Sinoć je u Franjevačkoj galeriji na Širokom Brijegu otvorena izložba crteža Zorana Zelenike. Predgovor za katalog te izložbe napisala je Danijela Ucović:

“Umjetnička djela Zorana Zelenike promatrača stavljaju pred intrigantan izazov.
Naime, umjetnikov rad on može jasno percipirati kroz dva različita opservacijska diskursa te ih na ta dva načina i apsorbirati. No, kako su njegovi crteži kompaktna sinteza spomenute dvojnosti, recipijent se, kako bi imao njihovu povezanost i potpuni doživljaj, svakom pristupu pojedinačno treba iskreno i slobodno predati, jer tek tada počinje prava Magija, koje je snaga djelovanja uvjetovana njegovim stanjem.

U prvom diskursu sagledavanja posve je očito da je umjetnikov medij izražavanja crtež. U istraživanju i kreativnoj igri, on akromatski crtež ponekad obogaćuje kolažom i bojom te upravo takvi primjeri pokazuju umjetnikov iznimno zreo i istančan osjećaj za harmoničan kolorit. Stoga se moguća sumnja u njegovu otuđenost od boje automatski anulira.
Minuciozni rad, stvaran tušem na papiru, gotovo je frapantan. Fascinira preciznost i predanost s kojom su rađeni oblici, što pokazuje da umjetnik, dok crta, ulazi u neko sasvim svoje nad stanje, odnosno meditaciju kroz crtež. Fluidni protok i neprekinuti tok točkastih oblika je besprijekoran. Postavlja se pitanje: što bi se dogodilo s nekom formacijom na crtežu ako bi samo jedna točka ili crta prešla jedna preko druge? Gotovo strojarska preciznost nije mukotrpna pažnja, trud i usiljena koncentracija, već odmor, lakoća i utočište. Upravo ta lagana, a precizna ruka čini da se iznimno sadržajni i zahtjevni crteži doimaju nestvarno lebdećim.
Kompozicija je uvijek simetrična i jasno su podijeljene dvije dimenzije i sfere na jednom crtežu. U donjem dijelu crteža naglašene su snažne i kompaktne strukture, tvorene od oblih i zaokruženih formacija. Upravo one daju svjesnost o tlu, zemlji i stabilnosti te su i zbog toga naglašene snažnijim linijama, definiranim oblicima i istaknutim crnim okvirima. Kao protuteža tamnijoj i gušćoj materiji, u gornjem dijelu crteža razvijaju se oštre, geometrijske, ali prozračne forme tvorene od bezbroj nježno utisnutih svjetlijih točkica koje podsjećaju na masu čestica koje su se pojavile na nebu. Sklad dviju različitih sfera nije slučajnost jer umjetnik koncipira harmoniju te prethodno načinjenim skicama provjerava njihov međuodnos prema svom unutarnjem sluhu.

Nakon likovnog procesuiranja, za prodor do ideje ili koncepta priče prikazane u crtežu, treba prijeći u drugi diskurs sagledavanja. Djela podsjećaju na isječeni kadar nekoga većeg prikaza ili zaustavljeni trenutak dugometražnoga animiranog filma. Dešifriranje, odnosno prepoznavanje oblika formacija, vježba je za oko, ali i zabavan, maštovit i kreativni ulazak na pozornicu na kojoj dominantne gomile i plutajuće izvitoperenosti mogu biti bilo što. Sreća ili tuga koju nose ovise o doživljaju gledatelja, odnosno o emotivnom i mentalnom stanju u kojem se nalazi. Bezbrojne i raznolike asocijacije izranjaju i kristaliziraju se, nalazeći podrijetlo u formama iz prirode, planinskim masivima, kamenju, oblacima, drveću, lišću te predmetima koji nas svakodnevno okružuju: arhitekturi, robotima, prikazima industrijskih i kibernetskih sustava, video igricama, hibridnim bićima, cjevastim formama, mitskim ličnostima, bajkovitim herojima…
Kategorizirati ova ostvarenja kao krajnje uvjetovana ili neuvjetovana stanjem kolektivne svijesti ili društvene zbilje, bilo bi poprilično nespretno. Upravo neizbježna međuovisnost pojedinca i grupe, mikrokozmosa i makrokozmosa, stvara suptilnu komunikaciju crteža i gledatelja. Iako se ponekad može naslutiti autorov eskapizam u crtački proces, interakcija s vanjskim svijetom ne izostaje. On nema strah prikazati sebe i potpuno je iskren u odnosu s crtežom. Bez ustezanja prikazuje neodlučnost, povučenost, unutarnji otpor, odmjeravanje, propitivanje stvarnosti, zadovoljstvo, mir. Na samo dva crteža, u donjim strukturama, koristi boju, a i jedan i drugi govore o laži i lažnom, što može staviti do znanja njegovu svakodnevnu težnju za čistom artikuliranošću i nepatvorenim bivanjem. Istančano skrojenim, ali pitkim i jednostavnim formama, prikazuje sebe, svoje djelovanje, snagu i reakciju na situacije i stanja u kojima se nađe svaki suvremeni čovjek zapadnoga svijeta i Zemlje Nedođije, o čemu govore i nazivi djela.
Crtežima manjih dimenzija obogaćuje i razigrava svoj opus. U njima širi kolorit, valer, tonove, strukture te naglašava perspektivu. Iako su izašli iz istoga kreativnog izvora i nastali poznatim autorovim automatizmom, odišu većom slobodom i manjom stvaralačkom racionalnošću. Pokretljivost koncepta i animacija je naglašena te se zbog njih može naslutiti začetak nekoga novoga autorovog ciklusa.

Posebnost njegovih ostvarenja je u tome što svaki gledatelj postaje umjetnik, odnosno sukreator prikazanoga umjetničkog djela. Kada se objedine dva diskursa sagledavanja, dolazi do sinteze koja pokreće prikazani kadar na crtežima i zaleđeni isječci dobivaju slijed i kretnju. Daljnji protok situacije i njezino trajanje, komešanje i metamorfoze, ovise o imaginaciji promatrača. Nenametljivost i tišinu crteža odjednom mogu ispunjavati zvukovi, šuštanje, muzika, pištanje, fijuci, tapkanje. Paralelni svijet crteža otvara svoja vrata, a hoćemo li kroz njih proći i što ćemo vidjeti, na kraju ipak ovisi o nama.”

Danijela Ucović