Druženje s umjetnikom – Dalibor Nikolić

DPUmH: Što tebi jeste umjetnost i što ona kao takva tebi predstavlja?
D. N.: Odgovor na to pitanje nije jednostavan. Umjetnost, ne samo za mene nego općenito, predstavlja oblik komunikacije. U širem smislu promatrano, preteča je gibanja socijalnih i kulturoloških prilika.

DPUmH: To je tvoja definicija. Što ona kao tebi znači?
D. N.: Ja sam u umjetnosti medijator, odnosno posrednik između umjetnosti i društva. Hoću da kažem da jezik kao takav nije dostatan za komunikaciju. Teorija „ znaka i označenog “ vrlo je važna u procesu komunikacije a to je problematika koju je problematizirao Umberto Eco i nazvao naše društvo društvom označiteljskih aktivnosti. Smatram da lingvistička metoda nauke, spoznaje, bilo čega isključivo diskurzivno dohvatljivoga, nije adekvatna. U tom se smislu sjetim predavanja prof. Sadudina Musabegovića u kojem je govorio o procesu gradnje babilonske kule, o zajedništvu naroda i Bogu koji se tome suprotstavio dajući ljudima različite jezike kako bi ih razdvojio i otežao njihovu suradnju.  U toj metafori vidimo zašto jezik,  prema mišljenju mnogih teoretičara umjetnosti, predstavlja problem  Sve je pitanje dogovora. odnosno načina na koji se znak (riječ) tumači..
Nedavno sam u knjizi Jure Zovke Klasici metafizike naišao na lijep primjer ovoga o čemu govorim, u smislu Platonove definicije pojma koji se na grčkom kaže Epekeina. Pokušavajući objasniti značenje riječi, potražio sam odgovor u nekim drugim izvorima i tumačenje tog pojma kod drugih filozofa. Međutim, nitko nije uspio odgonetnuti što je pod tim Platon mislio. Je li to ono o čemu Bog promišlja? Je li to ono iza onostranosti? Je li to ono što je iza beskonačnosti ili iza bilo kakve dalje mogućnosti spoznaje? Je li to dalje od daljeg u smislu spoznaje? Toliko je teorija da se ta riječ ne može jasno tumačiti, može se naslućivati.
Druga riječ bi bila npr.„zor“ (u filozofiji). No, ta riječ je prijevod prijevoda i postavlja se pitanje da li je to adekvatan termin i što pod njim podrazumjevamo. U mom umjetničkom izrazu nema previše lingvističke metode. Ako postoji, u svrhu je drugačijeg diskursa.
Kada T. Adorno i R. Bubner govore o estetici umjetnosti, umjetničko djelo se inaugurira na poziciju apsolutne autonomije.

DPUmH: U kojem smislu? Izražajnom, izvedbenom…?
D. N.: U svakom smislu autonomije, pogotovo u smislu onog što djelo „nosi“ unutar svoga sadržaja i forme. Umjetničko djelo ponaosob je potpuna autonomija, unikum, osim ukoliko nije multiplikat, odnosno umnožena umjetnina. O tome je u svom djelu Umjetnost u doba tehničke reprodukcije posebno govorio W. Benjamin, naglašavajući tzv. „auru“ umjetničkog djela. Kada T. Adorno objašnjava poziciju umjetnosti u društvu, tada kroz metaforu društva i umjetnosti pravi paralelu između najviše sekvence u muzičkoj numeri (teme vrhunca koji se sistematično ponavlja na vrhuncu glazbenog djela koja je kulminacija numere) i likovne umjetnosti u društvu, pozicionirajući tako umjetnost kao vrhunac jednog društva.

DPUmH: Koje je tvoje mišljenje?
D. N.: Ja sam se referirao na mišljenja nekih teoretičara. Moje mišljenje je subjektivno i ono ne mora biti adekvatno. Za mene je umjetnost ono što je iza mene, u meni i ispred mene. Znači vrijeme, promišljanje, način života.

DPUmH: Kada govorimo o označiteljskim sposobnostima i kada govoriš kako lingvistička komponenta ne može sve iskazati i da nam treba umjetnost za ispunjenje, kako bi u tom smislu svoju umjetnost povezao, privukao, simbolizirao? Gdje si ti u označiteljskom svijetu?
D. N.: Sebe bih tu pozicionirao u doživljajnu sferu, tj. u sferu percepcije stvarnosti sa svim njezinim benefitima i nusproduktima, kao „objektivnog“ promatrača aktualnog trenutaka.

DPUmH: A tvoja umjetnost? Onda je ona tvoja označiteljska osobnost.
D. N.: Da. Ako bismo govorili o gradaciji emocija i mogućnosti njihova doživljaja, tada  imamo točno definiranu vrstu ljubavi, određeni doživljaj radosti, straha itd… Tada „mjera“, odnosno doživljajna mogućnost svake od navedenih emocija, nije ista za svakoga. Umjetnost tj. umjetnina , djelo, „govori“ egzaktno o točno određenoj količini neke emocije, misli. To je uistinu jednistven kvalitet ljudskog izraza.

DPUmH: Koliko u tvojoj umjetnosti ima, po tvom mišljenju, dobre harmonije između estetskog i znakovnog principa?
D. N.: Taj balans veoma mi je važan. Ujedno, to je i vječno pitanje koje se odnosi na značajke moderne i postmoderne i njiuhove različitosti i sličnosti.
Je li moj rad zadovoljio onaj balans, gdje izvedbeno-tehničke karakteristike kao i vizualna pojavnost može korespondirati teorijskom aspektu rada? Postmoderna u tom smislu poantu usmjerava na iskustveno, a ako je rad iskustven on je i uspješan. Postmoderna ne može biti promatrana kao stabilna struktura ako se subjekt i bitak promatraju kao stabilni dijelovi društvene strukture, kako to poentira G. Vattimo.
Meni je, za razliku od anglosaksonskog pogleda tzv. jasnog razgraničenja, puno bliži europski način promatranja odnosa moderne i postmoderne koji objašnjava postmodernu kao logični put nakon moderne i da su dio iste priče i bez konkretnih i jasnih granica, radije mijena koje se nadograđuju različitostima. Ako uzmemo modernu kao nešto postmoderno u odnosu na njezino prethodno stanje i moderna je nečemu bila postmoderna.

DPUmH: Što su predstavljale stolice u prostoru? Je li to neka igra s konceptualom? Otkrij nam priču. Je li to naprosto eksperimentiranje s prodorom u prostor?
stliceD. N.: U svemu što radim naglašavam ono intuitivno. Proces mojeg obrazovanja bio je klasičan u smislu crtačkih tehnika, obrade materijala, ispitivanja… Vremenom se moj izraz promijenio i počeo težiti dematerijalizaciji. Stolice koje sam koristio za taj rad su fizički lagane. Iseljavanje meni bliskih ljudi, poznanika, prijatelja, kolega zadnjih je15 godina postalo evidentno. Primijetio sam kako se sve rjeđe događa da neko privuče stolicu s drugog stola kako bi se priključio druženju, jer uglavnom bude dovoljno onih koje su zatečene kod stola. Stolice su izgubile svoj smisao i svrhu. U biti, htio sam prikazati njihovu nesvrhovitost kao očiglednu. One kao vertikalna ready made skulptura nikome ne služe, ne ispunjavanju svrhu. Rad u tom smislu predstavlja metaforu društvenog uređenja koje nema funkcionalnost.

DPUmH: Što misliš koliko je tvoja umjetnost jasna običnom recipijentu? Što misliš koliko jasno govoriš/komuniciraš svojim radovima?
D. N.: Ako se neko bavi suvremenom umjetnošću do te mjere da nije razvidan teorijski kontekst rada, tada je važno koristiti pojašnjenje. Upravo zato važno je objasniti ili je neophodno sugerirati, ne slijepo usmjeravati… dovoljno je da promatrač uputi misao da krene promišljati, pa gdje se već misao zaustavi. Razmišljanje o formi može imati estetsku dimenziju.

DPUmH: Forme od papira, što to može biti ?papirne
D. N.: Mogu biti uzorci za neka javna djela. Svaki od tih papirnih minijatura može se upriličiti i kao javna skulptura.

DPUmH: Povezanost arhitekture i tvojih djela? I na koji način se mogu usporediti? Recimo kod tvojih djela Construction A1, Network P1, Network M1 od kojih strukturiraš forme?
D. N.: Moja izraz je veoma povezana s arhitekturom. Iako je npr.  Construction A1. polučio mnogo interesa, suština rada je gotovo neobjašnjena na našem jeziku. Svatko je našao svoju asocijaciju, percepciju, tumačenje… Rad je korespondirao s dematerijalizacijom i vizualnim prikazom digitalnih sustava.

DPUmH: Kažeš da tvoja djela teže lakoći i raslojavanju. Međutim tvoj rad Artwear koji je nagrađen na ovogodišnjem Jesenjem salonu koji organizira DHLUFBIH, je materijalno i konstitucijski „težak“. Zašto?
Artwear (1)D. N.: Taj rad je poveznica između dematerijalizacije tj. onog što radim samo za sebe i onog što radim u komercijalne svrhe. Simbolka rada je višeslojna što je u suprotnosti s jednostavnom vizualnom pojavnošću. Simbolički bi bio sigurnost. Mjesto gdje neko stanuje. U suprotnosti je s lakoćom življenja. To je moj „lirski“ izlazak iz mita kako ga je Nietzsche opisao u svom djelu Rođene tragedije.

DPUmH: Nosiš li ti takvu pancirku?
D. N.: Svi mi nosimo nešto nepojavno. Ja sam tu nepojavnost bremena uprizorio kroz Artwear.

DPUmH: Ima li svačija krila?
D. N.: Da, ima. Krila pokazuju da ćemo svi jednog dana otići odavde a ovdje možemo imati nadu, možemo se ispraviti podnijeti težinu i živjeti s tom težinom.

DPUmH: U kojoj je mjeri tvoja umjetnost uvjetovana tvojim unutarnjim procesima ili korespondira sa suvremenim tekovinama?
D. N.: U tom kontekstu naveo bih moment dijalektike te ono što određuje od materije do emocije, duhovne i metafizičke sfere. Sve je nečim određeno. Odrednica koja određuje nešto diskurzivno (svjetlo je npr. određeno tamom i obrnuto), u smislu Hegelove dijalektike  ono ješto je suprotno onomu što se određuje. Sve ono suprotno od onoga što nešto jeste u biti definirano je dijalektikom. U tom smislu ne mogu propitivati nešto što mene na neki način ne određuje, to ne bi bilo iskreno…

DPUmH: Koliko publika ovdje razumije, podržava, traži, taj izraz koji imaš u umjetnosti?
D. N.: Publika ovdje je malo i neformirano tkivo, ali ipak postoji. Povijesno gledano mi izostajemo iz nekih socioloških procesa, stoga je potrebno raditi na obrazovanju publike. Od osnovnih ljudskih vrednota, preko svih razina školovanja – od osnovne škole do fakulteta obrazovni sustav treba podići na viši nivo.

DPUmH: Mi u Mostaru nismo bili u mogućnosti vidjeti umjetnička ostvarenja koja su materijalna završnica tvog teorijskog doprinosa. Zašto je to tako i koja je ideja tog rada?
D. N.: S mojim profesorom Mustafom Skopljakom, sam pročistio svoju temu i došao do toga da trebam dekonstruirati neko djelo u samom galerijskom prostoru -destrukcija materijalnoga kao simbolika otvaranja novih socioloških procesa. Tada sam došao na ideju da napravim pet- šest digitalnih satova od leda i maslinovog ulja. Satovi nisu pokazivali točno vrijeme prikazano na sebi, nego su pokazivali protok vremena. U samom smislu dijalektike, što smo maloprije spominjali, jako lijepo je naveden primjer gdje upravna i specifična sila djeluju na materiju u datom prostoru. Voda postaje led, led postoje voda i sve ima sve neko svoje „trebanje“ , tj. proces.

DPUmH: Tvoja dva zadnja reprezentativna rada, odnosno dva repera u tvom stvaralaštvu su Artwear i led satovi (dio magistarskoga rada) koji imaju različiti kontekst, poruku i materijal. Može li se povući paralela između njih?
D. N.: Može. Oba su iskustvena. Kontekst Artweara čini da je objekt sam polazište za iskustvo. Kamen se posmatra kao postament kao nešto što je na svome mjestu kao forma koja je statična, dok se u ovom slučaju taj materijal „kreće“. Na neki način to je vid body arta i performancea. Međutim, važan je taj trenutak kretanja u prostoru koji se odvija po mojim pomjeranjima dok drugo djelo, Ledeni satovi sami od sebe mijenjaju svoj oblik bez utjecaja umjetnika. Oba rada uključuju vremensku dimenziju (kod pancirke je to vrijeme nošenja). Znači poveznice su procesualnost i vrijeme.

DPUmH: Što ti je bliže od toga? Što tebe više određuje?
D. N.: Podjednako. Ovo sam ja. Oba rada su bitna jer su teorijski i praktično iskorak u mom izražavanju.

DPUmH: Jesi li se iznenadio kada si dobio nagradu na Jesenjem likovnom salonuDHLUFBIH-a?
D. N.: Jesam. Nisam očekivao nagradu. Osobito mi je drago što je struka ocjenjivala radove, odnosno povjesničari umjetnosti i što je kritika struke pozitivna. Ova mi je nagrada dala mnogo pozitivne energije i vjeru da je moj rad primjećen i valoriziran od strane šireg auditorijuma.

DPUmH: Imaš li još nešto dodati?
D. N.: Imam. Postoji rečenica njemačkog filozofa R. Bubner-a koja mi je vrlo inspirativna a govori o istini u umjetnosti: „Nezastrtim jeste ono istinito diskurzivne spoznaje stoga ta spoznaja tu istinost nema, umjetnička pak spoznaja tu istinitost posjeduje ali joj je nemjerljiva. „

Razgovor vodila Danijela Ucović

Oglasi