Ima li ili nema likovne scene u Hercegovini?

Na pisanje ovoga priloga potaknuli su me razgovori koje sam imala s pojedinim umjetnicima nakon Okrugloga stola koji je organiziralo Društvo povjesničara umjetnosti Hercegovine 15. prosinca 2016. Naime, oko iznesene teze da ne postoji likovna scena u Hercegovini, na moje osobno zadovoljstvo, razvila su se različita mišljenja. Nije da se ova tema ne pokreće često među onima čije se djelovanje veže za likovnost, ali nikada se točno ne definiraju stavovi ili viđenja ove teme. Zaključilo se da povjesničari umjetnosti i likovni umjetnici nemaju isto shvaćanje toga pojma pa samim time ni poimanje njezinoga postojanja u Hercegovini. Jedino oko čega su se i jedni i drugi jasno složili je to da likovnu scenu jednoga područja, regije ili bilo kojega drugoga definiranoga teritorija, ne čini nužno broj umjetnika, nego njihova kvaliteta. Ovim tekstom pokušala bih se osvrnuti na dva načina poimanja onoga što je likovna scena u Hercegovini te s time eventualno i odgovoriti na pitanje ima li je ili nema.

Za početak, kada se poima fenomen likovne scene, važno je naglasiti da se njezina definicija stalno mijenja i da je, na neki način, uvjetovana geopolitičkim stanjem i čitavim nizom različitih kulturnih politika. Ono što danas čini pojam likovne scene nije isto onome što je to bilo prije pedesetak godina.Za njezino ostvarivanje potrebno je puno više mehanizama i strategija nego ranije, a to je odista teško ostvariti u državi u kojoj ništa ne funkcionira kako treba. Ponekad, čini se – ako nam je za utjehu – da problem u artikuliranju likovne scene imaju i neke sredine iz zemalja regije koje imaju značajnijega institucionalnoga „pogona“, što svakako govori o tome koliko je danas takvo funkcioniranje zahtjevno.

Iz više razloga, vrlo je teško govoriti o likovnoj sceni u regiji u kojoj se likovnost, kao i većina drugih umjetnosti, shvaća kao efemerna zabava. Regionalni je problem, koji nije novost i o kojem se stalno govori, a ništa ne poduzima, to što likovna umjetnost nije dovoljno podržana od strane državnih institucija. Posljedice toga susrećemo svakodnevno u svim segmentima i razinama djelovanja te je suvišno na to trošiti riječi. Upitnim se može držati i  geografsko definiranje područja na kojem, u ovom slučaju hercegovačka, likovna scena djeluje. Treba li to svesti na gradske ili međugradske okvire?

Zbog toga, lako je držati upitnim može li se likovno djelovanje i likovno stvaralaštvo pojedinca ili nekoliko pojedinaca na jednom mjestu nazivati likovnom scenom u suvremenom kontekstu. Međutim, ono što iz jedne točke gledišta čini likovnu scenu su likovni umjetnici koji djeluju na eventualnoj umjetničkoj platformi koja se vremenom definirala i sudjelovanje na natječajima,skupnim i tematskim izložbama koje s vremena na vrijeme mogu biti nagrađivane od strane stručnih ljudi iz drugih sredina.[1] S obzirom na to da u Hercegovini postoje dvije likovne Akademije – u Širokom Brijegu i u Trebinju – čijih se pojedinaca u nastavnom kadru i među studentima ne bi postidjele ni poznatije i veće akademije u regiji, kao i čitav niz likovnih udruga i skupina, razvidno je da se takav vid razmjene događa rijetko, bolje rečeno, nedovoljno.[2] Zatim, artikulirana likovna scena, osim unutarnjih protočnosti, razmjena i sugestija, podrazumijeva kako pojedinačni tako i skupni izlazak iz zadanih teritorijalnih okvira. Izuzev osobnih inicijativa i pojedinih likovnih grupa, a ne određene likovne scene[3], organizirano se ne odlazi iz svoje u drugu sredinu s ciljem izlaganja djela. S ove točke gledišta, važno je kazati da likovnu scenu ne određuju samo likovni stvaratelji i njihova djela već je određuje i čitav niz drugih aspekata. Publika i njezin karakter, odnosno recipijentovo prihvaćanje i povezivanje s likovnošću presudno je u tome koliko je neko djelo odista zaokruženo i interaktivno. Publika likovne umjetnosti u Hercegovini, ako ćemo govoriti o onima koji izložbu dolaze vidjeti odista zbog umjetnosti, a ne iz nekih drugih razloga, malobrojna je, a razlozi su višeslojni. Ako se uzmu u obzir međunarodni konteksti, značajna gibanja na nekoj likovnoj sceni određuje aktualno tržište umjetnina (kako galerijsko tako i virtualno) koje, prema opaskama mnogih povjesničara umjetnostim dirigira novim umjetničkim trendovima, ukusima i izričajima. O ozbiljnom tržištu umjetnina u našoj regiji nema govora, što velika većina likovnih autora vrlo dobro zna. Također, na stvaranje-definiranje likovne scene utječe i ozbiljna likovna kritika koje, recipročno s ostalom situacijom, nema. Treba se napraviti jasna distinkcija između blagoglagoljivih predgovora, mlakih osvrta i onoga što jeste likovna kritika u mikro profesiji i makro sujetama.  Kustoska praksa i galerijske djelatnosti na nezavidnom su nivou te nije ni čudno što ovdje često prisutni kalupi prezentiranja nemaju snažniju komunikaciju s promatračima.[4] U Hercegovini su često umjetnici ti koji moraju obavljati sve galerijske i kustoske zadatke. Vrlo često u galerijama ne postoji umjetničko vijeće sačinjeno od više ljudi iz institucija kulture i likovne umjetnosti.[5] U većim umjetničkim centrima, likovna platforma neke scene neminovno je podržana debatama, evaluacijama, izlaganjima i teorijskim analizama koje mogu biti dio kulturnih strategija, projekata, udruga, a sve u cilju komunikacije i razmjene iskustava. Možda je ovakvo gledište ambiciozno i nerealno s obzirom na stvarno stanje koje uvjetuje naša društvena stvarnost, no ono je nešto čemu u najmanju ruku treba težiti kako bi se djelovanje u likovnoj umjetnosti razumjelo i prepoznalo na ispravan način.

Međutim, druga strana gledišta (kojoj je u našem razgovoru[6] naklonjenija skupina likovnih stvaratelja) ovakvo poimanje i negiranje likovne scene doživljava kao negiranje svih pojedinaca, udruga i grupa koje djeluju u svojim kapacitetima i kontekstu koji nije zahvalan. Negiranje toga bilo bi potpuno netočno. Naime, postoje autori koji aktivno djeluju u stvaralačkom smislu te imaju razmjene iskustava s kolegama iz regije, posjećuju kolonije i skupne izložbe te to nije zanemariv aspekt. Često su nagrađivani i njihova su djela zamijećena prema likovnoj kvaliteti. Jasno je da postoji određena suradnja između onih umjetnika koji se nisu fokusirali samo na nastavnu djelatnost ili samostalno izgrađivanje. Također, u Hercegovini često izlažu i autori iz drugih sredina, što za lokalne umjetnike može biti od koristi. U odnosu na proteklih pet godina, u  zadnje vrijeme zamjetno je poboljšanje po pitanju galerijskih izložbi koje se održavaju u Mostaru, Trebinju, Širokom Brijegu, Čapljini i Čitluku. Takva situacija od velike je važnosti jer itekako može podržati formiranje scene i jasnije artikuliranje likovne produkcije. U tom smislu, galerije bi trebale više poraditi na organiziranju izložbi (tematskih, žiriranih i prodajnih) koje će poticati ovdašnje umjetnike na suradnju i razvojni tijek stvaralaštva te bi se trebale truditi iz drugih sredina „dovesti“ umjetnost koja odista ima interakciju s publikom zbog svoje likovne i misaone kvalitete. Okretanje takvom principu djelovanja ojačalo bi eventualno tržište i interesiranje za kupovanje djela lokalnih autora te bi doprinijelo korištenju novih, suvremenih tehnika i tehnologija u interpretiranju kreativnosti.

Osnivanje Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine još je jedan aspekt koji pridonosi te u budućnosti još više može pridonijeti likovnom životu sredine.[7] S obzirom na mali broj aktivnih članova, ne može se očekivati redovito praćenje likovnih događaja, no u ponekim tekstovima nađe se suvisla i dobronamjerna kritika, odnosno sugestija.

Iz svega navedenoga uviđa se da u Hercegovini postoji potencijal po pitanju likovne umjetnosti, odnosno likovne scene. Ponekad se njezino poimanje čini daleko i nejasno, dok se nekad možemo ponositi likovnim autorima. Osobno vjerujem da će progres koji se događa polako, dugoročno doprinijeti osnaživanju likovne umjetnosti i scene u Hercegovini, koja neće biti prepoznatljiva samo njezinim najaktivnijim protagonistima nego i ljudima izvan nje.

Danijela Ucović

[1] Udruga DHLUFBiH u zadnjih godinu dana napravila je iskorak, pokazala razvojni tijek te je organizirala nekoliko skupnih izložbi i jednu tematsku izložbu, na kojima su se birali laureati istih.

[2] Izložba triju hercegovačkih likovnih institucija 2013. godine izniman je primjer međuinstitucionalne suradnje na kojoj su studenti prikazali svoja djela. Takva inicijativa pokazala je iznimne potencijale i značajne rezultate te se izlazak izvan granica Hercegovine s ovakvim modelom međuinstitucionalnoga djelovanja nametnuo kao logičan slijed projekta  Interacademia. Izložba međunarodnoga karaktera Interacademia 2015. dio je projekta Interacademia, za koji je zaslužna Udruga građana „Krug“ iz Mostara.

[3] Proteklih desetljeća, kada je mostarska likovna scena bila artikulirana i prepoznata, njezini protagonisti prikazivali su svoja ostvarenja u drugim gradovima kao nosioci gore spomenute scene.

[4] Izložba postavljena s konkretnim konceptom prilagođenim svim potrebnim uvjetima lakše je u smislenom kontekstu dolazila do publike, kao npr.: Vojin Bakić(2015.), Emanuel Vidović (2016.), Zbirka Kosača (2016.), Boris Orenčuk (2016.)…

[5] Hrvatski kulturni dom Herceg Stjepan Kosača u Mostaru u studenom je oformio Umjetničko vijeće za Galeriju kraljice Katarine Kosače . Također, to se tijelo oformilo i u novootvorenoj Galeriji Rondo u Mostaru. Rezultate toga moći ćemo vidjeti tek u nadolazećem periodu.

[6] Na početku teksta kazala sam da je povod pisanja priloga bila konstruktivna rasprava na domjenku nakon Okrugloga stola i promocije Godišnjaka DPUmH-a.

[7] Društvo povjesničara umjetnosti Hercegovine je prvo društvo takvoga karaktera u BiH. Osnovano je u prosincu 2014. godine u Mostaru te je do sada izdalo jedan Godišnjak i tri biltena, u kojima se mogu pronaći predgovori, osvrti i kritike pojedinih likovnih izložbi, ali i stručni članci koji se bave jasno određenim problemima

Oglasi