I pogrešan put vodi do nekoga mjesta, a samo putovanje izvor je brojnih iskustava onima koji ih znaju prepoznati. Tim riječima mogle bi se sažeti poruke koje nam radovima prenose članovi multimedijalne umjetničke grupe Nismo se dogovorili oko imena. Premda povezani temom greške, umjetnici su zadržali individualnost u sredstvu i izrazu te se susrećemo s više osobnih vizija i poetika.
Dario Pehar u radovima ponajviše tematizira naličje umjetničkoga stvaralaštva, odnos umjetnika prema vlastitom djelu i vanjskom svijetu. Tu se susrećemo s umjetnikovim nezadovoljstvom, krizom, interakcijom s – inače često indiferentnom – publikom, jedva preživjelim, ali i prebojanim slikama na kojima ispod površinskoga bjelila izbija nekadašnja stvarnost slikarskoga platna. Njegova slikarska djela tako nisu jednom izvedena i time ovjekovječena, nego postaju dijelom njegova života i svakodnevice, podložna sudbini, razvoju i odlukama umjetnika. Preživjela slika utjelovljuje zakon jačega u duhovnom svijetu, a pomalo prijeteći simboli i fragmenti virtualnoga svijeta društvenih mreža podsjećaju na naš kratkotrajni uvid u umjetnikov život i lakoću s kojom odlučujemo o njegovim plodovima. Posljedice toga susreta, ipak, umjetnik je proživio sam, u tišini podižući spomenike izgubljenim slikama.
Dok su Peharovi radovi obilježeni svraćanjem pažnje na nezahvalnu poziciju umjetnika i umjetničko stvaranje, djela Ilije Kegelja prije svega upozoravaju na ljepote prirodnoga svijeta, dakle i na naše propuste u opažaju. Osim što problematizira sirovu ljepotu betona i tradicionalnih gradnji (duvar), u radove često inkorporira predmete iz svakidašnjice, kojima je njegovim posredstvom i – često minimalnim – intervencijama omogućeno da zainteresiranom promatraču pripovjede priču o svome postojanju. Stoga nisu isticane dragocjenosti, odnosno predmeti od velike važnosti u stvarnom životu, nego istrule daske i zahrđali lim – upravo „roba s greškom“ – kojima autorska intervencija omogućuje da svojom nagrizenom tvarnošću i teksturom posvjedoče iskustvo vremena.
Određene sličnosti pokazuje i stvaralaštvo Gorana Šimunovića, koji se odlikuje raznovrsnošću ovdje izloženih djela. Kao i Kegelj, i on ponekad „ispisuje slike“, sjedinjuje likovnost i tekstualnost, intermedijalno razotkrivajući idejnu potku poimanja umjetnosti. Skulpture također oblikuje komponiranjem i doradom pronađenih predmeta, a predstavljeni lik reducira do njegovih osnovnih odrednica. Sva Šimunovićeva djela, bez obzira na vrstu, ponajprije odlikuje stanoviti minimalizam izraza, ali on svoju popudbinu stječe u asocijativnosti koju ona potiču. Na kraju, sve stvaralačke silnice sabiru se u otkriću radosti i vedrine, kako duha iz kojeg proizlaze, tako i one koja iz njih zrači.
Željko Koren u radovima nastoji vizualno predočiti problem pamćenja, odnosno sjećanja. Osnovni medij njegova izraza je fotografija, a suvremene tehnologije koristi kao pomagala za njihovu doradu. Tako se već na nositeljima memorije susrećemo s izmještanjem, fragmentarnošću, zamućenošću i drugim osobitostima koje nas ometaju u procesu prisjećanja. Te mogućnosti dodatno su potencirane postavom fotografija u „kutije“ od stakla i pleksiglasa, pri čemu izranja i dodatna vrijednost igre vodenaste koprene koja prikriva „istinu“ sjećanja. Koren otkriva draž prošlosti koja je naša, u nama, uvijek na dohvat ruke, ali koja nam uvijek i nekako izmiče. Tako sami događaj gubi na vjerodostojnosti, a naše viđenje dobiva na važnosti, što potiče na višeslojna iščitavanja utkanih značenja.

Svi skupa – kao i svaki ponaosob – postavili su nam pitanja, ali i skrili odgovore. Na nama je da ih odgonetamo sagledavajući i promišljajući ova djela. Bila bi greška u njima tražiti grešku. Greške nema, a – ako je i ima – ona je lijepa.

Beat Čolak