Prošlim biltenom smo najavili ljetnu stanku i objavljivanje kratkog pregleda najvažnijih događanja tijekom dva ljetna mjeseca. Stoga ovaj bilten ne predstavlja sveukupni pregled likovnih događanja na našim prostorima tijekom ljeta. Prikazujemo i komentiramo samo ono što smo uspjeli popratiti.
Prije svega, sovrnut ćemo se na trinaestu izložbu Privatno i javno: Krajem srpnja 2015. godine po trinaesti put je hercegovačka likovna publika bila počašćena izložbom Privatno i javno. Izložba je otvorena u vrtu obitelji Ante – Tonija Brekala na Širokom Brijegu. Na izložbi su predstavljeni radovi trideset i sedam umjetnika iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Njemačke i Belgije. Umjetnici su se predstavili slikama, grafikama, skulpturom, ali i suvremenijim vidovima likovnog izražavanja, kao što su video animacije. U konkurenciji za nagrade bilo je 25-oro umjetnika, a izvan konkurencije nastupilo je njih dvanaest. Radove je ocjenjivao peteročlani žiri u sastavu: Goranka Supin, profesorica likovnih umjetnosti – slikarica iz Rijeke, Ivana Udovičić, povjesničarka umjetnosti iz Sarajeva, Nikola Vučković, akademski kipar, Metković, Vice Tomasović, multimedijalni umjetnik, Omiš i Marko Šošić, akademski slikar, Vinkovci. Nagrade su dodijeljene akademskoj slikarici, docentici na ALU Široki Brijeg, Silvi Radić za rad naslovljen Priča iz života 1 i Dejanu Pranjkoviću, akademskom kiparu iz Travnika za rad Povuci – potegni.
U pravilu, nagrada Privatno i javno doista i pripadne najkvalitetnijim izloženim ostvarenjima. Tako je bilo i ovaj put. U tom smislu se već tradicionalni jednodnevni likovni događaj pod tim naslovom, iako izrazito kratkotrajan i tendenciozno organiziran u privatnim prostorima, nameće kao značajan na našoj likovnoj sceni, a dodijeljene nagrade nose pravu težinu i značenje kvalitetnog likovnog ostvarenja. Očito je da se pri dodjeli nagrada žiri vodi isključivo kvalitetama izloženih radova, što je jedini ispravan način i jedini relevantan kriterij. Najbolji se nagrađuju.
Ove godine najbolji su bili Silva Radić i Dejan Pranjković. 
Silva Radić se predstavila s dva rada u kombiniranoj tehnici – Priča iz života 1 i Priča iz života 2. Riječ je o djelima koja na osebujan način govore o igri i istraživanju pomoću igre, svjesnom ili nesvjesnom, namjernom ili nenamjernom, što svjedoči o čovjeku kao homo ludensu. Radovi Silve Radić su u formalnom i sadržajnom kontekstu slojeviti, u estetskom smislu na visokoj razini, a zrače pozitivnošću i optimizmom, posve prikladnima igri i pojmu homo ludensa o čemu, u biti i govore. Kroz sve to se istodobno dokazuje i pokazuje stalnost i neuništivost te strane ljudske prirode. Kiparska instalacija Dejana Pranjkovića, drugi nagrađeni rad, odašilje slične poruke. Već poznate Pranjkovićeve zdepaste, vesele i razigrane figurice od kaširanog papira, lako čitljive i likovno 
needuciranoj publici, zrače optimizmom i veseljem pričajući priču o radosti stvaranja jednog osobnog svijeta u kojem se u prvi plan stavljaju vrijednosti bitno drugačije od onih kojima smo svakodnevno okruženi. Ljudske figure, individualizirane, ali istodobno i šablonizirane, konkretizirane ali i svedene, uživaju u zabavi, što na izvjestan način svjedoči i o prepuštanju umjetnika uživanju njihova stvaranja.
Razmišljajući o nagrađenim radovima na ovogodišnjoj izložbi Privatno i javno, zaključujemo kako su nagrade dobili autori i radovi obilježeni jednim pozitivnim odnosom i optimisitčkim stavom. Pozitivno je to u kontekstu početnih razloga pokretanja ove već tradicionalne manifestacije, kada su prof. Nikola Vučković i Dragana Nuić – Vučković radi diplomiranih akademskih likovnih umjetnika, bivših studenata širokobriješke Akademije smislili takav način izlaganja radova mladim, neafirmiranim umjetnicima, kako bi i nakon povratka u svoje sredine mogli nastaviti sa susretima, razmjenom ideja i iskustava i “odmjeravanjem snaga”. Zbog pretežno mlađe dobi sudionika, optimizam nagrađenih radova doista veseli.
Sličan optimistički, zaigrani ton može se opaziti i kod nekih drugih autora (M. Boras, A. Braovac, M. Brkić – Ivanović, K. Ćavar, D. Dikonić, M. Jelača, A. Korać, A. Mlinarević – Cvetković, M. Rubinić). Kod drugih se uočava izrazito nastojanje na ostvarivanju visokih estetskih vrijednosti (I. Ćavar, M. Drežnjak – Naletilić, D. Dugandžić, T. Zovko, I. Vučić,V. Vuga – Sušac). Ali, nije nam namjera, niti bi se moglo u ovom kratkom formatu, valjano analizirati sve prikazane radove, artikulirati njihov izričaj, ocijeniti kvalitetu, te komparirati ih međusobno ili u okviru idividualnih opusa njihovih autora. Generalno govoreći, prikazana ostvarenja na ovogodišnjoj izložbi Privatno i javno vrlo su raznolika, kako po svojem izričaju, tako i po kvaliteti. Međutim, izložba kao događaj ostavlja izrazito pozitivan dojam. Prije svega, smjelo je pokušati ostvariti skupnu izložbu na kojoj sudjeluje 37 autora s različitim radovima, od slika, grafika, crteža i klasične skulpture, preko instalacija, do video animacija u ambijentu koji nije galerijski, nego je privatni vrt bez ikakve galerijske infrastrukture. Zbog toga je još veći uspjeh kvalitetna realizacija takvog projekta.
Istina, uočavaju se određene slabosti. One su manje važne u kontekstu same postavke, koja je zbog svoje složenosti i mnogobrojnih zahtjeva unaprijed osuđena na potencijalne manjkavosti. Neki su radovi manje vidljivi, neki istaknuti, ali, čini se, kako je ono najbolje ipak nemoguće zaobići i previdjeti. Time se na izvjestan način i vodi posjetitelj kojemu se postavkom ističe ono što se obavezno mora vidjeti, a na izvjestan način, postavljanjem pojedinih radova “u drugi plan”, ukazuje se i na njihovu kvalitetu i važnost. Međutim, pojedini sitniji nedostaci, kao što su nepotpune legende uz djela, ili, što je važnije, nepotpune legende uz ilustracije djela u katalogu, kao i nepostojanje osvrta na izložbu u katalogu koji je realiziran, doista predstavljaju ozbiljan nedostatak. Tim bi se tekstom pojasnilo postojanje ili nepostojanje selekcije, razlozi stavljanja izvjesnih ostvarenja u konkurenciju, a drugih izvan nje, kao i sveukupni osvrt na kontekst i značenje manifestacije Privatno i javno, čime bi taj doista važni likovni događaj u našoj sredini još više dobio na kvaliteti.
Na kraju, iskreno se nadamo kako će se te manjkavosti ispraviti, kvantitativno smanjiti, a kvalitativno povećati broj radova i sudionika, te s radošću ovogodišnjih laureata iščekujemo narednu, 14. po redu izložbu Privatno i javno u vrtu nekoga od djelatnih likovnih stvaratelja ili angažiranih pratitelja likovnog života.
Potaknuti ovom izložbom, odlučili smo se da u našem ciklusu Druženje s umjetnikom razgovoramo s Draganom Nuić – Vučković:
DPUmH: Budući da je ovaj intervju potaknut izložbom Privatno i javno koja se ove godine održala na Širokom Brijegu u vrtu obitelji Brekalo, molim Vas da nam općenito nešto kažete o tom projektu, kao i konkretno o rezultatima ovogodišnje izložbe.
D.N.V. : Projekt Privatno i javno nastao je spontano u ljeto 2003. godine u vrtu naše obiteljske kuće u Širokom Brijegu. Pozvali smo neke prijatelje umjetnike i većinu mladih diplomiranih umjetnika sa širokobriješke akademije koji su bili voljni jednu večer izložiti radove. I bilo ih je mnogo, i bilo je tu svega, bez prethodne najave izložbe, bez selekcije, sa puno dobrih vibracija i jednim malim flajerom umjesto kataloga. Iz jedne takve spontane situacije nastao je i En Face na inicijativu moga muža Nikole. Bio je to u početku masovan pokret s puno entuzijazma, našeg i entuzijazma mladih, te smo ostvarili nekoliko većih izložbi u raznim netipičnim izložbenim prostorima u Mostaru, Čitluku, Livnu, potom u Gradskoj galeriji u Metkoviću i u Tinovoj kuli u Vrgorcu. Sami smo sve organizirali, nas dvoje, uz pomoć prijatelja entuzijasta i simbolične donacije izlagača. Eto, radili smo nešto poput neke nadležne institucije za kulturu. Željeli smo pokrenuti mlade, osobito one koji su se nakon studijavraćali u svoje male sredine i ostajali bez komunikacije s kolegama, profesorima, bez mogućnosti za aktivnim skupnim djelovanjem. Nikola često kaže kako ih je nastojao pokrenuti kako i oni nakon toga sami preuzeli inicijativu za djelovanjem i organiziranjem izložbi, udruga, skupina… Privatno i javno se nastavilo događati svakoga ljeta u našem vrtu 9 godina. Većini je to bila omiljena likovna manifestacija koja se rado iščekivala. Naš je vrt ljeti mužev kiparski atelje na otvorenom, pa se izložba zadnje 4 godine organizira u vrtovima prijatelja.
Nemam posebno što za reći o ovogodišnjoj izložbi, o nekim rezultatima.
DPUmH: Kako ste uspjeli u ovim nepovoljnim uvjetima za kulturu i umjetnost u našoj sredini takav ozbiljan pothvat realizirati već trinaest puta?
D. N. V.: Uspijevamo jer radimo ono što volimo, koliko i kako možemo. Ako nešto želite raditi, ne treba čekati nekoga da vas pokrene, posebno ne neku lokalnu nadležnu instituciju, koja bi , bar sam ranije mislila, trebala imati sluha za ovakve i slične kulturne događaje, pružiti minimalnu financijsku podršku. Puno smo energije i truda uložili u Privatno i javno da bi nas te stvari spriječile u organiziranju izložbe. Najčešće pitanje poznanika je „Koliko ti zaradiš od te izložbe?“. Podrazumijeva se da nitko ne radi ništa bez finacijskog dobitka, a tek da radi na svoj trošak, to već nikako nije normalno. Eto vidite, to mene pokreće.
DPUmH: Kakav je odnos struke, a kakav publike prema tom projektu?
D. N. V.: Odnos struke je dobar, osobito struke izvan ove naše sredine. Na II. izložbi pozvali smo neke poznanike, umjetnike starijih generacija koji su se rado odazvali, te su time i davali podršku mlađima i cijelom projektu. Izlagali su svoje radove renomirani bosanskohercegovački umjetnici poput Boška Kućanskog, Florijana Mićkovića, Dževada Hoze, Mustafe Skopljaka, Seida Hasanefendića, Halila Tikveše, Amele Hadžimejlić… Izlagali su npr. umjetnici iz Hrvatske poput Vatroslava Kuliša, Zlatana Vrkljana i Matka Vekića, koji je jedne godine bio u žiriju za nagrade i otvarao je izložbu. Prošlogodišnju je izložbu ugostila u svom vrtu Inga Dragoje Mikulić, jer je, kako je kazala, imala potrebu doprinijeti bar na taj način našoj manifestaciji. Publika na izložbi je mlađe generacije, mlađi umjetnici i njihovi prijatelji, studenti, pokoji znatiželjnik. Ranijih su godina dolazili prijatelji i umjetnici iz Splita, a posebno iz Sarajeva. O njihovom trošku, naravno.
DPUmH: Uočili smo neke manjkavosti na ovogodišnjoj izložbi. Ona najveća je zasigurno vrlo velika neujednačenost kvalitete prikazanih radova. S obzirom na to da se u katalogu (ne na samoj izložbi, što je također propust) može vidjeti kako neki radovi jesu u konkurenciji, a neki nisu, možete li nam pojasniti tu situaciju. Postoji li i kakva selekcija radova dospjelih na zložbu Privatno i javno? Tko ima pravo izlagati na toj izložbi? Sudjeluje li se po pozivu ili …?
D. N. V.: Svaka je izložba imala manjkavosti pa i ova. Nije selektivnog karaktera. Tako je zamišljena od svog početka. Ona je poput revijalne izložbe s pozivom. Svatko zna da bi se trebao predstaviti boljim radom, svi su izlagači akademski obrazovani, (mlađi većinom diplomirali izvrsnim uspjehom). Pozivate autore, neke jednom, neke više puta, a neke nijednom. Izložba ne pruža uvid u suvremenu likovnu scenu jedne sredine. Oni dobri se istaknu, nekima je izložba poticaj za rad, vidi se među mlađima tko kontinuirano radi, tko stagnira…
DPUmH: Rekli ste da je Privatno i javno najsličnija revijalnoj izložbi s pozivom. Tko poziva i po kojim kriterijima? Poziva Ulu En Face: Dogovaramo se ranije o izlagačima za svaku novu izložbu. Svatko od članova može predlagati nove autore, a neki koji su ranije izlagali predlažu svoje poznanike i sl. Zanimljive autore pronalazimo i na internetu. Tako je lani bilo s jednom mladom slikaricom iz Srbije i dobila je nagradu.
DPUmH: Jeste li Vi preuzeli i ostatak posla oko organiziranja izolžbe?
D. N. V.: Moram reći da najviše radim sama, upućujem pozive, organiziram transport radova, primanje radova u kući, danima, bez obzira što se odrede termini dostave. Pomognu prijateljice iz Mostara, one primaju radove autora koji su im bliže. I sada se događa da moram staviti kvačicu na nečiju sliku, napominjati da se rad potpiše, navede tehnika i sl. O mlađima govorim, radi njih je sve i počelo.
DPUmH: Organizirali ste i žiriranje i dodjelu nagrada?
D. N. V. Nagrada Privatno i javno utemeljena je 2005. godine. To je metalna skulptura koju je dizajnirao Nikola. Original je od starih metalnih čavala s krova jedne kuće iz Blidinja. Čavli su oblikom slični glagoljičnim slovima P i J. Svake ih godine kujemo kod jednog lokalnog majstora. Dodjeljuju se mlađim autorima, pa u katalogu zvjezdica uz ime znači da je autor izvan konkurencije (zbog godina ili zbog nepravovremenog slanja fotografije rada ili dostave rada za žiriranje). Ma, imate tu svakakvih situacija. Jednom je prilikom pozvani mladi autor shvatio žiriranje za nagradu kao žiriranje rada za izložbu i nije htio sudjelovati. Nismo ga više pozivali. Kao ni one koji stalno traže produljenje roka za dostavu rada, traže mane svemu, a ne bi se aktivirali.
DPUmH: Unatoč uočenim manjkavostima i nejasnoćama, nagrada je i ove godine otišla u prave ruke – dodijeljena je i prema našem mišljenju najboljim ostvarenjima. Poznato je da sastav ocjenjivačkog suda nije stalan, pa nas zanima koji su kriteriji pri sastavljanju žirija. Sudjeluje li žiri u prihvaćanju/neprihvaćanju radova na izložbu (ako ima odbijanja), u određivanju ostvarenja koja ulaze u konkurenciju, a koja ne, ili samo odlučuje o dodjeli nagrade.
D. N. V.: U pravu ste, nagrade su dobro dodijeljene. Dvije jednakovrijedne za radove akad. slikarice Silve Radić iz Makarske i akad. kipara Dejana Pranjkovića iz Viteza. Ocjenjivački sud se poziva svake godine, nastojimo da je uvijek netko „sa strane“, ne plaćamo njihove usluge, rado se odazovu. Kako rekoh, nema selekcije radova, žiri dobije sve što bi ulazilo u selekciju za nagrade, a upoznati su s konceptom izložbe. Pravi se prvi, potom drugi izbor. Članovi žirija prave izbor od tri rada, te se se izbor sužava na dva koja imaju najviše glasova. Nekada su dodjeljivane i tri nagrade. Moguća je i jedna, ovisno o kvaliteti pristiglih radova. Svi članovi imaju podatke o radovima, tehnici, naziv i dimenzije, te objašnjenje rada ako je potrebno, kao što je bilo za kolegicu Radić.
DPUmH: Možete li nam detaljnije predstaviti članove ovogodišnjeg žirija?
D. N. V.: Članovi ovogodišnjeg žirija bili su profesorica likovnih umjetnosti i slikarica Goranka Supin iz Rijeke, koja je izlagala na izložbi, povjesničarka umjetnosti Ivana Udovičić iz Sarajeva, muzejska savjetnica Umjetničke galerije BiH, akad. kipar, prof. Nikola Vučković, pokretač projekta Privatno i javno, multimedijalni umjetnik Vice Tomasović, novi mladi predsjednik HULU-a Split, i naš bivši student, akademski slikar i doktor umjetnosti Marko Šošić iz Vinkovaca.
DPUmH: Jeste li zadovoljni rezultatima dosadašnjih izložbi Privatno i javno? Jesu li uspjele ostvariti one ciljeve zbog kojih su i pokrenute?
D. N. V.: Svaka dosadašnja izložba bila je zanimljiv događaj. Uz poznata lokalna imena i recentne radove (po preporuci), tu su uvijek novi autori, ranije ih je bilo više, ili neki zanimljivi stranci, prijatelji s Facebooka… Zanimljivi su novi vrtovi naših domaćina, svaki vrt zahtjeva drukčiji pristup postavci radova, dodjele nagrada, ugodna opuštena atmosfera, prilika mladima za prvo predstavljanje. Ne mogu reći da nisu ostvarile svoj prvotni cilj, i premašile ga. Moj je muž puno kritičniji, on bi bio radikalniji, radio selektivne tematske izložbe, upriličio umjetničke debate tijekom izložbe, izlaganje nagrađenih o svojim radovima i sl. Nisam sigurna kakav bi bio odaziv.
DPUmH: Kakvi su daljnji planovi s tim projektom?
D. N. V.: Vjerujem da ćemo nastaviti kao i do sada. Dobro bi bilo uvesti neke promjene, napr. selektirati radove, objaviti natječaj za izložbu, a pozivati umjetnike iz inozemstva. Ja jesam intrinzično motivirana u svemu, ali puno je tu teško rješivih problema za jednu malu udrugu građana, koji eto jedino još imaju svoju osobnu slobodu i rade nešto iz čistog zadovoljstva i ne duguju nikome ništa. Znate kako se kaže: “U svojoj kući radim što hoću i surađujem s kim hoću.” Voljela bih vratiti izložbu u naš vrt.
DPUmH: Kako općenito ocjenjujete likovnu scenu na našim prostorima? Postoje li neki autori koje biste izdvojili?
D. N. V.: Ne znam kako bih definirala naš prostor? Ne mogu govoriti o suvremenoj likovnoj sceni u zapadnoj Hercegovini. Suvremena likovna scena je daleko od nas. Žao mi je što se mladi ne uključuju više u ULUBIH Nije ni tamo sve bez manjkavosti, to znam dobro, ali je veća konkurencija. Nije dobro uljuljkati se u lokalnu „scenu“, natjecati se jedni s drugima između Mostara i Širokog, kritizirati bez argumenata, biti pametan bez puno pameti…… Teško mi je izdvojiti nekog autora, baš i nisam prisutna često na lokalnim izložbama u zadnje vrijeme. Ali napr. Maja Rubinić, Zoran Zelenika… To su bili izvrsni studenti širokobriješke akademije, inteligenti, britkoga uma, nenametljivi, uvijek sposbni ugodno iznenaditi bez prenemaganja. Andrijana Mlinarević- Cvetković zadnjih je godina svojim žičanim konstrukcijama i prostornim crtežima osvježila likovnu bosanskohercegovačku scenu i imala uspjehe izvan zemlje. Ima jednu neobičnu lakoću stvaranja, spontanost i dječju zaigranost. Samo stvaranje, ako nije iskreno, ako nema etičku podlogu, ono je isprazno.
DPUmH: Kako u tom kontekstu ocjenjujete ulogu ALU Široki Brijeg? Koliko je ona pridonijela jačanju svijesti o suvremenoj likovnosti u našoj sredini?
D. N. V.: Pitanje je vrlo diskutabilno. Ja mislim da ne može samo jedna institucija poput ALU pridonijeti jačanju svijesti o likovnosti, kamoli suvremenoj u našoj sredini. Ima tu još vrlo važnih faktora poput lošeg obrazovnog sustava općenito, relativizacije svih vrijednosti, sveopće netolerancije, zatvorenosti, konzervativizma, nepotizma, i raznih drugih loših izama. Evo napr. svojim učenicima u gimnaziji mogu dati opće znanje iz povijesti umjetnosti, dati dobro predznanje onima koji će nastaviti studirati umjetnost, većinu njih mogu obrazovati iz tog područja, ali ih ne mogu preodgajati i spriječiti ih da na zidu drže uokvirenu „bombonijeru“. Za većinu njihovih roditelja i profesora likovni je „glup predmet“. Govorim ono što slušam stalno. Omladina nema poticajnu i sadržajnu sredinu, umjetnost se prostituira, likovna posebno, svi se „bave“ slikanjem, najtraženija tehnika ulje na platnu, sveopća pošast nekreativnih tečajeva, a i ne čudi takva pojava, ljudima je potrebna kolektivna art terapija u ovom sveopćem ludilu oko nas.
DPUmH: Ipak, širokobriješka akademija, kao i Franjevačka galerija na Širokom Brijegu, nesumnjivo su zadnjih par desetljeća pridonijele likovnom životu Hercegovine. Ne mislite li tako i pored svih nesavršenosti koje te institucije pokazuju?
D. N. V. Slažem se, naravno. Dobro bi bilo da imamo i jednu gradsku galeriju za manje izložbe mlađih autora, napr. kakva je bila Galerija Virus u Mostaru. Na akademiji imamo galeriju i to je dobro.
DPUmH: Kako ocjenjujete mjesto Dragane Nuić – Vučković kao likovne stvarateljice u toj sredini?
D. N. V.: Moje mjesto u ovoj sredini i nije neko bog zna kakvo mjesto, “po meni se ništa neće zvati”, kako kaže jedna pjesma. Volim svoj posao pedagoga, radim u svome malom ateljeu, velika mi je produkcija, kreativna nam je atmosfera doma i beskrajni su svjetovi svjetova u koje me vodi moje stvaralaštvo, daleko izvan ove ograničavajuće sredine. Moje dvije slike bit će na jesen na velikoj izložbi sarajevske ALU u Istanbulu, u Pera muzeju, na poziv prof. Aide Abadžić-Hodžić. Čast mi je sudjelovati. Mjesto određuju drugi, kompetentni i nepristrani.
DPUmH: Koliko je teško iz ove naše, kako kažete, male sredine uspjeti doći do nekih međunarodnih izložbi? Je li to moguće samo preko nekih privatnih relacija i poznanstava? Naravno da nije. Treba pratiti natječaje, javljati se na njih. Ako kontinuirano radite, aktivno izlažete i imate uspjehe, pozivi dolaze i na taj način.
DPUmH: Oni koji prate likovni život poznaju Vaš opus kojeg karakterizira izvjesno nastojanje na infantilnosti izraza i snažnoj ekspresiji. Odakle interes za takav način izražavanja? Što je to što Vas vodi pri Vašem stvaranju? Što publici želite poručiti s tim slikama? Koliko je osobnoga u takvom načinu izražavanja? Koliko se objektivna stvarnost, a koliko nutrina umjetnika zrcali u Vašim ostvarenjima?
D. N. V.: Pa da, moje je stvaralaštvo prepoznatljivo po tome, to je nešto kao rukopis, osoban izraz, odraz temperamenta. Razvijao se postupno, radom, a uobličavao osluškivanjem unutarnjih impulsa. Imala sam profesore na akademiji koji su nam bili posvećeni i rušili zastarjele i krute akademske metode poput Eugena Kokota i Zlatka Kesera. Ja sam davno odbacila ulje i platno, radim slikocrteže raznih formata na raznim podlogama i kombiniranom tehnikom, jer mi to zadovoljava osobni stvaralački nemir. Radim spontano bez puno promišljanja što će u konačnici biti. Prepuštam se svom stvaralačkom impulsu i slobodnoj igri, zakonu slučajnosti, naravno uz racionalnu kontrolu. Moj je izričaj vezan uz predmetni svijet i u njemu je uvijek čovjek kao glavna preokupacija. Sadržaji su slojeviti, proizlaze iz doživljenog i proživljenog, ali i izmašatnog osobnog svemira. Oblici su infantilno transformirani kao i figurice koje nastanjuju moje slikocrteže u kaotičnim sklopovima obično tjeskobnih atmosfera. Takve se slike ne iščitavaju na prvi pogled, enigmatične su, provociraju na pokušaj iščitavanja, na zadiranje ispod zaigrane površine koja počiva na egzistencijalističkoj osnovi i nerijetko subverzivnim sadržajima. Moja regresija u infantilno nije prepisivačka, ne kopiram dječje radove, ona nije ni bajkovita oda djetinjstvu. Infantilna poetika samo ublažava ruglo objektivne stvarnosti. Ona je sredstvo nekonformističkog duha za očuvanjem osobne slobode koja je zaista velika privilegija u neuralgičnom i deformiranom svijetu.
DPUmH: Također, poznavateljima likovnog stvaralaštva na našim prostorima, poznato je kako postoji izvjestan broj mlađih autora/ica koje imaju sličan likovni izričaj. Tako bi se na tragu Vašeg stvaranja mogla uobličiti gotovo jedna čitava skupina. Jeste li svjesni svoga utjecaja na mlađe kolege, uglavnom kolegice? Kakav je Vaš stav o tome?
D. N. V.: Ima zaista, većinom autorica. Često čujem da mi za nekoga kažu „I ona slika dječje, tebe kopira“. Regresija u infantilno je raznolika, slojevita, sadržajno raznolika. Uzmimo napr. Ivana Lovrenčića , Slavka Kopača, Svjetlana Junakovića. Ne mislim da me mlađe kolegice kopiraju, ali ako sam im uzor, to mi je drago.
DPUmH: Budući da ste vrlo angažirani u djelovanju umjetničke skupine En Face, možete li nam ju predstaviti? Tko su članovi? Koliko ih ima? Koje su ideje? Kakav je način zajedničkog djelovanja članova En Facea?
D. N. V.: U početku našeg razgovora rekla sam kako je nastao En Face. Registrirani smo kao udruga građana 2006. najviše radi transkacijskog računa. Bilo nas je petnaestak aktivnih, imali smo nekoliko dobrih velikih izložbi, napr. u galeriji Zvonimir u Zagrebu, Gradskoj galeriji u Bihaću, u Imotskom , Sarajevu, Tuzli… Mi nemamo natječaj za prijem članova u En face, nismo neka profesionalna udruga umjetnika sa zaposlenjima i plaćama tajnika i koordinatora izložbi. Sve počiva na prijateljskim osnovama, zajedno izlažemo jer nam je tako lakše i čini nam zadovoljstvo, nema nas puno, neki i nisu baš aktivni, izlažu povremeno. To je sada više jedna ženska likovna skupina, među njima su i neke kolegice infantilnog likovnog izričaja koje su se posvetile majčinstvu, moje drage prijateljice koje kažu da ih jedino naša skupina još drži uz likovno stvaralaštvo. Imamo mi planova, maštamo, novaca nemamo, ideja imamo, dobro je… Najvažnije su nam međusobne pozitivne vibracije.
DPUmH: Na kraju, na temelju projekata o kojima smo govorili jasno je koliko energije i truda ulažete u jačanje likovnog života u sredini u kojoj djelujete. Tome se može dodati i Vaš pedagoški rad kojem je cilj stvaranje senzibilizirane likovne publike. Što je za Vas likovnost? Umjetnost, općenito.
D. N. V.: Pa sve ovo o čemu smo razgovarale, bilo je u svojoj osnovi zamišljeno radi senzibiliziranja publike, podizanja svijesti o likovnoj umjetnosti i pružanja mogućnosti mlađima da ostanu aktivni nakon studija u likovnom stvaralaštvu. Mislim da smo od početka takvog djelovanja 2003. godine uradili puno toga pozitivnog, bar smo iskreno to radili. Ja imam puno godina, vremena se mijenjaju, na žalost ne na bolje, općenito mislim. U današnjem egzistencijalistički nesigurnom vremenu, rijetki se mogu potpuno posvetiti umjetnosti, osobito žene. A, a ima ih talentiranih. To traži velika odricanja i jednostavno predstavlja i mora biti načinom življenja.
Nedostatak vizualne kulture vidimo na našim ulicama u kaotičnoj urbanizaciji, lošim javnim spomenicima. Rijetko viđam likovnost, izvornu, spontanu likovnost u nastavi likovne kulture, na žalost.
Umjetnost je za mene poput religije, postavlja ista pitanja, nudi beskrajno mnogo odgovora, samo na jedan drugi način, meni prihvatljiviji, neograničavajući, ljudskiji.
DPUmH: Koliko se pomoću umjetnosti svijet može učiniti boljim i ljepšim?
D. N. V.: Učiniti svijet boljim bojim se da ne može, ali kakav bi svijet bio bez umjetnosti, bez stvaralačkog čina kao čina prkosa?. Diviti se još neki možemo jutarnjem suncu, pjevu ptica, mirisu trave poslije kiše, ispijati šalicu domaćeg mlijeka bez aditiva i praviti se da nema masovnih zbjegova ljudi u susjedstvu iz ratovima razorenih zemalja. Umjetnost je tu svoju ulogu izgubila objavom rata SAD-a Iraku i pokrivanjem Guernice u kabinetu Nacionalne sigurnosti UN-a. (Razgovor vodila Tatjana Mićević – Đurić)
Na kraju ovog BIltena donosimo tekst pisma koje koje DPUmH uputio UNESCO-ovu uredu u Sarajevu, naslovljen SMISAO POSTOJANJA UNESCO UREDA U BIH?: Osnovni razlog osnivanja i pokretanja rada Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine, a svakako bi se to moglo odnositi i na mnogo šire prostore, bilo je nepostojanje svijesti o postojanju struke povijesti umjetnosti, potrebi njezina postojanja, oblastima njezina djelovanja i onome čemu ta humanistička disciplina može i treba pridonijeti u svakoj sredini. Koliko je to potrebno, ali i koliko će dugo trebati da se pojave prvi rezultati postojanja našeg Društva, govori i frapantna činjenica kako na konferenciju Historic Urban Landscapes održanu 3. srpnja 2015. godine u Gradskoj vijećnici Grada Mostara, dijelu programa obilježavanja desete obljetnice od upisa Starog mosta i stare jezgre Mostara na UNESCO Listu svjetske baštine nije bio pozvan niti jedan povjesničar umjetnosti iz Mostara, pa čak ni doajen konzervatorske struke u Mostaru mr. Anđelko Zelenika.
Iz medija smo saznali kako se radni dio konferencije sastojao od tri dijela. U prvom dijelu se govorilo o očuvanju urbane baštine. Prvo je bilo izlaganje Roberta Zancana sa Sveučilišta iz Venecije, naslovljeno Sadašnji trendovi u globalnom kontekstu, razvoj koncepata i prakse prema definiciji nove urbane AGENDE u kontekstu post-2015., Preporuka o povijesnom urbanim pejzažima i UNESCO-vo Izvješće o ulozi kulture i povijesne baštine u održivom urbanom razvoju. Slijedila su izlaganja Očuvanje urbane baštine upisane na Listu svjetske baštine profesora Danielea Pinija, Primjeri primjene HUL-a – slučajevi Ferrara (Italija) i Kairo (Egipat), ponovno prof. Pini i Izazovi očuvanja urbane baštine – slučajevi u Hrvatskoj, dr. Joška Belamarića sa Instituta za povijest umjetnosti Cvito Fisković iz Splita. Drugi dio konferencije bio je naslovljen Izazovi post-konfliktne rekonstrukcije, a o temi Svjetska baština, Grad Mostar : Područje Starog grada Mostara: Konzervacija / Master plan / uloga Agencije Stari Grad govorio je dr. Amir Pašić. Treći dio se bavio temom Povijest utvrđenih naselja / gradova u Bosni i Hercegovini o kojoj je govorio dipl. ing. arh. Ferhad Mulabegović.
Dakako da bi ta izlaganja i diskusije koje su trebale uslijediti nakon njih (ne znamo je li ih bilo i jesu li bile plodonosne) bile jako zanimljive svim konzervatorskim strukama, pa tako i povjesničarima umjetnosti. Vjerojatno bi njihovim sudjelovanjem u tim diskusijama rezultati konferencije bili bolji. Zbog toga smo odlučili reagirati i zapitati se kako je moguće da se dogodio takav propust, osobito s obzirom na činjenicu kako je šefica Odjela za kulturu u Gradskoj upravi Mostara, naša kolegica, povjesničarka umjetnosti, Inga Dragoje Mikulić. Tako smo od nje saznali kako Gradska uprava, pa tako ni odjel kojim ona rukovodi, nije ni na koji način bio uključen u organizaciju te konferencije, nego da je kompletna organizacija išla iz Sarajeva, iz UNESCO-ova područnog ureda.
Nakon te informacije ne može se ne postaviti pitanje o svrhi organiziranja te konferencije, odnosno, o ulozi i ciljevima UNESCO-ova ureda u BiH.
Što je bila svrha konferencije Historic Urban Landscapes? Svakako to nije bilo jačanje svijesti o važnosti, vrijednosti i potrebi zaštite graditeljskog nasljeđa s kojim se identificira jedna zajednica, grad ili prostor. Njezina svrha nije bilo ni educiranje profesionalaca ili šire publike. Čini se, nažalost, da je ta konferencija sama sebi bila cilj. Organizirana od ljudi izvan grada na koji se odnosi i radi kojega je navodno upriličena, bez sudionika i diskutanata ili pak samo publike iz grada, u prisustvu stručnjaka iz Italije, Hrvatske, Turske, s tek jednim sudionikom iz Bosne i Hercegovine, inače, dugogodišnjim suradnikom UNESCO-ova ureda u BiH, ta je konferencija bila sama sebi svrha s ciljem promoviranja UNESCO-a, a ne unapređivanje konzervatorske struke, širenje svijesti o vrijednosti nasljeđa, potrebi njegova očuvanja i prezentiranja i sl.
Nameće se pitanje je li to ispravan cilj? Je li to ona svrha radi koje je UNESCO kao organizacija UN zadužena, među ostalim, za kulturno nasljeđe i edukaciju, kako opću, tako i specifičnu, pa tako povezujući te dvije oblasti i edukaciju na području zaštite kulturno-povijesnog nasljeđa? Jasno je kako je konferencija Historic Urban Landscapes održana početkom srpnja u Mostaru izgubila svaku naznaku takvog značenja.
Jednako tako i ranija djelatnost UNESCO-ova ureda u Sarajevu, odnosno, UNESCO-a kao organizacije pod čijim je patronatom Stari grad u Mostaru sa Starim mostom, otkako je upisan na Listu svjetske baštine, kao i nad Agencijom Stari grad u Mostaru čiji razlog postojanja je briga o dobru upisanom na Listu svjetske baštine, čini se bez puno smisla i efekta u kontekstu uspostavljanja, jačanja, afirmiranja konzervatorske struke u gradu koji se ponosi upisom na UNESCO-ovu Listu. Kako drugačije protumačiti stanje u kojem se nalazi Stari grad? Bezbroj prostora iste namjene – uglavnom ugostiteljski objetki i trgovine koje nude robu na koju ne treba trošiti riječi, nova gradnja koja oponaša tradicionalnu na samom rubu zaštićenog prostora, ako ne čak i unutar njega, već dugogodišnji problem s hotelom “Ruža”, apsolutno ne odgovaraju standardima koje pretpostavlja dobro univerzalnog značaja i univerzalne vrijednosti kakvo treba biti one koje je uvršteno na Listu svjetske baštine. Kako shvatiti postojanje i (ne)djelovanje Agencije Stari grad kad u toj ustanovi nema niti jednog konzervatora bilo koje struke (o povjesničarima umjetnosti ne treba ni razmišljati)? Ne dokazuju li takve pojave opravdanost pitanja što je svrha uvrštavanja Starog mosta na Svjetsku listu, što je svrha postojanja Agencije i konačno, što je svrha djelovanja UNESCO-ova ureda kada je Mostar u pitanju?
Čini se da je posljednja aktivnost tog ureda – obnova magaze Mujage Komadine samo još jedan dokaz toga. Obnovljeni objekt, otvoren tijekom obilježavanja obljetnice upisivanja Mostara na Listu svjetske baštine (ne ulazimo u kriterije odabira objekta koji će se obnoviti i u metode obnove primjenjene u ovom slučaju), od te večeri stoji zatvoren sa zastavama Bosne i Hercegovine i UNESCO-a na pročelju, obasjan snažnim reflektorima koji svijetle s trotoara i ometaju hodanje tim dijelom ulice i služi ničemu. Ta fizička obnova bez revitalizacije i kontekstualiziranja s okolnim urbanim tkivom doista nema svrhu.
Iskreno se nadamo kako će UNESCO krenuti s drugačijom praksom. Kada već postoji u našoj državi, a dobro je da postoji, njegova uloga treba i mora biti aktivnija u smislu omogućavanja djelovanja domaćim stručnjacima, a ima ih. Treba donijeti zakon o zaštiti spomenika, treba urediti djelovanje zavoda za zaštitu, treba educirati mlade ljude – povjesničare umjetnosti, arheologe, arhitekte koji izlaze s bosanskohercegovačkih sveučilišta i uvoditi ih u divni, ali i zahtjevni svijet zaštite kulturno-povijesnog nasljeđa… To treba biti cilj onih koji postoje zato da bi se baština očuvala. Obnova jednog spomenika, organiziranje konferencije sa zvučnim sudionicima bez prisustva domaćih ljudi samo je zadovoljavanje forme koje ne osigurava nikakvu budućnost.
Društvo povjesničara umjetnosti Hercegovine 