En Face u Galeriji ALU Široki Brijeg

En Face je priredio još jednu izložbu, ovaj put u Galeriji Akademije likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu. S obzirom na imena članova En Facea, odnosno, umjetničke izričaje koje za njih vežemo i njihovu važnost u likovnom životu naše regije, ali i šire, uvijek se prigodom njihove izložbe očekuje likovnost visoke kvalitete. Ovaj put je to bilo osobito naglašeno i prostorom u kojem izlažu čija povezanost s Akademijom a priori to pretpostavlja.
Ovom prilikom svoje radove su izložili slikarice Ivana Brkljača, Ivana Ćavar, Anela Korać, Andrijana Mlinarević-Cvetković, Dragana Nuić Vučković, Silva Radić, i Martina Tomić, kipari Mišela Boras, Mateja Galić, Dejan Pranjković i Vesna Vuga-Sušac, grafičarka Antonija Gudelj, a publici su se predstavili i novi članovi, grafičar Darko Dugandžić i arhitekti Pero Ćeškić i Boris Soldo.

Ivana Brkljača se predstavila s četiri slike manjeg formata u već poznatoj maniri pozivanja na infantilno-nadrealistički svijet obojen tamnim, hladnim, nečistim, sivoplavoljubičastim koloritom. Ivana Brkljaca 1   Andrijana Mlinarević-Cvetković, također u svojem već poznatom izričaju, ostvaruje slične rezultate. Svojim prostornim crtežima u kojima je naglašena sklonost pozivanju na jednostavnost dječijega crteža, akromatikom, odnosno, snažnim kontrastiranjem bijele podloge i crnila žice i ostalih apliciranih oblika, stvara se djelo na granici morbidnoga, zlokobnoga, u potpunosti svojim dojmom negacija veseloga i bezbrižnoga svijeta djetinjstva. Andrijana MCNešto blaži, ali sličan dojam, ostvaren je u digitalno rađenim kompjutorskim slikama Dragane Nuić-Vučković na kojima se na poljima intenzivnih boja pojavljuju dobro poznate figure nalik dječijim crtežima, čije snažne, tamne linije svojom iskrzanošću i nervoznošću uspijevaju poništiti vedrinu obojenih polja na kojima se nalaze. Dragana NVPotpuno je, pak, drugačiji dojam koji na gledatelja ostavlja slikarstvo Anele Korać, na ovoj izložbi predstavljene s dvije slike. U njezinim slikama, malenim krajolicima i vedutama, prepoznaje se sklonost prema pročišćavanju izričaja, svedenost koja bi se mogla protumačiti i kao neka vrsta infantilnoga, koje se u ovom slučaju iskazuje kroz jednostavno, dječije viđenje svijeta koje otkriva jedan bajkoviti, izmaštani svijet gledan čistim i nevinim očima. Preostale tri slikarice se teško u formalnome smislu mogu dovesti u vezu s navedenima kojima je zajednička ta crta infantilnosti. Najbliža tomu, u smislu likovne pročišćenosti i ostvarenog lirskog izraza je Ivana Ćavar, koja se predstavila saslikama prepoznatljivog osobnog izraza izrazito svijetlog kolorita u kojem se može nazrijeti, iako posve apstrahirano, blještavo kamenje hercegovačkog krajolika koje se čas imaginira kao gradine i gomile, čas kao urbana matrica nekog metropolisa, ali uvijek izrazito lirično, po čemu, iako se osobno žestoko protivim takozvanom “ženskom pismu”, kako u literaturi, tako i u likovnosti, njezino slikarstvo doista može odrediti ženskim. Martina Tomic ORAOSlikarstvo Martine Tomić je po tome u potpunosti drugačije. Autorica, predstavljena samo jednim radom, otkriva svoj punokrvnu slikarsku vokaciju, prepoznatu u vatrometu boja koje titraju, vibriraju i na taj način otkrivaju svu magiju slikarske umjetnosti. Konačno, Silva Radić, svojim “slikoreljefima” u koje uvodi objekte iz svakodnevnice zadržava minimalistički izričaj i akromatiku svojstvenu njezinu stvaralaštvu.

Silva RAdić

Skulptura je na ovoj izložbi zastupljena radovima dvoje autora. Vesna Vuga Sušac je izložila instalaciju kojom propituje prostor i međuprostor, ali i odnose organskih oblika životinjskih kostiju i savršenih geometrjskih formi koje je napravio stroj. Vesna VS 4U dijelovima instalacije ogranske oblike komponira kružno stvarajući zanimljive suodnose i aludirajući na ambijentalne vrijednost prisutne u prirodoslovnim muzejima. Dejan PranjkovićUkrašavajući organičke oblike jarkim bojama stavlja ih u potpuno novi kontekst stvarajući kičaste trofejne maske sa izrazitim ekspresivnim vrijednostima, a čitavu priču nadopunjava i zatvara kružnom fomom bubnja s ispaljenim hitcima. Dejan Pranjković se predstavio već dobro poznatim figuricama glazbenika izrađenim od kaširanog papira, uz koje je izložio i dva crtežaiz kojih se vidi jasna veza s trodimenzionalnim oblicima figura koji su dodatno i crtački oblikovani.
Crtežima ili crtežima kombiniranim s nekim drugim oblikovnim postupcima predstavile su se i kiparice Mišela Boras i Mateja Galić. Mateja Galić je izložila radove u kojima je povezala kolažiranje i crtanje debelim crnim flomasterima kojim razigrava organske plošne oblike akromatskih tonova, čime se poziva na ranije radove izvedene u trodimenzionalnim oblicima. Mišela Boras 1Mišela Boras je izložila četiri starija rada u kombiniranoj tehnici koja svojom fantastičnom maštovitošću, otkrivanjem najdublje nutrine svoga bića, ali i promišljanjem i svojim svjesno infantilnim tumačenjima svijeta oko nas, jako podsjećaju na Saint Exuperyjeva “Malog princa”.
Darko DugandžićJedinu klasičnu grafiku je izložio novi član skupine, Darko Dugandžić. Na ovoj izložbi izloženi rad prepoznatljiv je dio njegova opusa po izrazito dubokom valerskom rasponu, dominantnoj tami, te ritmično postavljenjim sitnim oblicima koji stvaraju ornamentalni uzorak u jednom dijelu rada, koji svojim prepoznatljivošću i lakom čitljivošću stvaraju nostalgični sentiment. Za razliku od Dugandžića, grafičarka Antonija Gudelj predstavila se koloriranim crtežima kojima prikazuje svoju povezanost s prirodom i prirodnim oblicima i odustajanje od suvremene umjetničke prakse u kojoj se udaljava od pojavnoga svijeta, pri čemu uz pomoć stvarnih oblika uspijeva proniknuti i do dubljeg značenja opaženoga, odnosno, do duhovne stvarnosti iskazane vizualnim sredstvima.
Vrlo vrijedni dio ove izložbe svakako je prikazani dio arhitektonskog projekta Stambeno-poslovnog objekt H u Širokom Brijegu arhitekata Pere Ćeškića i Borisa Solde, novih članova En Face-a, kojim se pokazuju kao autori visokih estetskih kriterija i pozitivnog odnosa prema prostoru u kojem djeluju, čime donose nove vrijednosti i nove kvalitete, prijeko potrebne za bilo kakve intervencije u baštinjenom, već oblikovanom prostoru.

Iz ovog kratkog pregleda jasno je kako su članovi skupine En Face autori vrlo različitih izričaja, individualno artikuliranih, osobenih, likovnih jezika i različitih pogleda i načina analize i izražavanja vlastitih svjetova, bilo da su oni smješteni duboko u njihovoj nutrini ili su dio vanjskog, zajedičkog nam okruženja. Osim toga, ne ulazeći u ocjenu vrijednosti pojedinih ostvarenja i autora na ovoj izložbi, primjećuje se i dosta neujednačen odnos u smislu shvaćanja sudjelovanja na jednoj ovakvoj izložbi na kojoj se mogu vidjeti najrecentniji radovi pojedinih autora, a kod drugih i radovi stari i nekoliko godina. Stoga se stalnim pratiteljima likovnih zbivanja u našoj sredini nameće nekoliko pitanja. Bi li jedna umjetnička skupina trebala imati neki zajednički nazivnik, odnosno, treba li postojati neki, pa i minimalni stupanj zajedničkih umjetničkih, ili nekih drugih ideja, stavova koje okuplja jedna umjetnička skupina? Može li i treba li baš samo izlaganje biti samo sebi svrhom postojanja onoga što se naziva umjetničkom skupinom? Bi li jedna umjetnička skupina kao što je En Face tijekom svoga, sada već višegodišnjeg djelovanja, trebala pokazivati nekakave prepoznatljive rezultate nastale u zajedničkom djelovanju?
Takvih rezultata nema. Doista, u radovima nekoliko njih – Dragane Nuić-Vučković, Ivane Brkljače, Adriane Mlinarević-Cvetković, Vesne Vuge – Sušac i Mišele Boras, donekle i kod Anele Korać, pronalazi se zajednički pristup umjetničkom stvaranju kroz “igranje” s infantilnim izrazom i alteriranje takvog pristupa na različite načine za propitivanje svijeta i svoje nutrine. Stoga se čini kao jedan od ispravnih putova u budućem djelovanju skupine daljnje ustrajavanje na sličnim pristupima. U tom kontekstu sudjelovanje pojedinih autora, kao što je Antonija Gudelj, Dejan Pranjković, Silva Radić, Martina Tomić, Darko Dugandžić, a osobito arhitekti Ćeškić i Soldo aspolutno nema nikakve poveznice s takvim pristupom umjetničkom stvaranju. Mišljenja smo kako je već vrijeme da se u En Face-u “odrede pravila igre”, kako njihovo vrlo vrijedno djelovanje u umjetničkom životu naše sredine, ali i šire, ne bi dobilo oznaku svaštarenja. Takav zaključak se čini još opravdanijim i u smislu vrlo fleksibilnog odnosa pojedinih autora prema djelovanju skupine, svojoj ulozi u njoj, kao i o odnosu prema izlaganju svojih ostvarenja i umjetničkih stavova kada se sjetimo već spomenute činjeci da su neki izlošci s ove izložbe od nastali i prije nekoliko godine, već nekoliko puta izlagani, a neki su najskorija ostvarenja autora.
Na koncu, glavni dojam koji gledatelj nosi s ove izložbe Umjetničke skupine En Face u Galeriji ALU na Širokom Brijegu, unatoč visokoj kvaliteti pojedinih od izloženih ostvarenja i predstavljenih autora, jeste konfuzija uslijed nedostatka poveznice, zajedničkog koncepta, zajedničkog stava i kritičkog odnosa prema svojem, ali i stvaranju svojih kolega, odnosno dojam nenamjerne, nego spontane slučajnosti što u velikoj mjeri djeluje negativno na ocjenu ozbiljnosti rada skupine. S obzirom na visoke kvalitete pojedinaca uključenih u skupinu, osobito onih koji su potaknuli djelovanje En Facea i koji sudjeluju u njemu od samog osnutka, sigurni smo kako bi definiranim stavom o načinu djelovanja i razlozima postojanja En Facea s pojačanim kritičkim odnosom prema članstvu, te artikuliranjem izvjesnih likovnih stavova djelovanje te skupine postalo mnogo kvalitetnije i izgubio bi se dojam konfuzije i slučaja koji obilježava dosadašnje njihovo djelovanje, kako je jasno prikazano i ovom izložbom. En Face zasigurno ima potencijale prevazići takve probleme.

Tatjana Mićević – Đurić

Napomena: Ovaj tekst, kao ni bilo koji njegov dio, ne smije se objaviti u  bilo kojem  obliku ili distribuirati na bilo koji način bez pismene dozvole DPUmH-a.
Oglasi