Ima li greške u izložbi “Greška / Nema greške / Greška je lijepa”?

Glazbenik izvodi neku kompoziciju i nastoji svaki ton odsvirati točno onako kako je kompozitor to napisao, onako kako je unaprijed zadano melodijom i ritmom, tempom, i dinamikom, ponekad čak i oznakama o tome kakvu emociju treba unijeti u interpretaciju. Tada, kada je ta skladba odsvirana savršeno, ona je ono što se očekivalo. Međutim, kada glazbenik svira i u jednom trenutku krivo odsvira jedan ton, događa se greška. Ta greška može doista to i biti – netočno izvođenje kompozicije, ali može biti i nešto drugo. Umjetnik, glazbenik, u trenutku odsvirana netočnog tona može ga odlučiti prihvatiti i krenuti u istraživanje onoga što taj novi ton može donijeti. Upušta se u improvizaciju za koju u trenutku kad je započinje i ne mora znati kako će završiti. Ishod ovisi samo o njegovoj maštovitosti i zaigranosti, ali i temeljitom poznavanju svoje umjetnosti.

Izložba grupe Ne možemo se dogovoriti oko imena upravo govori o tome. Naslovljena kao Greška / Nema greške / Greška je lijepa otvara pitanja o tome što bi bilo greška i postoji li ona uopće u vizualnosti svijeta koji nas okružuje, a osobito u umjetničkom stvaranju. Takvo se pitanje nameće u onim slučajevima kada se radi o umjetnosti apsolutno otvorenoj prema svim vidovima i načinima umjetničkog izražavanja koje je zasnovano u vrlo ozbiljnim istraživanjima svijeta oko sebe, sebe samoga, ali i samog procesa umjetničkog stvaranja na svim razinama na kojima se ona mogu promatrati.

Svaki od autora umjetničke skupine Ne možemo se dogovoriti oko imena: Ilija Kegelj, Željko Koren, Dario Pehar i Goran Šimunović odgovaraju na to pitanje na sličan, gotovo identičan način, ali različitim individualnim izričajima u kojima se otkrivaju njihove osobnosti ne samo likovne i umjetničke, nego i njihovi karakteri. Kegelj jako ozbiljno, studiozno, vrlo oprezno i pomalo kao s nekim strahom pristupa finaliziranju rezultata takvih istraživanja. Nikada nije posve zadovoljan i uvijek misli kako se još nešto ozbiljnije i trajnije, gotovo apsolutno, treba pokazati njegovim stvaranjem. Koren pokazuje neiscrpnu sofisticiranu, izrazito lirsku, skoro sentimentalnu fantaziju koju strpljivo i pedantno realizira zanimljivim, mogli bismo reći i dosta hrabrim postupcima otkrivajući ogroman dio svoje nutrine, svojih emocija i nedoumica. Njegovo je stvaranje obilježeno ogromnom znatiželjom s kojom se odnosi prema iskustvima nastalima uslijed promjena neizbježnih u svakom pojedinom životu, a istovremeno je obilježno nekom gotovo dječjom radošću sjećanja i izvjesne suzdržanosti, sjete prema prošlosti. Pehar, pak, vrlo jasno pokazuje visoki stupanj samokritike. “Greška” se najbolje može osjetiti upravo u njegovim radovima koji otvoreno prikazuju taj “krivo odsvirani ton” i ono što se poput neke glazbene improvizacije nakon toga događa. Pri tome on nikada ne zaboravlja vlastitu poetiku koja postavlja visoke estetske kriterije. Konačno, Šimunović je najslobodniji, najzaigraniji i najotvoreniji prema vrlo različitim putovima i načinima stvaranja. Svojim radovima, koji na ovoj izložbi idu od gotovo klasične slike sve do asamblaža ili neke vrste instalacije, otkriva svu širinu svojih likovnih interesa i izrazitu smjelost upuštanja u vrlo različita likovna istraživanja.

Iako različite osobnosti, ponekad čak nespremne na kompromise, o čemu nam govori i duhoviti naziv grupe Ne možemo se dogovoriti oko imena, Kegelj, Koren, Pehar i Šimunović doista sačinjavaju jednu skupinu u kojoj se individualnost u potpunosti uspijeva zadržati. Istodobno, oni dijele i stanoviti broj sličnih, zajedničkih ideja o umjetnosti i umjetničkom stvaranju. Prvenstveno dijele isti odnos prema potrebi likovnog istraživanja, visoki stupanj zainteresiranosti i radosti umjetničkog stvaranja, spremnost na ispitivanje stvarnosti, ali i samih sebe, kao i u određenoj mjeri i sličnu estetiku utemeljenu na pročišćenosti likovnog izričaja.

Izložba Greška / Nema greške / Greška je lijepa pokazuje nekoliko važnih stvari i doista se može smatrati značajnim događajem na našoj likovnoj sceni. Prije svega, pokazuje nam kako vrlo zanimljiva likovnost postoji u našem najbližem okruženju, zaigrana i vesela, a istodobno vrlo ozbiljna i promišljena. Pokazuje nam i naglašenu potrebu za estetikom i estetskim promišljanjem stvarnosti u svakodnevnom životu te kako je likovnost sastavni njegov dio. Govori i o tome kako nepretenciozan stav, koji je jedno od glavnih obilježja čitave skupine i svakog od njezinih članova, može rezultirati izuzetno kvalitetnim likovnim ostvarenjima. Također, otkriva nam što znači djelovanje neke likovne skupine i što likovna skupina treba predstavljati.

Međutim, izložba otkriva i određene nedostatke. Postavljanje umjetničkih djela četvorice autora u jednom prostoru uvijek je stanoviti problem. Svakoga treba na jednak način, ravnopravno prezentirati. Takvom pristupu odgovaraju pravilni izložbeni prostori u kojima se jednake zidne plohe ili postamenti za izlaganje trodimenzionalnih objekata mogu podjednako rasporediti prema autorima. Izložbeni prostor Kulba Galerije Aluminij svojim karatkeristikama – neujednačenim zidnim platnima, velikim prozorskim otvorima, središnjom pregradom itd., predstavlja poprilično nezahvalan prostor za ovakve postavke i pred one koji izložbu postavljaju postavlja ne mala ograničenja. Zbog toga nije bilo moguće dati jednak prostor svakome od četvorice autora. Kako će izložbeni prostor biti raspodijeljen na njih četvoricu ovisilo je, vjerojatno, o opsegu i karakteru radova koji je svaki od njih planirao pokazati ovom izložbom. A, možda je i opseg izloženih radova nekog od autora ovisio upravo o prostoru koji mu je bio dodijeljen? Dario Pehar je izložio veći broj slika različitih formata koje su u relativnom diskontinuitetu, što, također, može sugerirati pogrešku kao lajtmotiv i temu ove izložbe, ali i nesigurnost u uspjelost realizacije ideje, odnosno, neprekidno “traženje” samoga sebe. Posve drugačiji opseg i način postavljanja imaju radovi Ilije Kegelja. Mnogo manji broj radova postavljen je na dvije zidne površine, od kojih je jedna zidna pregrada koja dijeli prostor galerije. Svi njegovi radovi, inače prikazani u katalogu, posve dosljedni i idejno i formalno ujednačeni, nisu prikazani na izložbi, jer su svojom težinom postavili nepremostive probleme koje muzeološka situacija ove galerije nije mogla riješiti. Ti slikoobjekti nisu se mogli okačiti na zid, a galerija ne posjeduje adekvatan alternativni način izlaganja takvih ostvarenja. Mali formati Željka Korena zahtijevali su trodimenzionalno izlaganje, što je omogućeno jednoj skupini,dok su drugi izloženi redanjem po vodoravnoj polici na pregradnoj stijenci. Dvodimenzionalni radovi Gorana Šimunovića, nastali raznolikim tehničko – tehnološkim postupcima, postavljeni su na jedinstveno zidno platno i u izložbenom smislu predstavljaju, unatoč svojoj raznolikosti i vrlo različitim formatima, dosta homogeni dio ove izložbe. Trodimenzionalni njegovi radovi izloženi su kao skulpture na postamentima.

Karakter galerijskog prostora, odnosno, nepostojanje četiri ujednačena zida, uz dosta raznolik materijal koji se izlaže realizaciju postavke ove izložbe učinilo je vrlo zahtjevnim zadatkom. Sami autori su radili postavku izložbe i, kao što je i normalno u situaciji kada se prezentira vlastito ostvarenje, nisu tom zadatku bili dorasli. Rezultat toga je neujednačenost prezentacije autora, izvjesna nečitljivost pojedinih opusa, te na koncu, nedovoljna čitljivost temeljne ideje i poveznice čitavog tog projekta.

Nedovoljna homogenost očituje se i u načinu na koji je zamišljen katalog ove izložbe u kojem postoje, dosta neuobičajeno, dva predgovora, koji dodatno nisu na jednak način prezentirani u katalogu. Predgovor povjesničara umjetnosti Beata Čolaka otisnut je zajedno s ilustracijama izloženih ostvarenja i osnovnim tehničkim podacima o djelima. Tekst Maria Šunjića, akademskog slikara, otisnut je na zasebnom listu i umetnut u katalog. Nejasno je zašto je to tako. Čemu dva teksta čija je koncepcija vrlo slična? Je li riječ o nadmetanju povjesničara umjetnosti i likovnih umjetnika u sagledavanju izložbe u likovnom i idejnom smislu vrlo zahtjevnih djela? Je li riječ o nekoj utemeljenoj ideji ili o nesigurnosti, nepostojanju jasne koncepcije, očitovane i u postavci? Ili je riječ ponovno o nekoj interpretaciji pojma “greške”? Bilo bi dobro da je o tome riječ, ali, čini se ipak, kako se radi o nedorečenosti i neizbrušenosti ideje vodilje.

Na kraju, mora se reći kako je, unatoč uočenim nedostacima, izložba Greška / Nema greške / Greška je lijepa, grupe Nismo se dogovorili oko imena veliko osvježenje u likovnom životu naše sredine i zasigurno predstavlja likovni događaj koji će ostati upamćen. Također, ova grupa likovnih umjetnika otkriva zanimljive, inovativne umjetničke koncepte koji će se, o čemu se možemo uvjeriti usporedimo li ovu izložbu s prethodnim njihovim predstavljanjem Biti dijete, i dalje razvijati, napredovati, a grupa će savladavati prepreke koje donosi zajednički rad i zajedničko izlaganje. Nadamo se kako će u tom napredovanju i rastu zadržati iskrenost, znatiželju i radost umjetničkog stvaranja koje su nam predstavili ovom izložbom, što bi mogao postati, uz duboku promišljenost i poznavanje svih segmenata likovnosti, njihov zaštitni znak i prepoznatljivost.

Tatjana Mićević – Đurić

Oglasi