Franjevačka galerija Široki Brijeg gostovala s izložbom Vanje Radauša u Sarajevu

U srijedu navečer, 9. studenoga 2016., u Galeriji Novi hram u Sarajevu otvorena je gostujuća izložba Franjevačke galerije Široki Brijeg. Franjevačka galerija gostovala je s izložbom Veliko u malenom, koja se sastoji od 40-ak djela Vanje Radauša koja su dijelom fundusa ove galerije.

Postav izložbe napravio je akademski slikar Josip Mijić. Otvorenje izložbe predvodio je Boris Kožemjakin, predsjednik Židovske općine u Sarajevu, a uz njega su sudjelovali i fra Vendelin Karačić, rukovoditelj umjetničkoga programa Franjevačke galerije Široki Brijeg, te Beat Čolak, povjesničar umjetnosti, član Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine i autor predgovora.

Boris Kožemjakin i fra Vendelin Karačić govorili su o kontekstu i važnosti suradnje Galerije Novi hram u Sarajevu i Franjevačke galerije Široki Brijeg. Beat Čolak nazočnima je ukratko predstavio život te umjetnički karakter i opus velikoga hrvatskoga umjetnika Vanje Radauša, a on je i autorom predgovora Veliko u malenom, kojega donosimo u cijelosti.

 

radaus

Veliko u malenom

Promatrati riječni rukavac i prema njemu suditi o rijeci nije lako, a ni posve ispravno. U njemu mogu izblijediti žive boje glavne riječne struje, mogu se razrijediti minerali koje voda nosi sa sobom, može posustajati životna sila koja rijeku uvijek gura naprijed, do logičnoga kraja, do utrnuća u drugom. Ipak, i rukavac je dio matice i s maticom je neraskidivo vezan istim izvorom i istim duhom, duhom darivanja životvorne vode žednim krajevima.

Vanja Radauš vjerojatno je najplodniji hrvatski umjetnik XX. stoljeća, a u raznovrsnoj i gotovo grozničavoj umjetničkoj djelatnosti izražavao se kao kipar, slikar i pjesnik. Njegov život i stvaralaštvo zrcalili su intelektualni nemir ovoga umjetnika i društveno-političke prilike doba u kojem je odrastao, stasao i sazrijevao. Učeći od najvećih hrvatskih kipara toga doba – Roberta Frangeša Mihanovića, Rudolfa Valdeca, Ivana Meštrovića – te proučavajući djela svjetskih kiparskih prethodnika i suvremenika, sabirao je spoznaje i baštinio utjecaje iz kojih će iscizelirati vlastiti prepoznatljiv i nedvosmislen izričaj.

 Stoga je pri interpretaciji ovih izdvojenih djela takve individue – koja je, pored toga, najvažnija djela ostvarila u kiparskom mediju – u fundusu Franjevačke galerije Široki Brijeg nužno imati na umu da su ona tek dio mozaika koji je za života stvarao i stvorio Vanja Radauš.

Na ovoj izložbi prikazani su njegovi crteži i slike koji se motivski protežu od figuralne, preko mrtve prirode i florealne pa sve do apstraktne motivike, u kojoj je jezik likovnih elemenata i oblika, geometrijskih i organskih, uzvišen i uzdignut na razinu i vrijednost samoga motiva. Figuralika je ponajviše vezana za izolirani ljudski lik, istaknut tamnim konturama pred praznom bjelinom pozadine, ali se preko genre scena proteže i do erotikom protkanih ženskih aktova. Ni u jednom od tih prizora, međutim, detalj ne nadvladava te se nipošto ne može govoriti o želji za prikazivanjem fizionomije likova i postizanjem vjerodostojnih portretnih obilježja. Namjesto toga, psihologija i karakter lika upisani su u oblikotvorne elemente djela, u tonove i nijanse boje, u debljinu i sigurnost ili uskoću i fluidnost linije, u odnos punoga i praznoga…

S nekoliko skicoznih, ali vješto vođenih oblikotvornih poteza, Vanja Radauš predstavlja ljudski lik u njegovim osnovnim naznakama, a oku promatrača ostavlja vizualni užitak u likovnim pretakanjima i prepletanjima uskih i širokih, vijugavih i poletnih s ukočenijim i smirenijim linijama i oblicima… Pulsirajući i živi ritam poteza otkriva radost i užitak stvaranja neopterećena konačnim definiranjem oblika. Umjesto toga, recipijentu je prepušten jednokratan i osebujan doživljaj, igra dovršetka likovnoga djela, koja mora biti jednako živa i produhovljena kako bi bila komplementarna i ravnopravna igri njegova stvaranja.

Florealni motivi svojim su prirodnim oblicima – oštrinom ili oblinom lišća, tankom plohom ili nabubrelim volumenom, kao i živom jedrošću ili boležljivom uvelošću – zahvalno polje nadahnuća na kojem umjetnik provjerava vlastita crtačka iskustva i umijeća.

Jednako kao u motivu, umjetnik je inspiraciju i poticaj pronalazio i u materijalu, čiju izvornu prirodu i energiju udahnjuje u likovna djela. Radauš tako na sličan način stvara i slike, u kojima boja sa svim svojim potencijalima i nestalnostima nudi brojne asocijativne mogućnosti, koje ni ne moraju biti „ispunjene“ jer ih sama ekspresivna vrijednost i estetska kvaliteta čine cjelovitima. Prepuštajući simetriji i ravnoteži bojanih ploha da izraze vjeru u ravnotežu životnih datosti, a pokojem naglasku ili odstupanju da stvori iznenađujući trenutak i privuče svježinom neočekivanoga, umjetnik je ostvario izuzetno sugestivan govor likovnih elemenata i materijala koji promatrača naprosto uvlači u nutrinu djela.

Vanja Radauš umjetnik je izrazite likovne senzibilnosti i stvaralačke nadahnutosti. Njegova ovom prigodom izložena djela – iako ne pripadaju skupini najreprezentativnijih – možda su tek uvod i uvid u njegov opus i likovne mu kvalitete, ali nedvojbeno su i ostvarenja koja nas pozivaju da propitamo vlastite životne, velike vizije i usmjerenja te njihove refleksije u malim i naizgled nebitnim životnim dogodovštinama. Jer, vrlina je čista samo ako je trajna.

Beat Čolak

 

 

Oglasi