Mario Šunjić jedan je od najcjenjenijih autora srednje generacije bosanskohercegovačkih likovnih umjetnika. Takvo mjesto na suvremenoj likovnoj sceni posve je opravdao i izložbom otvorenom 11. veljače u Franjevačkoj galeriji na Širokom Brijegu, jednom reduciranom postavkom izložbe kojom se predstavio sarajevskoj publici u Umjetničkoj galeriji BiH prije manje od mjesec dana.
Izložbu je otvorio gradonačelnik Širokog Brijega, Miro Kraljević, a prigodnim riječima su se prisutnima obratili fra Vendelin Karačić, voditelj Franjevačke galerije i sam autor koji je istaknuo kako je riječ o njegovoj osamnaestoj samostalnoj izložbi. Taj respektabilni broj samostalnih izložbi ukazuje i simbolički, ali i stvarno na pravu umjetničku punoljetnost i zrelost koju je Šunjić ostvario.
Naslov izložbe Continuum Tremens preuzeti je naslov jednoga od nekoliko ciklusa koji su predstavljeni na ovoj izložbi koja bi se mogla shvatiti i kao jedna vrsta restrospektive u stvaralaštvo ovog izuzetno kompleksnog autora. Iako se u prikazanim djelima može steći uvid u jedan veći dio Šunjićeva stvaralaštva u posljednjih gotovo desetak godina, izložba Continuum Tremens nije u punom smislu retrospektivna. Nedostaje tu nekih ciklusa, nekih dijelova njegova umjetničkog opusa, ali nedostaje i dosljednosti u prikazivanju kronologije nastajanja pojedinog ostvarenja, nastajanja i geneze određene ideje. To je dodatno otežano činjenicom da niti jedno od postavljenih ostvarenja nije popraćeno odgovarajućom legendom.

Spomenuti nedostaci u organizaciji i postavci izložbe, koja je, ipak se mora priznati, posve pregledna unatoč malom prostoru, otežavaju praćenje razvoja Šunjićeve umjetnosti, ali istodobno ukazuju na izrazito važnu odliku njegova stvaranja koja se jasno vidi i osjeti tijekom doživljavanja njegovih djela. To je duboka i bezrezervna posvećenost likovnom stvaranju iz kojeg nastaju ostvarenjima kojima otkriva dubine i slojeve svoje osobnosti, senzibiliteta, vlastite poetike i stavova prema umjetnosti i svijetu u kojem postoji, stvara i živi…Umjetnost Maria Šunjića obilježena je posve jasnom likovnom idejom, vrsnoćom izvedbe, čak minucioznošću, dobrim poznavanjem, kako slikarskog “zanata”, tako i povijesnoumjetničkih pojava, a nadasve je označava posvemašnja iskrenost, predanost i uvijek prisutna zaigranost i radost stvaranja. Sva ta obilježja su uvijek prisutna iako su oblici izražavanja stalno drugačiji. Iako dominiraju slike, one se razlikuju po formatima, tehničkom pristupu i likovnim tehnikama, a praćene su crtežima, radovima izvedenim kombiniranim tehnikama, čak skulpturama – objektima… Kvaliteta njegove umjetnosti potvrđuje se postojanjem “zajedničkog nazivnika” među pojedinim fazama u njegovom stvaranju. Na taj se način pokazuje stalni “rast”, razvoj ideje na kojoj temelji svoje umjetničko stvaranje što posve jasno svedoči istinitost njegove umjetnosti, njezinu iskrenost te dosljedan senzibilitet iskazan izrazito osobnim pristupom.

To je umjetnost puna emocije, ali i promišljanja, igranja, ali i traženja odgovora na vječna pitanja: “Tko smo?”, “Što smo?”, “Odakle smo?”, “Kuda idemo?” U svemu tome ima mnogo potvrda identiteta utemeljenog u vremenu i prostoru kojem pripada(mo) i koji mu (nama) pripada. Njegova djela pričaju različite, čak vrlo različite priče. U nekima prepoznajemo aktualnu suvremenost, u nekima prošlost, onaj apstraktni perfekt kojim smo svi određeni, obilježeni, koji predstavlja kod našeg prostora… U nekima se prepoznaje svijest o problematičnoj sadašnjosti koja izaziva groznu trešnju, drhtanje ponutrice uslijed nezadovoljstava sadašnjošću i straha od onoga što će nam tek doći, a u nekima blažena sentimentalnost djetinjih čežnji za dalekim putovanjima, makar u potpalublju velikih brodova koji krstare svjetskim morima… Neka od njegovih djela pokazuju nam gologlavu djecu natrpanu u vagone koji ih odvoze u neke druge, možda bolje svjetove, a na nekima se javljaju anđeli s baroknim kartušama koji se kao nebeske imaginacije savršenoga, lijepoga i dobroga, nevinoga i sretnoga suprotstavljaju nelijepoj stvarnosti …

A, uvijek je sve, bez obzira na to što se prikazuje, natopljeno memorijom, sjećanjima, nostalgijom… Stalno se suočavamo sa slojevima, nekada jačim i svježim, nekada izblijedjelim, transparentnim, koji se talože jedan preko drugoga, stvarajući težinu uspomena, slojevitost sjećanja, bremenitost prošlosti i iskustvom osobnim i općim, pitanjima koja se nalaze u temeljima Sada i Ovdje, Mene i Nas… Kompleksne su to ideje. Kompleksna je umjetnost Maria Šunjića.

Tatjana Mićević – Đurić