i uspijeva.

U klasi Stjepana Skoke diplomirala su dva studenta, Mihaela Nikolina Mabić i Zvonimir Andrik.
Čudnovati oblici skulptura prvospomenute kiparice već na prvi pogled odvode nas u svijet nadrealnoga i čudesnoga. Apstrahiranim dijelovima na koje postavlja ljudske ekstremitete, ruke i noge, te kombinacijom dvaju različitih materijala, drveta i gipsa, umjetnica radovima daje neodređeno značenje. Iz drvenih panjeva strše izdužene, apstraktne forme od kojih su neke na krajevima oblikovane u ljudske šake, dok su na drugim panjevima postavljene ljudske noge izrađene u gipsu. Spajanjem različitih, u stvarnosti nespojivih elemenata, kiparica nas uvlači u svijet snova ili bajki u kojem drveće dobiva ruke i noge, dok izduženi neprepoznatljivi dijelovi djeluju pomalo zastrašujuće. Način postavljanja elemenata skulpture tako da se pojedini dijelovi granaju u različitim smjerovima upućuje na pokret te se na taj način stvara dojam kao da će se skulpture svakog trenutka pokrenuti i vratiti u priču neke čudesne šume iz koje su i izišle. Umjetnica je uspjela uhvatiti sasvim osobni izričaj i graditi autonomiju likovnoga rukopisa, što nije jednostavan zadatak za mladoga umjetnika.

Zvonimir Andrik radom pokazuje ozbiljan kiparski potencijal. Razvidno je iznimno poznavanje materijala i njihovo kombiniranje. Neobrađeni drveni postament u svojoj nepatvorenosti suprotan je dominantnoj, razgranatoj, visokoj i oštroj figuri izrađenoj mekim i zaglađenim obrisima u metalu. Intrigantnu strukturu koja ima znameniti obujam kipar je uspješno postavio na tankim, gotovo igličastim nogama, što govori o njegovom poznavanju mehaničkih i konstrukcijskih svojstava, zašto se može smatrati zaslužnim njegov mentor, čije stvaralaštvo obilježavaju slične kiparske izvedbene prakse.
Njegova skulptura pokazuje da se prvotni motiv nalazi u jasno figuralnom objektu, no on u procesu izvedbe odlazi u sferu apstraktnoga. Može se zaključiti da kompozicija prikazuje skupinu ljudi koja je u nekoj zajedničkoj radnji. Figurativnost se gubi pod dojmom „otopljenosti“, što svakako daje na snažnijem dojmu skulpture u kojoj se estetika različitih oblika uspješno harmonizirala.

Darijana Puljak skulpturom iskazuje subjektivnu viziju nastanjenu formama koje se lako mogu usporediti s nekim fantastičnim bićima iz paralelnoga svemira. Čini se da organske forme izranjaju iz oblaka, sna, začaranoga vrta, ili da nastaju iz promjena u samoj materiji, no one su vrlo određene strukture koje se pokoravaju estetskoj harmoniji skulpture. Umjetnica evocira idealnu apstrakciju egzotičnih biljnih i životinjskih vrsta dajući im odgovarajuću likovnu vrijednost. Ravna i tanka ploha, koja i jeste postament figure te samim tim postaje njezina diorama, površina je u kojoj sve počinje i završava. Promatraču je ostavljeno da dođe do zaključka ili pokrene u svojoj mašti radnju na skulpturi koja u cjelini djeluje kao da je zaustavljena u trenutku. Lucidna bića izrađuje u drvu, oblažući ih samo akromatskim bojama jedinstvenoga valera. Zaigrane skulpture s nadrealističkom vizurom, koje nalaze svoje izvorište u prirodnim metamorfozama, mogu se povezati sa stvaralaštvom njezina mentora, Nikole Vučkovića. Njihov pristup susreće se u smislu traženja idealnih oblika u okruženju, kojima se, i sadržajno i formalno, može formirati umjetničko djelo.

Igor Vučić umjetnički je put gradio u klasi Igora Dragičevića. Na neuvriježeni format prodorne podloge Vučić postavlja plohu krute opstojnosti. Figuracija se gubi pružanjem linije koja je nositeljica veze između predmeta i apstrakcije pa tako izmjeničan, veoma ritmičan raspored „diše“ sporom harmonijom. Linija je uvijek „topla“, užurbana, krhka i nenametljiva. Iluzija prostora, pak, rezultat je burnoga kontakta pri razmjeni, odnosno ulasku jedne materije u drugu. Izazovna i sirova crvena boja vješto je utkana u ove nepomirljive razine akromatske kompozicije. Geometrijske forme obogaćene su nepravilnim linijskim oblicima koji iskaču iz standardiziranoga pravokutnoga formata. Gotovo isti dojam ostavljaju i linije mirnijega karaktera, upravo zato jer posjeduju kolorističku vrijednost. Strogo zadane uvjete Vučić ublažava automatiziranim lazurnim nanosom, na taj način oslobađajući osobne ekspresije.

Slijedeći, ali i poosobnjujući i prilagođavajući iskustva svoga mentora, Igora Dragičevića, grafičarka Irena Jurišić stvara umjetnost izrazito dramatičnoga naboja. Iako sadržajno vezana uz fantastično i zagonetno, vođena je realističkim načinom oblikovanja. Vješto i precizno vođene linije nedvosmisleno definiraju oblike i otkrivaju crtačko nadahnuće autorice. Međutim, potencirajući sugestivne mogućnosti stripovski izoliranoga i kadriranoga prizora, umjetnica u svoja djela uvlači element neizvjesnoga, nepoznatoga i neuhvatljivoga. Pred nama su likovi koji nam okreću leđa, gledaju u nešto izvan kadra, nepomično bulje u nas ili nam se podruguju vulgarnim grimasama. S njihovih lica iščitavamo naglašen osjećaj tjeskobe izazvan onim što se zbilo ili onim što tek treba doći, a tamnocrvena boja pridodana crno-bijelim prizorima kao da rezultira „krvavim dojmom“. Emocije možda proizlaze iz osobnih izvora, ali nedvojbeno zrcale i sveopću zatečenost i prignječenost ljudskoga bića.

Grafike Josipa Eleza pokazuju istraživačke procese mladoga umjetnika koji pokušava naći ravnotežu između oblikovnih različitosti. Propituje strukturu i dubinu kompozicije, ljudsku fizionomiju, dizajnerske mogućnosti, kao i mogućnosti kombiniranja boja. Ipak, ne zaustavlja se samo na tome jer se koristi simboličkim vokabularom, pokazujući svoja razmišljanja o sadašnjem stanju društva, onom koje znamo i onom koje postoji iza kulisa. Zanima se i za psihološki aspekt suvremenoga čovjeka i međuljudskih odnosa. Biranim temama pokušava odgonetnuti na kojoj razini postojanja se događa stvarno i iskreno bivanje. Veliki formati grafika, čija je podloga ispunjena gustim i titrajućim strukturama, nagovještavaju ambijent izvan okvira realnosti. U takvom prostoru, kako bi naglasio kontrast, gradi snažne i postojane figure koje reflektiraju stanje izvjesnoga patosa. Pokušaj sjedinjavanja antipodskih vrijednosti vidi se i u presijecanju akromatskih tonova crvenom bojom. Njegov opus jasno se može povezati s izričajima kolega iz klase, a figuralno-psihološki istraživački duh koji ih krasi s likovnom poetikom njihova mentora, Igora Dragičevića.

Damir Šnajder diplomirao je u klasi Mire Petrica. Koristeći se romaničkim, gotičkim, renesansnim i manirističkim arhitektonskim elementima, umjetnik želi na romantičarski način zaći iza stvarnosti i produbiti mistične vizije u nadrealnim prostorima. Sve mu to polazi za rukom jer je u potpunosti ovladao alatima i tehnikama grafike i posve nesputano i lagano govori njezinim jezikom. Siguran je u vođenju linije, ima osjećaj za mekoću i nijansiranje, na nekim radovima koristi jasnu i tvrdu liniju, dok na drugima liniju omekšava koristeći prašnjaste prijelaze. Iako se većinom radi o uporabi klasičnih likovnih elemenata, grafika se doima mekom i organičkom. Maniristička kompozicija, fluidnost i pokrenutost arhitekture, čudnovate perspektive te rafiniranost izraza u prikazivanju arhitektonskih elemenata rezultiraju nadnaravnim iskustvom za promatrača. Likovi smješteni u kompoziciju postaju neodvojivim dijelom prostora i arhitekture, ne funkcioniraju samostalno, nego samo u simbiozi s ambijentom čiju snagu dodatno pojačavaju. Energičnost i živost crteža pojačavaju taj suodnos i šire ga beskrajem fantastičnih ambijenata.

Željka Marić umjetnica je urbanih pejzaža apokaliptičnoga predznaka. U urbane prostore smješta likove koji su neznatni u odnosu na dimenzije prostora u kojemu se nalaze. Prostor u potpunosti vlada likovima i mrvi ih svojom veličinom, oni su samo figure bez individualnosti, prepuštene raljama metalnih, staklenih, betonskih i asfaltnih ambijenata. Romantičarske reminiscencije pojavljuju se u ruinizmu urbanoga pejzaža s trošnom arhitekturom gdje se postavljaju pitanja prolaznosti i raspadljivosti, a likovi prikazani s leđa i zaustavljeni u pokretu bude metafizičku atmosferu iščekivanja i slutnje bez ikakva raspleta događaja. Umjetnica nas svojim ambijentima želi pomaknuti u novu dimenziju otupjelih osjećaja nastalih urbanim načinom komuniciranja, koji rezultira otuđenjem i ostavljenošću.