O čemu pričaju maske? Uz izložbu Marije Štarkelj “Zemlja, voda, zrak, vatra”

O čemu pričaju maske?

Čini se da maske ne govore ništa. Skrivaju (se). Ponekad pomažu, ponekoga vesele, a znaju se i slomiti. Slučajno?

Predstavljanje tijela ili njegovih dijelova u radovima kiparice Marije Štarkelj svakako ima mnogo zajedničkoga s procesima apstrahiranja, svođenja na osnove jednostavno sažetog u naslovu izložbe, s mirnom i kontemplativnom niti koja se oslanja na neke ranije pripravljene, ali ponegdje zarasle putove koji su umjetnosti i umjetnicima pomagali da pronađu ili domisle oaze. Oaze su nam potrebne. Kratkoročne ili dugoročne, postojane ili prolazne. Volimo ih. Misao o njima je dopadljiva makar nam se osvijestila ukazivanjem na besmisao predstavljanja u koje brižno i revno ulažemo velike dijelove života, u besmisao identiteta koji se gradi ovisno o vanjskim uzrocima i posljedicama. U paradoksalno šutljivim, a pomalo zlokobno upozoravajućim maskama ima mnogo veza s mišljenjem o vanjskom i unutarnjem, o materijalnom i duhovnom, nedokučivom i predmetnom, onostranom i opipljivom. Svaka zaštita od pokazivanja ranjivosti svedena je na (razbijenu) bezličnost. Ostajemo suočeni s onime što nas istinski čini sudionicima putovanja od oaze do oaze. Lomljivi i slabi, ali istovremeno puni nade. Putovanje je ciklično. Nema mu kraja. Pitanje „Tko sam?“ (ili možda „Što sam?“) ostaje tako samo ono prvo koje nam padne na um kad pogledamo tri tihe glinene slučajno prepoznate etape potrage uz koju valja izdvojiti vrijeme i prostor za konstruktivnu dokolicu, za punu i živu samoću koja nosi nesumnjiv potencijal da svoga promatrača uzdrma rječitom tišinom. Je li važno što je tko? Maske je uputno promatrati u odnosu na generalnu Marijinu posvećenost tijelu, istraživanje medija, apstrahiranje dijelova fizionomije, metalne i gipsane torzije torza, predimenzionirane apstrahirane ruke u kojima se može sjediti, toplinu i iskrenost sadržanu u nečemu što na prvi pogled može odjekivati opomenom ogoljivanja. Tijelo se nameće kao neophodni nositelj, a istovremeno protivnik duha. Kontemplativnost nas nuka da se pitamo o problemu jer tijelo gubi prepoznatljivu formu do krajnjih granica i prepuštenosti čarobnoj eksploziji slučaja u svome najekspresivnijem dijelu – licu – koje kronološki prethodi ostalim studijama i nameće zaključak o jasnom cilju i dobrom poslu.

20151121_19014020151121_19481120151121_1915485
Govoreći o nastanku triju skulptura, s nepotrebnim isprikama na umu, mogli bismo se pretenciozno prisjećati Balzaca i tvrdnje da je slučaj najveći romanopisac na svijetu. Mogli bismo stihijski tragati za uporištima u kaosu suvremenog tempa koji nameće brzinu i hirovitost metode puštanja ideji da nastani materiju. Ako ćemo ipak obzirnije posegnuti u tradiciju slučaja kao kreativnoga druga, odmaknuli bismo se od svake forme realizma i krenuli k našem vremenu bližem nadrealističkom podešavanju slučaja. Asocijativna objedinjenost izložaka i naslova izložbe tome svakako ide u prilog, ali ipak ostaje kao samo jedna od mogućih dimenzija tumačenja.
Paradoksalno promišljen slučaj uvijek je volio umjetnost i ona njega. Ako nehotice razbijemo masku i to dok je pokušavamo izraditi kako bismo postavili pitanje o identitetu i uzviknemo: „To je to!“, vjerujem da smo iskreni pa makar samo u trenutku, a iskrenost je rijetka u svijetu poskakivanja iz poze u pozu. U ovakvim trenucima nam ipak do svijesti zna doći misao da smo svi odsvakud i da svi stojimo u (istom) mjestu, da svi tražimo isto ne tražeći ništa što ne zaslužujemo. Jedino bez čega ne možemo sadržano je u naslovu i svima nam podjednako pripada. Ne treba nas biti sram pokazati da to znamo.
Iskrenost je Marijin autorski pečat.

Sanja Zadro

Oglasi