Sjećanje na Franju Primorca

U Čitluku u Galeriji Matice hrvatske 27. 12. 2016. godine otvorena je izložba u spomen na prerano preminuloga slikara Franju Primorca. Za tu izložbu predgovor je napisala članica DPUmH-a, povjesničarka umjetnosti Maja Gagro. Predgovor donosimo u cijelosti:

 

AKT U SLIKARSTVU FRANJE PRIMORCA

Kompleksnost ljudskog tijela, njegove forme, odnos čovjeka i prirode, poluakt i akt teme su koje predstavljaju konstantu u cjelokupnoj likovnoj umjetnosti, međusobno povezane, a vrlo često različito interpretirane. Proučavanje i oslikavanje ljudskog tijela proteže se još od mističnih prapovijesnih zavjetnih kipića, antičkih poganskih božanstava, istočnjačkih odaliska, vulgarnih „elitiziranih“ prostitutki koje sadrže erotsku komponentu, do senzualnih muza i spiritualne ekstaze.

Franjo Primorac slikar je modernog vremena koji svoj umjetnički put formira okušavajući se u mnogim temama i tehnikama koje su važna odrednica kompleksnog slikareva opusa i izvanredan dokaz zbiljskog bijega od svakodnevnice i umjetničke rutine. Tek jedna od njih posebno odskače u cjelokupnom slikarevom opusu. Tema AKT, u osnovi, dugi niz godina okupira Franjino slikarstvo, od početnih na studiju do posljednjih godina života, formirajući ga u crtežima tušom, olovkom i ugljenom, te slikama na platnu u akrilu i ulju, uz prisutstvo duha suvremenih velikana kubizma, fovizma, ekspresionizma i poluapstrakcije. Brzim potezima medija oslikava dinamične figure u pokretu koje u određenim trenucima pokazuju kontradiktorna ljudska osjećanja, i to zanesenost, sreću, ples, tugu, sjetu i bol. Ova izložba ima za cilj prikazati način na koji se umjetnik istinski predaje aktu, koji za njega nema namjeru predstavljanja ljudskog tijela kao vulgarne teme, nego umjetničko viđenje ljudskog tijela kao onoga prvobitnoga, ogoljeloga, danog od Boga i prirode kao čin snage, moći i divljenja.

wp_20161222_18_28_50_prowp_20161222_18_35_46_proIako je većina aktova rezultat ploda umjetnikove mašte, a ne živog modela, zbog čega se ponekad prepušta prikazu fantastičnih oblika, Franjo mističnim izričajem recipijentima nastoji prenijeti skrivenu poruku. Nikada se pretjerano ne brine o detaljima i muskulaturi pa mu glavnim sredstvom u crtežima postaju linije, kojima postiže izvanrednu igru svjetlosti i sjene te trodimenzionalnost unutar kompozicije. Međusobnim prepletanjem zakrivljenih, otvorenih i zatvorenih linija tvori gustu mrežu oblika te poput končane niti tušom i olovkom dovršava „odjeću“ onoga transcendentnog, ljudske duše. Intuicija, u međusobnom odnosu s najdubljim unutarnjim nagnućima, odstupa od one realistične prepoznatljivosti do simbolične višeznačnosti. Upravo zbog toga ponekad likovi gestikulacijom ukazuju na određeno psihičko stanje. Nasuprot crtežima, u Franjinim slikama, uz liniju, glavnu ulogu igra boja. Stvaralačka imaginacija izražavala se u dinamičnim, napetim formama, neprestano mijenjajući raskošan kolorit. Slikama vladaju neobični valeri do kojih dolazi ponekad direktnim istiskanjem boje na podlogu, a ponekad miješajući i pripremajući određeni ton na paleti. Jasno je vidljiva dominacija primarnih boja, ali se ne zaustavlja koristeći samo njih, čime kolorit postaje vrlo intenzivan, ekspresivan i sočan. Konturiranjem akta linijom i bojom zaustavlja moguće prelijevanje izražavajući modalitet tijela. Suptilnim osjećajem nijansira toplo-hladni kolorit gustim nanosima pigmenta na epidermu te bez detaljnog akcentiranja pojedinih dijelova tijela realizira studije. Ovakav oblik rada svjedoči o izvanrednim Franjinim sposobnostima u oslikavanju ovoga žanra, a i dokaz su da je umjetnik izvrstan crtač, kao i slikar.

Naše tijelo, od rođenja do smrti, predstavlja zaštitni okvir duše, odjeću duše koju bismo trebali njegovati ne samo u životu nego i kroz ovjekovječenje na umjetničkim slikama kada je ono mlado, lijepo, puno života, ali i kada je umorno, iscrpljeno, naborano i staro. Franjo je u svojem opusu uspješno predočavao različite faze života i time dokazao da akt u konačnici otkriva kako smo svi jednaki, kako ogoljelo tijelo ne može biti pokazatelj nikakvoga društvenoga statusa, niti možemo pomoću njega vidjeti socijalne i kulturne razlike. Akt postaje plodom umjetnikova uma, jedinstvenim prizorom postojanja „sazidanog“ od čovjeka, spojem promatranja, sagledavanja i realiziranja, u njemu se ukrštaju refleksija i kontemplacija razumskog osvrtanja.

 

Oglasi