Ovom je izložbom prikazan posve zanimljiv i nesvakidašnji ciklus akademskog slikara Saše Šantića koji svojim idejnim konceptom odskače ne samo od njegove stvaralačke manire, nego i od ustaljenih likovnih manifestacija u lokalnim izložbenim prostorima. Radovima se više naglašava koncept izložbe negoli sama bravuroznost ili tehnička inovativnost umjetničkog djela. Umjetnika je s jedne strane ponukala na stvaranje svijest o globalnom uništavanju prirode, a s druge nesvijest prosječnog čovjeka koji, nažalost, ne pokazuje potrebnu volju i snagu da se suoči s tim krucijalnim problemom.

Opus je inspiriran osobnim zanimanjem kontradiktornog fenomena u ljudskom biću – fascinacijom ljepote pojave koja je u svojoj biti pogubna, prvenstveno za prirodu pa samim tim i za čovječanstvo.
Posredstvom suvremenih medija sve češće se mogu promatrati velike površine planeta Zemlje snimljene iz zraka pa se tako svakodnevno divimo dalekim prostranstvima, uživamo u pogledu na gradove noću, rijeke, jezera i pustinje, a da zaneseni osebujnošću nekog umanjenog ambijenta ne razmišljamo o tome da ga u stvari vidimo u obliku koji nije njegov izvorni (prirodni) oblik, nego je degenerirao ljudskim djelovanjem. Za suvremenog čovjeka – virtualnog promatrača, surova stvarnost koja se tiče izravnog ljudskog opstanka samo je živopisni pejzaž izazovne estetike. Upravo se tu krije zabluda o prirodi, a njena se idila pretvara u iluziju. Ova čudnovata, sveprisutna, činjenica inspirirala je Sašu da preispita svoj dijalog s prirodom, ali i da drugima postavi isti izazov putem svoje umjetnosti.
Fascinacija snimkama napravljenima iz zraka koji ukazuju na uništavanje zemaljske kugle ogleda se u šarenilu dopadljivih kadrova koji iako predstavljaju rane planete, izgledaju razigrano i neopterećeno bolnim značenjem. Tim prostorima kao da je svrha samo animirati gledatelje jer je bolna istina da su mnogi prizori uništavanja i mijenjanja izvorne slike prirode zapravo atraktivni i dopadljivi, a okrutnost njihove naravi ne izaziva gnušanje, već aplauz publike.

Tradicionalnim tehnikama, uljem na platnu i akrilom na drvu, umjetnik suprotstavlja nesvakidašnji kružni format većine predočenih djela na način da ih gledatelji mogu sami rotirati po vlastitom estetskom nahođenju. Aludiraju na čovjekovu odgovornost i tendenciju igranja s vlastitom sudbinom. Naglasak je stavljen na komunikaciju gledatelja i djela, odnosno aktivnu prisutnost s ciljem osvješćivanja naše uloge u svijetu, i prihvaćanje odgovornosti za trenutačno maligno stanje. Iako sažimaju landscape analize s landart umjetnošću, tematski sve slike prikazuju sustavno uništavanje Zemlje: krčenje šuma, izlijevanje nafte, zatrovana tovilišta stoke, kamenolomi u preriji, te ostale prirodne katastrofe uvjetovane čovjekovim djelovanjem. Svaka je slika nositelj svog koda, odnosno broja koordinata po kojem se prikazani prostor može naći na internetu i na taj način zaključiti o kojem je lijepom uništenju zapravo riječ. Projekcijom fotografija dolazimo izravno na mjesta zločina koja se nalaze na svim meridijanima: Egipat, Teksas, Čile, Mađarska, Meksiko, Izrael, Kansas, Iran, Kazahstan pa i Hutovo blato u Hercegovini čija je ne tako davna prirodna katastrofa idejna vodilja ovoga ciklusa. Raznolikost boja i figura, dinamičnost kružnih i geometrijska uređenost kvadratnih i pravokutnih kompozicija lako zavara neupućenog promatrača iako posljedice ovih katastrofa nikako nisu vesele.

Ubrzanost života i neusklađenost s iskonskim potrebama rezultiralo je čovjekovim raskorakom s prirodom, prilikom čega lako zaboravljamo njezinu snagu te potkovani neznanjem ostajemo fascinirani izgledom uništenih prostora i ne pitajući kako je izgledao izvorni, netaknuti ambijent. Iz potrebe da se naglasi naša bizarna osobina divljenja nečemu što je iskonski destruktivno i svijest o simbiotskom odnosu čovjeka i prirode, nastao je ovaj apelirajući opus koji zasigurno nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

Helena Vidić i Danijela Ucović