Bilten DPUmH br. 7 – srpanj 2015.

U lipnju smo svjedočili vrlo bogatom i kvalitetnom likovnom životu. Mjesec je otpočeo i završio izložbama mladih autora. U Galeriji kraljice Katarine Kosače u Hrvatskom domu “Herceg Stjepan Kosača” 4. lipnja je otvorena druga samostalna izložba mladog mostarskog akademskog kipara Borisa Orenčuka Otvorene plastične forme na za koju je osvrt napisala Helena Vidić: “Jako osvjetljenje i sterilna bjelina zidova gornje izložbene dvorane kraljice Katarine Kosače poslužili su kao prirodna kulisa depersonaliziranoj koloni 18 stojećih figura načinjenih od paljene žice. Ove figure egzistiraju u prostoru kao spomenici klonulog duha i egzistencijalnih tereta, kao model začahurenog, nepomičnog i nijemog čovjeka.
orenčukTekstura paljene žice nudi brojne oblikovne mogućnosti koje autor koristi na način da je mota i savija u različitim smjerovima realizirajući gustu mrežu. Sablasne figure nalik na slamnata strašila stoje na dugim i tankim nogama bez stopala, manje ili više sigurno, neke ukipljene, neke u raskoraku, ali sve redom „amputiranih“ ruku, bez mogućnosti da zatraže ruku spasenja, rašire ruke velikodušnosti, pruže ruke opravdavanja i apsolutno bez mogućnosti da ostave linije svojih otisaka prstiju i stopala na ovome svijetu.
Kolonu stojećih figura koje dominiraju prostorom prate po četiri sjedeće figure sa svake strane, jednako depersonalizirane te i dalje bez ikakvih naznaka crta lica. Figure mirno sjede na drvenom postolju prekriženih nogu i svojim stavom sugeriraju određenu moć u odnosu na one u koloni.
Ovo su tek dijelovi mozaika Otvorenih plastičnih formi – druge samostalne izložbe mladog mostarskog akademskog kipara Borisa Orenčuka otvorene 4.lipnja u 20 h u Kosači.
Uz brojne posjetitelje otvorenje su svojim govorima uveličali Borisov stariji kolega i naš cijenjeni kipar Florijan Mićković te povjesničarka umjetnosti Tatjana Mićević-Đurić koja je i autorica predgovora kataloga. Gosti su se u prigodnim govorima kratko osvrnuli na Borisov golemi trud i vidni napredak nakon prošlogodišnje prve samostalne izložbe u Centru za kulturu. Njihova su obraćanja publici suptilno odvojena glazbenom točkom, izvedbom mlade violinistice Nikoline Pandže, a program je vodila Marina Đapić.
Autor je ozbiljno shvatio važnost adekvatnog predstavljanja publici pa osim insceniranog, teatralnog načina postava, izložbu prati i prigodan katalog koji u četiri kartonske stranice nudi pregledan presjek cjelokupne izložbe uz naznaku imena i dimenzija eksponata što je inače ustaljen način predstavljanja umjetnina široj publici, ali izuzetak kad se radi o hercegovačkim izložbenim navikama. Boris nije sklon tumačenju svojih djela, ali iz priloženog je jasno da njeguje jedan moderniji pristup prezentaciji eksponata iza kojeg stoji čitava osobna filozofija mladog sputanog umjetnika koji na jedini sebi prihvatljiv način šalje snažnu moralnu poruku i iznova aktualizira uzročno-posljedično pitanje patnje i poretka na svijetu.”

Posljednjeg dana lipnja otvorena je prva samostalna izložba crteža mladog akademskog grafičara Odeja Atića u Klubu Galerije Aluminij za koju je predgovor napisala Danijela Ucović naslovljen Osvještavanje nevjesnog: “Već sam naziv prve samostalne izložbe akademskog grafičara Odeja Atića – Osvještavanje nesvjesnog – navodi na misaone konture njegove umjetnosti.
Ovom izložbom prikazuje crteže i grafike nastale u proteklih pet godina njegovog stvaralaštva. Razvidne su dvije etape stvaranja, odnosno raniji crteži koji prikazuju umjetnikovo tehničko i idejno ispitivanje dok oni kasniji, koji su nastali u proteklih nekoliko godina, prikazuju čvršću formulaciju ideje, odnosno postojanost ne samo u izvedbenom nego i u stilskom rukopisu.
Ranija djela, izloženo ih je četiri, uglavnom ostvarena tehnikom sitotiska, vrlo uvjerljivo prikazuju zametke specifičnog likovnog izričaja. Lako se može uočiti infantilni karakter rukopisa koji umjetnik iznosi odmjereno, smišljeno, gotovo bojažljivo. Raniji radovi više prikazuju situacije i događaje koje je stvaratelj zaista proživio i pohranio u svom sjećanju te ih kroz ponovno prikazivanje u biti reanimira dajući im osobnu vizuru. Također, posve je jasno da boja rijetko ostavlja tragove na njegovim djelima, lepeza kolora suvišan je aspekt u njegovu stvaranju, i to nije slučajno. Boju koristi poput oznake, odnosno simbola s kojim će poistovjetiti stvarnost pa crtež s primjesama kolora prikazuje jednu ili više situacija koje je umjetnik proživio i doživio. Kontinuiranost i punoća linije tek osjetno hvata zamah pa ti crteži suptilno trepere pred očima gledatelja. Oni su prikazi u kojima korespondiraju različite kompozicije i različite teme, što će Odeja i dovesti do njegova suštinskog likovnog izričaja.
Crteži nastali posljednjih nekoliko godina tehnikom digitalnog tiska vidno su likovno zaokruženiji, što, dakako, govori o umjetničkom procesu, sazrijevanju, snažnijim kontaktom s onim iskonskim kreativnim podražajem i ostvarivanjem potencijala koji su se osjećali u ranijoj stvaralačkoj fazi.
izlozba_odeja_atica_9Svaki crtež je poput slagalice s desecima naizgled nepovezanih dijelova, gotovo poput stripa, u kojem rakurs i sekvence umjetnik slaže po osobnom nahođenju, bez linijskog ograničenja. Nemaju sinkronu ili idejnu poveznicu nego je svako likovno ostvarenje poput Čudesne šume u kojem bića i likovi egzistiraju sami za sebe i svom fiktivnom prostoru. Jedan sudionik potaknut će stvaranje drugog, drugi trećeg, sve dok se prostor za stvaranje ne ispuni u potpunosti. Crtanje i istraživanje tog procesa uglavnom je osnovni fokus umjetnika.
Crteži su snažno definirani pokretom, energičnim kretanjima i protokom situacija koje kao da pokreće vjetar. Dakako, ta se dinamika postiže kontrastnim modulacijama: gustom i rijetkom teksturom, punom i isprekidanom linijom, sjenčenjem i praznom površinom, perspektivom i plošnošću, ulaskom i izlaskom likova iz prikazane situacije, prepoznatljivim objektima i apstraktnim formama. Super junaci, borbene djevojke, životinje (osobito konj), obični ljudi, djeca, strojevi, čudnovati objekti, kako pojedinačno tako i u cijelosti mogu insinuirati na mange i anime. Ne podsjećaju na njih samo zbog sadržaja, naglašenog pokreta i eventualno izobličenih interpunkcijskih znakova već zbog specifičnosti likovnog rukopisa koji vjerodostojno priziva u prisjećanje japansku animaciju ili video igrice, iako sam umjetnik ne traži uzore u njima.
Osvještavanje nesvjesnog zrcali se u svakome njegovom ostvarenju iako se postavlja pitanje je li taj proces povezan sa svjesnim izborom.
Odej dok stvara nije vezan uz prethodno osmišljen koncept već se radnja u crtežu odvija sama od sebe. Svaki detalj crteža ukazuje na to da umjetnik refleksivno odvija kontakt sa skrivenim djelom sebe i da ga pokušava razumjeti tek kada završi kreativno generiranje.
Umjetnost je most između znanog i neznanog, uvjerenja i spoznaje, pa je stoga i podrijetlo umjetničkog djela ono samo, a upravo to i umjetniku, kao i gledatelju, može ustupiti prolaz do nepoznatih razina unutarnjeg bića, odnosno do osvještavanja nesvjesnog.”

Ove dvije izložbe na najbolji mogući način označavaju vremenski raspon unutar kojega je mostarska, ali i hercegovačka likovna publika imala priliku vidjeti još dvije izrazito važne izložbe. Prva od njih je otvorena 9. lipnja u Klubu Galerije Aluminij. Riječ je o izložbi umjetničke grupe Nismo se dogovorili oko imena koju čine četvorica uglavnom već afirmiranih umjetnika, Ilija Kegelj, Željko Koren, Dario Pehar i Goran Šimunović koji se usmjeravaju ka suvremenoj likovnosti zasnovanoj kako na visokim estetskim postavkama, tako i na istraživanju umjetničkog postupka, ali i na dubokom promišljanju umjetnosti i stvarnosti… Predgovor za katalog te izložbe naslovljenje Greška / Nema greške / Greška je lijepa pod naslovom Pouke i putovi greške napisao je Beat Čolak: “I pogrešan put vodi do nekoga mjesta, a samo putovanje izvor je brojnih iskustava onima koji ih znaju prepoznati. Tim riječima mogle bi se sažeti poruke koje nam radovima prenose članovi multimedijalne umjetničke grupe Nismo se dogovorili oko imena. Premda povezani temom greške, umjetnici su zadržali individualnost u sredstvu i izrazu te se susrećemo s više osobnih vizija i poetika.
Dario Pehar u radovima ponajviše tematizira naličje umjetničkoga stvaralaštva, odnos umjetnika prema vlastitom djelu i vanjskom svijetu. Tu se susrećemo s umjetnikovim nezadovoljstvom, krizom, nismo_se_dogovorili_13interakcijom s – inače često indiferentnom – publikom, jedva preživjelim, ali i prebojanim slikama na kojima ispod površinskoga bjelila izbija nekadašnja stvarnost slikarskoga platna. Njegova slikarska djela tako nisu jednom izvedena i time ovjekovječena, nego postaju dijelom njegova života i svakodnevice, podložna sudbini, razvoju i odlukama umjetnika. Preživjela slika utjelovljuje zakon jačega u duhovnom svijetu, a pomalo prijeteći simboli i fragmenti virtualnoga svijeta društvenih mreža podsjećaju na naš kratkotrajni uvid u umjetnikov život i lakoću s kojom odlučujemo o njegovim plodovima. Posljedice toga susreta, ipak, umjetnik je proživio sam, u tišini podižući spomenike izgubljenim slikama.
Dok su Peharovi radovi obilježeni svraćanjem pažnje na nezahvalnu poziciju umjetnika i umjetničko stvaranje, djela Ilije Kegelja prije svega upozoravaju na ljepote prirodnoga svijeta, dakle i na našelKVYq71c_ilija_kegelj propuste u opažaju. Osim što problematizira sirovu ljepotu betona i tradicionalnih gradnji (duvar), u radove često inkorporira predmete iz svakidašnjice, kojima je njegovim posredstvom i – često minimalnim – intervencijama omogućeno da zainteresiranom promatraču pripovjede priču o svome postojanju. Stoga nisu isticane dragocjenosti, odnosno predmeti od velike važnosti u stvarnom životu, nego istrule daske i zahrđali lim – upravo „roba s greškom“ – kojima autorska intervencija omogućuje da svojom nagrizenom tvarnošću i teksturom posvjedoče iskustvo vremena.
Određene sličnosti pokazuje i stvaralaštvo Gorana Šimunovića, koji se odlikuje raznovrsnošću ovdje izloženih djela. Kao i Kegelj, i on ponekad „ispisuje slike“, sjedinjuje likovnost i tekstualnost, nismo_se_dogovorili_10intermedijalno razotkrivajući idejnu potku poimanja umjetnosti. Skulpture također oblikuje komponiranjem i doradom pronađenih predmeta, a predstavljeni lik reducira do njegovih osnovnih odrednica. Sva Šimunovićeva djela, bez obzira na vrstu, ponajprije odlikuje stanoviti minimalizam izraza, ali on svoju popudbinu stječe u asocijativnosti koju ona potiču. Na kraju, sve stvaralačke silnice sabiru se u otkriću radosti i vedrine, kako duha iz kojeg proizlaze, tako i one koja iz njih zrači.
Željko Koren u radovima nastoji vizualno predočiti problem pamćenja, odnosno sjećanja. Osnovni medij njegova izraza je fotografija, a suvremene tehnologije koristi kao pomagala za njihovu doradu. nismo_se_dogovorili_11Tako se već na nositeljima memorije susrećemo s izmještanjem, fragmentarnošću, zamućenošću i drugim osobitostima koje nas ometaju u procesu prisjećanja. Te mogućnosti dodatno su potencirane postavom fotografija u „kutije“ od stakla i pleksiglasa, pri čemu izranja i dodatna vrijednost igre vodenaste koprene koja prikriva „istinu“ sjećanja. Koren otkriva draž prošlosti koja je naša, u nama, uvijek na dohvat ruke, ali koja nam uvijek i nekako izmiče. Tako sami događaj gubi na vjerodostojnosti, a naše viđenje dobiva na važnosti, što potiče na višeslojna iščitavanja utkanih značenja.
Svi skupa – kao i svaki ponaosob – postavili su nam pitanja, ali i skrili odgovore. Na nama je da ih odgonetamo sagledavajući i promišljajući ova djela. Bila bi greška u njima tražiti grešku. Greške nema, a – ako je i ima – ona je lijepa.”
Na istu izložbu se osvrnula i Tatjana Mićević / Đurić kritikom Ima li greške u izložbi “Greška / Nema greške / Greška je lijepa?”: “Glazbenik izvodi neku kompoziciju i nastoji svaki ton odsvirati točno onako kako je kompozitor to napisao, onako kako je unaprijed zadano melodijom i ritmom, tempom, i dinamikom, ponekad čak i oznakama o tome kakvu emociju treba unijeti u interpretaciju. Tada, kada je ta skladba odsvirana savršeno, ona je ono što se očekivalo. Međutim, kada glazbenik svira i u jednom trenutku krivo odsvira jedan ton, događa se greška. Ta greška može doista to i biti – netočno izvođenje kompozicije, ali može biti i nešto drugo. Umjetnik, glazbenik, u trenutku odsvirana netočnog tona može ga odlučiti prihvatiti i krenuti u istraživanje onoga što taj novi ton može donijeti. Upušta se u improvizaciju za koju u trenutku kad je započinje i ne mora znati kako će završiti. Ishod ovisi samo o njegovoj maštovitosti i zaigranosti, ali i temeljitom poznavanju svoje umjetnosti.
Izložba grupe Ne možemo se dogovoriti oko imena upravo govori o tome. Naslovljena kao Greška, Nema greške, Greška je lijepa … otvara pitanja o tome što bi bilo greška i postoji li ona uopće u vizualnosti svijeta koji nas okružuje, a osobito u umjetničkom stvaranju. Takvo se pitanje nameće u onim slučajevima kada se radi o umjetnosti apsolutno otvorenoj prema svim vidovima i načinima umjetničkog izražavanja koje je zasnovano u vrlo ozbiljnim istraživanjima svijeta oko sebe, sebe samoga, ali i samog procesa umjetničkog stvaranja na svim razinama na kojima se ona mogu promatrati.
Svaki od autora umjetničke skupine Ne možemo se dogovoriti oko imena: Ilija Kegelj, Željko Koren, Dario Pehar i Goran Šimunović odgovaraju na to pitanje na sličan, gotovo identičan način, ali različitim individualnim izričajima u kojima se otkrivaju njihove osobnosti ne samo likovne i umjetničke, nego i njihovi karakteri. Kegelj jako ozbiljno, studiozno, vrlo oprezno i pomalo kao s nekim strahom pristupa finaliziranju rezultata takvih istraživanja. Nikada nije posve zadovoljan i uvijek misli kako se još nešto ozbiljnije i trajnije, gotovo apsolutno, treba pokazati njegovim stvaranjem. Koren pokazuje neiscrpnu sofisticiranu, izrazito lirsku, skoro sentimentalnu fantaziju koju strpljivo i pedantno realizira zanimljivim, mogli bismo reći i dosta hrabrim postupcima otkrivajući ogroman dio svoje nutrine, svojih emocija i nedoumica. Njegovo je stvaranje obilježeno ogromnom znatiželjom s kojom se odnosi prema iskustvima nastalima uslijed promjena neizbježnih u svakom pojedinom životu, a istovremeno je obilježno nekom gotovo dječjom radošću sjećanja i izvjesne suzdržanosti, sjete prema prošlosti. Pehar, pak, vrlo jasno pokazuje visoki stupanj samokritike. “Greška” se najbolje može osjetiti upravo u njegovim radovima koji otvoreno prikazuju taj “krivo odsvirani ton” i ono što se poput neke glazbene improvizacije nakon toga događa. Pri tome on nikada ne zaboravlja vlastitu poetiku koja postavlja visoke estetske kriterije. Konačno, Šimunović je najslobodniji, najzaigraniji i najotvoreniji prema vrlo različitim putovima i načinima stvaranja. Svojim radovima, koji na ovoj izložbi idu od gotovo klasične slike sve do asamblaža ili neke vrste instalacije, otkriva svu širinu svojih likovnih interesa i izrazitu smjelost upuštanja u vrlo različita likovna istraživanja.
Iako različite osobnosti, ponekad čak nespremne na kompromise, o čemu nam govori i duhoviti naziv grupe Ne možemo se dogovoriti oko imena, Kegelj, Koren, Pehar i Šimunović doista sačinjavaju jednu skupinu u kojoj se individualnost u potpunosti uspijeva zadržati. Istodobno, oni dijele i stanoviti broj sličnih, zajedničkih ideja o umjetnosti i umjetničkom stvaranju. Prvenstveno dijele isti odnos prema potrebi likovnog istraživanja, visoki stupanj zainteresiranosti i radosti umjetničkog stvaranja, spremnost na ispitivanje stvarnosti, ali i samih sebe, kao i u određenoj mjeri i sličnu estetiku utemeljenu na pročišćenosti likovnog izričaja. photo
Izložba Greška / Nema greške / Greška je lijepa pokazuje nekoliko važnih stvari i doista se može smatrati značajnim događajem na našoj likovnoj sceni. Prije svega, pokazuje nam kako vrlo zanimljiva likovnost postoji u našem najbližem okruženju, zaigrana i vesela, a istodobno vrlo ozbiljna i promišljena. Pokazuje nam i naglašenu potrebu za estetikom i estetskim promišljanjem stvarnosti u svakodnevnom životu te kako je likovnost sastavni njegov dio. Govori i o tome kako nepretenciozan stav, koji je jedno od glavnih obilježja čitave skupine i svakog od njezinih članova, može rezultirati izuzetno kvalitetnim likovnim ostvarenjima. Također, otkriva nam što znači djelovanje neke likovne skupine i što likovna skupina treba predstavljati.
Međutim, izložba otkriva i određene nedostatke. Postavljanje umjetničkih djela četvorice autora u jednom prostoru uvijek je stanoviti problem. Svakoga treba na jednak način, ravnopravno prezentirati. Takvom pristupu odgovaraju pravilni izložbeni prostori u kojima se jednake zidne plohe ili postamenti za izlaganje trodimenzionalnih objekata mogu podjednako rasporediti prema autorima. Izložbeni prostor Kluba Galerije Aluminij svojim karatkeristikama – neujednačenim zidnim platnima, velikim prozorskim otvorima, središnjom pregradom itd., predstavlja poprilično nezahvalan prostor za ovakve postavke i pred one koji izložbu postavljaju postavlja ne mala ograničenja. Zbog toga nije bilo moguće dati jednak prostor svakome od četvorice autora. Kako će izložbeni prostor biti raspodijeljen na njih četvoricu ovisilo je, vjerojatno, o opsegu i karakteru radova koji je svaki od njih planirao pokazati ovom izložbom. A, možda je i opseg izloženih radova nekog od autora ovisio upravo o prostoru koji mu je bio dodijeljen? Dario Pehar je izložio veći broj slika različitih formata koje su u relativnom diskontinuitetu, što, također, može sugerirati pogrešku kao lajtmotiv i temu ove izložbe, ali i nesigurnost u uspjelost realizacije ideje, odnosno, neprekidno “traženje” samoga sebe. Posve drugačiji opseg i način postavljanja imaju radovi Ilije Kegelja. Mnogo manji broj radova postavljen je na dvije zidne površine, od kojih je jedna zidna pregrada koja dijeli prostor galerije. Svi njegovi radovi, inače prikazani u katalogu, posve dosljedni i idejno i formalno ujednačeni, nisu prikazani na izložbi, jer su svojom težinom postavili nepremostive probleme koje muzeološka situacija ove galerije nije mogla riješiti. Ti slikoobjekti nisu se mogli okačiti na zid, a galerija ne posjeduje adekvatan alternativni način izlaganja takvih ostvarenja. Mali formati Željka Korena zahtijevali su trodimenzionalno izlaganje, što je omogućeno jednoj skupini,dok su drugi izloženi redanjem po vodoravnoj polici na pregradnoj stijenci. Dvodimenzionalni radovi Gorana Šimunovića, nastali raznolikim tehničko – tehnološkim postupcima, postavljeni su na jedinstveno zidno platno i u izložbenom smislu predstavljaju, unatoč svojoj raznolikosti i vrlo različitim formatima, dosta homogeni dio ove izložbe. Trodimenzionalni njegovi radovi izloženi su kao skulpture na postamentima.
Karakter galerijskog prostora, odnosno, nepostojanje četiri ujednačena zida, uz dosta raznolik materijal koji se izlaže realizaciju postavke ove izložbe učinilo je vrlo zahtjevnim zadatkom. Sami autori su radili postavku izložbe i, kao što je i normalno u situaciji kada se prezentira vlastito ostvarenje, nisu tom zadatku bili dorasli. Rezultat toga je neujednačenost prezentacije autora, izvjesna nečitljivost pojedinih opusa, te na koncu, nedovoljna čitljivost temeljne ideje i poveznice čitavog tog projekta.
Nedovoljna homogenost očituje se i u načinu na koji je zamišljen katalog ove izložbe u kojem postoje, dosta neuobičajeno, dva predgovora, koji dodatno nisu na jednak način prezentirani u katalogu. Predgovor povjesničara umjetnosti Beata Čolaka otisnut je zajedno s ilustracijama izloženih ostvarenja i osnovnim tehničkim podacima o djelima. Tekst Maria Šunjića, akademskog slikara, otisnut je na zasebnom listu i umetnut u katalog. Nejasno je zašto je to tako. Čemu dva teksta čija je koncepcija vrlo slična? Je li riječ o nadmetanju povjesničara umjetnosti i likovnih umjetnika u sagledavanju izložbe u likovnom i idejnom smislu vrlo zahtjevnih djela? Je li riječ o nekoj utemeljenoj ideji ili o nesigurnosti, nepostojanju jasne koncepcije, očitovane i u postavci? Ili je riječ ponovno o nekoj interpretaciji pojma “greške”? Bilo bi dobro da je o tome riječ, ali, čini se ipak, kako se radi o nedorečenosti i neizbrušenosti ideje vodilje.
Na kraju, mora se reći kako je, unatoč uočenim nedostacima, izložba Greška / Nema greške / Greška je lijepa, grupe Nismo se dogovorili oko imena veliko osvježenje u likovnom životu naše sredine i zasigurno predstavlja likovni događaj koji će ostati upamćen. Također, ova grupa likovnih umjetnika otkriva zanimljive, inovativne umjetničke koncepte koji će se, o čemu se možemo uvjeriti usporedimo li ovu izložbu s prethodnim njihovim predstavljanjem Biti dijete, i dalje razvijati, napredovati, a grupa će savladavati prepreke koje donosi zajednički rad i zajedničko izlaganje. Nadamo se kako će u tom napredovanju i rastu zadržati iskrenost, znatiželju i radost umjetničkog stvaranja koje su nam predstavili ovom izložbom, što bi mogao postati, uz duboku promišljenost i poznavanje svih segmenata likovnosti, njihov zaštitni znak i prepoznatljivost.”

Osim izložaba mladih autora koji na početku svojih obećavajućih umjetničkih karijera govore o budućnosti likovne umjetnosti na našim prostorima, izložbe grupe Nismo se dogovorili oko imena koja svjedoči o najboljim aktualnim likovnim posezanjima u našoj sredini, u lipnju smo mogli svjedočiti i jednoj retrospektivnoj izložbi. Povodom deset godina od smrti velikog hrvatskog umjetnika Miroslava Šuteja, jednog od prvih profesora na Akademiji likovnih umjetnosti na Širokom Briegu upriličena je retrospektivna izložba na kojoj su prikazani njegovi radovi iz fundusa Franjevačke galerije na Širokom Brijegu. Otvorenje te izložbe u Franjevačkoj galeriji na Širokom Brijegu bilo je 16. lipnja 2015. godine, a u njemu je prigodnim obraćanjem sudjelovala povjesničarka umjetnosti Dajana Šudić Karačić koja je i napisala predgovor u katalogu izložbe kojeg donosimo u cijelosti: “Ostavivši zauvijek u svojim djelima trag dječjega osmjeha i iskrenosti, Miroslav Šutej napustio je ovaj svijet 13. svibnja 2005. godine, u trenutku kada je dogovarao izložbu u gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
Povodom obilježavanja 10. godišnjice njegove smrti, Franjevačka galerija na Širokom Brijegu izlaže dvadeset i dva Šutejeva djela kako bi još jednom oživjela duh velikana hrvatske moderne umjetnosti. Stoga nije potrebno isticati važnost ovakvoga kulturnoga događaja za Hercegovinu, u kojoj je Miroslav Šutej – kao jedan od osnivača i profesora Akademije likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu – ostavio značajan biljeg svoga talenta te je sudjelovao i u osnivanju Franjevačke galerije kojoj je bio stručna i moralna potpora.
Kao svestrani umjetnik, grafičar, slikar, kipar i dizajner, Šutej je nepobitno imao važnu ulogu u hrvatskoj modernoj umjetnosti te je stvaranjem snažno utjecao na njezin razvoj i osvježavao je novim avangardnim idejama. Svojim djelima uvijek je stremio k nečemu novom, nije postavljao granice u svome radu, naprotiv, on ih je probijao, donoseći nova vizualna rješenja i teme kojima je često iznenađivao, spontano oduševljavao, začuđivao, ali prateći struje suvremenih tendencija. Neprestano je istraživao i eksperimentirao te je tako svoje teme, kojih se izbor proteže od znanstvene fantastike pa sve do folkloristike, oblikovao kako u klasičnim likovnim tehnologijama tako i u novim tehnikama i medijima.
Šutejev opus spada među najosebujnije umjetničke cjeline u suvremenoj hrvatskoj likovnosti.
Ova izložba obuhvaća tek mali dio Šutejeva stvaralaštva, ali i ovaj mali dio pruža uvid u raznolikost i bogatstvo njegova stvaralaštva, odnosno u njegov istraživački duh, prožet razigranošću i svestranošću. Od njegovoga crteža Marcel Proust, nastaloga 1957. godine, u Šutejevim studentskim danima, preko prvih serigrafija koje radi pod utjecajem zagrebačke škole serigrafije pa sve do mobilnih grafika, ova izložba prikazuje djela koja svjedoče o Šutejevoj stalnoj umjetničkoj preobrazbi, u kojoj glavnu ulogu igra njegova nezaustavljiva energija. Glavni izvor iz kojega Šutej crpi svoje ideje jest upravo on sam. Vedrini i nesputanosti svojega duha i uma Šutej je davao oblik u svojim djelima, koja – kako kritika ističe – nose njegov prepoznatljivi ludički karakter.
U stalnoj potrazi za novim oblicima preko kojih bi izrazio svoju maštovitost, Šutej neprestano unosi promjene u svoj rad te se 1963. godine pojavljuje i u Novim tendencijama, što mu omogućuje sudjelovanje na izložbi op-arta u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku 1965. godine. Izlaže Bombardiranje očnog živca, crtež iz 1963. godine koji je obilježio ranu fazu njegova stvaralaštva i koji se ubraja među najvažnija djela u hrvatskoj umjetnosti druge polovice 20. stoljeća. No, Šutej se ne zaustavlja na igri s optičkim iluzijama, ide korak dalje i ravnu plohu želi pretvoriti u objekt, stvoriti dojam taktilnosti i voluminoznosti, stvarajući tako u svojim djelima i privid treće dimenzije.
Prve serigrafije počinje raditi 1964. godine, kada nastaju Određena količina i Određena gustoća, radovi koje imamo priliku vidjeti i na ovoj izložbi. Na tim radovima kompoziciju gradi od malih jedinica različitih gustoća, stvarajući konveksne kapi koje kao da ulaze u naš prostor, dok bojom izaziva dodatne optičke efekte.
No, ono što je uistinu obilježilo Šutejevo stvaralaštvo i učinilo ga prepoznatljivim su mobilne serigrafije. Krajem šezdesetih godina Šutej u radovima počinje koristiti pomične zglobove koji su omogućavali pokretljivost i transformaciju djela, čime se promatraču otvara mogućnost snažnije komunikacije s tim ostvarenjima. Upravo ta interakcija zapravo je i bila Šutejev konačni cilj, što je jednom prilikom i istaknuo, rekavši kako je “cilj likovnog djela da djeluje na promatrača; da ga se dojmi, da mu bude izazov, poruka, da ga uvjeri i da ga potakne na razotkrivanje, domišljanje; ne da ga razumije, već da s njim komunicira…” Kako bi promatraču omogućio da postane sudionikom dovršavanja njegovih djela, Šutej radi novi iskorak u svome stvaralaštvu te izrađuje čitav niz čistih, svijetlih i raznobojnih objekata u kojima se zrcali njegova neiscrpna maštovitost i zaigranost, no mnoga od tih ostvarenja, nažalost, nećemo imati priliku vidjeti na ovoj izložbi, što nam onemogućava cjelovit uvid u Šutejev opus.
Prepoznatljivim ludičkim izrazom Šutej je svoju imaginaciju oblikovao u djela u koja je pohranio živost svojega nestašnoga duha, a jednom iskorištena misao za Šuteja je gubila svoje značenje i on bi brzo kretao u nova istraživanja šećući se bespućima vlastite mašte kojoj se svaki promatrač lako i u potpunosti prepušta. Tako prolazeći fantastičnim svijetom Šutejevih djela prolazimo kroz sve njegove transformacije, utvrđujući da je – kojega se god medija prihvatio i u njemu oblikovao svoje čudnovate motive – Šutej bio uporan u potrazi za novim izričajima, formama, novim materijalima, nastojeći tako izbjeći ponavljanje svojega umjetničkoga čina, a upravo je to bio jedan od glavnih poticaja ovom avangardnom umjetniku na njegovom putu kroz modernu umjetnost.”

Izložbe koje su se dogodile tijekom lipnja doista daju optimizma kad je riječ o likovnoj umjetnosti i likovnim zbivanjima u našoj sredini. Mladi, perspektivni autori, oni zreliji, u naponu svojih stvaralačkih potencijala, kao i retrospektive umjetnika evropskog ranga, potvrđuju Mostar kao sredinu koja ima mnogo potencijala za likovna zbivanja najviše razine. Mostar i Hercegovina su sredina koja zaslužuje unapređivanje svih segmenata likovnog života. Jedan od načina je prikazan i na prezentaciji izuzetno važnog projekta realiziranja stalnog postava umjetnina na kojem se već duže vrijeme radi u okviru programa Hrvatskog doma “Herceg Stjepan Kosača”. Taj projekt je prezentiran 11. lipnja u maloj dvorani Kosače, a prezentirali su ga direktor HD “Herceg Stjepan Kosača”, gosp. Danijel Vidović, voditeljica projekta, povjesničarka umjetnosti Danijela Ucović i Anđelko Zelenika, doajen mostarskog kulturnog života. U ovom Biltenu dajemo izvadak iz prezentacije projekta kojeg je sastavila Danijela Ucović:

Potrebnost projekta
Potreba za stalnim postavom u sklopu Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače, iskazuje se već dugi niz godina iz više razloga.
Likovna kultura ni u lokalnom ni u širem kontekstu nije osobito cijenjena, minorizirana je i potpuno se pogrešno percipira, što svakako proizlazi iz nedovoljnoga poznavanja same materije. Kako bi se bilo na tragu otklanjanja kulturološkoga kolapsa i srozavanja regionalne likovne scene te kako bi se cjelokupnoj javnosti prikazalo zapostavljeno, ali znamenito likovno nasljeđe, nužno je imati stalno i prostorno definirano uporište.
Osim široj javnosti, stalni postav koristio bi i užoj stručnoj zajednici. Studenti povijesti umjetnosti i srodnih disciplina, kao i učenici nižih uzrasta, imali bi priliku vidjeti djela slikara s kojima su se dosad, nažalost, susretali samo preko reprodukcija u znanstvenim knjigama i enciklopedijama. Usto, postojala bi mogućnost njihove stručne prakse u vidu galerijskoga rada i profesionalnoga istraživanja. Za najmlađi naraštaj organizirale bi se likovne radionice ili aktivnosti teatarskoga karaktera. Time bi se ovaj projekt utkao u životno i interesno tkivo grada i njegovih stanovnika, a ne bi ostao samotna oaza poklonika likovne umjetnosti.
Naime, nekoliko desetaka umjetničkih djela – koja su izbjegla stradanja i ostala u samoj zgradi Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače – bilo je pohranjeno u depou zgrade do danas. Uglavnom su stvarana tijekom XX. stoljeća od umjetnika iz Mostara i Bosne i Hercegovine, ali i šire regije. Da bi se postavio likovno relevantan prikaz umjetnina koje su dio mostarskoga kulturnoga nasljeđa, potrebno je napraviti selekciju i odabrati reprezentativne primjerke, dok bi se ostatak umjetnina iz fundusa javnosti otkrivao raznim tematskim i autorskim izložbama.

Cilj projekta
Napraviti stalni postav umjetnina Galerije i obogatiti njezin fundus ujedno je zadovoljstvo i odgovornost. Ovim postupkom želi se vjerodostojno povratiti ugled Mostara kao grada kulture koji prepoznaje i cijeni umjetnost. No, još važnije od toga je da će stalni postav umjetnina, dostupan svim građanima, gostima i turistima, pripovijedati ne samo o umjetničkim djelima i umjetnicima nego i o Mostaru i regiji. Postav će imati edukacijsko-komunikativni karakter te biti podsjetnik i čuvar vrjednota prema kojima je Mostar bio – i još uvijek jeste – prepoznatljiv.
Težilo bi se dobiti cjelovitu sliku, u prvom redu izbor umjetnika – slikara, kipara i grafičara – koji su svojim doprinosom oblikovali likovnu misao u različitim periodima, zatim izraditi kronološki i tematski pregled njihova stvaralaštva te na kraju objektivno vrjednovati zahvaćeni likovni materijal, što može biti korisna platforma za uspostavljanje vrijednosnih okvira likovnoga stvaralaštva u Mostaru i Bosni i Hercegovini, navlastito u drugoj polovici XX. stoljeća. No, budući da umjetnost ne proizlazi iz prostornoga i društvenoga vakuuma, nego iz života koji je inducira, da bi se razumjela sinusoida likovnih zbivanja i ovdje zahvaćene pojave, analiza bosanskohercegovačkoga – a nadasve mostarskoga – likovnoga života i stvaralaštva nužno će davati i osvrt na društvenu situaciju koja je uvjetovala sve kulturne oscilacije zabilježene u mostarskom prostoru od dvadesetih godina XX. st. do danas.
Kulturno stanje grada stanje je duše njegovih umjetnika, a time i njihove kreativnosti. Zato bi se u raščlambi mostarskih likovnih prilika pažnju, naravno, usmjerilo u prvom redu na život i djelo likovnih stvaratelja koji su živjeli i stvarali u Mostaru, ali radi dobivanja cjelovitije slike dodirnulo bi se i rad mostarskih umjetnika koji su svojom djelatnošću izvan Mostara ostavili tragove u drugim sredinama.
Rijetko koji grad ima tako veliki broj likovnih stvaratelja koji su mu ostali vjerni bez obzira na nedaće koje su ih u lokalnoj zajednici povremeno snalazile. Unatoč čestim gospodarskim turbulencijama koje su mu umanjivale značaj administrativnoga i kulturnoga središta, Mostar je ugodnim ambijentom grada na rijeci, bezbrojnim vrtovima okićenim trešnjinim i šipkovim cvijetom te čarobnom svjetlošću i mirisima podneblja uvijek iznova uspijevao iznjedriti nove naraštaje vrijednih likovnjaka koji su pridonijeli stvaranju i uobličenju mostarske likovne scene, koju sada valja ponovno oživjeti.

Prostor za stalni postav
Gornja galerija Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače u prostornom smislu optimalno je rješenje za stalni postav. Međutim, funkcionalnost prostora i njegovu upotrebljivost znatno umanjuju problemi materijalne prirode. Već dugi niz godina nije se iskazala mogućnost uređenja prostora, koji je pod zubom vremena oronuo.
Neuglednost prostora očituje se prvenstveno na zidovima, kojima je potrebno kvalitetno krečenje. Izvori svjetlosti, iako dobro raspoređeni i djelotvorni, trebaju se približiti propisanim standardima te bi bilo potrebno rabiti profesionalne žarulje za izložbene prostore, koje ne bi ugrožavale relativnu vlažnost i temperaturu zraka. Očigledno vlaženje zidova pokazuje probleme u unutarnjoj infrastrukturi koja mora biti renovirana.
Neophodno je spomenuti prostor, u kojem će biti izložena znamenita umjetnička djela, zaštititi od svake vrste oštećenja, bilo da je riječ o prirodnom, bilo o ljudskom čimbeniku. Uspostava alarmnoga sustava, video nadzora te promjena vanjskih vrata i prozora su imperativ. Podrazumijeva se postavljanje tri klupe na kojima bi posjetitelji mogli sjesti i prepustit se sagledavanju umjetnina te će stalnu postavku nadopuniti video projekcija kratkog filma o mostarskom likovnom krugu.
Galerijski prostor, koji ima idealne proporcije i predispozicije za izlaganje, u suštini bi tako trebao dobiti minornu, ali ipak nužnu, dizajnersku preinaku.

Depo/ Čuvaonica
Osposobljavanje i uređivanje depoa, odnosno čuvaonice fundusa Galerije, jedan je od najvažnijih vidova ovoga projekta. Proces restauracije i konzervacije slika te mijenjanja njihovih okvira potpuno je uzaludan posao ako se ne osigura adekvatan prostor u kojem će se čuvati umjetnička djela koja neće biti dio stalnoga postava.
U stalnom postavu neće biti izložene samo najvrjednije umjetnine jer bi to bilo suprotno karakteru postava koji treba dati sveobuhvatan presjek zbirke. Zbog toga, depo mora biti prilagođen i siguran prostor u kojem će se čuvati ostatak vrijednoga kulturnoga nasljeđa te podatci i ostala građa o njemu.
Prostorija u kojoj se nalazi depo Galerije hitno zahtijeva restauraciju i revitalizaciju. Problem relativne vlažnosti i temperature zraka višestruki je uzročnik gljivicama, plijesnima i drvnim crvotočinama koje su zarazile pojedine slike, a koje dalje prenose štetne mikroorganizme na druge slike.
Stoga, nakon rekonstrukcije i prilagodbe mikroklimatskih uvjeta propisanim standardima, očišćene umjetnine trebale bi biti prikladno skladištene. Postoji nekoliko konzervatorski prihvatljivih spremnika za pohranjivanje predmeta: mobilni paravani na izvlačenje, paravani, police ili ormar s razdjeljcima – koji je najprihvatljivija opcija – ili vodoravno čuvanje slika. Za depo se trebaju izraditi police koje će se označiti i s kojih će se jasno vidjeti gdje su pohranjena umjetnička djela, koja će se kategorizirati prema osjetljivosti na vlagu. U konačnici, sve to služi minimalizaciji mogućnosti oštećenja, gubljenja i nesnalaženja u zbirci.
Preporučuje se instalacija HVAC ventilacije, koja nije trajno rješenje, ali može biti zadovoljavajući regulator mikroklimatskih uvjeta u depou dok se ne steknu uvjeti za kupnju kvalitetnije opreme.
Kako depo čuva baštinu koja će biti nasljeđe budućim generacijama te kako se radi o umjetničkim djelima koja su dio širega kulturološkoga konteksta, tako je podjednako važno depo osigurati i izvana. Zbog toga i depo zahtijeva otporna vrata sa sigurnosnim bravama i napredan sigurnosni sustav.

Restauriranje, konzerviranje, okviri,
S obzirom na to da su umjetnička djela fundusa živi organizmi načinjeni uglavnom od prirodnih materijala te da su dugi niz godina stajala u neprilagođenoj prostoriji, došlo je do ozbiljnih oštećenja velikoga broja umjetnina, uglavnom slika. Zbog toga, nakon stručnoga dijagnosticiranja i analize problema, preko pedeset slika odneseno je u Dubrovnik u radionicu tvrtke K-R centar te je docent Denis Vokić izveo potrebne zahvate restauriranja i konzerviranja. Okviri su naknadno izmijenjeni.

Dokumentacija
Uređivanje zbirke nije samo trenutačna aktivnost, nego je i dugoročna odgovornost jer se svaka promjena na nekom predmetu u zbirci treba redovitom kontrolom dijagnosticirati, fotografirati i zapisati. Upravo je dokumentacija o kulturnoj baštini, koja postaje njezinim bitnim dijelom, medij koji valorizira i čuva podatke o zbirci za budućnost.
Potrebno je napraviti detaljnu dokumentaciju svake umjetnine u posebno kreiranim obrascima koji zadovoljavaju muzeološke standarde. Obrasci će sadržavati sljedeće podatke za svaku umjetninu: naziv djela, ime i prezime autora, godinu i tehniku izrade, konzervatorsko-restauratorske zahvate (ako ih je bilo na umjetnini), opis trenutačnoga stanja, opis načina na koji je postala dio fundusa (ako postoji taj podatak) te kratku likovnu valorizaciju umjetnine.
Dokumentaciju, koja će se za početak sastojati od primarne i sekundarne, izrađivat će tim povjesničara umjetnosti, članova Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine. Primarna i sekundarna dokumentacija čuvala bi se u sigurnosnim ladicama, otpornim na prirodne uzročnike oštećenja.

Publikacija
Osim standardne prakse izdavanja izložbenih kataloga ili promotivnih letaka te velike izložbe na kojoj će se javnosti prikazati stalni postav u renoviranom galerijskom ruhu, projekt se namjerava završiti iscrpnom publikacijom o čitavom projektu, odnosno formiranju i koncipiranju stalnoga postava. Prilikom izdavanja, težit će se visokim grafičkim standardima i kvaliteti tiskarskoga materijala. Uz kronološki proces projekta i formiranja stalnoga postava, prikazat će se dio dokumentacije te će se dati sveobuhvatni povijesni osvrt na zbirku Galerije kraljice Katarine Kosače, umjetničke predmete i njihov društveni kontekst, zbog kojega se ovaj fundus s pravom smatra značajnim kulturnim nasljeđem, kako grada Mostara, tako i čitave Bosne i Hercegovine.”

Ovaj Bilten zaključujemo bez Druženja s umjetnikom i najavljujemo ljetnu stanku, odnosno, dvomjesečni bilten za srpanj i kolovoz u kojem ćemo, nadamo se, biti u prilici prokomentirati jednako kvalitetna likovna zbivanja koja će se dogoditi tijekom ljeta, kao i ova koja su bila ostvarena u lipnju.

Napomena: Ovaj tekst, kao ni bilo koji njegov dio, ne smije se objaviti u  bilo kojem  obliku ili distribuirati na bilo koji način bez pismene dozvole DPUmH-a.
Oglasi