Druženje s umjetnikom: Zoran Zelenika

Tijekom rada na pripremi samostalne izložbe Zorana Zelenike, za koju je napisala i predgovor, Danijela Ucović je napravila i intervju s umjetnikom:

Zorane, ti si grafičar ali u tvom poslije akademskom opusu gotovo nema grafika jer se izražavaš kroz crtež? Zašto crtež, što te odnosi toj tehnici?
Crtež je forma u kojoj se trenutno najugodnije osjećam, ekonomična, dostupna a opet fleksibilna i vječno zanimljiva. No ne bježim od drugih likovnih medija, većina mojih dosadašnjih izložbi su izložbe slika i grafika. Slikanje i grafika doduše traže atelje, zaseban prostor, koji nažalost nemam. A obično nalazim kako i u drugim načinima stvaranjarijetko odmičem od čistog crteža. Mogućnosti crte, njena neiscrpna snaga da prenosi sugestije i karakter,su me uvijek toliko privlačile da je odluka da se dublje posvetim njenom istraživanju došla vrlo prirodno.

Kao student imao si drugačiji likovni rukopis. Gdje i kako se mijenjala i mijenja tvoja umjetnost?
Možda pristup i tempo, no skoro sve elemente kojima danas stvaram svoje radove nalazim u nekim proto-oblicima u radovima starim deset i više godina. Ovo je naročito vidljivo u crtežima. Ne zamaram se previše razmišljanjem o promjeni – zadovoljan sam tim da stvaram a sam proces rada uz dodatak izvjesnog vremena neizbježno donosi promjenu ali organski i postupno što je vjerujem i kod mene bio slučaj.

Gledajući tvoje crteže, ljudi se najčešće pitaju što ti njima želiš kazati? Želiš li im uopće išta reći?
Moji crteži su kompozicije reduciranih forma/simbola koji su varljivo višeznačni i koje pokušavam obojiti određenim osjećajem te ih staviti u međuodnos koji stvara neku vrstu trenja, titraja. Obično nemam impuls da ‘prenosim poruku’ te budem izričit i glasan u izgovaranju iste. Šutnja na granici nijemosti je presudan element u nastajanju ovih radova. Teme o kojima promišljam i koje pokušavam ilustrirati su sudari kompleksnih emocija s neizbježnim događajima, prošlost i nepovratni gubitak te osjećaj da se iza tankog vela stvarnosti akumuliraju riječi i simboli koje smo zaboravili kako čitati i razumjeti.
Zanima me komunikacija mojih radova s promatračima, zanimaju me povratne informacije, o njima uvijek razmišljam i primam ih na znanje otvoreno i bez predrasuda, iako prihvaćam kako s moje strane možda nije izgovoreno dovoljno kako bih dobio prikladne odgovore i upite.

Kako je počelo tvoje minuciozno crtanje? Odakle svjesno crpiš inspiraciju? Koliko je zapravo tih izvora?
Minucioznost u ovim radovima je samo rezultat rada u malim formatima i nije kvaliteta po sebi. Svakako da određenu važnost pridajem tehničkoj čistoći i dotjeranosti, to nije nikakva novost. Vjerujem u koncept majstorstva, dubokog poznavanja materijala, tehnike i usmjeren sam prema tomu kroz stalno učenjei nadvladavanje problema. Još sam daleko od istog te najčešće u više aspekata nisam zadovoljan proizvedenim. Ovo me tjera da pokušavam iznova, da se unaprijedim kako znam i umijem jer želim stvarati nove stvari, želim pustiti na papir puno više.
Dovoljna inspiracija je svaki novi dan, nova prilika za rad, za učenje ili za zaboravljanje.

Jesu li tvoji crteži, u likovnom smislu, strogo ili programski koncipirani? Ako jesu, zašto se odlučuješ na to?
Postoji određena mjera programiranosti, ili bolje rečeno više faza planiranja koje prethode samom crtanju. Ovo nije rezultat neke naročite privlačnosti prema takvoj metodi već je tu iz puke potrebe za efikasnim planiranjem. Ne ulazim u crtež bez serije skica na kojima rješavam u širokim potezima kompoziciju i druge detalje. No kasnije u samom procesu mnogi elementi imaju više prilika za promjenu. Mislim kako ovakav pristup dosta duguje mom ranijem radu u mediju grafike – koja često zahtjeva prolazak nekoliko faza i pomno planiranje ako želite imati određenu razinu kontrole nad konačnim rezultatom.
No bez obzira na pripremu, uvijek imam trenutak skoro pa uplašenog oklijevanja pred praznim listom. Važno je prihvatiti taj kaos mogućeg koji spava u netaknutom papiru, predati se djelomično. Tako potpunije prihvaćam simboličku vrijednost čina crtanja prije skoka u taj bijeli ambis.

U kojoj mjeri su tvoji crteži društveno predodređeni i imaju li oni maniru u kojoj se zrcali društvena kritika?
Ne razmišljam o društvenoj kritici, ne nalazim se ni pozvanim da je upućujem kroz crteže. U ovim se radovima nesumnjivo na nekoj razini reflektiraju određene šire društvene pojave, ali me prvenstveno zanima pojedinac, osobno vrijeme, izolacija, uspomene i strahovi. Sve ovo mi dijelimo, no osobna perspektiva je ono čim se prvenstveno bavim.

Utječe li stanje kolektivnog na tvoje crteže ili se ipak u njima zadržavaš samo u svom svijetu? Što misliš koliko je protočna komunikacija između tvojih crteža i gledatelja?
Zadržavam se uglavnom u unutarnjem svijetu analizirajući često sebe kao najdostupniji predložak u čije ponašanje imam najbolji uvid, ali uvijek s pogledom na svijet oko sebe, otvoren za vanjske poticaje ili ometanja.
Vjerujem da komunikacija možda i nije najintenzivnija, no priroda ovih crteža je tiha i nenametljiva. U tom duhu ih je velika većina likovno reducirana na apsolutni crtački minimum, crnu crtu i točku na bijelom papiru. Dijalog se može uspostaviti, no možda se za to morate malo primaknuti i slušati.

Do koje mjere su tvoji crteži Ti?
Puno i nimalo. Stvarani su kroz prizmu unutarnjih previranja i razmišljanja, ali te teme su zajedničke s mnogima tako da mogu vrlo lako biti i tuđi, ili ničiji

Dok stvaraš koliko se često nerviraš ili ljutiš ili imaš neki vid frustracije ili zasićenja i zašto?
Postoji stanovito zasićenje koje nastane nakon dužeg vremena uz crtež. Zamor radosti stvaranja, pa se gledam zaustaviti prije nego potonem u mehaničko ponavljanje. Tad često započnem nešto drugo, izmijenim pristup, format ili tehniku. Osvježim se promjenom.

Kako se kao umjetnik osjećaš u ovom društvu? Što smatraš da treba promijeniti?
Kao umjetnik i čovjek se uglavnom osjećam kao stranac, netko tko ne želi dijeliti zajednički korijen s arhitektima, izvršiteljima i profiterima nepravednog i bolesnog društva. Živimo u zemlji gdje se prečesto agresivno reagira na različito, na novo ili drugačije, katkad i na samo razmišljanje te upiranje prstom na gole careve – kao neki prijestup spram uhodane norme trpljenja. Dijelimo iz dana u dan poremećenu stvarnost gdje se odgovornost uvijek prebacuje na drugog. Ako ćemo biti pošteni – sve manje se nadamo ičemu dobrom, gotovo pa da su nas uvjerili da ništa i ne zaslužujemo,a to je ponekad nepodnošljivo. Nešto je vrlo loše kad se u prirodni refleks da se problem nadvlada, da se premosti nadom i radom, uvuče nota beznađa i kad se odustaje unaprijed, a takva stvarnost se planski servira većini ljudi u ovoj zemlji. Nisam siguran da se išta značajno može promijeniti jer država sustavno većinu svog obilatog nemara i prijezira šalje prema jedinom kotaču koji može povući ovu zemlju naprijed – obrazovanju.
Ono što mogu promijeniti i na čemu radim su temelji na kojima gradim vlastitu obitelj, kao i osobni pristup radu i učenju. Ako ne bude dovoljno, promijenit ću bez oklijevanjazemlju za neku koja se odmakla od feudalizma.

Ne sudjeluješ u grupnim izložbama, nisi član likovnih društava i skupina pa je jasno da voliš djelovati individualno. Što je uvjetovalo takav način djelovanja?
Nisam se u vremenu otkad kandidiram za članstvo u raznim udrugama likovnih umjetnika našao ičim motiviran da isto aktiviram. Nemam neki osobit razlog, jednostavno funkcioniram van takvih sustava a stanovite beneficije koje bih ostvario članstvom me uglavnom ne zanimaju.

Koje je tvoje viđenje umjetnosti i umjetnika u Bosni i Hercegovni, s naglaskom na Hercegovinu?
Hercegovina je mala i siromašna sredina a umjetnost je iz mnogo razloga periferna djelatnost od koje se vrlo teško živi. Ovakvo stanje nije kratkoročan problem, već se nalazimo u dužem periodu gdje je kulturna produkcija iz godine u godinu sve siromašnija. Remen se steže kako među onima koji proizvode tako i među konzumentima umjetnosti a rezultat je vrlo sumorna slika. Ono što se može napraviti kako bi se nešto promjenilo je pokušati stvoriti sinergiju između aktivnih sudionika likovne scene. Otvoriti se za planirano i dugoročno surađivanje između značajnijih točaka i upregnuti dostupno znanje na najbolji način. Svi trebaju preuzeti odgovornost za svoj rad i pokušati dati više.

Oglasi