Bilten DPUmH br. 6 – travanj /svibanj 2015.

Bilten DPUmH-a br. 6 prikazuje zbivanja koja su se dogodila tijekom travnja i svibnja.
Prije nego što se pozabavimo događanjima, ne malobrojnima, moramo se osvrnuti na gubitak jednog od važnih predstavnika mostarskih likovnih stvaratelja tijekom osamdesetih godina, razdoblja u kojem je likovna scena Mostara bujala i rezultirala relativno velikim brojem autora zanimljivih individualnih izričaja. Jedan od njih bio je, svakako, i Danilo Pravica, akademski slikar koji nas je nakon duže, teške bolesti napustio 6. travnja.

Danilo Pravica je rođen 4. svibnja 1949. u Mostaru. Vještine slikarstva i grafike izučavao je na Pedagoškoj akademiji u Splitu kod prof. Ante Kaštelančića a kiparstvu ga je podučavao prof. Andrija Krstulović, učenik velikog Meštrovića. Nakon diplome 1973. vratio se u rodni grad, gdje je radio kao nastavnik likovnog odgoja. Godine 1980. bio je stipendist na Cite Internationale des 52-pravica-2Arts u Parizu. Početkom rata, 1992. otišao je u Berlin gdje se usavršavao u grafici, a pored posla u galeriji i slikarstva bavio se dizajnom i kazališnom scenografijom. Od 1997. živi i radi u Perthu u Australiji, kamo je otišao na poziv poznatih australskih umjetnika, kipara Tonya Jonesa i slikara Ashleya Jonesa.
Imao je veliki broj izložbi, što samostalnih, što skupnih diljem svijeta. Dobitnik je brojnih nagrada, kao na primjer, Highly commended, nagrade Prints Western Australija za Editional Print Award, Perth 1998. te nagrade za slikarstvo 1986., 1987. i 1994.
Djela su mu zastupljena u državnim i u privatnim kolekcijama u zemljama bivše Jugoslavije, Njemačke, Australije, te u Engleskoj, Nizozemskoj, Francuskoj, Irskoj, Austriji, Švedskoj, Italiji, Hong Kongu, Danskoj, Tajlandu, Indiji, SAD-u, Argentini, Brazilu, Singapuru, Švicarskoj, Škotskoj i Španjolskoj.
Domaća likovna publika ga zna i kao jednog od članova mostarske umjetničke grupe Eustahije, u kojoj su osim njega bili i Numan Huseinbegović, Rus Mešić, Mirsad Begović i Zlatko Melcher.
Pokop je obavljen 26. travnja na mostarskom groblju Bjelušine u prisustvu najužeg kruga obitelji i prijatelja.

Vraćajući se na aktualna zbivanja u likovnom životu Mostara i regije, prvo trebamo objasniti neobjavljivanje biltena za travanj. Do toga je došlo ne zbog malog broja događanja ili neznatnog materijala koji bi bio prikazan, nego zbog nemilih okolnosti vezanih za aktivnosti DPUmH prilikom praćenja II. likovne kolonije “Krešimir Ledić”. DPUmH je popratio tu koloniju kritičkim osvrtom u kojem su se, pored niza afirmacija vezanih uz važnosts postojanja takve kolonije s akademskim prizvukom, također, prokomentirale i neke sitnije manjkavosti organizacije i kriterija pozivanja i izbora sudionika. Osvrt navodimo u cijelosti:

Likovna kolonija Krešimir Ledić, svibanj 2015
Već drugu godinu za redom Fakultet prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru organizirao je Likovnu koloniju “Krešimir Ledić“ posvećenu istoimenom mostarskom slikaru. Moramo naglasiti kako je organizacija takve kolonije od velikog značaja za našu sredinu te da Fakultet prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti za pokretanje i istrajavanje u organiziranju likovne kolonije zalsužuje svaku pohvalu. I ove godine, kao i prošle, Likovna kolonija “Krešimir Ledić” uvrštena je u službeni program 17 -ih Dana Matice hrvatske Mostar, čime se jasno ocrtava važnost i visoke ambicije tog kulturnog događaja, što je potvrđeno i činjenicom što je akademska zajednica, Sveučilište, odnosno FPMOZ, nositelj i glavni izvršitelj složenog posla oko njezine organizacije.
Takve ambicije pretpostavljaju kvalitetu kao temeljnu odrednicu i glavnu intenciju Likovne kolonije “Krešimir Ledić”. Stoga se neminovno otvaraju neka pitanja o kojima želimo progovoriti.
Iako ovogodišnja kolonija broji više sudionika nego prošlogodišnja, sam odabir pozvanih umjetnika i kriterij po kojem se to radi nije u potpunosti jasan. S obzirom na organizatora, bilo bi posve prirodno pozive poslati profesorima i asistentima likovnih akademija i drugih visokoškolskih ustanova, što se izgleda nije dogodilo ili se pozvani umjetnici naprosto nisu odazvali. Izuzetak predstavljaju nastavnici Akademije likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu, što je i logično s obzirom da je spomenuta Akademija sastavnica istog Sveučilišta kojem pripada i FPMOZ. Međutim, ni mnogi od nastavnika širokobriješke ALU nisu sudionici ovogodišnje kolonije, iz razloga koji su nama nepoznati – ili nisu pozvani, ili se nisu odazvali pozivu. I jedan i drugi razlog nije prihvatljiv pa bi bilo dobro da se više poradi na angažmanu i obavještavanju ljudi koji pripadaju likovnoj sceni odnosno stvaralaštvu. Također, mora se primijetiti, kako na koloniji nije sudjelovao niti jedan nastavnik s akademija u Sarajevu, Banja Luci, Trebinju, ali ni nastavnici sa Sveučilišta u Splitu, Zagrebu…. To je svakako jedna od prilika, koja bi se u budućem, nadamo se da će ga biti, radu FPMOZ Sveučilišta u Mostaru i budućem postojanju Likovne kolonije “Krešimir Ledić” trebala promijeniti, čime bi se tom, već sada važnom likovnom događaju u našoj sredini, potvrdio akademski karakter i samim time visoka kvaliteta. Budući da nam nisu poznati kriteriji odabira sudionika, način i razlozi njihova pozivanja, možda bi već iduće godine bilo dobro formirati neku vrstu Umjetničkog vijeća u suradnji s ostalim sastavnicama Sveučilišta (ALU Široki Brijeg, Filozofski fakultet – Studij povijesti umjetnosti), kojima je likovna umjetnost struka, te zajedno s izvrsnom organizacijom FPMOZ-a unaprijediti rad kolonije definiranjem kriterija pozivanja i odabira sudionika.
Pri ovome ne mislimo kako nije zadovoljavajuća kvaliteta ostvarenja nastalih tijekom rada kolonije održane ove godine od 5. do 10. svibnja u kampusu Sveučilišta u Rodoču. Radna izložba ovogodišnje kolonije “Krešimir Ledić” otvorena je u subotu 9. svibnja u 13:00 h na otvorenom i ugodnom travnatom prostoru na kojem su umjetnici, iako su imali i mogućnost stvaranja u zatvorenom prostoru, svih dana najradije stvarali. Nazočnima su se prigodnim riječima obratili dekan FPMOZ prof. dr. sc. Mario Vasilj, ilustratorica Anela Korać, generalni konzul RH u Mostaru Velimir Pleša, povjesničar umjetnosti Marin Ivanović i počasni predsjednik Matice hrvatske Mostar Josip Muselimović. Već tu, u prostoru u kojem su djela nastajala, a umjetnici stvarali kroz druženje, razmjene iskustava, što je i osnovni smisao likovnih kolonija, zdravih i potentnih prilika koje likovnim stvarateljima omogućavaju istodobno iskustva zajedništva i snagu individualnog izričaja u neformalnom okruženju i neformalnim situacijama.
U okolnostima koje pruža rad na otvorenom, relativno ograničenom vremenu stvaranja, koncentraciji – dekoncentraciji koju podrazumijeva stalno prisustvo drugih, bilo bi vrlo ambiciozno, ali ne i nemoguće, očekivati da likovna kolonija iznjedri superiorna i inovativna umjetnička djela. Međutim, mora se priznati kako su pojedini sudionici ovogodišnje Likovne kolonije “Krešimir Ledić” vrlo ozbiljno shvatili svoje sudjelovanje ostvarivši u pravilu po dva rada. Radna izložba otkrila je posjetiteljima izrazito šarenoliki izraz i kvalitetom neujednačeni opus. Umjetnici su uglavnom stvarali u svom prepoznatljivom likovnom maniru što može indicirati njihovu opuštenost i predanost pozitivnoj atmosferi i kombinaciji ugodnog i korisnog što nosi sa sobom svaka uspjela likovna kolonija. Jednako se može ustvrditi i za odnos prema okvirno zadanim temama ovogodišnje kolonije (Fra Didak Buntić i Zemlja Hercegovina) kojih se sudionici nisu strogo držali nego su ih uzimali za motive samo ako su njima bili potaknuti. Stoga je upravo različitost u motivima i pristupima rezultirala dinamikom izloženog opusa u kojoj se, također, odražava atmosfera koja je obilježila rad na koloniji.
Pojedina djela ostala su nedovršena, nedorečena i likovno nezaokružena. To je istodobno rezultat ograničenja koja postavlja sudjelovanje u radu jedne likovne kolonije, ali istodobno i odraz ugode i ljepote stvaranja u atmosferi koja nastaje sinergijom višestrukih kreativnih snaga. Takva “nedovršena, “nedorečena” ostvarenja potenciraju i sažimaju u sebi trenutak i prostor u kojem su nastala. Njihova vrijednost nije ishod ili eventualna valorizacija umjetničke kvalitete, nego biti procesa stvaranja, što, u stvari, i jeste bit same umjetnosti i najveća vrijednost umjetničkog ostvarenja.
Upravo zbog toga, smatramo kako bi bilo nekorektno jednako valoriziranje umjetničkih ostvarenja prikazanih radnom izložbom Likovne kolonije “Krešimir Ledić” ako su neka nastala uz sva spomenuta ograničenja u neposrednom kolektivnom stvaralačkom zanosu i onih, a čini se da ih je prikazan stanovit broj, koja nisu nastala u tim uvjetima, nego u ateljeima ili osobnim radnim prostorima koji zasigurno pružaju mnogo bolje uvjete za individualni stvaralački rad.
U radnom katalogu kojim je popraćeno prikazivanje rada ovogodišnje kolonije navedeno je 45 autora s osnovnim biografskim podatcima. Ipak, pojavljuje se izvjesna kontradikcija i nejasnoća u slučajevima kada se pored imena autora umjesto umjetničkog djela ostvarenog na samoj koloniji pojavljuje prazan prostor. U katalogu, od navedenih 45 sudionika, uglavnom akademskih umjetnika, radovima je predstavljeno njih 34: Elena Arsenijević, Mišo Baričević, Branimir Bartulović, Davorin Briševac, Ante Brkić, Drago Bušić, Anita Celić Cella, Svetislav Cvetković, Ivana Ćavar, Igor Dragičević, Matija Dražović, Jelena Grgić, Trpimir Grgić, Mladen Ivešić, Josip Ivanović, Anela Korać, Anto Mamuša, Slađana Matić Trstenjak, Florijan Mićković, Goran Milinković, Dalibor Nikolić, Vilim Parić, Marijana Pažin Ivešić, Dario Pehar, Dejan Pranjković, Franjo Primorac, Jasmina Runje, Marija Stojić, Josip Škerlj, Antun Boris Švaljek, Mario Šunjić, Vesna Vuga-Sušac, Irena Vasilj i Neda Zec Ivanović. Jedanaest je umjetnika koji nisu, vjerojatno iz opravdanih razloga, sudjelovali u radu kolonije i nisu mogli izložili tu nastala djela: fra Tomislav Bazina, Mirjana Drežnjak Naletilić, Radmila Lizdek, Sreten Milatovič, Željka Momirov, Mario Naletilić, Jusuf Nikšić, Stjepan Skoko, Marin Topić, Radislav Vučinović i Tomislav Zovko. Svakako bi se ta situacija trebala razjasniti, što će biti moguće tijekom pripreme reprezentativne izložbe Likovne kolonije “Krešimir Ledić” koja će se održati u listopadu u okviru manifestacije Jesen Fakulteta prirodno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru. Naziv izložbe pretpostavlja izlaganje radova nastalih tijekom kolonije od autora koji su sudjelovali u njezinu radu. Ukoliko ipak svi pozvani, odnosno, oni koji su uvršteni u radni katalog kolonije, budu izlagali, svakako bi se trebalo nekim popratnim materijalom istaknuti koja su ostvarenja nastala kao rezultat zajedničke energije i pozitivne atmosfere kolonije ili su rezultat individualnog stvaranja u posve drugačijim uvjetima i oklnostima.
Na koncu, organizatori su istakli zadovoljstvo zbog realiziranja druge po redu Likovne kolonije “Krešimir Ledić”, svi ispitani umjetnici iskazali su vrlo pozitivne dojmove o koloniji koja je po njihovim kriterijima zadovoljila očekivanja te su u ugodnoj i afirmativnoj atmosferi i relaksirajućem ambijentu razmijenili mišljenja i iskustva, a mi možemo vrlo pohvalno ocijeniti rezultate rada i svojim konstruktivnim kritičkim prijedlozima ukazati na sitne nedostatke čijim bi se ispravljanjem ubuduće omogućila veća kvaliteta koju zaslužuje takav ambiciozni projekt kojega zasigurno čeka svijetla budućnost.”

Osvrt su potpisale Danijela Ucović i Tatjana Mićević – Đurić. Zbog njega im je i osobno uvrede uputio mladi povjesničar umjetnosti iz Dubrovnika Marin Ivanović, koji je kao likovni kritičar pratio rad kolonije. Svojim reagiranjem prekšio je etička načela struke i pokazao u potpunosti nekoraktan, neprofesionalan odnos prema svojem, ali i tuđem javnom djelovanju. Kao reakciju na njegovo pisanje, autorice osvrta su objavile Regiranje na web-stranici DPUmH-a, kojim su ukazale na profesionalnu i etičku razinu koju postavljaju kao imperativ u djelovanju našeg Društva:

“Društvo povjesničara umjetnosti u cijelosti, a osobno kolegice potpisane ispod Osvrta na Likovnu koloniju “Krešimir Ledić” apsolutno se žele ograditi od tona, naravi i insinuacija iznijetih u reagiranju Marina Ivanovića, povjesničara umjetnosti iz Dubrovnika, na taj osvrt.
Smatramo kako reagiranje Marina Ivanovića, koji sebe potpisuje kao povjesničara umjetnosti narušava nekoliko temeljnih etičkih principa određenih Etičkim kodeksom Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, kao što su: “Etičke obveze povjesničara umjetnosti Povjesničari umjetnosti moraju djelovati u skladu s etičkim načelima i sa standardima objektivnosti i stručnosti u svojim znanstvenim i stručnim postupcima./Znanjem, ponašanjem i javnim nastupima pridonositi društvenom ugledu i priznanju povjesničara umjetnosti i struke povijesti umjetnosti.”; Osobno ponašanjePostupci povjesničara umjetnosti trebaju biti utemeljeni na objektivnim i argumentiranim činjenicama./…/ Odnos prema kolegama općenito na svim planovima unutar struke, kao i u instituciji u kojoj djeluju treba se temeljiti na osnovnim načelima struke u kojoj povjesničar umjetnosti djeluje./ Omalovažavanjem, vrijeđanjem i pogrešnim ili lažnim prenošenjem ili tumačenjem tuđih mišljenja koja se tiču povijesti umjetnosti grubo se krše etička načela Društva./ U raspravama uvažavati različita mišljenja o istoj temi, te argumentirano na znanstvenojosnovi očitovati svoje mišljenje.” i “Odgovornost za javnu riječSudjelovanje u raspravama i u medijima, vezano uz probleme kojima se bavi povijest umjetnosti, mora se temeljiti na uvažavanju argumenata, na poštivanju tuđeg mišljenja, na toleranciji i korektnosti u okvirima koji ne remete dostignuća povijesti umjetnosti kao znanstvene i stručne discipline, a sve u cilju postizavanja pune znanstvene ili stručne istine o određenom problemu. / Napisano ili izrečeno mišljenje mora udovoljavati gore navedenom. / Rasprava o pitanjima iz povijesti umjetnosti mora se uvijek voditi tako da se bavi problemom, a ne osobom koja raspravlja o problemu.”
Reagiranje Marina Ivanovića objavljeno 12. svibnja na portalu Bljesak.ba već svojim naslovom “Diletantizam i malicioznost proizlaze iz svake riječi osvrta na Likovnu koloniju Krešimir Ledić” jasno ukazuje na karakter napisa te već sam po sebi ukazuje na narušavanje Etičkoga kodeksa. Nadalje, iskazi poput: “Društvo povjesničara umjetnosti Hercegovine je u svome, sad već poznatom svađalačkom stilu, …”, “valjda računajući s time da je prihvatljivo samo ono što one kažu da je prihvatljivo”, “Izlišno je govoriti o čitavom nizu budalaština i imperativa koji nastavljaju niz njihove „analize“ Likovne kolonije ..”. otkrivaju vrlo ružnu namjeru, usmjerenu protiv kolegica, a nikako ne konstruktivan cilj ukazivanja na realne, uvijek postojeće nedostatke bilo kojeg osvrta ili uratka, pa tako i našega.
Društvo povjesničara umjetnosti je u ovom slučaju djelovalo potpuno u skladu sa svojim ciljevima i zadacima te posve poštujući temeljna etička načela struke. Svrha našeg djelovanja je bilo praćenje rada jedne značajne likovne manifestacije u našoj sredini kojoj želimo dugo trajanje i sve veću kvalitetu, a sitne kritičke primjedbe imale su smisao ukazivanja na potrebe i načine osiguravanja još kvalitetnije kolonije u budućnosti.
Iako nam se spočitava klijentelizam u kontekstu “prigrabljivanja” onog što je već netko stvorio, toga u našem osvrtu nema. Predložena suradnja i kritika načina odabira sudionika, bili su motivirani činjenicom da je Likovna kolonija “Krešimir Ledić” potaknuta i organizirana na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti, jednoj od sastavnica Sveučilišta u Mostaru, što automatski treba pretpostavljati njezinu akademsku razinu. U tom je pravcu usmjeren komentar o potrebi suradnje s ostalim sastavnicama Sveučilišta, gdje se ne spominje samo Studij povijesti umjetnosti, nego i Akademija likovnih umjetnosti sa Širokog Brijega, a osobito se ne pominju nikakva pojedinačna imena. Najjači smo kad smo složni i kad radimo zajedno. U tome treba ležati snaga našeg strukovnog udruženja i naše akademske zajednice.
Konačno, ograđivanjem od reagiranja Marina Ivanovića, ukazujemo na potrebu postojanja i njegovanja kulture dijaloga, sposobnosti iznošenja vlastitog mišljenja, ali i prihvaćanja tuđih koji mogu i imaju biti pravo biti drugačija, usmjeravanja prema općim i zajedničkim, a ne pojedinačnim i osobnim interesima, što jesu osnovna obilježja djelovanja intelektualca u nekoj sredini. Tome djelovanje Društva povjesičara umjetnosti teži i jedino će se na taj naći opravdati njegovo postojanje, a povijest umjetnosti afirmirati kao struka.”

Osim Likovne kolonije “Krešimir Ledić” i pisanja poslije nje, DPUmH je aktivno pratio ostala likovna zbivanja u sredini u kojoj djeluje.
Prije svega, mora se istaknuti velika, vrlo značajna izložba u Galeriji Aluminij u Mostaru naslovljena 15./25. – Viribus Unitis u skladu s njezinim značenjem obilježavanja 25 godina Franjevačke galerije na Širokom Brijegu i 15 godina djelovanja mostarske Galerije Aluminij. Osvrt na tu veliku izložbu napisali su Helena Vidić i Beat Čolak:

“Otvaranjem izložbe 15./25. – Viribus unitis 21. travnja u mostarskoj Galeriji Aluminij svečano su otpočeli XVII. Dani Matice hrvatske Mostar. Tako Mostarsko proljeće uistinu ima grandiozan početak jer mu je organizacijski trio, sastavljen od Franjevačke galerije Široki Brijeg, Galerije Aluminij i Matice hrvatske Mostar, združenim snagama podario 95 izuzetnih umjetničkih djela koja će sljedeća četiri tjedna krasiti galerijske zidove i nuditi vizualni užitak svim ljubiteljima umjetnosti. Izložba je ujedno i dio zajedničke obljetnice, tj. proslava 15. rođendana Galerije Aluminij i svojevrsna premijera 25. rođendana širokobriješke Franjevačke galerije, koji će biti okrunjen realizacijom stalnog postava u njezinim izložbenim prostorima.
Čin otvorenja izložbe vodila je glavna tajnica Matice hrvatske Mostar Misijana Brkić-Milinković, a otvorenom ju je proglasio dr. Dragan Čović, visoki pokrovitelj Mostarskog proljeća i hrvatski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji je izrazio zadovoljstvo zbog ovakve kulturne manifestacije o kojoj – prema njegovim riječima – prije sedamnaest godina nismo mogli ni sanjati. Osim njih, mnogobrojnoj publici obratili su se i fra Vendelin Karačić, voditelj Franjevačke galerije Široki Brijeg, zatim Darko Juka, rukovoditelj Galerije Aluminij, dr. Ljerka Ostojić, predsjednica Matice hrvatske Mostar, te Marin Ivanović, dubrovački povjesničar umjetnosti i pisac predgovora izložbe. Svi govornici veličali su ovaj i njemu slične događaje te isticali važnost umjetnosti i kulture u našim životima. Ne osporavajući istinitost njihovih riječi, s obzirom na stanje kulturnih institucija u našoj sredini nužno se javlja pomalo ironični upit: a zašto se onda dopušta da takva blaga svakodnevno propadaju, ovise o entuzijazmu pojedinaca i minimalnim sredstvima koja se za njih (ne) izdvajaju?
U Predgovoru izložbi Marin Ivanović sažeto je iznio osnovne podatke o nastanku, povijesti djelovanja i prikupljanju umjetnina Franjevačke Galerije Široki Brijeg. Iako je smatra jednom od najodličnijih zbirki hrvatske umjetnosti na ovim prostorima i ističe najbolje akvizicije, nije zaobišao ni njezine manje blistave točke (amaterske radove, sakralna rješenja slabog metjea i sl.). U nastavku teksta nudi osnovne podatke o umjetnicima čiji su radovi dio izložbe te ocrtava osnovne karakteristike njihova stvaralaštva, služeći se i znanstvenom aparaturom. Time se posjetiteljima, osobito laicima, donekle olakšava razumijevanje umjetnina ovako raznolike kolekcije, ali se ipak čini – bez obzira na date okvire teksta – da se moglo više poraditi na iznalaženju zajedničkih nazivnika ili na kontekstima iz kojih djela proizlaze.
Katalog izložbe oblikovao je akademski slikar Josip Mijić. Iako je to rezultiralo njihovom stanovitom stiješnjenošću, pohvalno je da su svoje mjesto u katalogu pronašle reprodukcije sviju izloženih umjetnina, koje su numerički označene i na kraju popraćene Popisom izložaka. Spomenutu stiješnjenost i otežano predočavanje stvarnog izgleda djela moglo se ublažiti navođenjem opširnijih podataka u Popisu, prije svega dimenzija umjetnina.

viribuspress3 izlozba_desetljeca_14

Postav u Galeriji Aluminij osmišljen je tako da su eksponati u osnovi kronološki raspoređeni te niz djela pruža osnovni uvid u umjetnički razvoj i presjek stilova od sredine XIX. st. pa sve do početka XXI. stoljeća. Na čelu ovog postava nalazi se djelo Eugènea Delacroixa La Genie et la Raison iz oko 1850. godine, a slijede ga Vlaho Bukovac, Paja Jovanović, zatim hrvatski moderni slikari Münchenskog kruga i tako redom. U Salonu 1 izložena je i grafika U Antejevim rukama Salvadora Dalija iz 1963. godine, a postav – osim dvaju najzvučnijih i najčešće isticanih umjetnika svjetskog renomea – odlikuju i velikani nama bliskijih prostora. Od njih, posve informativno, valja izdvojiti neka imena kako bi se naznačilo vrijednost i širinu aktualne izložbe: Emanuel Vidović, Menci Clement Crnčić, Karlo Afan de Rivera, Gabrijel Jurkić, Jerolim Miše, Milivoj Uzelac, Edo Murtić, Julije Knifer, Đuro Seder, Dimitrije Popović, Ivo Lozica, Stipe Sikirica, Miroslav Šutej, uz neospornu vrijednost i drugih koji nisu stali u ovaj kratki popis.
Organizacija i izlaganje ovolikog broja umjetnina koje često nemaju mnogo dodirnih točaka, nego teže dati presjek i kvalitativni odraz fundusa širokobriješke Franjevačke galerije, u – za ovu prigodu – relativno ograničenim prostornim mogućnostima Galerije Aluminij, nije bila nimalo lagan zadatak. Tako zbog pomanjkanja prostora i velikog broja izloženih umjetnina, zidovi obiju izložbenih prostorija Galerije Aluminij djeluju poprilično zasićeno i neka djela – poglavito u Salonu 2, dodatno opterećenom namještajem – ne dolaze dostatno do izražaja.
Koncipiranje postava prema kronologiji nastanka djela bio je posve logičan izbor, a jednako se jasno nastojalo rasporediti eksponate u galerijskom prostoru. Ipak, osim spomenute zasićenosti, mora se upozoriti i na povremena odstupanja od načela galerijsko-muzejske djelatnosti, poput postavljanja dvaju djela jedno iznad drugog, iako pritom treba imati na umu i nužnost iz koje proizlaze. Budući da se radi o izložbi ovolikoga značaja, teže je opravdati oskudnost informacija popratnih legendi, na kojima su – kao i u katalogu – izostavljeni podatci o dimenzijama i tehnikama izrade djela.
Međutim, na ovom mjestu moramo istaknuti da se – imajući na umu uvjete rada na kulturnim poljima u našoj sredini – kritičke opaske ne odnose nužno na istaknuta imena i druge sudionike u organizaciji izložbe, nego prije svega služe predočavanju zadataka na koje u budućnosti valja odgovarati, a čemu se može udovoljiti snažnijom afirmacijom za to obrazovanih stručnjaka.
Od popratnih sadržaja i mogućnosti, pohvalna je inicijativa, odnosno poziv Galerije Aluminij osnovnim i srednjim školama i njihovim djelatnicima za organizacijom stručnih obilazaka ove izložbe. Taj vid pedagoškog pristupa obrazovnih institucija bio bi veliki korak naprijed za rano formiranje umjetničkoga senzibiliteta u mladih koji bi na taj način stvarali prve dojmove o umjetničkom stvaralaštvu te stjecali naviku odlaska na kulturno-umjetničke manifestacije.”

Potaknuti značajem te izložbe, za već uobičajeno Druženje s umjetnikom, u travnju smo odlučili posjetiti Josipa Mijića, akademskog slikara, suradnika Franjevačke galerije na Širokom 20130109141253josip_mijic_siroki_brijeg_akademija_likovna_salvador_daliBrijegu koji je aktivno sudjelovao u nastajanju te izložbe. Osim toga, njegov umjetnički rad je izuzetno zanimljiv, pa smo i o tome razgovarali:

DPUmH: Josipe, ovih dana otvorena je izložba Viribus unitis u Galeriji Aluminij.Nekako neočekivano, dobila je naziv izložbe desetljeća.
J. M. Mislim da je naziv izložbe desetljeća pretjeran i nije potekao od strane Franjevačke galerije. Izložbaje kvalitetna i značajna, ali je taj atribut pretenciozan pogotovo ako imamo u vidu netom završenu retrospektivnu izložbu Vojina Bakića u Galeriji kraljice Katarine Kosače te izložbu Victora Vasarelyja iz 2011. u istoimenoj galeriji. Ovakav senzacionalistički „ukras“ najvjerojatnije je proizišao zbog izloženih radova Eugènea Delacroixa i Salvadora Dalija, a u stvari su to njihovi manje kvalitetni radovi.

DPUmH: Vi ste izabrali radove za ovu izložbu. Jesu li to najreprezentativniji radovi iz zbirke?
J. M.: Fra Vendelin Karačić, voditelj umjetničkog programa Franjevačke galerije, dao mi je odriješene ruke za ovu izložbu jer već osam-devet godina pomažem Galeriji i imam najbolji uvid u njezin fundus. Na izbor radova utjecalo je više faktora, od opremljenosti radova, njihove očuvanosti, transporta itd. Osnovni cilj je bio kvalitetno predstaviti kolekciju Franjevačke galerije, ali i uvrstiti što veći broj umjetničkih imena iz zbirke. Iz tih razloga su birani radovi manjih dimenzija i oni koje je bilo lakše prevesti, ali se uvijek pazilo da se ne ide na štetu autora.

DPUmH: Autor predgovora izložbi je dubrovački povjesničar umjetnosti. Zašto se pored lokalnih povjesničara umjetnosti zvalo nekoga sa strane?
J. M.: Lokalni povjesničari umjetnosti angažmanom dubrovačkog povjesničara umjetnosti Marina Ivanovića nisu zakinuti, niti zaboravljeni. Franjevačka galerija već duže vremena surađuje s lokalnim povjesničarima umjetnosti. Smatram da ne smijemo biti zatvoreni i misliti lokalno. Politika koja je okrenuta isključivo prema lokalnim povjesničarima umjetnosti ili umjetnicima začahuriti će regiju. Koliko je vanjska suradnja bitna pokazuje nam dugogodišnje prijateljstvo Franjevačke galerije s Galerijom likovnih umjetnosti Slavka Kopača u Vinkovcima, s Umjetničkom galerijom Bosne i Hercegovine i s galerijom Novi hram u Sarajevu. Bez ovakvih suradnji mnogi umjetnici iz mostarske regije i šire ne bi imali priliku izlagati u spomenutim galerijama, ili bi do njih dolazili težim putem. Da ne govorim koje su sve izložbe Širokobriježani imali prilike vidjeti zahvaljujući ovim suradnjama.

DPUmH: Smatrate li da Vam je tijekom rada na izložbi Viribus unitis nedostajala suradnja s nekim povjesničarom umjetnosti? Zapazili smo, na primjer, da nije bilo odgovarajućeg popratnog materijala uz izloške (nedostatne legende, na primjer). Također, moglo bi se dosta raspravljati o načelu kronološkog postavljanja izložaka u situaciji izrazito heterogenog materijala koji omogućava i grupiranje prema likovnim vrstama, temama i sl.
J. M.: Pa suradnja s povjesničarom umjetnosti je postojala, s Marinom Ivanovićem. Istina je da sam sam radio izbor djela iz fundusa za mostarsku izložbu, ali ne mislim da sam zbog toga napravio neke značajnije propuste. S obzirom da poznajem fundus Galerije u startu sam imao 50-tak radova u vidu. Ali kao što sam već rekao, niz faktora je utjecalo na izbor. Čak sam simultano s biranjem radova radio virtualni postavkako bi izložba bila što kvalitetnija. Grupiranje djela prema likovnim vrstama i temama u startu sam odbacio jer po meni to nije omogućavalo 95 različita autora čija djela su iz različitih perioda njihova stvaralaštva. Izabrao sam kronološki raspored s kojim sam dodatno naglasio heterogenost.
A što se tiče popratnog materijala uz izloške, ne smatram bitnijim propustom što uz ime autora, naziv rada i godinu nastanka, nisu navedene tehnike i dimenzije. Ove informacije su fizički dostupne promatraču i bitnije ne utječu na vizualni doživljaj.

DPUmH:M ožete li nam reći hoće li ova mostarska izložba biti samo prenesena ili će planirani stalni postav FG u ŠB biti drugačiji? Ako da, tko će ga raditi?
J. M.: Kao što sam već rekao, izbor radova za izložbu 15./25. – Viribus unitis radio sam ja. S obzirom da će stalni postav u Franjevačkoj galeriji raditi povjesničar umjetnosti Igor Zidić i da je kapacitet Galerije znatno veći, logično je da će se u njoj naći drugi radovi. Naravno da će i veći dio radova sa mostarske izložbebiti dio stalnog postava.

DPUmH: U par riječi nas informirajte o fundusu FG.
J. M.: Franjevačka galerija djeluje od 1990. kada je postavljen prvi stalni postav slika i skulptura. Fundus Galerije tada je sačinjavalo oko 1000 umjetnina. Nažalost, stalni postav je nakon godinu dana, točnije u listopadu 1991., uslijed ratnih prijetnji skinut. Galerija je svoju aktivnost nastavila krajem 1992. učestalim izložbama, a fundus je rapidno rastao. Danas je katalogizirano 3500 umjetnina, a pretpostavlja se da ukupno u fundusu ima oko 4500. Jedan njegov mali dio imali ste prilike vidjeti na izložbi 15./25. – Viribus unitis u galeriji Aluminij. Uz velike napore uspjeli smo obnoviti Galeriju te povodom 25. godina postojanja Galerije ovo ljeto ćemo postavit drugi postav. Naravno,bit će puno bogatiji i kvalitetniji od prvog.

DPUmH: Kakvo je općenito stanje djela u zbirci i koliko treba restauratorskog angažmana?
J. M.: Potrebno je dosta restauratorskog angažmana, ali dobar dio posla je napravljen. Djela u samostanskoj riznici relativno su dobro očuvana i većina restaurirana, ali nekim umjetničkim djelima iz ostatka zbirke potrebni su veći zahvati. Najveći problem je prenatrpanost i manjak profesionalne opreme. Sva djela su složena na klasičnim metalnim policama principom lice-lice, poleđina-poleđina slike.
Međutim, to nije samo naš problem. Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine ima sličnu situaciju, ali imaju odvlaživače zraka, do kojih mi pokušavamo doći donacijama.

DPUmH: Tko bi trebao po profesiji biti suradnik FG? Vidite li tu mjesta za nekog povjesničara umjetnosti? Kakav je Vaš stav prema povijesti umjetnosti kao struci u kontekstu galerijske djelatnosti i likovne kritike?
J. M.: Naravno da je povjesničar umjetnosti poželjan da bude u timu Galerije. Što više suradnika projekti su kvalitetniji i raznovrsniji. Ali treba imati u vidu da Galerija nije samostalna i da djeluje preko Udruge prijatelja Franjevačke galerije Široki Brijeg. Trenutno Galerija nema stalne uposlenike. Pokušavaju se riješiti problemi, ali nakon smrti fra Joze Pejića, ravnatelja Galerije,ide jako sporo.Ali vjerujem da će fra Vendelin, voditelj umjetničkog programa, pronaći obrazac da Galerija nastavi s djelovanjem.Ipak je Franjevačka galerija jedna od najaktivnijih galerija u BiH. Iz nje je iznjedrila i Akademija likovnih umjetnosti. Ona je za Široki Brijeg i okolicu od iznimne važnosti.

DPUmH: Već dugo godina radite u nastavi na ALU Široki Brijeg. Je li Bolonjski proces donio neke veće promjene u nastavina Akademiji likovnih umjetnosti?
J. M.: Na Akademiji likovnih umjetnosti praktična nastava „Bolonjom“ nije bitnije promijenjena. Studenti su najveće promjene osjetili u diskontinuitetu koji je uslijedio rascjepkavanjem kolegija i dodatnim ispitima. Smatram dabolonjska jednoobraznashemaviše šteti nego koristi pojedinim fakultetima. Takva shema narušava njihovu specifičnost a time i kvalitetu.„Bolonja“ ima i prednosti i odnosi se na međugraničnu razmjenu studenata koja se inicira.

DPUmH: Kako na Vas djeluje pedagoški rad?
J. M.: Konstruktivno, zanimljivo mi je da sam i na neki drugi način dio umjetničkoga stvaranja. Imati interakciju s mladim umjetnicima za mene znači ne ispasti iz kolosijeka. Umjetnički diskursi s njima drže me konstantno budnim i aktivnim, spremnim za nove izazove. Time je moj slikarstvo, ili bolje rečeno, umjetničko stvaranje kvalitetnije.

DPUmH: Čuli smo kako radite na izuzetno zanimljivom doktorskom radu. Što nam o tome možete reći?
J. M.: Tema moje disertacije je „Uloga tmastog i materijalnog u vizualizaciji transcendentnog u sakralnom slikarstvu“. Za praktični dio disertacije lomio sam se gotovo godinu dana dok nisam iskristalizirao vizualizaciju sakralne i osobne poetike. Povezati ih u jednu cjelovitost koja zadovoljava zadane okvire ujedno i moje nije bio moguć bez trnovitog puta. To je bio grč koji jerezultirao ciljem. Uradio sam deset prizora iz stvaranja svijeta u sedam dana. Svi radovi su koncipirani na temelju zlatnog reza pomoću kojega sam eliminirao slučajnost. Takva jasnoća je prisutna i u procesu stvaranja radova osobne poetike. Tek kada je sve u mojoj glavi jasno, prelazim u realizaciju.Stvaranje svijeta sam utopio u tmastu, crnu boju koja je neizostavni element mog stvaralaštva više od 10 godina.
Teorijski dio disertacije je još uvijek u procesu i nadam se njegovom skorom završetku.

DPUmH: Budući da je doktorski studij sakralnog karaktera, osjećate li to kao neku vrstu ograničenja?
J. M.: Ne. Istina je da se većina umjetnika neće se složiti sa mnom. Svaki vid zadanih okvira koji se moraju ispuniti za mnoge je sputavanje osobnog izričaja. Takav put je puno teži. S doktoratom ovakvog tipa nisam ništa izgubio dapače, da nije bilo njega moja osobna poetika ne bi bila ovakva kakva je. Upravo na početku doktorata započeo je i moj umjetnički svijet obilježen crnom bojom. Imao sam sreću da je kroz cijeli tijek studiranja moj profesor i mentor bio Anto Kajinić te to nastavio biti i na doktoratu. Usadio mi je radne navike i snagu da se suočim s izazovima u umjetnosti. A doktorat Ars sacra je upravo to. Nikada neću zaboraviti što mi je jednom prilikomrekao: Bacit ću te u vatru! Ili ćeš izgoriti ili ćeš uspjeti! S time mi je sve rekao. A nadam se da je i vama jasno.

DPUmH: Kakav je Vaš odnos prema crnoj boji, što Vam ona predstavlja, kada i kako je ona postala glavno obilježje Vašeg umjetničkog izričaja?
J. M.: Išao sam u srednju tehničku školu i bio sam izgubljena ovca kada sam stigao na Akademiju jer mi je sve bilo novo. Traženje vlastitoga umjetničkoga stila mi je bio mukotrpan posao i crna boja u mojoj umjetnosti pojavila se tek na kraju pete godine studija, a na doktoratu je postala glavni protagonist mojih radova.Ona je, nekako uvijek bila tu, sa mnom tijekom studiranja. Samo je nisam prihvaćao. I kada sam je prihvatio i dan danas ne mogu objasniti moju privrženost prema njoj. Znam zasigurno da je polivalentna, neuhvatljiva i, možda, jedino određenje koje je neće sputavati i stavljati joj okove jemističnost. Ona je transcendentna boja.Bogatstvo njenog skrivenog svijeta je ekvivalentno introspektivnom svijetu promatrača. Tek u takvoj ostvarenoj simbiozi dolazi do njenog razotkrivanja, i postaje puno više od tame kojoj je oduzeta svjetlost. Ona postaje sama svjetlost. Najvjerojatnije onaj koji nije pronašao sebe u njoj neće pronaći ništa. Odzvanjat će jedino praznina koja će s crnom bojom postati ništavilo.

DPUmH: Ipak, rekli ste nam kako je deseta slika Vašeg doktorskog ciklusa Stvaranje svijeta mliječnobijela. Možete li pojasniti taj “odlazak” od crne?
J. M.: Koncept se temelji na principu uzimanja-davanja izvučenog iz znanstvenog procesa dobivanja crne i bijele boje. Crna nastaje kada materija upije sve zrake vidljive svjetlosti, a bijela kada ih reflektira. Iz tih razloga je svijet crn sve dok je u procesu stvaranja. Tek u 10 završnom radu koji reprezentira stvoreni svijet i koji je predan nama je bijel. Dan kada je Bog odmarao. Korištenje bijele boje u završnom radu ne predstavlja moj „odlazak“ od crne, nego stavlja naglasak na njihovu neraskidivu vezu. Prastari dualizam između crne i bijele samo potvrđuje u biti da bez crne boje nema ni bijele. Da bez tame nema ni svjetlosti. U mome doktorskom ciklusu crna je postala svjetlost – crna svjetlost. Nešto slično je sa svojim djelima postigao Pierre Soulages. No, razlika je u tome što se u mom doktorskom ciklusu dogodio spoj između duhovnog i sakralnog. Ili barem se nadam da je tako.

DPUmH: U samostalnom radu, koliko se prilagođavate narudžbama?
J. M.: Logično mi je da naručitelj ima svoje zahtjeve i da je zbog toga naš rad i trud veći. Potrebne su mnogobrojne konzultacije kako bi se došlo dokompromisnog rješenja koje zadovoljava obje strane. Takve situacije me tjeraju da budem još kreativniji i da se ne predajem konformizmu. Odbijam narudžbe koje od mene iziskuju odstupanje u cijelosti od mene samoga. Još uvijek mogu priuštiti takav luksuz.

DPUmH: Na kraju, s obzirom na to da ste mnogo putovali i sudjelovali u likovnim zbivanjima u inozemstvu, možete li nam reći jesu li naši umjetnici ravnopravni sudionici suvremenih umjetničkih strujanja i kako Vi vidite globalizaciju u kontekstu današnjeg umjetničkog stvaranja?
J. M.: Masovni pristup informacijama putem internetatjera nas na površnost jer jednostavno nemamo vremena za dublje pristupe koja iziskuju duža vremenska odricanja. Na taj način se stvara trendovska umjetnost koja sve više udaljava umjetnika od njega samoga.Mnogi se nalaze u fazi vegetiranja bez kontinuiranog, intenzivnog rada. Dok vegetiraju istražuju internet ne bi li se dosjetili nečega novog, drugačijeg kako bi dobili svojih pet minuta slave. Umjetnost se svela na dosjetku i ona je time sebe degradirala. Pa zar senzacionalistički performansiu kojima se životinje maltretiraju, žene abortiraju i slično, mogu biti okarakterizirani umjetničkim. To su za mene samo pokazatelji krize vrijednosti društva u kojem živimo. Inovativnost ne može biti jedini kriterij umjetnosti. Kvaliteta je primarna, a nje je sve manje i manje. Umjetnik prvo treba postići dijalog sa samim sobom kako bi pronašao ispravan put u svom umjetničkom stvaranju koji je neovisan o trenutnoj umjetničkoj sceni. Imao sam priliku sudjelovati na Royalskoj akademiji u Tajlandu, na kojoj su sudjelovali umjetnici iz cijeloga svijeta. Ispostavilo se da je većina djela globalna, ali mi je drago da sam u nekima od njih ipak osjetio jednu dozu autentičnosti podneblja iz kojeg je umjetnik dolazio. U mojim djelima nema tradicionalnih karakteristika jer je potreba za formom iz pojavnog svijeta odavno nestala.

U Mostaru je od 21. – 24. svibnja održan 4. Street Arts Festival u okviru kojega su bila organizirana i dva likovna događaja – izložba fotografija Svjetlopisanje tame Jetmire Čočaj i izložba slika Organske refleskije Brune Bijakšića.

Izložbu fotografija Jetmire Čočaj predgovorom je popratila Helena Vidić čiji dio teksta donosimo:

“Spokojna, ponekad i zastrašujuća mirnoća Svjetlopisanje tame manifestira se u većinskom akromatizmu i statičnosti kadra bez obzira na motiv. Autorica se višestruko ogolila pred objektivom pa fotografije, i kada nije riječ o prikazivanju autoportretu, ocrtavaju njenu apatiju zbog nerazumijevanja objektivnog svijeta i nemogućnost pronalaženja svoga mjesta unutar istog. Snažno proživljavanje bolnih životnih trenutaka i traume prvih neispunjenih očekivanja otisnuti su u ovom ciklusu fotografija.
(…)
Katarzično pročišćavanje dugo potiskivanih emocija i težnju za postizanjem pozitivnije perspektive autorica oslobađa u svojim Svjetlopisima tame.”

Izložbu Brune Bijakšića osvrtom i razgovorom s autorom kojih dijelove donosimo, popratila je Maja Gagro:

“Povodom otvaranja četvrtog Street Arts Festivala u Mostaru, 21. svibnja u 17h u spomen kući Svetozara Ćorovića, otvorena je izložba mladog studenta grafičkog dizajna Brune Bijakšića, pod nazivom „Organske refleksije“. … Publici je prezentirano dvanaest radova šarolikog izričaja, dimenzija 100×70 cm izrađenih na ljepenci. Prikazani motivi se međusobno prepliću stvarajući tako apstraktne oblike. Instinktivno i intuitivno umjetnik stvara gustu kompoziciju u kojoj se crtež upotpunjuje bojom poštujući plohu. Uvijek jasna konturna linija vrlo egzaktno razdjeljuje strukturne obrise stvarajući manje i veće cjeline kojima je definiran individualan ritam svakog dijela. Iako neobična, prepoznatljiva je stupnjevita razvedenost u dinamičnoj ravnoteži kontinuiranih obrisa koji stvaraju efekt pokreta trenutne organizacije motivaNedvojbeno je kako boja postaje glavni element i dominira kompozicijama, ona postaje likovno estetska kvalifikacija Brunina slikarstva. (…).”  

Iz razgovora s Brunom Bijakšićem:                                                                                                         M. G.: Zašto “Organske refleksije”?
B. B.: To je za mene sasvim prirodan naziv za ovu izložbu jer nisam želio ograničiti radove. Želim da svaki promatrač ima svoj osobni doživljaj, osjećaj i mišljenje o djelu. U filozofiji refleksije znači promatranje, razmišljanje, zapažanje.

M. G.:Koji je odnos boje i motiva na Vašim radovima? Da li određena boja zahtjeva i određeni sadržaj?
B. B.: U radovima ispreplećem crtež i boju i uokvirujem ih u cjelinu. Čvrsta linija crteža unosi red u kompoziciju i smiruje otvorene boje. Upravo je boja element koji me preokupira unutar ovog ciklusa. Ona je otvorena, neukroćena, neugašena i idealna za eksperiment oblika i ritmova koji me zanimaju. Ispoštovao sam plohu u maniru organske apstrakcije kod koje forme asocijativno podsjećaju na biološke oblike. I upravo to je ono što je vidljivo u mojim radovima – apstraktno, organsko istraživanje onoga što me u vizualnom smislu inspirira.”

I u drugim gradovima Hercegovine u svibnju su se dogodile dvije važnije izložbe. U Čitluku je izlagao Zoran Zelenika, a u Galeriji Akademije likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu umjetnička skupina En Face je priredila još jednu izložbu.

Osvrt na izložbu Zorana Zelenike, kojeg dajemo u cijelosti, naslovljen kao Mikrokozmos u crtežima Zorana Zelenike, napisala je Maja Gagro:   “Povodom obilježavanja Dana općine Čitluk, 24. svibnja i 709. obljetnice prvog pisanog spomena Brotnja (1306.-2015.), ogranak Matice hrvatske u Čitluku, organizirao je kulturni program u trajanju od šest dana u okviru kojega je upriličena izložba crteža Zorana Zelenike otvorena 21.svibnja u „Galeriji klub MH“ u Čitluku u sklopu manifestacije otvaranja.  Izložbu su otvorili predsjednik OMH Čitluk, Andrija Stojić i akademski slikar Franjo Primorac koji prigodnim riječima pozdravljaju prisutne i službeno otvaraju izložbu, te pozivaju na nadolazeće manifestacije za Dane općine Čitluk. Na ovoj izložbi Zoran Zelenika se predstavio s osamnaest radova malog formata – 5×7 cm i 7x5cm. Riječ je o crtežima u tehnikama tuša, laviranog tuša, akvarela i kolaža  kojima nam otkriva svoj odmak od grafike. Slikarskim postupcima umekšava dominaciju linije i točke iz čega se rađaju geometrijski oblici i u potpunosti definiraju motive. Akromatske boje dominiraju crtežima, ali ih umjetnik vješto oživljuje i osvježava blijedim tonovima žute, narančaste, plave, zelene i crvene boje koja je ujedno od svih najintenzivnija. Zamišljene kompozicije u minijaturi su egzaktno, heterogeno i precizno izvedene. Vrlo je jasno kako umjetnik pojedine dijelove crteža naglašava u odnosu na ostatak kompozicije čime oblike dijeli na čvrste s naglašenom strukturom i one lepršave s nešto lakšom strukturom.

11224164_913834401991652_958293264495397739_n     a11113226_913833961991696_747316662496042436_n

Zanimljivo je kako se na pojedinim mjestima kontinuiranost linije  prekida i razdvaja u niz točkica stvarajući fluidnu i poroznu materiju koja nam pruža mogućnost individualnog zaključivanja i otkrivanja svjetova unutar crteža. Takvo promatranje nas upućuje ka mnogim asocijacijama u kojima se prikazani oblici mogu identificirati s oblicima iz svijeta u kojem živimo, a koji nas vode sve do zamrznutih scena apstraktnog filma gdje se rađaju nove galaksije s neobičnim bićima, arhitektonskim ostvarenjima zasnovanima na kubističkim elementima, nebeskim svodom ispunjenim kometama i zviježđem, te neobično oštrim pointilističkim oblacima. Promatrač postaje detektiv skrivenih značenja, tajnih odaja labirinta u koje ga umjetnik uvodi ostavljajući svoj monolog tamo gdje je potreban strpljiv konspekt kako bi se ostvarila interakcija, točnije kako bi se taj monolog transformirao u dijalog i postao povratnom informacijom. Namjernom nečitljivošću oblika i misaonim skokom u nerealni svijet crteža, pružena je sloboda razmišljanja i zaključivanja za svakog pojedinca kojem je zadaća otvoriti infinitum mogućnosti zaključaka introvertnog umjetnika dok motive objedinjuje linija i ton.”

Tatjana Mićević – Đurić se osvrnula na izložbu En Face-a: “En Face je priredio još jednu izložbu, ovaj put u Galeriji Akademije likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu. S obzirom na imena članova En Facea, odnosno, umjetničke izričaje koje za njih vežemo i njihovu važnost u likovnom životu naše regije, ali i šire, uvijek se prigodom njihove izložbe očekuje likovnost visoke kvalitete. Ovaj put je to bilo osobito naglašeno i prostorom u kojem izlažu čija povezanost s Akademijom a priori to pretpostavlja.
Ovom prilikom svoje radove su izložili slikarice Ivana Brkljača, Ivana Ćavar, Anela Korać, Andrijana Mlinarević-Cvetković, Dragana Nuić Vučković, Silva Radić, i Martina Tomić, kipari Mišela Boras, Mateja Galić, Dejan Pranjković i Vesna Vuga-Sušac, grafičarka Antonija Gudelj, a publici su se predstavili i novi članovi, grafičar Darko Dugandžić i arhitekti Pero Ćeškić i Boris Soldo.

Ivana Brkljača se predstavila s četiri slike manjeg formata u već poznatoj maniri pozivanja na infantilno-nadrealistički svijet obojen tamnim, hladnim, nečistim, sivoplavoljubičastim koloritom. Ivana Brkljaca 1   Andrijana Mlinarević-Cvetković, također u svojem već poznatom izričaju, ostvaruje slične rezultate. Svojim prostornim crtežima u kojima je naglašena sklonost pozivanju na jednostavnost dječijega crteža, akromatikom, odnosno, snažnim kontrastiranjem bijele podloge i crnila žice i ostalih apliciranih oblika, stvara se djelo na granici morbidnoga, zlokobnoga, u potpunosti svojim dojmom negacija veseloga i bezbrižnoga svijeta djetinjstva. Andrijana MCNešto blaži, ali sličan dojam, ostvaren je u digitalno rađenim kompjutorskim slikama Dragane Nuić-Vučković na kojima se na poljima intenzivnih boja pojavljuju dobro poznate figure nalik dječijim crtežima, čije snažne, tamne linije svojom iskrzanošću i nervoznošću uspijevaju poništiti vedrinu obojenih polja na kojima se nalaze. Dragana NVPotpuno je, pak, drugačiji dojam koji na gledatelja ostavlja slikarstvo Anele Korać, na ovoj izložbi predstavljene s dvije slike. U njezinim slikama, malenim krajolicima i vedutama, prepoznaje se sklonost prema pročišćavanju izričaja, svedenost koja bi se mogla protumačiti i kao neka vrsta infantilnoga, koje se u ovom slučaju iskazuje kroz jednostavno, dječije viđenje svijeta koje otkriva jedan bajkoviti, izmaštani svijet gledan čistim i nevinim očima. Preostale tri slikarice se teško u formalnome smislu mogu dovesti u vezu s navedenima kojima je zajednička ta crta infantilnosti. Najbliža tomu, u smislu likovne pročišćenosti i ostvarenog lirskog izraza je Ivana Ćavar, koja se predstavila saslikama prepoznatljivog osobnog izraza izrazito svijetlog kolorita u kojem se može nazrijeti, iako posve apstrahirano, blještavo kamenje hercegovačkog krajolika koje se čas imaginira kao gradine i gomile, čas kao urbana matrica nekog metropolisa, ali uvijek izrazito lirično, po čemu, iako se osobno žestoko protivim takozvanom “ženskom pismu”, kako u literaturi, tako i u likovnosti, njezino slikarstvo doista može odrediti ženskim. Martina Tomic ORAOSlikarstvo Martine Tomić je po tome u potpunosti drugačije. Autorica, predstavljena samo jednim radom, otkriva svoj punokrvnu slikarsku vokaciju, prepoznatu u vatrometu boja koje titraju, vibriraju i na taj način otkrivaju svu magiju slikarske umjetnosti. Konačno, Silva Radić, svojim “slikoreljefima” u koje uvodi objekte iz svakodnevnice zadržava minimalistički izričaj i akromatiku svojstvenu njezinu stvaralaštvu.

Silva RAdić

Skulptura je na ovoj izložbi zastupljena radovima dvoje autora. Vesna Vuga Sušac je izložila instalaciju kojom propituje prostor i međuprostor, ali i odnose organskih oblika životinjskih kostiju i savršenih geometrjskih formi koje je napravio stroj. Vesna VS 4U dijelovima instalacije ogranske oblike komponira kružno stvarajući zanimljive suodnose i aludirajući na ambijentalne vrijednost prisutne u prirodoslovnim muzejima. Dejan PranjkovićUkrašavajući organičke oblike jarkim bojama stavlja ih u potpuno novi kontekst stvarajući kičaste trofejne maske sa izrazitim ekspresivnim vrijednostima, a čitavu priču nadopunjava i zatvara kružnom fomom bubnja s ispaljenim hitcima. Dejan Pranjković se predstavio već dobro poznatim figuricama glazbenika izrađenim od kaširanog papira, uz koje je izložio i dva crtežaiz kojih se vidi jasna veza s trodimenzionalnim oblicima figura koji su dodatno i crtački oblikovani.
Crtežima ili crtežima kombiniranim s nekim drugim oblikovnim postupcima predstavile su se i kiparice Mišela Boras i Mateja Galić. Mateja Galić je izložila radove u kojima je povezala kolažiranje i crtanje debelim crnim flomasterima kojim razigrava organske plošne oblike akromatskih tonova, čime se poziva na ranije radove izvedene u trodimenzionalnim oblicima. Mišela Boras 1Mišela Boras je izložila četiri starija rada u kombiniranoj tehnici koja svojom fantastičnom maštovitošću, otkrivanjem najdublje nutrine svoga bića, ali i promišljanjem i svojim svjesno infantilnim tumačenjima svijeta oko nas, jako podsjećaju na Saint Exuperyjeva “Malog princa”.
Darko DugandžićJedinu klasičnu grafiku je izložio novi član skupine, Darko Dugandžić. Na ovoj izložbi izloženi rad prepoznatljiv je dio njegova opusa po izrazito dubokom valerskom rasponu, dominantnoj tami, te ritmično postavljenjim sitnim oblicima koji stvaraju ornamentalni uzorak u jednom dijelu rada, koji svojim prepoznatljivošću i lakom čitljivošću stvaraju nostalgični sentiment. Za razliku od Dugandžića, grafičarka Antonija Gudelj predstavila se koloriranim crtežima kojima prikazuje svoju povezanost s prirodom i prirodnim oblicima i odustajanje od suvremene umjetničke prakse u kojoj se udaljava od pojavnoga svijeta, pri čemu uz pomoć stvarnih oblika uspijeva proniknuti i do dubljeg značenja opaženoga, odnosno, do duhovne stvarnosti iskazane vizualnim sredstvima.
Vrlo vrijedni dio ove izložbe svakako je prikazani dio arhitektonskog projekta Stambeno-poslovnog objekt H u Širokom Brijegu arhitekata Pere Ćeškića i Borisa Solde, novih članova En Face-a, kojim se pokazuju kao autori visokih estetskih kriterija i pozitivnog odnosa prema prostoru u kojem djeluju, čime donose nove vrijednosti i nove kvalitete, prijeko potrebne za bilo kakve intervencije u baštinjenom, već oblikovanom prostoru.

Iz ovog kratkog pregleda jasno je kako su članovi skupine En Face autori vrlo različitih izričaja, individualno artikuliranih, osobenih, likovnih jezika i različitih pogleda i načina analize i izražavanja vlastitih svjetova, bilo da su oni smješteni duboko u njihovoj nutrini ili su dio vanjskog, zajedičkog nam okruženja. Osim toga, ne ulazeći u ocjenu vrijednosti pojedinih ostvarenja i autora na ovoj izložbi, primjećuje se i dosta neujednačen odnos u smislu shvaćanja sudjelovanja na jednoj ovakvoj izložbi na kojoj se mogu vidjeti najrecentniji radovi pojedinih autora, a kod drugih i radovi stari i nekoliko godina. Stoga se stalnim pratiteljima likovnih zbivanja u našoj sredini nameće nekoliko pitanja. Bi li jedna umjetnička skupina trebala imati neki zajednički nazivnik, odnosno, treba li postojati neki, pa i minimalni stupanj zajedničkih umjetničkih, ili nekih drugih ideja, stavova koje okuplja jedna umjetnička skupina? Može li i treba li baš samo izlaganje biti samo sebi svrhom postojanja onoga što se naziva umjetničkom skupinom? Bi li jedna umjetnička skupina kao što je En Face tijekom svoga, sada već višegodišnjeg djelovanja, trebala pokazivati nekakave prepoznatljive rezultate nastale u zajedničkom djelovanju?
Takvih rezultata nema. Doista, u radovima nekoliko njih – Dragane Nuić-Vučković, Ivane Brkljače, Adriane Mlinarević-Cvetković, Vesne Vuge – Sušac i Mišele Boras, donekle i kod Anele Korać, pronalazi se zajednički pristup umjetničkom stvaranju kroz “igranje” s infantilnim izrazom i alteriranje takvog pristupa na različite načine za propitivanje svijeta i svoje nutrine. Stoga se čini kao jedan od ispravnih putova u budućem djelovanju skupine daljnje ustrajavanje na sličnim pristupima. U tom kontekstu sudjelovanje pojedinih autora, kao što je Antonija Gudelj, Dejan Pranjković, Silva Radić, Martina Tomić, Darko Dugandžić, a osobito arhitekti Ćeškić i Soldo aspolutno nema nikakve poveznice s takvim pristupom umjetničkom stvaranju. Mišljenja smo kako je već vrijeme da se u En Face-u “odrede pravila igre”, kako njihovo vrlo vrijedno djelovanje u umjetničkom životu naše sredine, ali i šire, ne bi dobilo oznaku svaštarenja. Takav zaključak se čini još opravdanijim i u smislu vrlo fleksibilnog odnosa pojedinih autora prema djelovanju skupine, svojoj ulozi u njoj, kao i o odnosu prema izlaganju svojih ostvarenja i umjetničkih stavova kada se sjetimo već spomenute činjeci da su neki izlošci s ove izložbe od nastali i prije nekoliko godine, već nekoliko puta izlagani, a neki su najskorija ostvarenja autora.
Na koncu, glavni dojam koji gledatelj nosi s ove izložbe Umjetničke skupine En Face u Galeriji ALU na Širokom Brijegu, unatoč visokoj kvaliteti pojedinih od izloženih ostvarenja i predstavljenih autora, jeste konfuzija uslijed nedostatka poveznice, zajedničkog koncepta, zajedničkog stava i kritičkog odnosa prema svojem, ali i stvaranju svojih kolega, odnosno dojam nenamjerne, nego spontane slučajnosti što u velikoj mjeri djeluje negativno na ocjenu ozbiljnosti rada skupine. S obzirom na visoke kvalitete pojedinaca uključenih u skupinu, osobito onih koji su potaknuli djelovanje En Facea i koji sudjeluju u njemu od samog osnutka, sigurni smo kako bi definiranim stavom o načinu djelovanja i razlozima postojanja En Facea s pojačanim kritičkim odnosom prema članstvu, te artikuliranjem izvjesnih likovnih stavova djelovanje te skupine postalo mnogo kvalitetnije i izgubio bi se dojam konfuzije i slučaja koji obilježava dosadašnje njihovo djelovanje, kako je jasno prikazano i ovom izložbom. En Face zasigurno ima potencijale prevazići takve probleme.”

U svibnju je Druženje s umjetnikom upriličeno sa Sašom Šantićem, akademskim slikarom koji je u Galeriji Aluminij u Mostaru postavio uzložbu pod naslovom “Ljepota uništenja”. Predgovor za tu izložbu su napisale Danijela Ucović i Helena Vidić:

Ovom je izložbom prikazan posve zanimljiv i nesvakidašnji ciklus akademskog slikara Saše Šantića koji svojim idejnim konceptom odskače ne samo od njegove stvaralačke manire, nego i od ustaljenih likovnih manifestacija u lokalnim izložbenim prostorima. Radovima se više naglašava koncept izložbe negoli sama bravuroznost ili tehnička inovativnost umjetničkog djela. Umjetnika je s jedne strane ponukala na stvaranje svijest o globalnom uništavanju prirode, a s druge nesvijest prosječnog čovjeka koji, nažalost, ne pokazuje potrebnu volju i snagu da se suoči s tim krucijalnim problemom.

Opus je inspiriran osobnim zanimanjem kontradiktornog fenomena u ljudskom biću – fascinacijom ljepote pojave koja je u svojoj biti pogubna, prvenstveno za prirodu pa samim tim i za čovječanstvo. Posredstvom suvremenih medija sve češće se mogu promatrati velike površine planeta Zemlje snimljene iz zraka pa se tako svakodnevno divimo dalekim prostranstvima, uživamo u pogledu na gradove noću, rijeke, jezera i pustinje, a da zaneseni osebujnošću nekog umanjenog ambijenta ne razmišljamo o tome da ga u stvari vidimo u obliku koji nije njegov izvorni (prirodni) oblik, nego je degenerirao ljudskim djelovanjem. Za suvremenog čovjeka – virtualnog promatrača, surova stvarnost koja se tiče izravnog ljudskog opstanka samo je živopisni pejzaž izazovne estetike. Upravo se tu krije zabluda o prirodi, a njena se idila pretvara u iluziju. Ova čudnovata, sveprisutna, činjenica inspirirala je Sašu da preispita svoj dijalog s prirodom, ali i da drugima postavi isti izazov putem svoje umjetnosti.

ljepotaunsitenja4

Fascinacija snimkama napravljenima iz zraka koji ukazuju na uništavanje zemaljske kugle ogleda se u šarenilu dopadljivih kadrova koji iako predstavljaju rane planete, izgledaju razigrano i neopterećeno bolnim značenjem. Tim prostorima kao da je svrha samo animirati gledatelje jer je bolna istina da su mnogi prizori uništavanja i mijenjanja izvorne slike prirode zapravo atraktivni i dopadljivi, a okrutnost njihove naravi ne izaziva gnušanje, već aplauz publike.

Tradicionalnim tehnikama, uljem na platnu i akrilom na drvu, umjetnik suprotstavlja nesvakidašnji kružni format većine predočenih djela na način da ih gledatelji mogu sami rotirati po vlastitom estetskom nahođenju. Aludiraju na čovjekovu odgovornost i tendenciju igranja s vlastitom sudbinom. Naglasak je stavljen na komunikaciju gledatelja i djela, odnosno aktivnu prisutnost s ciljem osvješćivanja naše uloge u svijetu, i prihvaćanje odgovornosti za trenutačno maligno stanje. Iako sažimaju landscape analize s landart umjetnošću, tematski sve slike prikazuju sustavno uništavanje Zemlje: krčenje šuma, izlijevanje nafte, zatrovana tovilišta stoke, kamenolomi u preriji, te ostale prirodne katastrofe uvjetovane čovjekovim djelovanjem. Svaka je slika nositelj svog koda, odnosno broja koordinata po kojem se prikazani prostor može naći na internetu i na taj način zaključiti o kojem je lijepom uništenju zapravo riječ. Projekcijom fotografija dolazimo izravno na mjesta zločina koja se nalaze na svim meridijanima: Egipat, Teksas, Čile, Mađarska, Meksiko, Izrael, Kansas, Iran, Kazahstan pa i Hutovo blato u Hercegovini čija je ne tako davna prirodna katastrofa idejna vodilja ovoga ciklusa. Raznolikost boja i figura, dinamičnost kružnih i geometrijska uređenost kvadratnih i pravokutnih kompozicija lako zavara neupućenog promatrača iako posljedice ovih katastrofa nikako nisu vesele.

Ubrzanost života i neusklađenost s iskonskim potrebama rezultiralo je čovjekovim raskorakom s prirodom, prilikom čega lako zaboravljamo njezinu snagu te potkovani neznanjem ostajemo fascinirani izgledom uništenih prostora i ne pitajući kako je izgledao izvorni, netaknuti ambijent. Iz potrebe da se naglasi naša bizarna osobina divljenja nečemu što je iskonski destruktivno i svijest o simbiotskom odnosu čovjeka i prirode, nastao je ovaj apelirajući opus koji zasigurno nikoga neće ostaviti ravnodušnim.”

Druženje s umjetnikom – Saša Šantić:

IMG_7118_0DPUmH: Počnimo sa aktualnom izložbom Ljepota uništenja u Galeriji Aluminij. Što nam možete reći o tom ciklusu?
S. Š.: Puno je toga već rečeno kroz mnoge medije. Samo bih volio istaknuti kako je ova izložba i sam ciklus djelo dvogodišnjeg (ali sporadičnog) rada koji je pokušaj djelovanja ne samo na susretljivu i u umjetnosti izobraženu publiku koja ima afinitet za apstraktnu umjetnost, nego i na širu publiku koju mogu dirnuti razmjeri ljudskog nemara prema licu zajedničke nam zemlje.

DPUmH: Je li vaša umjetnost uvijek angažirana? Iz ranijih Vaših radova mogli smo shvatiti da gajite sličan stav i prema odnosu prema kulturnoj baštini.
S. Š.: Moje osobno mišljenje je kako umjetnost ima širinu i dubinu djelovanja kao niti jedna druga ljudska djelatnost. Umjetnička angažiranost je više stvar osobnog odabira i hvalevrijedan dio svijeta umjetnosti. Vrijeme u kojemu živimo i nemar kojemu svakodnevno svjedočimo izaziva takvu reakciju u umjetnika kojoj nisam ni ja mogao odoljeti. Samo, u ovom ciklusu sam odlučio djelovati više globalno, Doslovno. A možda je za to kriv moj pedagoški rad i zato se stalno moram “igrati profesora”.

DPUmH: Njegujete tradicionalno štafelajno slikarstvo, ali pribjegavate konceptuali u pristupu. To ste pokazali sa zadnjom izložbom, ali i ranije izlažući nedovršena djela. Koju poruku želite poslati tim postupcima?
S. Š.: Smatram kako umjetnost mora biti u pokretu, agilna i inovativna u svakom pogledu, a osobito u komunikaciji s publikom jer umjetničko djelo oživi tek kada ga netko drugi vidi, doživi ili iskusi. U suvremenoj stvarnosti instantnih komunikacija vizualna poruka mora biti spremnija za multimedijalni pristup.

DPUmH: Na koje sve načine, po Vašem mišljenju, likovni umjetnici mogu sudjelovati u javnom životu? Mogu li svojim djelovanjem utjecati na “pokretanje” situacije?
S. Š.: Gledajući realno ne samo u našoj društveno-političkoj situaciji nego i prije, umjetnici su oduvijek bili glas razuma, ili bolje rečeno dubljeg humanističkog sentimenta, ali njihova okolica je ta koja različito reagira na te poticaje. Nažalost, trenutačno smatram da su kod nas umjetnički „krici“ za promjenom u gluhoj noći.

DPUmH: Koliko današnji Mostar u ovom trenutku može pružiti jednom likovnom stvaratelju?
S. Š.: Ne mnogo, ali za razliku od drugih mjesta u Bosni i Hercegovini u Mostaru još uvijek postoji izvjesna koncentracija raznolikih i vrijednih umjetnika, galerija i kritičara koja je poticajna sama po sebi. Nećemo o gradskim i višim vlastima.

DPUmH: Postoje li u Mostaru, regiji i BiH kulturne institucije koje su na Vama zadovoljvajući način spremne na suradnju. Mogu li one takvim odnosom poticati mlade, ali i starije autore na djelovanje?
S. Š.: Na zadovoljavajući način, ne. Nažalost sve se svodi na entuzijazam kratkog vijeka.

DPUmH: Vaše mišljenje o likovnoj sceni u BiH? Postoji li netko koga posebno cijenite?
S. Š.: Likovna scena u BiH je nažalost poprilično rascjepkana i osim „stare garde“, umjetnicima kojima se uvijek možemo diviti, bilo da dolaze iz Sarajeva ili Banja Luke ili Širokog Brijega, mlađi umjetnici imaju problema da se probiju izvan svojih „vojvodstava“. Tako da još iščekujemo likovnog umjetnika koji će biti prihvaćen u cijeloj BiH kao što su to ostvarili neki glumci, redatelji ili sportaši.

DPUmH: Ima li netko od Vaših kolega s naših prostora tko se na zadovoljavajući način izražava u kontekstu reagiranja na suvremena zbivanja u svijetu na koja Vi svojim radom, kako smo već konstatirali, reagirate?
S. Š.: Drago mi je što tako mislite, ali sam u brojnim djelima svojih kolega/kolegica vidio i snažnije i promtnije reakcije na suvremena zbivanja u svijetu. Nažalost, ne mogu izdvojiti nikoga u posljednje vrijeme i mislim da kritičari i povjesničari umjetnosti imaju jasniji pogled na ovo pitanje.

DPUmH: Bi li u tom kontekstu bila korisna s drugim srodnim strukama, povjesničarima umjetnosti, na primjer?
S. Š.: Kao što sam rekao, potrebno je unaprijediti komunikaciju na svakoj razini. Uloga kritičara i povjesničara umjetnosti je da daju širi i pouzdaniji sud.

DPUmH: Za Izložbu Ljepota uništenja angažirali ste povjesničarke umjetnosti za pisanje predgovora. Znači li to da Vam je kao likovnom stvaratelju značajna i potrebna suradnja s povjesničarima umjetnosti. Ako da, kako je vidite i kako bi ona bila najkorisnija i za Vas, odnosno, likovne stvaratelje općenito, ali i za povjesničare umjetnosti?
S. Š.: Gledajte, umjetnici su uvijek pristrani i nažalost često koncentrirani na same sebe. Što ne mora uvijek biti loše jer se iz introspekcije mogu iznjedriti univerzalne vrijednosti. No, umjetnici moraju biti spremni dati svoj rad drugome na prosudbu, a tko bi mogao biti bolji za to nego kritičari ili povjesničari umjetnosti.

DPUmH:  Ima li u našoj sredini dovoljno kvalitetne likovne kriitke? Kakva bi, po Vašem mišljenju, ona trebala biti?
S. Š.: U našoj široj sredini nedostaje oštrije kritike iz koje bi se trebale iskristalizirati jasnije vrijednosti. Nažalost brojni hvalospjevi pridonose samo zbunjenosti publike koja svjedoči situaciji u kojoj „sve prolazi“.

DPUmH: Radite kao profesor likovne umjetnosti. Kažite nam nešto o svojem pedagoškom radu. Koliko Vam eventualno pomaže, a koliko smeta u svojem stvaranju?
S. Š.: Iako mi predavanje u Gimnaziji i Koledžu oduzima puno vremena i ne mogu se posvetiti isključivo umjetničkom radu, svakodnevna komunikacija s mladim i inteligentnim osobama čini jedan izazov za koji smatram kako je presudan u mom umjetničkom radu. Kako bi netko bio dobar nastavnik mora pronaći način da potiče želju za znanjem, kao što umjetnik mora imati sposobnost da potakne svoju publiku.

DPUmH:  Istodobno radite u Gimnaziji Mostar i UWC. Postoji li razlika u programu i ako postoji, kažite nam koliko i u čemu se razliku.
S. Š.: Za ovako nešto bi nam trebao poseban jedan intervju. Recimo samo da je naš program više baziran na obrazovanje učenika velikom širinom informacija, dok je International Baccalaureate (IB) program suvremeniji i traži izobrazbu učenika koji je spremniji djelovati s puno znanja u svom polju, specijalizirano.

DPUmH: Iz Vašeg pedagoškog isksutva, koji je program bolji, koji rezultira boljim ishodom i kakva bi i s kakvim ishodima, po Vašem mišljenju, trebala biti nastava likovne umjetnosti u srednjoj školi?
S. Š.: Uz dužno poštovanje prema našem tradicionalnoj izobrazbi ona je upravo to – tradicionalna. Obrazovanje je živ proces i ne bi ga trebalo uokviriti prestrogim planom i programom nego kao u IB programu jasnijim ciljevima i izvanjskim ocjenjivanjem učenika.

DPUmH:  Mislite li da su potrebne izmjene tradicionalnom načinu predavanja i koji bi Vama bili idealni uvjeti za rad?
Davno je prošao rok za cjelokupnu reformu obrazovanja u kojemu tradicionalni način rada nema što da radi tu. Ono što ministarstvima obrazovanja treba biti jasno je da kulturno obrazovanje treba biti prožetije kroz sve programe, a učenike treba poticati ali i dati im priliku da biraju predmete koje će sadržajnije i dublje izučavati.

* * *

Na kraju ovoga biltena, potrebno je osvrnuti se na položaj, zadatak i značenje likovne kritike. Likovna kritika, jedno od područja djelovanja povjesničara umjetnosti, prati sadašnji trenutak u likovnosti na način da valorizira, kvalificira i u kontekstu sveukupne likovnosti odredi i artikulira pojedince, skupine, pokrete i likovne događaje koji pripadaju istom trenutku u kojem djeluje i likovna kritika. Dakle, bez vremenskog odmaka, likovna kritika procjenjuje i ocjenjuje suvremeni likovni rad. Pri tome se podrazumijeva sposobnost gledanja i sagledavanja likovnih značajki ostvarenja, kompetencija za postavljanje konkretne pojave u cjeloviti kontekst suvremenog umjetničkog stvaranja, ponekad i šire, te neizostavnost i objektivnost, onoliko koliko je ona moguća kad je primanje tako suptilnih sadržaja kao što su umjetnički u pitanju. Navedene sposobnosti i korektan pristup pisanju likovne kritike, koja može sama za sebe biti literarno vrijedno ostvarenje, ali može biti i na razini novinarskog teksta bez literarnih pretenzija, vode k ocjeni koja, gotovo neminovno, treba biti prikaz kvaliteta, dobrih strana nekog djela ili nečijeg stvaranja, ali i onih manjkavosti koje redovito prate sve segmente ljudskog djelovanja, pa tako i umjetničke. Savršenstvo ne postoji. Upravo (ne)prikazivanje takvih manjkavosti najveća je mana aktualnih pisanja o umjetničkom stvaranju. Tekstovi se uglavnom svode na hvaljenje pojedinog autora, njegova djela, izložaka na pojedinim izložbama, a nema biti likovne kritike – ukazivanja na nedostatke i konstruktivnog kritiziranja kojemu bi cilj trebalo biti osvješćivanje potrebe za prevazilaženjem uočenih manjkavosti. Pri tome, želimo osobito istaknuti kako negativni dio kritike mora biti apsolutno objektivan i nikako ne smije biti osoban. Osobni stav u iznošenju ocjena, i pozitivnih, a osobito negativnih, pokazatelj je neprofesionalnog odnosa, što sebi ozbiljan likovni kritičar i povjesničar umjetnosti općenito nipošto ne smije dozvoliti. Takav pristup bi se kosio sa svim etičkim odredbama struke i trebao bi biti od strane struke najoštrije kritiziran.
U razgovorima s likovnim stvarateljima o potrebi postojanja likovne kritike i načina i razloga djelovanja likovnih kritičara mogu se čuti dva posve oprečna stajališta. Jedni, iz vlastitog iskustva mogu reći, malobrojniji, u potpunosti negiraju potrebu za pisanjem kritika, opravdanost postojanja i djelovanja povjesničara umjetnosti. Oni osporavju svakome bilo kakve komptencije u kontekstu prosudbe vrijednosti i kvaliteta suvremenog likovnog stvaranja. Drugi, oni koji traže aktivno uključivanje kritike i povjesničara umjetnosti u suvremena likovna zbivanja prepoznajući njihovo mjesto upravo u iznošenju objektivnih stavova kojima se artikuliraju vrijednosti, ali i nedostaci pojedinih autora i njihovih ostvarenja, na sreću su mnogobrojniji. Njihov pristup zagovara izgradnju dijaloga između likovnih stvaratelja i likovnih kritičara, razvijanje rasprave iz čijih rezultata će se stvoriti ispravan odnos prema likovnoj zbilji, sadašnjem trenutku u likovnom životu prostora u kojem djelujemo, što u konačnici vodi prema većoj kvaliteti sveukupnog likovnog života. A, to nam je svima zajednički cilj.

Napomena: Ovaj tekst, kao ni bilo koji njegov dio, ne smije se objaviti u  bilo kojem  obliku ili distribuirati na bilo koji način bez pismene dozvole DPUmH-a.

Oglasi