Predsjednica Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine, Tatjana Mićević-Đurić, i članovi, Helena Vidić i Beat Čolak, krajem travnja zaputili su se do kabineta akademskog umjetnika Josipa Mijića u prostorijama širokobriješke Akademije likovnih umjetnosti i s njime porazgovarali o više tema.

DPUmH: Josipe, ovih dana otvorena je izložba Viribus unitis u Galeriji Aluminij. Nekako neočekivano, dobila je naziv izložbe desetljeća.
J. M.: Mislim da je naziv izložbe desetljeća pretjeran i nije potekao od strane Franjevačke galerije. Izložba je kvalitetna i značajna, ali je taj atribut pretenciozan, pogotovo ako imamo u vidu netom završenu retrospektivnu izložbu Vojina Bakića u Galeriji kraljice Katarine Kosače te izložbu Victora Vasarelyja iz 2011. u istoimenoj galeriji. Ovakav senzacionalistički „ukras“ najvjerojatnije je proizišao iz izloženih radova Eugènea Delacroixa i Salvadora Dalija, a u stvari su to njihovi manje kvalitetni radovi.

DPUmH: Vi ste izabrali radove za ovu izložbu. Jesu li to najreprezentativniji radovi iz zbirke?
J. M. Fra Vendelin Karačić, voditelj umjetničkog programa Franjevačke galerije, dao mi je odriješene ruke za ovu izložbu jer već osam-devet godina pomažem Galeriji i imam najbolji uvid u njezin fundus. Na izbor radova utjecalo je više faktora, od opremljenosti radova, njihove očuvanosti, transporta itd. Osnovni cilj je bio kvalitetno predstaviti kolekciju Franjevačke galerije, ali i uvrstiti što veći broj umjetničkih imena iz zbirke. Iz tih razloga su birani radovi manjih dimenzija i oni koje je bilo lakše prevesti, ali se uvijek pazilo da se ne ide na štetu autora.

DPUmH: Autor predgovora izložbi je dubrovački povjesničar umjetnosti. Zašto se pored lokalnih povjesničara umjetnosti zvalo nekoga sa strane?
J. M.: Lokalni povjesničari umjetnosti angažmanom dubrovačkog povjesničara umjetnosti Marina Ivanovića nisu zakinuti, niti zaboravljeni. Franjevačka galerija već duže vremena surađuje s lokalnim povjesničarima umjetnosti. Smatram da ne smijemo biti zatvoreni i misliti lokalno. Politika koja je okrenuta isključivo prema lokalnim povjesničarima umjetnosti ili umjetnicima začahurit će regiju. Koliko je vanjska suradnja bitna pokazuje nam dugogodišnje prijateljstvo Franjevačke galerije s Galerijom likovnih umjetnosti Slavka Kopača u Vinkovcima, s Umjetničkom galerijom Bosne i Hercegovine i s galerijom Novi hram u Sarajevu. Bez ovakvih suradnji mnogi umjetnici iz mostarske regije i šire ne bi imali priliku izlagati u spomenutim galerijama, ili bi do njih dolazili težim putem. Da ne govorim koje su sve izložbe Širokobriježani imali prilike vidjeti zahvaljujući ovim suradnjama.

DPUmH: Smatrate li da Vam je tijekom rada na izložbi Viribus unitis nedostajala suradnja s nekim povjesničarom umjetnosti? Zapazili smo, na primjer, da nije bilo odgovarajućeg popratnog materijala uz izloške (nedostatne legende, na primjer). Također, moglo bi se dosta raspravljati o načelu kronološkog postavljanja izložaka u situaciji izrazito heterogenog materijala koji omogućava i grupiranje prema likovnim vrstama, temama i sl.
J. M.: Pa, suradnja s povjesničarom umjetnosti je postojala, s Marinom Ivanovićem. Istina je da sam sam radio izbor djela iz fundusa za mostarsku izložbu, ali ne mislim da sam zbog toga napravio neke značajnije propuste. S obzirom da poznajem fundus Galerije u startu sam imao 50-tak radova u vidu. Ali kao što sam već rekao, niz faktora je utjecalo na izbor. Čak sam simultano s biranjem radova radio virtualni postav kako bi izložba bila što kvalitetnija. Grupiranje djela prema likovnim vrstama i temama u startu sam odbacio jer po meni to nije omogućavalo 95 različitih autora čija djela su iz različitih perioda njihova stvaralaštva. Izabrao sam kronološki raspored s kojim sam dodatno naglasio heterogenost.
A što se tiče popratnog materijala uz izloške, ne smatram bitnijim propustom što uz ime autora, naziv rada i godinu nastanka, nisu navedene tehnike i dimenzije. Ove informacije su fizički dostupne promatraču i bitnije ne utječu na vizualni doživljaj.

DPUmH: Možete li nam reći hoće li ova mostarska izložba biti samo prenesena ili će planirani stalni postav Franjevačke galerije u Širokom Brijegu biti drugačiji? Ako da, tko će ga raditi?
J. M.: Kao što sam već rekao, izbor radova za izložbu 15./25. – Viribus unitis radio sam ja. S obzirom da će stalni postav u Franjevačkoj galeriji raditi povjesničar umjetnosti Igor Zidić i da je kapacitet Galerije znatno veći, logično je da će se u njoj naći drugi radovi. Naravno da će i veći dio radova sa mostarske izložbe biti dio stalnog postava.

DPUmH: U par riječi nas informirajte o fundusu Franjevačke galerije.
J. M.: Franjevačka galerija djeluje od 1990., kada je postavljen prvi stalni postav slika i skulptura. Fundus Galerije tada je sačinjavalo oko 1000 umjetnina. Nažalost, stalni postav je nakon godinu dana, točnije u listopadu 1991., uslijed ratnih prijetnji skinut. Galerija je svoju aktivnost nastavila krajem 1992. učestalim izložbama, a fundus je rapidno rastao. Danas je katalogizirano 3500 umjetnina, a pretpostavlja se da ukupno u fundusu ima oko 4500. Jedan njegov mali dio imali ste prilike vidjeti na izložbi 15./25. – Viribus unitis u galeriji Aluminij. Uz velike napore uspjeli smo obnoviti Galeriju te povodom 25 godina postojanja Galerije ovo ljeto ćemo postavit drugi postav. Naravno, bit će puno bogatiji i kvalitetniji od prvog.

DPUmH: Kakvo je općenito stanje djela u zbirci i koliko treba restauratorskog angažmana?
J. M.: Potrebno je dosta restauratorskog angažmana, ali dobar dio posla je napravljen. Djela u samostanskoj riznici relativno su dobro očuvana i većina restaurirana, ali nekim umjetničkim djelima iz ostatka zbirke potrebni su veći zahvati. Najveći problem je prenatrpanost i manjak profesionalne opreme. Sva djela su složena na klasičnim metalnim policama principom lice-lice, poleđina-poleđina slike.
Međutim, to nije samo naš problem. Na primjer, Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine ima sličnu situaciju, ali imaju odvlaživače zraka, do kojih mi pokušavamo doći donacijama.

DPUmH: Tko bi trebao po profesiji biti suradnik Franjevačke galerije? Vidite li tu mjesta za nekog povjesničara umjetnosti? Kakav je Vaš stav prema povijesti umjetnosti kao struci u kontekstu galerijske djelatnosti i likovne kritike?
J. M.: Naravno da je povjesničar umjetnosti poželjan da bude u timu Galerije. Što više suradnika, projekti su kvalitetniji i raznovrsniji. Ali treba imati u vidu da Galerija nije samostalna i da djeluje preko Udruge prijatelja Franjevačke galerije Široki Brijeg. Trenutno Galerija nema stalne uposlenike. Pokušavaju se riješiti problemi, ali nakon smrti fra Joze Pejića, ravnatelja Galerije, ide jako sporo. Vjerujem da će fra Vendelin, voditelj umjetničkog programa, pronaći obrazac da Galerija nastavi s djelovanjem. Ipak je Franjevačka galerija jedna od najaktivnijih galerija u BiH. Iz nje je iznjedrila i Akademija likovnih umjetnosti. Ona je za Široki Brijeg i okolicu od iznimne važnosti.

DPUmH: Niste nam u potpunosti odgovorili na prethodno pitanje, ali prijeđimo sada na poglavlje vezano za Vaš angažman na Akademiji. Kako na Vas djeluje pedagoški rad?
J. M. Konstruktivno, zanimljivo mi je da sam i na neki drugi način dio umjetničkoga stvaranja. Imati interakciju s mladim umjetnicima za mene znači “ne ispasti iz kolosijeka”. Umjetnički diskursi s njima drže me konstantno budnim i aktivnim, spremnim za nove izazove. Time je moje slikarstvo, ili bolje rečeno, umjetničko stvaranje kvalitetnije.

DPUmH: Je li, po Vašem mišljenju, Bolonjski proces donio neke veće promjene u nastavi na Akademiji likovnih umjetnosti?
J. M.: Na Akademiji likovnih umjetnosti praktična nastava „Bolonjom“ nije bitnije promijenjena. Studenti su najveće promjene osjetili u diskontinuitetu koji je uslijedio rascjepkavanjem kolegija i dodatnim ispitima. Smatram da bolonjska jednoobrazna shema više šteti nego koristi pojedinim fakultetima. Takva shema narušava njihovu specifičnost a time i kvalitetu. „Bolonja“ ima i prednosti i odnosi se na međugraničnu razmjenu studenata koja se inicira.

DPUmH: Čuli smo kako radite na izuzetno zanimljivom doktorskom radu. Što nam o tome možete reći?
J. M.: Tema moje disertacije je „Uloga tmastog i materijalnog u vizualizaciji transcendentnog u sakralnom slikarstvu“. Za praktični dio disertacije lomio sam se gotovo godinu dana dok nisam iskristalizirao vizualizaciju sakralne i osobne poetike. Povezati ih u jednu cjelovitost koja zadovoljava zadane okvire, a  ujedno i moje, nije bio moguć bez trnovitog puta. To je bio grč koji je rezultirao ciljem. Uradio sam deset prizora iz stvaranja svijeta u sedam dana. Svi radovi su koncipirani na temelju zlatnog reza pomoću kojega sam eliminirao slučajnost. Takva jasnoća je prisutna i u procesu stvaranja radova osobne poetike. Tek kada je sve u mojoj glavi jasno, prelazim u realizaciju. Stvaranje svijeta sam utopio u tmastu, crnu boju koja je neizostavni element mog stvaralaštva više od 10 godina.
Teorijski dio disertacije je još uvijek u procesu i nadam se njegovom skorom završetku.

DPUmH: Budući da je doktorski studij sakralnog karaktera, osjećate li to kao neku vrstu ograničenja?
J. M.: Ne. Istina je da se većina umjetnika neće se složiti sa mnom. Svaki vid zadanih okvira koji se moraju ispuniti za mnoge je sputavanje osobnog izričaja. Takav put je puno teži. S doktoratom ovakvog tipa nisam ništa izgubio. Dapače, da nije bilo njega moja osobna poetika ne bi bila ovakva kakva je. Upravo na početku doktorata započeo je i moj umjetnički svijet obilježen crnom bojom. Imao sam sreću da je kroz cijeli tijek studiranja moj profesor i mentor bio Anto Kajinić te to nastavio biti i na doktoratu. Usadio mi je radne navike i snagu da se suočim s izazovima u umjetnosti. A doktorat Ars sacra je upravo to. Nikada neću zaboraviti što mi je jednom prilikom rekao: “Bacit ću te u vatru! Ili ćeš izgoriti ili ćeš uspjeti!” S time mi je sve rekao. A nadam se da je i vama jasno.

DPUmH: Kakav je Vaš odnos prema crnoj boji, što Vam ona predstavlja, kada i kako je ona postala glavno obilježje Vašeg umjetničkog izričaja?
J. M. Išao sam u srednju tehničku školu i bio sam izgubljena ovca kada sam stigao na Akademiju jer mi je sve bilo novo. Traženje vlastitoga umjetničkoga stila mi je bio mukotrpan posao i crna boja u mojoj umjetnosti pojavila se tek na kraju pete godine studija, a na doktoratu je postala glavni protagonist mojih radova. Ona je, nekako uvijek bila tu sa mnom tijekom studiranja, samo je nisam prihvaćao. I otkada sam je prihvatio i dalje ne mogu objasniti svoju privrženost prema njoj. Znam zasigurno da je polivalentna, neuhvatljiva i ,možda, jedino određenje koje je neće sputavati i stavljati joj okove jeste mističnost. Ona je transcendentna boja. Bogatstvo njenog skrivenog svijeta je ekvivalentno introspektivnom svijetu promatrača. Tek u takvoj ostvarenoj simbiozi dolazi do njenog razotkrivanja, i postaje puno više od tame kojoj je oduzeta svjetlost. Ona postaje sama svjetlost. Najvjerojatnije onaj koji nije pronašao sebe u njoj neće pronaći ništa. Odzvanjat će jedino praznina koja će s crnom bojom postati ništavilo.

DPUmH: Ipak, rekli ste nam kako je deseta slika Vašeg doktorskog ciklusa Stvaranje svijeta mliječnobijela. Možete li pojasniti taj “odlazak” od crne?
J. M.: Koncept se temelji na principu uzimanja – davanja izvučenog iz znanstvenog procesa dobivanja crne i bijele boje. Crna nastaje kada materija upije sve zrake vidljive svjetlosti, a bijela kada ih reflektira. Iz tih razloga je svijet crn sve dok je u procesu stvaranja. Tek u desetom, završnom radu koji reprezentira stvoreni svijet i koji je predan nama bijel. Dan kada je Bog odmarao. Korištenje bijele boje u završnom radu ne predstavlja moj „odlazak“ od crne, nego stavlja naglasak na njihovu neraskidivu vezu. Prastari dualizam između crne i bijele samo potvrđuje u biti da bez crne boje nema ni bijele. Da bez tame nema ni svjetlosti. U mome doktorskom ciklusu crna je postala svjetlost – crna svjetlost. Nešto slično je sa svojim djelima postigao Pierre Soulages. No, razlika je u tome što se u mom doktorskom ciklusu dogodio spoj između duhovnog i sakralnog. Ili barem se nadam da je tako.

DPUmH: U samostalnom radu, koliko se prilagođavate narudžbama?
J. M.: Logično mi je da naručitelj ima svoje zahtjeve i da je zbog toga naš rad i trud veći. Potrebne su mnogobrojne konzultacije kako bi se došlo do kompromisnog rješenja koje zadovoljava obje strane. Takve situacije me tjeraju da budem još kreativniji i da se ne predajem konformizmu. Odbijam narudžbe koje od mene iziskuju odstupanje u cijelosti od mene samoga. Još uvijek mogu priuštiti takav luksuz.

DPUmH: Na kraju, s obzirom na to da ste mnogo putovali i sudjelovali u likovnim zbivanjima u inozemstvu, možete li nam reći jesu li naši umjetnici ravnopravni sudionici suvremenih umjetničkih strujanja i kako Vi vidite globalizaciju u kontekstu današnjeg umjetničkog stvaranja?
J. M.: Masovni pristup informacijama putem interneta tjera nas na površnost jer jednostavno nemamo vremena za dublje pristupe koja iziskuju duža vremenska odricanja. Na taj način se stvara trendovska umjetnost koja sve više udaljava umjetnika od njega samoga. Mnogi se nalaze u fazi vegetiranja bez kontinuiranog, intenzivnog rada. Dok vegetiraju istražuju internet ne bi li se dosjetili nečega novog, drugačijeg, kako bi dobili svojih pet minuta slave. Umjetnost se svela na dosjetku i ona je time sebe degradirala. Pa zar senzacionalistički performansi u kojima se životinje maltretiraju, žene abortiraju i slično, mogu biti okarakterizirani umjetničkim?! To su za mene samo pokazatelji krize vrijednosti društva u kojem živimo. Inovativnost ne može biti jedini kriterij umjetnosti. Kvaliteta je primarna, a nje je sve manje i manje. Umjetnik prvo treba postići dijalog sa samim sobom kako bi pronašao ispravan put u svom umjetničkom stvaranju koji je neovisan o trenutnoj umjetničkoj sceni.Imao sam priliku sudjelovati na Royalskoj akademiji u Tajlandu, na kojoj su sudjelovali umjetnici iz cijeloga svijeta. Ispostavilo se da je većina djela globalna, ali mi je drago da sam u nekima od njih ipak osjetio jednu dozu autentičnosti podneblja iz kojeg je umjetnik dolazio. U mojim djelima nema tradicionalnih karakteristika jer je potreba za formom iz pojavnog svijeta odavno nestala.