U ponedjeljak 18.1.2016. Mostar je posjetio grčki ambasador gospodin Karolos Gadis. Naime, povod njegovog dolaska imao je ne samo političko-društvenu konotaciju nego i onu koja spada u domenu zaštite kulturne baštine zbog čega i pišemo osvrt na ovaj događaj.
Urednica magazina Vedrina, gospođa Roberta Kapsalis, akademska grafičarka i iskonski ljubitelj antičke grčke civilizacije, na inicijativu samog ambasadora organizirala je ovaj događaj koji jeste bio ceremonijalnog karaktera ali, što je još važnije, i kulturnog. Naime, jedna od poveznica grada Mostara s antičkom grčkom civilizacijom svakako je znameniti i važni spomenik – reljef koji prikazuje braću Dioskure – Kastora i Poluksa.
Podrazumijeva se da je cjelokupna manifestacija, sastavljena iz nekoliko točaka, bila poprilično medijski popraćena što je dalo na zasluženoj važnosti, možda više nego ikada prije, ovom znamenitom spomeniku.
Prijem ambasadora dogodio se u kući Svetozara Ćorovića, prostorima SPKD Prosvjeta. Nazočnima su se obratili gospođa Kapsalis, glavni tajnik Prosvjete gospodin Goran Kosanić, ministrica obrazovanja i nauke gospođa Elvira Dilberović, ambasador Gadis koji je od srca zahvalio svima i jedan od arheologa zaslužan za donošenje spomenika u okrilje Muzeja Hercegovine, gospodin Marko Barišić. Nakon govora, što je na neki način i bio centar čitave manifestacije, uzvanici su posjetili spomen kuću Džemala Bijedića u čijim se prostorijama nalazi Muzej Hercegovine. U dvorištu Muzeja, u kojem se trenutačno nalazi grčki antički reljef s prikazom Dioskura, osim uzvanika i zainteresiranih posjetitelja, došli su i studenti povijesti i povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Iako se odvijao na otvorenome, tijekom iznimno hladnog jutra, događaj je odisao pozitivnom atmosferom. Njegova ekscelencija gospodin Gadis zahvalio je ravnatelju muzeja Hercegovine gospodinu Asimu Krhanu na prijemu, te je nadalje ukazao na važnost ovog spomenika kao dokaza dugotrajnog kontinuiteta civilizacijskih i teritorijalnih preplitanja kulturnih krugova. Također, zahvalio je i dvojici mladih arheologa gospodinu Marku Barišiću i gospodinu Damiru Ugljenu koji su na svoju osobnu inicijativu s izrazitom profesionalnom etikom, pokrenuli ponovno vraćanje ovog spomenika u okrilje Muzeja i bez čijeg bi angažmana Dioskuri bili i dalje prepušteni sudbini onako ostavljeni u parku Alekse Šantića. Gospodin Krhan pozdravio je sve prisutne, zahvalio svim organizatorima te akcentirao važnost međukulturne suradnje. Predsjednik Udruge Vedrina, Ilko Barbarić podsjetio je na bogato i nedovoljno istraženo grčko naslijeđe na području Hercegovine i važnost Dioskura kao točke po kojoj Hercegovina treba biti prepoznatljiva u regiji i svijetu. Predavanje o ovom važnom spomeniku održao je povjesničar muzeja Hercegovine gospodin Edin Mulović koji je iscrpno objasnio mitološku pozadinu Dioskura dok je o samom spomeniku, što je svakako najviše zanimalo studente i posjetitelje, bilo rečeno svega par informacija. Kratko predavanje održala je gospođa Kapsalis pozivajući na zajedništvo, pomirenje i bratski odnos u kontekstu simbolike koju Dioskuri sa sobom nose.
Veleposlanik Gadis, zajedno s organizatorima i uzvanicima, nakon prezentacije hercegovačkog reljefa Dioskura, u neformalnom druženju u kavani Mostar, rezao je grčki tradicionalni kolač Vasilopitu. Nakon toga, sve je ugostio gvardijan franjevačkog samostana u Mostaru fra Iko Skoko i predstavio skulpturu, rad grčkog umjetnika Antonisa Myrodiasa, dar Ministarstva kulture Republike Grčke Galeriji mira koja će se nalaziti u tornju franjevačke crkve. Manifestacija je završena na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru gdje je ambasador održao predavanje na temu grčkog jezika i kulture.
Ovaj događaj svijetli je primjer pozitivne suradnje i želje da se kultura, spomeničko nasljeđe i umjetnost promoviraju kao nešto bez čega ne postoji zdravo društvo. U tom smislu, a i s obzirom na zadatak naše struke, ovaj nas je događaj ponukao da sami istražimo događaje oko tog važnog spomenika na koji javno mnijenje, pa ni struka ni zadužene institucije, sve do danas, nisu obraćale dovoljnu pozornost.
Ovom prilikom zahvaljujemo arheologu Barišiću koji nam je ukratko ocrtao povijest istraživanja spomenika: Reljef je izrađen u živoj stijeni na lijevoj obali rijeke Neretve, u blizini mjesta gdje rijeka Krupa završava svoj tok. Geografski je ovo mjesto poznato pod nazivom Dračevo te pripada općini Čapljina. Iako je na reljef upozorio već i bivši viši naučni suradnik Zemaljskog muzeja Sarajeva Marko Vego, objavio ga je te ispred njega napravio sondažno iskopavanje tek Veljko Paškvalin. U sondi, prema Paškvalinu, nije ništa pronađeno, no danas se ne zna da li je takva situacija rezultat ‘‘snažnog toka vode’’ (kako je pretpostavio Paškvalin) ili je to nedostatak uzorčenja u tadašnjoj metodologiji arheoloških iskopavanja. Prilikom rekonstrukcije ceste Čapljina-Metković postojala je opasnost od uništenja reljefa radi čega je isti prebačen u Muzej Hercegovine u Mostaru Ovdje autor ne govori o kojim se godinama radi, ali budući da je ovaj članak izašao 1972, ovo se vjerojatno moralo desiti nekad u 60-im godinama). Koliko sam uspio saznati od ispitanika, reljef se ni u Jugoslaviji nije nalazio unutar muzeja, odnosno zgrade bivše Medrese, nego ispred, skupa sa sarkofagom i drugim kamenim spomenicima). U ratnom i poratnom periodu reljef je skupa sa još nekim kamenim spomenicima (iz nekog razloga) izbačen na cestu, nakon čega ih je netko sve ubrzo pomaknuo u Park Alekse Šantića. Tu je reljef stajao skupa sa ostalim kamenim spomenicima sve dok se prilikom akcije iz 2014.god. nije prebacio u Muzej.

Mladi arheolozi, Marko Barišić i Damir Ugljen, vođeni činjenicom da sami moraju reagirati ako se nešto želi promijeniti, 2014. godine organizirali su premještanje Dioskura. Na taj način su željeli tom spomeniku ponovno vratiti važnost s nadom da će to dati poticaj institucijama da nastave s brigom o drugim spomenicima u gradu koji i dalje propadaju zbog neadekvatnog odnosa prema njima. Prema riječima gospodina Ugljena, prvo su se obratili Agenciji Stari grad gdje su od direktora gospodina Miralema Fajića dobili podatak da je spomenik pod ingerencijom Muzeja Hercegovine. Nakon toga, obratili su se gospodinu Krhanu i uspjeli predočiti važnost ovog spomenika te samim tim i važnost osiguravanja njegovog premještanja unutar sigurnog područja Muzeja. Interes nadležnih institucija za njihov prijedlog bio je veliki, ali, svejedno je prijenos spomenika potrajao oko mjesec dana. Agencija Stari grad je angažirala firmu koja je napravila fizičko prenošenje reljefa u Muzej Hercegovine.
Bez obzira na to što su od ove akcije prošle gotovo dvije godine, treba znati da spomenik i dalje nije potpuno adekvatno zaštićen. Nalazi se vani, u dvorištu muzeja, a ne u zatvorenom prostor primjerenom čuvanju kamene građe. Konstantnim aktivizmom i opomenama mladih arheologa, a sada i posjetom grčkog ambasadora gospodina Gadisa koji im daje svoju potporu, Muzej ce konačno morati uložiti napore i jednom za svagda zaštititi i javnosti prezentirati ovaj spomenik na pravi način.

Kult Dioskura javlja se još u arhajsko doba, najprije u Sparti, a kasnije se širi po cijeloj Grčkoj. Dioskuri se spominju u Ilijadi i Odiseji, a među njihove pothvate spadaju argonautski pohod i lov na kalidonskog vepra. Nakon deifikacije, postali su zaštitnici mornara jer vladaju vjetrovima, a njihova ukazanja prije bitke su donosila pobjedu. Izgleda da su imali veze i sa sepulkralnim kultom (podvojenost smrtnik-besmrtnik, čovjek-polubog). Kult rano stiže u Rim, što se zaključuje na temelju posbećenja Kastorova hrama već 484. g. pr. Kr., a čak se i carevi identificiraju s njima (Tiberije i njegov brat Druz Stariji). Od 6.st. pr. Kr. mogu se pratiti prikazi Dioskura na vazama, zavjetnim pločicama i reljefima. Najčešće su prikazivani kao mladići koji jašu na konju s kopljem u ruci. Pored koplja, od ikonografskih atributa imaju konične kapice (pilleus) sa zvijezdom na vrhu ili pak par zmija. Blizanci se mogu prikazati u uspravnom stavu pored konja, ili pak bez njih.
Reljef iz Dračeva, inače pronađen kao osamljeni arheološki predmet prikazuje dva uspravna, frontalna muška lika u identičnom stavu. Likovi ukočeno stoje raširenih nogu. U desnoj ruci drže koplje, a lijeva ruka im je na prsima. Blizanci su golobradi, guste kovrčave kose. Odjeveni su u kratke tunike i ogrtače. Figure su pomalo zdepastih proporcija s većim glavama i kratkim nogama. Kao glavne kvalitete tog reljefa uočavaju se dobra modelacija lica (iako je lijeva figura ponešto oštećena), način stiliziranja kose i prikazivanje pojedinosti odjeće. Ikonografski, riječ je o malo „siromašnijem“ prikazu jer se Kastor i Poluks prepoznaju tek na temelju identičnog stava, odjeće i koplja. Reljef je vjerojatno imao kultno značenje, a prema V. Paškvalinu, u prilog ovom tumačenju ide i mjesto nalaza reljefa (uklesan u stijenu na lijevoj obali Neretve kod sela Dračevo). Naime, grčki mornari su imali običaj urezivati natpise posvećene Dioskurima u litice radi sretnog povratka, Reljef je teško datirati s obzirom na dugotrajnu izloženost atmosferilijama i manji broj komparativnih nalaza. V. Paškvalin spominje ostatke slova koji su danas slabo čitljivi a zasigurno bi olakšali dataciju da su očuvani.
Reljef predstavlja iznimno dragocjen spomenik kulturne baštine koji je, nažalost, ogledni primjer stanja i (ne)brige za baštinu u našem društvu. Ovim putem apeliramo na sve mjerodavne institucije da se ovakvi spomenici adekvatno zaštite od atmosferilija i smjeste u prikladne izložbene prostore dok su još u koliko-toliko dobrome stanju te na taj način omoguće budućim generacijama privilegiju poznavanja znamenitih spomenika.

Zabranjeno preuzimanje sadržaja ili nekog njegovog dijela bez prethodnog pismenog odobrenja DPUmH.