Ako odabir motiva proizlazi iz bliskosti umjetnika s određenim prizorom, onda je jasno kako je Trpimir Grgić privržen prirodi, religiji i baštini. Sve njegove tvorbe na kojima se pred gledateljem otvaraju utopijski horizonti, monumentalne vertikale čempresa, šarene kućice ili Krist u slavi utisnute su intenzivnom maštom.
Grgić s publikom komunicira principom klasične paradigme u plaštu ekspresivnog izrijeka. Nositeljica njegova razigranog likovnog čina uvijek je boja, pa iako se radi o varijacijama kolorističkog izraza, takvo kreativno očitovanje trajno egzistira. Iluzioniranje kolorističkom perspektivompreobražava se u inventivnost koja se nerijetko manifestira ritmičnom notom fluorescentnog. Crna linija kao kontura, ili kao ploha kad je to neophodno, osnažuje vitalitet boje. Na njegovim radovima plošnost je dinamična pojavnost organičkih i geometrijskih formi popunjenih raznolikim svjetlosnim vrijednostima ali i onim dekorativnim, pa udarac valova od hrid nosi jednaku snagu kao kršovito stjenje. Figurativnost latentno prelazi u drugi plan, prisutna je ali nije nužna – često na granici s apstraktnim.
Slike Trpimira Grgića predstavljaju sintagmu naoko površnog fizičkog prostora i nude gledatelju putovanje kroz tajanstvena i duhovna prostranstva ukazujući na jedinstvo čovjeka i prirode istodobno se preobražavajući u hrpu šarolikih dječijih tobogana, ovisno o osobnom doživljaju…

Jelena Grgić svijet promatra u čovjeku. U njezinu slikarstvu vidimo figuraciju kao ostvarenje izravnih i prenesenih značenja. Jelenin portret posjedujući ujedno simbolički i asocijativni karakter, postaje predodžba emocija,mentalne i duhovne bliskosti svih koji se mogu poistovjetiti. Iskreni promatrač u njemu može naći nepristrane odgovore na pitanja o smislu egzistencije, o stvarnim granicama, o neobičnim ljudskim težnjama. Ljudsku fizionomiju u kriku metamorfoze tretira nepravilnim omjerima. Izrazita sklonost prikazivanju čovjeka otkriva se i u slikama na kojima ljudske figure nema. Tako se stanoviti antropomorfizam razaznaje i u njezinim pejzažima mističnima poput ilustracija književnih djela zasnovanih na slavenskoj mitologiji.
U svojem stvaranju ona korisiti sva joj slikarska, grafička i kreativno raspoloživa sredstva. Sintetizira različite tehnike: tuš,pero,lavirani tuš,kolaž papir, aluminijsku foliju,drvene bojice,akvarel. Crta i crtež najdubljeg su korijenja u širokom rasponu njenih likovnih ambicija, pa ih pronalazimo i u slikarskim dostignućima ove umjetnice, sve sa željom otkrivanja istine i iskrenosti promatranja svijeta oko sebe srcem, baš kako i Mali princ, tema nekolicine njenih radova. O tome, šireći univerzalnu poruku ljubavi svjedoče njene slike bez obzira na motiv ili temu koji su na njima prikazani.

Ana Filipović