Posljednja dva mjeseca 2015. godine donijela su relativno veliki broj likovnih događanja različite kvalitete, značenja i važnosti. Iz pregleda svih tih događanja stječe se dojam kako je likovni život Mostara ir egije doista živ i raznolik. Međutim, to ne mora nužno značiti da trebamo biti zadovoljni ponudom, jer će pregled tih zbivanja pokazati kako mostarskoj likovnoj sceni nedostaje izložbi koje se doista mogu smatrati recentnim likovnim događanjima, kao i da nema izložbi koje će biti izraz kustoskih promišljanja. Na taj se način može uputiti kritika našoj struci koja je nedovoljno aktivno uključena u oblikovanje likovnih događaja. Istodobno, moramo istaknuti kako je riječ o problemu koji egistira na mostarskoj kulturnoj sceni dugo, još odavno prije devedesetih. To moramo shvatiti kao smjer u kojem članovi našeg društva, povjesničari umjetnosti trebaju djelovati kako bi svojim idejama i realizacijama tih ideja i zorno pokazali u čemu leže razlozi za kustoski pristup suvremenim likovnim događanjima. Ovom prilikom želimo istaknuti kako, pored stanovite neaktivnosti i prepuštanja postojećoj situaciji povjesničara umjetnosti, osnovni razlog takvom stanju je nepoznavanje i nepriznavanje naše struke. Svijest o tome se treba mijenjati, a djelovanje našeg Društva i naših članova, nadamo se, pomoći će potrebnim promjenama i pomicanju granica.
Iako nije bilo kustoske djelatnosti članova našeg Društva, pojedini naši članovi su se uključili u neke od izložbi koje su se dogodile tijekom studenoga i prosinca pisanjem predgovora u katalogu izložbe ili kritičkim osvrtom.
Za izložbu Organizacija prostora akademske slikarice Kornelije Neli Bajalo otvorene 3. studenoga u Čitluku Maja Gagro i Ana Šakić su napisale osvrt:

Ovom izložbom Neli Bajalo nas uvodi u svijet prostornosti koji nam prikazuje kombiniranom tehnikom gdje unosi oslikane predmete na podlogu. U tom postupku nastaju kompozicije reducirane na minimalan broj elemenata koje ostavljaju dojam tlocrta, u kojima se ostvaruje potpuna i konačna realizacija jednog imaginarnog svijeta. Ponekad u manjim, a ponekad u većim segmentima umjetnica naglašava prepoznatljive predmete, poput otvora u zidu, komada namještaja, školskih tabla, kuhinjskih ili dekorativnih predmeta gdje raščlanjuje cjelinu unutar imaginarnog prostora. Pri tome uvijek ističe vrlo snažan kolorit ispletenih toplih i hladnih tonova kojima ujedno naglašava dinamičnost unutar kompozicije. Odricanje od figuralike, minimalistička izvedba zasnovana na geometrijskim likovima te jako istaknute horizontale i vertikale oblika smještenih na plohu, svojim pojavnim suprotnostima stvaraju kompozicijsku ravnotežu. Linearnost i plošnost tvore indikativnu čistoću unutar oslikanih motiva vodeći nas do apstrakcije. Uz snažni kolorit ističu se i hipertrofirani geometrijski oblici koji ponegdje gigantskom moći obuzimaju površinu skoro u potpunosti, ostavljajući one smanjene tek nagovještajem i slutnjom. Lazurnost gornjih slojeva boje decentno prikriva i istodobno otkriva ono ispod, čime se stvara sklad u neskladu realnosti. Ovisno o umjetničkom raspoloženju, mijenja se i dinamika slike, ali uz konstantno zadržavanje geometrijskoga u oblikovanju.
Radovi Neli Bajalo stvaraju predodžbu savršenog u nesavršenom, užurbanom, kaotičnom svijetu i predmetima. Nevjerojatna je moć analize okoline koju nam autorica pruža. Realna okolina, o kojoj govore njezine slike, sačinjena je od prostornosti koju nam pokazuje apstrahiranu, onako kako je ona vidi. Prostornost je na njezinim slikama višeslojna i višeznačna. Osim što nas uvodi u organiziranu prostornost materijalnoga, stanova, realne okoline, predmeta, autorica smjelo ulazi i u prostornost ljudskog tijela. Tako na jednom radu smjelo kreće u analizu prostornosti dijelova ljudskog tijela, stopala i time nas navodi na dublje promišljanje same ideje prostora i prostornosti. Takvim radovima otkriva stvarnost koja se nalazi na nekoj drugoj razini, aludirajući na to kako stvari ne izgledaju samo onako kako ih vidimo, već da uvijek postoji i nešto više iza toga. Iako nam se prostornost čini kao širok i šarolik pojam, on je sačinjen od jedinstvenih minimalističkih komponenti koje se u konačnici predočavaju u većim stvarima i čine veliki otvoreni svijet s prepoznatljivim elementima. Svi autoričini radovi kriju osebujnost misli u minimalističkom izričaju u kojem se otkriva najsnažnija intencija stvaralaštva Neli Bajalo.

U Galeriji kraljice Katarine Kosače u Kosači 21. studenoga je otvorena zanimljiva iztložba skulpture mlade akademske kiparice iz Zagreba Marije Štarkelj. Izložba je naslovljena Zemlja, voda, zrak, vatra. Tekst predgovora za katalog izložbe napisala je naša članiva Sanja Zadro. Predgovor donosimo u cjelosti:

“O čemu pričaju maske?

Čini se da maske ne govore ništa. Skrivaju (se). Ponekad pomažu, ponekoga vesele, a znaju se i slomiti. Slučajno?

Predstavljanje tijela ili njegovih dijelova u radovima kiparice Marije Štarkelj svakako ima mnogo zajedničkoga s procesima apstrahiranja, svođenja na osnove jednostavno sažetog u naslovu izložbe, s mirnom i kontemplativnom niti koja se oslanja na neke ranije pripravljene, ali ponegdje zarasle putove koji su umjetnosti i umjetnicima pomagali da pronađu ili domisle oaze. Oaze su nam potrebne. Kratkoročne ili dugoročne, postojane ili prolazne. Volimo ih. Misao o njima je dopadljiva makar nam se osvijestila ukazivanjem na besmisao predstavljanja u koje brižno i revno ulažemo velike dijelove života, u besmisao identiteta koji se gradi ovisno o vanjskim uzrocima i posljedicama. U paradoksalno šutljivim, a pomalo zlokobno upozoravajućim maskama ima mnogo veza s mišljenjem o vanjskom i unutarnjem, o materijalnom i duhovnom, nedokučivom i predmetnom, onostranom i opipljivom. Svaka zaštita od pokazivanja ranjivosti svedena je na (razbijenu) bezličnost. Ostajemo suočeni s onime što nas istinski čini sudionicima putovanja od oaze do oaze. Lomljivi i slabi, ali istovremeno puni nade. Putovanje je ciklično. Nema mu kraja. Pitanje „Tko sam?“ (ili možda „Što sam?“) ostaje tako samo ono prvo koje nam padne na um kad pogledamo tri tihe glinene slučajno prepoznate etape potrage uz koju valja izdvojiti vrijeme i prostor za konstruktivnu dokolicu, za punu i živu samoću koja nosi nesumnjiv potencijal da svoga promatrača uzdrma rječitom tišinom. Je li važno što je tko? Maske je uputno promatrati u odnosu na generalnu Marijinu posvećenost tijelu, istraživanje medija, apstrahiranje dijelova fizionomije, metalne i gipsane torzije torza, predimenzionirane apstrahirane ruke u kojima se može sjediti, toplinu i iskrenost sadržanu u nečemu što na prvi pogled može odjekivati opomenom ogoljivanja. Tijelo se nameće kao neophodni nositelj, a istovremeno protivnik duha. Kontemplativnost nas nuka da se pitamo o problemu jer tijelo gubi prepoznatljivu formu do krajnjih granica i prepuštenosti čarobnoj eksploziji slučaja u svome najekspresivnijem dijelu – licu – koje kronološki prethodi ostalim studijama i nameće zaključak o jasnom cilju i dobrom poslu.

Govoreći o nastanku triju skulptura, s nepotrebnim isprikama na umu, mogli bismo se pretenciozno prisjećati Balzaca i tvrdnje da je slučaj najveći romanopisac na svijetu. Mogli bismo stihijski tragati za uporištima u kaosu suvremenog tempa koji nameće brzinu i hirovitost metode puštanja ideji da nastani materiju. Ako ćemo ipak obzirnije posegnuti u tradiciju slučaja kao kreativnoga druga, odmaknuli bismo se od svake forme realizma i krenuli k našem vremenu bližem nadrealističkom podešavanju slučaja. Asocijativna objedinjenost izložaka i naslova izložbe tome svakako ide u prilog, ali ipak ostaje kao samo jedna od mogućih dimenzija tumačenja.
Paradoksalno promišljen slučaj uvijek je volio umjetnost i ona njega. Ako nehotice razbijemo masku i to dok je pokušavamo izraditi kako bismo postavili pitanje o identitetu i uzviknemo: „To je to!“, vjerujem da smo iskreni pa makar samo u trenutku, a iskrenost je rijetka u svijetu poskakivanja iz poze u pozu. U ovakvim trenucima nam ipak do svijesti zna doći misao da smo svi odsvakud i da svi stojimo u (istom) mjestu, da svi tražimo isto ne tražeći ništa što ne zaslužujemo. Jedino bez čega ne možemo sadržano je u naslovu i svima nam podjednako pripada. Ne treba nas biti sram pokazati da to znamo.
Iskrenost je Marijin autorski pečat.”

U Čapljini u Galeriji Tau 19. studenoga je otvorena prva zajednička izložba mladih autora Trpimira i Jelene Grgić. Za tu izložbu Ana Filipović je napisala predgovor Naslovljen Čovjek i priroda koji donosimo u cjelosti:

“Ako odabir motiva proizlazi iz bliskosti umjetnika s određenim prizorom, onda je jasno kako je Trpimir Grgić privržen prirodi, religiji i baštini. Sve njegove tvorbe na kojima se pred gledateljem otvaraju utopijski horizonti, monumentalne vertikale čempresa, šarene kućice ili Krist u slavi utisnute su intenzivnom maštom.
Grgić s publikom komunicira principom klasične paradigme u plaštu ekspresivnog izrijeka. Nositeljica njegova razigranog likovnog čina uvijek je boja, pa iako se radi o varijacijama kolorističkog izraza, takvo kreativno očitovanje trajno egzistira. Iluzioniranje kolorističkom perspektivompreobražava se u inventivnost koja se nerijetko manifestira ritmičnom notom fluorescentnog. Crna linija kao kontura, ili kao ploha kad je to neophodno, osnažuje vitalitet boje. Na njegovim radovima plošnost je dinamična pojavnost organičkih i geometrijskih formi popunjenih raznolikim svjetlosnim vrijednostima ali i onim dekorativnim, pa udarac valova od hrid nosi jednaku snagu kao kršovito stjenje. Figurativnost latentno prelazi u drugi plan, prisutna je ali nije nužna – često na granici s apstraktnim.
Slike Trpimira Grgića predstavljaju sintagmu naoko površnog fizičkog prostora i nude gledatelju putovanje kroz tajanstvena i duhovna prostranstva ukazujući na jedinstvo čovjeka i prirode istodobno se preobražavajući u hrpu šarolikih dječijih tobogana, ovisno o osobnom doživljaju…

Jelena Grgić svijet promatra u čovjeku. U njezinu slikarstvu vidimo figuraciju kao ostvarenje izravnih i prenesenih značenja. Jelenin portret posjedujući ujedno simbolički i asocijativni karakter, postaje predodžba emocija,mentalne i duhovne bliskosti svih koji se mogu poistovjetiti. Iskreni promatrač u njemu može naći nepristrane odgovore na pitanja o smislu egzistencije, o stvarnim granicama, o neobičnim ljudskim težnjama. Ljudsku fizionomiju u kriku metamorfoze tretira nepravilnim omjerima. Izrazita sklonost prikazivanju čovjeka otkriva se i u slikama na kojima ljudske figure nema. Tako se stanoviti antropomorfizam razaznaje i u njezinim pejzažima mističnima poput ilustracija književnih djela zasnovanih na slavenskoj mitologiji.
U svojem stvaranju ona korisiti sva joj slikarska, grafička i kreativno raspoloživa sredstva. Sintetizira različite tehnike: tuš,pero,lavirani tuš,kolaž papir, aluminijsku foliju,drvene bojice,akvarel. Crta i crtež najdubljeg su korijenja u širokom rasponu njenih likovnih ambicija, pa ih pronalazimo i u slikarskim dostignućima ove umjetnice, sve sa željom otkrivanja istine i iskrenosti promatranja svijeta oko sebe srcem, baš kako i Mali princ, tema nekolicine njenih radova. O tome, šireći univerzalnu poruku ljubavi svjedoče njene slike bez obzira na motiv ili temu koji su na njima prikazani.”

Najvažniji “projekt” koji je u protekla dva mjeseca Društvo povjesničara umjetnosti realiziralo jeste zajednički rad na završnoj / diplomskoj izložbi studenata Akademije likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu. Suradnja je dogovorena prije nekoliko mjeseci, a realizirana je u posljednji čas. Razlog tomu je nedovoljna koordiniranost s Akademijom i na samoj Akademiji, što se moglo prepoznati i na samoj svečanosti otvorenja izložbe koja je ujedno bila i svečanost dodjele diplome petnaestoro diplomiranih magistara slikarstva, kiparstva i grafike. U oči je upadala skromnost svečanosti, kako opsegom izloženih radova (svaki student je na izložbi bio predstavljen samo s dva rada), popratnim materijalom koji je bio izrazito “minimalistički” (samo osnovne legende iz izloške, bez otisnutog predgovora ili objave s tekstom predgovora na stranici ALU), tako i neorganiziranjem ni najmanjeg domjenka, inače uobičajenog u takvim prigodama.
Na otvorenju /promociji govorili su dekan ALU Široki Brijeg prof. Stjepan Skoko koji je i uručio diplome, prorektor mostarskog Sveučilišta kojeg je ALU Široki Brijeg sastavnica, prof. Vlado Majstorović i predsjednica DPUmH Tatjana Mićević – Đurić, a izložbu je proglasio otvorenom fra Vendelin Karačić, jedan od utemeljita Akademije.
Tekst predgovora koji dajemo u cijelosti rezultat je zajedničkog rada više članova Društva. Takvim pristupom smo željeli odgovoran i opsežan posao pisanja takvog teksta međusobno podijeliti, kao i dati više pogleda i različitih pristupa istome poslu. Nadamo se kako je zadatak uspješno obavljen.

“U prostoru Galerije širokobriješke Akademije likovnih umjetnosti predstavljen je značajan broj radova u sklopu diplomske izložbe studenata spomenute Akademije. Navedena izložba samo je jedan u nizu važnih čimbenika koji će posjetiteljima potvrditi ulogu i važnost ove Akademije u promicanju i razvoju suvremenoga likovnoga stvaralaštva u Bosni i Hercegovini, ali i šire.
Izloženi radovi nastali su tijekom 2014./2015. akademske godine na Slikarskom odjelu u klasi izv. prof. Ivane Ćavar, izv. prof. Antuna Borisa Švaljeka i doc. Silve Radić, na Kiparskom odjelu u klasi red. prof. Stjepana Skoke i red. prof. Nikole Vučkovića te na Grafičkom odjelu u klasi red. prof. Igora Dragičevića i red. prof. Mire Petrica, čije se uspomene i uloge ovom prigodom i prisjećamo.
Na izložbi radove predstavlja 15 diplomanata: Andrea Aničić, Anita Marić-Bilić, Igor Vidović, Olivera Tadić, Jelena Kasunić, Ante Braovac, Dorotea Dikonić, Darijana Puljak, Mihaela Nikolina Mabić, Zvonimir Andrik, Igor Vučić, Irena Jurišić, Josip Elez, Damir Šnajder i Željka Marić.

Pred nama je izložba na kojoj se očituju različiti senzibiliteti, temperamenti i pristupi kako u sadržajnom tako i u izvedbenom smislu. No, bez obzira na heterogenost, umjetnici su zaokupljeni istim ili sličnim temama koje su utkane u našu svakodnevicu: urbanim gradskim fenomenima, fantastičnim pejzažima, imaginarnim gradovima, nadrealnim svjetovima u kojima se „pleše na granicama prepoznatljivoga“ te ruralnim predjelima koja nastanjuju čudnovata bića. Nešto više elemenata iz materijalnoga svijeta, kao i sakralne tematike, uočava se u radovima grafičara koji se eksperimentiranju prepuštaju više u tehničkom i izvedbenom smislu.
Na izložbi se također očituje pluralnost stavova i pristupa određenom umjetničkom fenomenu koja je, s jedne strane, uvjetovana jasnim reminiscencijama na avangardne pravce poput nadrealizma, konstruktivizma, neoplasticizma, suprematizma, sve do neoavangardnih pravaca poput minimalizma i pop-arta. S druge strane, zamjetno je kako su se određena promišljanja i stavovi formirali radom s mentorima/voditeljima pojedinih klasa, na što nas upućuje ozbiljan istraživački pristup temama koje umjetnici obrađuju. Stoga je važno naglasiti kako ova izložba, pored formalno završenih izloženih radova, pred gledatelje „izlaže“ i sve one skrivene i manje skrivene procese i mukotrpan trud, rad i strpljenje koji su sastavni dio svakoga kreativnoga i umjetničkoga procesa. Na tom putu podržali su ih njihovi mentori, koje ne ističemo kako bismo odavali poštovanje autoritetima, već da ukažemo na činjenicu da umjetnička djela ne nastaju „ex nihilo“ i da iza njih stoje specifični misaoni i materijalni uvjeti rada koji se ogledaju u uzajamnoj suradnji, potpori, razgovorima, ali i nesuglasjima, i predstavljaju dio složenoga pedagoško-didaktičkoga, a ne samo kreativno-umjetničkoga procesa. Ova izložba stoga nas podsjeća da umjetnost nastaje (jedino) u sinergiji, a njezina posebnost leži upravo u tome da je u stanju nadmašiti samu sebe, prekršiti konvencije, da je moguće da učitelj postane učenikom i da učenik postane učiteljem. Jedino na takvim temeljima možemo promišljati i graditi jednu novu, svježu i potentnu vizualnu kulturu i umjetničku praksu.

**********

Bogatstvo, raznolikost i slojevitost osnovne su karakteristike uravnoteženih entropijskih sadržaja u djelima Andreje Aničić. Promatrajući njezine uglato izobličene površine i „raspršivanje“ geometrizma, vidljivo je kako dio inspiracije crpi iz radova mentorice Ivane Ćavar. Temeljita slaganja plošnih struktura u perceptivnom smislu otvaraju iluziju osebujnoga prostora „između prostora“. Ispod zatvorenih bezbojnih površina i ekscentričnih linija probija se boja, oprezno noseći „teret“ fokusa. U drugom slučaju umjetnica fokus stavlja na nanos užareno crvene ili okera, koje predstavljaju kontrapunkt bijelim, akromatskim plohama. Kompozicijska dinamičnost postiže se „poluspiralnim usisavanjem“, stvarajući tako uvijek iznova iluziju prostora i vješto zamagljujući granicu između označitelja i označenoga, iluzije i zbilje. Njezine slike bude mnoštvo asocijacija i aluzija na sjaj i bijedu suvremenoga života i načina življenja te nas pozivaju da sami (de)konstruiramo sliku svijeta u kojemu obitavamo.

Motivom urbanih nukleusa, pustih trgova i ulica okruženih zgradama, koje djeluju otuđeno i napušteno, ili pak osamljenim arhitektonskim objektima, slikarica Anita Marić-Bilić približava nas svijetu magičnoga realizma. Koristeći ideju metafizičkoga slikarstva, prikazuje stvarni svijet današnjega modernoga društva, emocionalnu otuđenost čovjeka koji se iz realnoga, sve više, povlači u virtualni svijet, gdje stvara vlastiti prostor u kojem gubi potrebu za stvarnim ljudskim kontaktima. Puste gradske ulice u tamnom koloritu uglavnom su lišene ljudskih likova. Neke slike tek insinuiraju figure koje nalikuju na tamne sjene, što dodatno pojačava dojam hladnoće i izoliranosti, dok nas isječci iz novina, koje umjetnica uvodi u sliku, iznova upućuju na našu realnost često oblikovanu i viđenu perspektivom koju nam nameću mediji.
Kada je motiv u pitanju, u likovnom izričaju umjetnice uočit ćemo izvjesne poveznice sa slikarstvom njezine mentorice Ivane Ćavar, koje se osobito uočavaju u ciklusu slika „Imaginarni grad“. No, za razliku od „turobnih gradova“ slikarice Marić-Bilić, mentoričin apstrahirani, besprostorni „imaginarni grad“ stvara ugodu te nas svojom maštovitošću odvodi u neki bolji i komforniji svijet.

Igor Vidović, zasigurno nadahnut Dalijevim rukopisom i izvitoperenim formama, predočava svoj svijet mašte u kojem je vrlo tanka linija između sna i jave. Smišljeno, ali u neočekivanom i uzburkanom odnosu stvara iracionalno-vizionarsku kompoziciju u kojoj razni predmeti, ljudska i životinjska bića, umjetnikova zaigranost, imaginarni prostor, strukturna linija te spoj valera uvijek istoga, toploga i hladnoga kolorita imaju glavnu ulogu u tumačenju fantastične priče. S jedne strane, iz likovnih radova prodiru senzualnost, strast i užitak, a, s druge strane, kao da slikar naglašava podsvjesne strahove, nemoć, paraliziranost, bizarnost, možda i halucinacije. Ponekad svojim stvaralaštvom i disproporcionalnošću oblika svjesno dodiruje apstrakciju, ostavljajući nam samo naznaku određenoga, nedefiniranoga oblika. Jedan dio izloženih radova izgleda nedovršeno, a upravo je to umjetnikov način komunikacije s promatračem kojega provocira da sam dovrši sliku. Slikarev opus, u kojem prikazuje temeljito studiranje nadrealističkoga pokreta i njegovih nositelja, artikulirao se kroz mentorstvo Ivane Ćavar, kojoj je također bliska metastvarnost kombinirana s lirskom apstrakcijom.

Igrom imaginacije, slobodnih odnosa, spontanoga i automatskoga stvaranja, Olivera Tadić na podlozi raspoređuje kompozicijske elemente zasnovane na geometrijskim apstraktnim oblicima, kombiniranoj tehnici i infantilnom pristupu umjetnosti, uvodeći nas u carstvo bajke gdje se sve izražava razigranim, dinamičnim, idiličnim formama gradskoga i ruralnoga krajolika. Pastoznim nanosima intenzivnih boja, vertikalnom perspektivom i asimetričnošću oblika koji se pretaču, stvarajući naizgled kaotičnu sliku svijeta, umjetnica se odmiče od mentoričina lazurnoga, idiličnoga, pomalo i romantičnoga stvaralaštva. Umjetnica gradi nadrealnu atmosferu unutar samoga prikaza, dovodeći sve oblike u međusobnu vezu. Kao takva, djela izražavaju simboliku racionalnoga proučavanja kozmoloških zakonitosti i ontološke analize prirode, predočene apstrakcijom estetičke i funkcionalne vrijednosti lokalnih urbanih sredina. Turbulentne kompozicije i eksplozivni potezi kista očituju neposredan odnos diplomandice i njezine mentorice. U želji za stvaranjem novoga transcendentalnoga svijeta, kreativna igra motiva približava umjetnicu dječjem izražavanju mašte, naivnosti, nevinosti i čistoće, što je odmak u odnosu na klasični smisao „robovanja“ predmetima i prikazivačkom planu.

Iako plešu na granicama prepoznatljivog, oblici prikazani na slikama Ante Braovca čuvaju vezu s organskim svijetom. Vidljivo je to i u njihovoj izvedbi, prikazi dišu, preko njihovih boja, linija i površina pulsira život, a zaigranost stvaralaštva i kolorističke kvalitete upućuju na stvaralačke putokaze mentora Antuna Borisa Švaljeka. Premda umjetnik varira vlastiti slikarski rukopis te je svaka slika u stvari zaokružena i zasebna umjetnička cjelina, međusobno ih povezuje nekoliko značajki. Simetričnost kompozicija i dvodimenzionalnost prikaza u prvi plan ističu činjenicu da se radi o patvorenom predmetu, odnosno o umjetničkom činu. Primjetna vertikalnost odražava vjeru u rast i napredak, smisleno gibanje, a stanoviti kloazonizam razotkriva unutarnju fragmentarnost svake cjeline. Nadahnjujući se s više izvora, Braovac stvara slojevita djela koja se odlikuju zamršenom igrom likovnih elemenata, na rubu realnog i apstraktnog, te tako čine izazov svakom promatraču.

Glavna tema radova diplomandice Doroteje Dikonić fantastični su pejzaži kojima na specifičan način predočava formu sela i grada. Neobičnom perspektivom, uporabom razigranoga kolorita i energičnom ekspresijom, mlada slikarica gradi nemiran ritam pejzaža. U njima se prepliće snažan svijet emocija i ega, odnosno potreba za osobnim izričajem. Unutar neujednačenoga rastera linija kojima unosi boje u taj svijet, slikarica ostavlja nedefiniranima površine i oblike.
Iako se radi o još uvijek nedovoljno artikuliranom slikarskom rukopisu koji je najvećim dijelom prožet geometrizmom, umjetnica vrlo uspješno iskorištava prostor. Sadržaj slike gradi bojom te ostavlja dojam stalnoga kretanja, gotovo imaginarnoga u uskovitlanom. Izobličenjem krajolika i uporabom naglašenoga kolorita autorica pokušava predočiti dubine svijeta kojim je okružena ili za kojim čezne. Cijeli njezin opus prožet je emotivnim doživljajem, duhovnom radoznalošću i nemirom, ali i likovnim eksperimentiranjem. Koloristička komunikativnost, stvaralačka energija kojom nastoji postići treću dimenziju imaginativnih pejzaža, prepoznatljiva je i u slikarstvu njezina mentora, A. B. Švaljeka. Točka dodirivanja njihovih stvaralaštava građena je na tradicijskim likovnim vrijednostima u kojima inkorporiraju vlastiti osebujni kreativni izraz.
Jelena Kasunić diplomirala je u klasi Silve Radić. Njezina ovom prigodom izložena djela iskazuju studiju objektivnih zakonitosti u umjetnosti. U samim teorijsko-umjetničkim postignućima, analogija se može naći u konstruktivizmu, neoplasticizmu, suprematizmu i apstrakciji. Traženje osnovnih baza konstruiranja i formalističko istraživanje najsnažniji su pečat koji ima njezin izričaj. Smjelost u izvedbi usmjerena je prema jednostavnosti koja ne podilazi masovnom dopadanju, već stremi iskrenosti i slobodi u artikuliranju. Formu slike razlaže koristeći oblik trokuta koji donosi jednu novu dimenziju i smisao djelu. Koristi crnu i sivu boju u kombinaciji s drugim bojama, ali izrazito tamnoga valera, na taj način ističući konstruktivnu liriku koja uspješno dominira nastalim oblicima. Iako postojana, njezina umjetnost ima određenu dinamiku, upravo zbog oštrih kutova trokuta položenih u raznim pozicijama. Analogno likovnom jeziku njezine mentorice Silve Radić, minimalnim emotivnim ekspresijama i likovnim varijacijama teži postići maksimum, što i uspijeva.

U klasi Stjepana Skoke diplomirala su dva studenta, Mihaela Nikolina Mabić i Zvonimir Andrik.
Čudnovati oblici skulptura prvospomenute kiparice već na prvi pogled odvode nas u svijet nadrealnoga i čudesnoga. Apstrahiranim dijelovima na koje postavlja ljudske ekstremitete, ruke i noge, te kombinacijom dvaju različitih materijala, drveta i gipsa, umjetnica radovima daje neodređeno značenje. Iz drvenih panjeva strše izdužene, apstraktne forme od kojih su neke na krajevima oblikovane u ljudske šake, dok su na drugim panjevima postavljene ljudske noge izrađene u gipsu. Spajanjem različitih, u stvarnosti nespojivih elemenata, kiparica nas uvlači u svijet snova ili bajki u kojem drveće dobiva ruke i noge, dok izduženi neprepoznatljivi dijelovi djeluju pomalo zastrašujuće. Način postavljanja elemenata skulpture tako da se pojedini dijelovi granaju u različitim smjerovima upućuje na pokret te se na taj način stvara dojam kao da će se skulpture svakog trenutka pokrenuti i vratiti u priču neke čudesne šume iz koje su i izišle. Umjetnica je uspjela uhvatiti sasvim osobni izričaj i graditi autonomiju likovnoga rukopisa, što nije jednostavan zadatak za mladoga umjetnika.

Zvonimir Andrik radom pokazuje ozbiljan kiparski potencijal. Razvidno je iznimno poznavanje materijala i njihovo kombiniranje. Neobrađeni drveni postament u svojoj nepatvorenosti suprotan je dominantnoj, razgranatoj, visokoj i oštroj figuri izrađenoj mekim i zaglađenim obrisima u metalu. Intrigantnu strukturu koja ima znameniti obujam kipar je uspješno postavio na tankim, gotovo igličastim nogama, što govori o njegovom poznavanju mehaničkih i konstrukcijskih svojstava, zašto se može smatrati zaslužnim njegov mentor, čije stvaralaštvo obilježavaju slične kiparske izvedbene prakse.
Njegova skulptura pokazuje da se prvotni motiv nalazi u jasno figuralnom objektu, no on u procesu izvedbe odlazi u sferu apstraktnoga. Može se zaključiti da kompozicija prikazuje skupinu ljudi koja je u nekoj zajedničkoj radnji. Figurativnost se gubi pod dojmom „otopljenosti“, što svakako daje na snažnijem dojmu skulpture u kojoj se estetika različitih oblika uspješno harmonizirala.

Darijana Puljak skulpturom iskazuje subjektivnu viziju nastanjenu formama koje se lako mogu usporediti s nekim fantastičnim bićima iz paralelnoga svemira. Čini se da organske forme izranjaju iz oblaka, sna, začaranoga vrta, ili da nastaju iz promjena u samoj materiji, no one su vrlo određene strukture koje se pokoravaju estetskoj harmoniji skulpture. Umjetnica evocira idealnu apstrakciju egzotičnih biljnih i životinjskih vrsta dajući im odgovarajuću likovnu vrijednost. Ravna i tanka ploha, koja i jeste postament figure te samim tim postaje njezina diorama, površina je u kojoj sve počinje i završava. Promatraču je ostavljeno da dođe do zaključka ili pokrene u svojoj mašti radnju na skulpturi koja u cjelini djeluje kao da je zaustavljena u trenutku. Lucidna bića izrađuje u drvu, oblažući ih samo akromatskim bojama jedinstvenoga valera. Zaigrane skulpture s nadrealističkom vizurom, koje nalaze svoje izvorište u prirodnim metamorfozama, mogu se povezati sa stvaralaštvom njezina mentora, Nikole Vučkovića. Njihov pristup susreće se u smislu traženja idealnih oblika u okruženju, kojima se, i sadržajno i formalno, može formirati umjetničko djelo.

Igor Vučić umjetnički je put gradio u klasi Igora Dragičevića. Na neuvriježeni format prodorne podloge Vučić postavlja plohu krute opstojnosti. Figuracija se gubi pružanjem linije koja je nositeljica veze između predmeta i apstrakcije pa tako izmjeničan, veoma ritmičan raspored „diše“ sporom harmonijom. Linija je uvijek „topla“, užurbana, krhka i nenametljiva. Iluzija prostora, pak, rezultat je burnoga kontakta pri razmjeni, odnosno ulasku jedne materije u drugu. Izazovna i sirova crvena boja vješto je utkana u ove nepomirljive razine akromatske kompozicije. Geometrijske forme obogaćene su nepravilnim linijskim oblicima koji iskaču iz standardiziranoga pravokutnoga formata. Gotovo isti dojam ostavljaju i linije mirnijega karaktera, upravo zato jer posjeduju kolorističku vrijednost. Strogo zadane uvjete Vučić ublažava automatiziranim lazurnim nanosom, na taj način oslobađajući osobne ekspresije.

Slijedeći, ali i poosobnjujući i prilagođavajući iskustva svoga mentora, Igora Dragičevića, grafičarka Irena Jurišić stvara umjetnost izrazito dramatičnoga naboja. Iako sadržajno vezana uz fantastično i zagonetno, vođena je realističkim načinom oblikovanja. Vješto i precizno vođene linije nedvosmisleno definiraju oblike i otkrivaju crtačko nadahnuće autorice. Međutim, potencirajući sugestivne mogućnosti stripovski izoliranoga i kadriranoga prizora, umjetnica u svoja djela uvlači element neizvjesnoga, nepoznatoga i neuhvatljivoga. Pred nama su likovi koji nam okreću leđa, gledaju u nešto izvan kadra, nepomično bulje u nas ili nam se podruguju vulgarnim grimasama. S njihovih lica iščitavamo naglašen osjećaj tjeskobe izazvan onim što se zbilo ili onim što tek treba doći, a tamnocrvena boja pridodana crno-bijelim prizorima kao da rezultira „krvavim dojmom“. Emocije možda proizlaze iz osobnih izvora, ali nedvojbeno zrcale i sveopću zatečenost i prignječenost ljudskoga bića.

Grafike Josipa Eleza pokazuju istraživačke procese mladoga umjetnika koji pokušava naći ravnotežu između oblikovnih različitosti. Propituje strukturu i dubinu kompozicije, ljudsku fizionomiju, dizajnerske mogućnosti, kao i mogućnosti kombiniranja boja. Ipak, ne zaustavlja se samo na tome jer se koristi simboličkim vokabularom, pokazujući svoja razmišljanja o sadašnjem stanju društva, onom koje znamo i onom koje postoji iza kulisa. Zanima se i za psihološki aspekt suvremenoga čovjeka i međuljudskih odnosa. Biranim temama pokušava odgonetnuti na kojoj razini postojanja se događa stvarno i iskreno bivanje. Veliki formati grafika, čija je podloga ispunjena gustim i titrajućim strukturama, nagovještavaju ambijent izvan okvira realnosti. U takvom prostoru, kako bi naglasio kontrast, gradi snažne i postojane figure koje reflektiraju stanje izvjesnoga patosa. Pokušaj sjedinjavanja antipodskih vrijednosti vidi se i u presijecanju akromatskih tonova crvenom bojom. Njegov opus jasno se može povezati s izričajima kolega iz klase, a figuralno-psihološki istraživački duh koji ih krasi s likovnom poetikom njihova mentora, Igora Dragičevića.

Damir Šnajder diplomirao je u klasi Mire Petrica. Koristeći se romaničkim, gotičkim, renesansnim i manirističkim arhitektonskim elementima, umjetnik želi na romantičarski način zaći iza stvarnosti i produbiti mistične vizije u nadrealnim prostorima. Sve mu to polazi za rukom jer je u potpunosti ovladao alatima i tehnikama grafike i posve nesputano i lagano govori njezinim jezikom. Siguran je u vođenju linije, ima osjećaj za mekoću i nijansiranje, na nekim radovima koristi jasnu i tvrdu liniju, dok na drugima liniju omekšava koristeći prašnjaste prijelaze. Iako se većinom radi o uporabi klasičnih likovnih elemenata, grafika se doima mekom i organičkom. Maniristička kompozicija, fluidnost i pokrenutost arhitekture, čudnovate perspektive te rafiniranost izraza u prikazivanju arhitektonskih elemenata rezultiraju nadnaravnim iskustvom za promatrača. Likovi smješteni u kompoziciju postaju neodvojivim dijelom prostora i arhitekture, ne funkcioniraju samostalno, nego samo u simbiozi s ambijentom čiju snagu dodatno pojačavaju. Energičnost i živost crteža pojačavaju taj suodnos i šire ga beskrajem fantastičnih ambijenata.

Željka Marić umjetnica je urbanih pejzaža apokaliptičnoga predznaka. U urbane prostore smješta likove koji su neznatni u odnosu na dimenzije prostora u kojemu se nalaze. Prostor u potpunosti vlada likovima i mrvi ih svojom veličinom, oni su samo figure bez individualnosti, prepuštene raljama metalnih, staklenih, betonskih i asfaltnih ambijenata. Romantičarske reminiscencije pojavljuju se u ruinizmu urbanoga pejzaža s trošnom arhitekturom gdje se postavljaju pitanja prolaznosti i raspadljivosti, a likovi prikazani s leđa i zaustavljeni u pokretu bude metafizičku atmosferu iščekivanja i slutnje bez ikakva raspleta događaja. Umjetnica nas svojim ambijentima želi pomaknuti u novu dimenziju otupjelih osjećaja nastalih urbanim načinom komuniciranja, koji rezultira otuđenjem i ostavljenošću.

Konačno, aktivnost članova DPUmH u pisanju predgovora i osvrta na izložbe zaključujemo osvrtom na izložbu Sveci u širokobriješkoj galeriji koji je napisao Beat Čolak:

“Medijski gotovo neprimijećena, ali unatoč tome prigodom otvorenja relativno dobro posjećena, u Franjevačkoj galeriji u Širokom Brijegu 14. prosinca 2015. godine otvorena je izložba pod nazivom „Sveci“. Sam čin otvorenja slijedio je uvriježene protokole, a u prigodnome deplijanu otisnut je predgovor fra Vendelina Karačića – nazivom identičan nazivu izložbe – te popis izloženih djela i njihovih autora.
Kvalitativno, izložba ne čini nikakav izniman događaj u kulturnom i likovnom životu naših krajeva. Međutim, zamišljena tematski i organizirana u adventskom vremenu i na prijelazu dviju godina, ona nam otkriva svjetonazore njezinih utemeljitelja, održavatelja i rukovoditelja. I u predgovoru izložbe fra Vendelin Karačić nastojao je naglasiti komponentu svetosti u ovim djelima sakralne tematike, nudeći ih javnosti kao tihi susret s umjetničkim slikama i kipovima kao umjetničkim izrazima i religioznim iskazima autora. Stoga ovu izložbu nije pogrešno gledati kao produžetak dušebrižničke djelatnosti redovnika, a u kulturnom smislu, iako ne iznosi djela osobite vrijednosti, kao nastavak izuzetno uspješne izlagačke djelatnosti u 2015. godini, kojoj je vrhunac bio otvaranje stalnog postava Franjevačke galerije.
Djela su, dakle, kako i sam naziv kaže, povezana i objedinjena sakralnom tematikom, a postankom i autorskim rukopisom radi se o raznolikom zbiru eksponata. Izloženo je 26 djela 21 autora te je već prema tome jasno da su stvaratelji uglavnom predstavljeni jednim, tek iznimno dvama djelima, dok se s trima susrećemo jedino u slučaju slikara Antuna Borisa Švaljeka. Prevladavaju slikarska djela, ali u postav izložbe uvršteno je i nekoliko skulptura i grafika. Sva djela dijelom su bogatog fundusa Franjevačke galerije koji se temelji na umjetninama moderne i suvremene provenijencije, iz koje ni ona ne iskaču, a pretežu ona vremenski nama bliskija.
Postav, pomalo neuobičajeno za naše prostore, ne slijedi kronologiju nastanka, nego je organiziran ponajviše prema kolorističkim svojstvima djela, uz izuzeće skulptura koje su posebno istaknute. Budući da djela ni kvantitetom nisu premašila – pa čak ni opteretila – izlagačke mogućnosti galerijskog prostora, eksponati su dobili dovoljno prostora za kvalitetno sagledavanje te tako čine ugodnu i lako preglednu cjelinu. Pohvalno je i da su uz djela postavljene nešto detaljnije legende koje otkrivaju autorsko ime, naziv, godinu nastanka, tehniku izrade te dimenzije djela. Premda se ponekad čini da je to suvišan i uzaludan trud, na takvom pristupu treba ustrajati jer posjetiteljima – osobito onima koji teže nešto dublje proniknuti u osobitosti eksponata – uvelike olakšava vizualnu i svaku drugu analizu.
Slabo mjesto ove izložbe u stvari su neki od eksponata. Iako se susrećemo s brojčano nadmoćnim kvalitetnijim rješenjima i zvučnijim umjetničkim imenima poput Karla Afana de Rivere, Sofije Naletilić-Penavuše, Ede Murtića, Ivana Kožarića i drugih, nailazimo i na djela koja im razinama izvedbe proturječe, a možda nije previše reći ni da im se suprotstavljaju. Ipak, i ona su dio cjelokupnog fundusa Franjevačke galerije te čine njegov presjek i svjedoče o načinu prikupljanja umjetnina, u čemu prevagu odnose donacije autora.
Cjelokupna izložba tako se – bez obzira na stanovite manjkavosti – može pozitivno ocijeniti, a vrijedi istaknuti da u organizacijskom i izlagačkom smislu donosi, ma kako se činile neznatnima, pohvalne novine koje bi – ukoliko postanu uobičajene – Franjevačku galeriju u Širokom Brijegu mogle izdignuti na još višu razinu.”

Zbog dosta velikog broj izložbi, kao i zbog za sada malog broja aktivnih članova DPUmH nije mogao popratiti sve izložbe otvorene tijekom studenoga i prosinca. Među tim izložbama naknadno treba istaknuti dvije izložbe u Galeriji Aluminij u Mostaru. Samostalna izložba grafika i crteža Tragovi Renate Papišta otvorena je 24. studenoga, a 15. prosinca zajednička izložba slika akademskih slikarice Andree Muse i slikara Vladimira Maria Davidenka pod nazivom Poveznice prostora i vremena.Onim što su ponudile posjetiteljima, obje izložbe predstavljaju značajne likovne događaje.
Za ovaj bilten, Amila Puzić, članica DPUmH-a je napisala:
” Renata Papišta se u svome radu bavi temom mora više od jedne decenije. Promatra ga u različitim vremenskim intervalima, te strpljivo bilježi sve promjene koje pri susretu s njim percipira, ali i intimno proživljava. Druga tema kojom se simultano bavi jeste tema čovjeka i različitih psiholoških stanja i procesa kroz koje prolazi. Na prvo „gledanje“ se ove u potpunosti različite teme mogu učiniti nepovezane, no ono što ih spaja jeste zajednički sustav mišljenja usmjeren ka traganju i (samo)propitivanju, te otkrivanju novih slojeva i značenja koje ovi, za umjetnicu intimno značajni, motivi posjeduju.
Papišta radi strpljivo i predano poput forenzičara, a tek mali dio toga rada je prikazan na ovoj izložbi. Premda je za nju istraživački proces iznimno važan, zamjetno je kako naglasak stavlja na formalo-izvedbene aspekte rada obrađujući spomenute motive kroz različite grafičke tehnike, kao i kroz crtež. Izložbena dinamika upravo se ogleda u smjeni različitih tehnika – od novonastalih crteža (2015.) koji su rađeni grafičkom bojom, preko linogravura koje su svedene i lišene boje te dovedene skoro do nulte tačke značenja, preko bakropisa, akvatinte, do drvoreza koji su po mome mišljenju najintimnije povezani s umjetnicom. U formalnom smislu ima tu i nekoliko „prostornih iskoraka“ koji sugeriraju inventivnost u korištenju i osuvremenjavanju tradicionalnih umjetničkih tehnika i postupaka. Stoga valja primijetiti kako ova „tiha“ i nepretenciozna izložba u krajnjoj liniji posjeduje didaktički karakter. “
Zajednička izložba slika Andree Musa i Vladimira Maria Davidenka predstavlja dva vrlo različita autora čiji se umjetnički izričaji istodobno kontrastiraju i nadopunjuju u srazu u kojem se onima koji dublje zarone u njihovu umjetnost nagovještava prava bit slikarske umjetnosti i onoga što slikarstvo kao način izražavanja i potreba za transponiranjem vlastitoga u zorno može i treba biti. O komplementarnosti slikarstva Musa – Davidenko nešto više je rekla Danijela Ucović:
“Riječ je o izgrađenim slikarskim rukopisima koji se razlikuju ali opet i dodiruju. Andrea odlazi u jasnoću figurativnog dok se Vladimir izražava apstrakcijom. Njezina umjetnost nosi hedonizam i estetsku prijemčivost dok njegova nosi snažnu individualnu refleksiju. Ona je otvorena u svojim vizijama dok je on introvertiran u fokusu. Njezine su teme univerzalne pa čak i onostrane dok se on okreće ka bliskom i konkretnom objektu i fenomenu. Andrea je fascinirana svjetlom, odsjajem te u tim svjetlosnim treptajima sažima bit i poruku svoje umjetnosti dok kod Vladimira postoji samo sučeljavanje konkretnih boja u apsolutnom tonu. Ona je vrlo precizna, gotovo hiperrealistička u oslikavanju dok je njegov potez nedefiniran jer nastaje kao odraz trenutne emocije. Njezin tehnički pristup je studiozan i odmjeren dok njegov zrcali trenutnu enformelističku ekspresiju.”

***

Sretni smo što za ovaj bilten u redovitom Druženju s umjetnikom donosimo intervju s Daliborom Nikolićem, akademskim kiparom iz Mostara, dobitnikom nagrade DHLUFBiH na ovogodišnjem Jesenjem salonu. Razgovor je vodila Danijela Ucović:

DPUmH: Što tebi jeste umjetnost i što ona kao takva tebi predstavlja?
D. N.: Odgovor na to pitanje nije jednostavan. Umjetnost, ne samo za mene nego općenito, predstavlja oblik komunikacije. U širem smislu promatrano, preteča je gibanja socijalnih i kulturoloških prilika.

DPUmH: To je tvoja definicija. Što ona kao tebi znači?
D. N.: Ja sam u umjetnosti medijator, odnosno posrednik između umjetnosti i društva. Hoću da kažem da jezik kao takav nije dostatan za komunikaciju. Teorija „ znaka i označenog “ vrlo je važna u procesu komunikacije a to je problematika koju je problematizirao Umberto Eco i nazvao naše društvo društvom označiteljskih aktivnosti. Smatram da lingvistička metoda nauke, spoznaje, bilo čega isključivo diskurzivno dohvatljivoga, nije adekvatna. U tom se smislu sjetim predavanja prof. Sadudina Musabegovića u kojem je govorio o procesu gradnje babilonske kule, o zajedništvu naroda i Bogu koji se tome suprotstavio dajući ljudima različite jezike kako bi ih razdvojio i otežao njihovu suradnju.  U toj metafori vidimo zašto jezik,  prema mišljenju mnogih teoretičara umjetnosti, predstavlja problem  Sve je pitanje dogovora. odnosno načina na koji se znak (riječ) tumači..
Nedavno sam u knjizi Jure Zovke Klasici metafizike naišao na lijep primjer ovoga o čemu govorim, u smislu Platonove definicije pojma koji se na grčkom kaže Epekeina. Pokušavajući objasniti značenje riječi, potražio sam odgovor u nekim drugim izvorima i tumačenje tog pojma kod drugih filozofa. Međutim, nitko nije uspio odgonetnuti što je pod tim Platon mislio. Je li to ono o čemu Bog promišlja? Je li to ono iza onostranosti? Je li to ono što je iza beskonačnosti ili iza bilo kakve dalje mogućnosti spoznaje? Je li to dalje od daljeg u smislu spoznaje? Toliko je teorija da se ta riječ ne može jasno tumačiti, može se naslućivati.
Druga riječ bi bila npr.„zor“ (u filozofiji). No, ta riječ je prijevod prijevoda i postavlja se pitanje da li je to adekvatan termin i što pod njim podrazumjevamo. U mom umjetničkom izrazu nema previše lingvističke metode. Ako postoji, u svrhu je drugačijeg diskursa.
Kada T. Adorno i R. Bubner govore o estetici umjetnosti, umjetničko djelo se inaugurira na poziciju apsolutne autonomije.

DPUmH: U kojem smislu? Izražajnom, izvedbenom…?
D. N.: U svakom smislu autonomije, pogotovo u smislu onog što djelo „nosi“ unutar svoga sadržaja i forme. Umjetničko djelo ponaosob je potpuna autonomija, unikum, osim ukoliko nije multiplikat, odnosno umnožena umjetnina. O tome je u svom djelu Umjetnost u doba tehničke reprodukcije posebno govorio W. Benjamin, naglašavajući tzv. „auru“ umjetničkog djela. Kada T. Adorno objašnjava poziciju umjetnosti u društvu, tada kroz metaforu društva i umjetnosti pravi paralelu između najviše sekvence u muzičkoj numeri (teme vrhunca koji se sistematično ponavlja na vrhuncu glazbenog djela koja je kulminacija numere) i likovne umjetnosti u društvu, pozicionirajući tako umjetnost kao vrhunac jednog društva.

DPUmH: Koje je tvoje mišljenje?
D. N.: Ja sam se referirao na mišljenja nekih teoretičara. Moje mišljenje je subjektivno i ono ne mora biti adekvatno. Za mene je umjetnost ono što je iza mene, u meni i ispred mene. Znači vrijeme, promišljanje, način života.

DPUmH: Kada govorimo o označiteljskim sposobnostima i kada govoriš kako lingvistička komponenta ne može sve iskazati i da nam treba umjetnost za ispunjenje, kako bi u tom smislu svoju umjetnost povezao, privukao, simbolizirao? Gdje si ti u označiteljskom svijetu?
D. N.: Sebe bih tu pozicionirao u doživljajnu sferu, tj. u sferu percepcije stvarnosti sa svim njezinim benefitima i nusproduktima, kao „objektivnog“ promatrača aktualnog trenutaka.

DPUmH: A tvoja umjetnost? Onda je ona tvoja označiteljska osobnost.
D. N.: Da. Ako bismo govorili o gradaciji emocija i mogućnosti njihova doživljaja, tada  imamo točno definiranu vrstu ljubavi, određeni doživljaj radosti, straha itd… Tada „mjera“, odnosno doživljajna mogućnost svake od navedenih emocija, nije ista za svakoga. Umjetnost tj. umjetnina , djelo, „govori“ egzaktno o točno određenoj količini neke emocije, misli. To je uistinu jednistven kvalitet ljudskog izraza.

DPUmH: Koliko u tvojoj umjetnosti ima, po tvom mišljenju, dobre harmonije između estetskog i znakovnog principa?
D. N.: Taj balans veoma mi je važan. Ujedno, to je i vječno pitanje koje se odnosi na značajke moderne i postmoderne i njiuhove različitosti i sličnosti.
Je li moj rad zadovoljio onaj balans, gdje izvedbeno-tehničke karakteristike kao i vizualna pojavnost može korespondirati teorijskom aspektu rada? Postmoderna u tom smislu poantu usmjerava na iskustveno, a ako je rad iskustven on je i uspješan. Postmoderna ne može biti promatrana kao stabilna struktura ako se subjekt i bitak promatraju kao stabilni dijelovi društvene strukture, kako to poentira G. Vattimo.
Meni je, za razliku od anglosaksonskog pogleda tzv. jasnog razgraničenja, puno bliži europski način promatranja odnosa moderne i postmoderne koji objašnjava postmodernu kao logični put nakon moderne i da su dio iste priče i bez konkretnih i jasnih granica, radije mijena koje se nadograđuju različitostima. Ako uzmemo modernu kao nešto postmoderno u odnosu na njezino prethodno stanje i moderna je nečemu bila postmoderna.

DPUmH: Što su predstavljale stolice u prostoru? Je li to neka igra s konceptualom? Otkrij nam priču. Je li to naprosto eksperimentiranje s prodorom u prostor?
D. N.: U svemu što radim naglašavam ono intuitivno. Proces mojeg obrazovanja bio je klasičan u smislu crtačkih tehnika, obrade materijala, ispitivanja… Vremenom se moj izraz promijenio i počeo težiti dematerijalizaciji. Stolice koje sam koristio za taj rad su fizički lagane. Iseljavanje meni bliskih ljudi, poznanika, prijatelja, kolega zadnjih je15 godina postalo evidentno. Primijetio sam kako se sve rjeđe događa da neko privuče stolicu s drugog stola kako bi se priključio druženju, jer uglavnom bude dovoljno onih koje su zatečene kod stola. Stolice su izgubile svoj smisao i svrhu. U biti, htio sam prikazati njihovu nesvrhovitost kao očiglednu. One kao vertikalna ready made skulptura nikome ne služe, ne ispunjavanju svrhu. Rad u tom smislu predstavlja metaforu društvenog uređenja koje nema funkcionalnost.

DPUmH: Što misliš koliko je tvoja umjetnost jasna običnom recipijentu? Što misliš koliko jasno govoriš/komuniciraš svojim radovima?
D. N.: Ako se neko bavi suvremenom umjetnošću do te mjere da nije razvidan teorijski kontekst rada, tada je važno koristiti pojašnjenje. Upravo zato važno je objasniti ili je neophodno sugerirati, ne slijepo usmjeravati… dovoljno je da promatrač uputi misao da krene promišljati, pa gdje se već misao zaustavi. Razmišljanje o formi može imati estetsku dimenziju.

DPUmH: Forme od papira, što to može biti ?
D. N.: Mogu biti uzorci za neka javna djela. Svaki od tih papirnih minijatura može se upriličiti i kao javna skulptura.

DPUmH: Povezanost arhitekture i tvojih djela? I na koji način se mogu usporediti? Recimo kod tvojih djela Construction A1, Network P1, Network M1 od kojih strukturiraš forme?
D. N.: Moja izraz je veoma povezana s arhitekturom. Iako je npr.  Construction A1. polučio mnogo interesa, suština rada je gotovo neobjašnjena na našem jeziku. Svatko je našao svoju asocijaciju, percepciju, tumačenje… Rad je korespondirao s dematerijalizacijom i vizualnim prikazom digitalnih sustava.

DPUmH: Kažeš da tvoja djela teže lakoći i raslojavanju. Međutim tvoj rad Artwear koji je nagrađen na ovogodišnjem Jesenjem salonu koji organizira DHLUFBIH, je materijalno i konstitucijski „težak“. Zašto?
D. N.: Taj rad je poveznica između dematerijalizacije tj. onog što radim samo za sebe i onog što radim u komercijalne svrhe. Simbolka rada je višeslojna što je u suprotnosti s jednostavnom vizualnom pojavnošću. Simbolički bi bio sigurnost. Mjesto gdje neko stanuje. U suprotnosti je s lakoćom življenja. To je moj „lirski“ izlazak iz mita kako ga je Nietzsche opisao u svom djelu Rođene tragedije.

DPUmH: Nosiš li ti takvu pancirku?
D. N.: Svi mi nosimo nešto nepojavno. Ja sam tu nepojavnost bremena uprizorio kroz Artwear.

DPUmH: Ima li svačija krila?
D. N.: Da, ima. Krila pokazuju da ćemo svi jednog dana otići odavde a ovdje možemo imati nadu, možemo se ispraviti podnijeti težinu i živjeti s tom težinom.

DPUmH: U kojoj je mjeri tvoja umjetnost uvjetovana tvojim unutarnjim procesima ili korespondira sa suvremenim tekovinama?
D. N.: U tom kontekstu naveo bih moment dijalektike te ono što određuje od materije do emocije, duhovne i metafizičke sfere. Sve je nečim određeno. Odrednica koja određuje nešto diskurzivno (svjetlo je npr. određeno tamom i obrnuto), u smislu Hegelove dijalektike  ono ješto je suprotno onomu što se određuje. Sve ono suprotno od onoga što nešto jeste u biti definirano je dijalektikom. U tom smislu ne mogu propitivati nešto što mene na neki način ne određuje, to ne bi bilo iskreno…

DPUmH: Koliko publika ovdje razumije, podržava, traži, taj izraz koji imaš u umjetnosti?
D. N.: Publika ovdje je malo i neformirano tkivo, ali ipak postoji. Povijesno gledano mi izostajemo iz nekih socioloških procesa, stoga je potrebno raditi na obrazovanju publike. Od osnovnih ljudskih vrednota, preko svih razina školovanja – od osnovne škole do fakulteta obrazovni sustav treba podići na viši nivo.

DPUmH: Mi u Mostaru nismo bili u mogućnosti vidjeti umjetnička ostvarenja koja su materijalna završnica tvog teorijskog doprinosa. Zašto je to tako i koja je ideja tog rada?
D. N.: S mojim profesorom Mustafom Skopljakom, sam pročistio svoju temu i došao do toga da trebam dekonstruirati neko djelo u samom galerijskom prostoru -destrukcija materijalnoga kao simbolika otvaranja novih socioloških procesa. Tada sam došao na ideju da napravim pet- šest digitalnih satova od leda i maslinovog ulja. Satovi nisu pokazivali točno vrijeme prikazano na sebi, nego su pokazivali protok vremena. U samom smislu dijalektike, što smo maloprije spominjali, jako lijepo je naveden primjer gdje upravna i specifična sila djeluju na materiju u datom prostoru. Voda postaje led, led postoje voda i sve ima sve neko svoje „trebanje“ , tj. proces.

DPUmH: Tvoja dva zadnja reprezentativna rada, odnosno dva repera u tvom stvaralaštvu su Artwear i led satovi (dio magistarskoga rada) koji imaju različiti kontekst, poruku i materijal. Može li se povući paralela između njih?
D. N.: Može. Oba su iskustvena. Kontekst Artweara čini da je objekt sam polazište za iskustvo. Kamen se posmatra kao postament kao nešto što je na svome mjestu kao forma koja je statična, dok se u ovom slučaju taj materijal „kreće“. Na neki način to je vid body arta i performancea. Međutim, važan je taj trenutak kretanja u prostoru koji se odvija po mojim pomjeranjima dok drugo djelo, Ledeni satovi sami od sebe mijenjaju svoj oblik bez utjecaja umjetnika. Oba rada uključuju vremensku dimenziju (kod pancirke je to vrijeme nošenja). Znači poveznice su procesualnost i vrijeme.

DPUmH: Što ti je bliže od toga? Što tebe više određuje?
D. N.: Podjednako. Ovo sam ja. Oba rada su bitna jer su teorijski i praktično iskorak u mom izražavanju.

DPUmH: Jesi li se iznenadio kada si dobio nagradu na Jesenjem likovnom salonuDHLUFBIH-a?
D. N.: Jesam. Nisam očekivao nagradu. Osobito mi je drago što je struka ocjenjivala radove, odnosno povjesničari umjetnosti i što je kritika struke pozitivna. Ova mi je nagrada dala mnogo pozitivne energije i vjeru da je moj rad primjećen i valoriziran od strane šireg auditorijuma.

DPUmH: Imaš li još nešto dodati?
D. N.: Imam. Postoji rečenica njemačkog filozofa R. Bubner-a koja mi je vrlo inspirativna a govori o istini u umjetnosti: „Nezastrtim jeste ono istinito diskurzivne spoznaje stoga ta spoznaja tu istinost nema, umjetnička pak spoznaja tu istinitost posjeduje ali joj je nemjerljiv.”

***

Na samom kraju 2015. godine ponovno se Društvo osvrulo na stanje u oblasti zaštite kulturno-povijesnog nasljeđa Mostara. Riječ je o problemu veće dugo prisutnom u našoj sredini koji sa sve dužim trajanjem postaje sve ozbiljniji, a njegove posljedice jesu i bit će nestajanje baštine nasljeđenje od prethodnih generacija, odnosno, njezino uskraćivanje budućim generacijama. Neizostavno se nameće pitanje jesmo li civilizirani narod kad to dopuštamo u 21. stoljeću?

“Već je dugo, bojimo se i predugo, notorna činjenica kako zaštita spomenika, kulturno-povijesnog nasljeđa svake vrste u Bosni i Hercegovini uopće ne postoji.
Iako je prema Annexu 8 Daytonskog sporazuma predviđeno osnivanje Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika i ta je Komisija osnovana, njezino djelovanje se na terenu ne primjećuje. Također, kako Ustav Bosne i Hercegovine predviđa, u Federaciji BiH djelatnost zaštite kulturno-povijesnog nasljeđa stavlja se u ingerenciju županija. Takav pristup zaštiti, odnosno, prevelika teritorijalna rascjepkanost ingerencija sasvim sigurno, čak i u mnogo boljim političkim i financijskim okolnostima garantiraju ne uspjeh, nego neuspjeh u čuvanju i zaštiti onoga što baštinimo iz prošlosti. Odraz je to sveukupne situacije u našoj državi. Neuređeni odnosi, nepostojanje jedinstvene vlasti, nepoštivanje zakonskih odredbi, čak i tamo gdje postoje, garancija su za nered i nerad koji pogoduju izvjesnim “konzervatorskim zahvatima” koji nisu ništa drugo do eklatantni primjeri neuke degradacije i devastacije nasljeđa.
Izvrsne primjere takvih postupanja možemo gotovo svakodnevno vidjeti u Mostaru. Mostar je grad koji se diči upisom svoje stare jezgre na UNESCO-ovu listu Svjetske kulturne baštine. U tom gradu ne postoji valjana služba zaštite kulturno-povijesnog nasljeđa. Način (ne)organiziranja te djelatnosti u gradu na Neretvi dijelom je posljedica rata 1992. – 93., dijelom stanja u toj djelatnosti prije rata, a najviše odnosnom vlasti, kako lokalnih, tako i onih koji su se u tom gradu pojavljivale kao međunarodne uprave, od završetka rata do danas, a sve u skladu s odredbama Daytonskog sporazuma.
Do 1990. u Mostaru su djelovale dvije institucije za zaštitu kulturno-povijesnog nasljeđa. Prva i najstarija bio je Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode u Mostaru, osnovan krajem pedesetih godina 20. stoljeća. Prvo je imao funkciju gradskog zavoda koji je trebao voditi brigu o održavanju obnovljenoga Staroga grada, ali se uskoro njegova djelatnost proširila i na istraživanje i zaštitu i ostalih spomenika Mostara i okolice. Tako je vrlo brzo prerastao okvire gradskoga zavoda i proširio područje svoga djelovanja na čitavu Hercegovinu. S obzirom na to da je taj zavod pokrivao veliki teritorij te da je povijesna jezgra Mostara uslijed svoga značaja zahtijevala stalan stručni angažman, 1977. godine donesena je odluka o osnivanju RO Stari grad, ustanove čiji je zadatak bio upravljanje, obnova i revitalizacija stare gradske jezgre. Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća došlo je do integracije te dvije institucije, što je predstavljalo prijelaznu faza u procesu nastajanja JP “Prostor” koje je trebalo objedinjavati djelatnosti zaštite spomenika kulture i prirode, urbanizam i prostorno planiranje. Takvo stanje u zaštiti kulturno-povijesnog nasljeđa bilo je u trenutku izbijanja rata 1992. godine.
Novonastale ratne okolnosti dovele su do povezivanja svih djelatnosti vezanih za gradnju, pa tako i zaštitu spomenika, u Javno poduzeće za obnovu i izgradnju Mostara, kasnije preraslo u JP “URBING”. U okviru tog poduzeća Sektor za zaštitu graditeljskog nasljeđa nije imao one ingerencije koje su bile potrebne za autonomno i aktivnije djelovanje. Takvo stanje, uz gubitak dokumentacije i osipanje stručnog kadra, ali i posvemašnje nerazumijevanje onih koji su odlučivali o sudbini pojedinih institucija i funkcioniranju određenih djelatnosti postupno je dovelo praktično do nestajanja djelatnosti zaštite kulturno-povijesnog nasljeđa na našem prostoru. Slično je stanje bilo u oba dijela podijeljenoga grada iako su na obje strane nominalno postojale institucije za zaštitu baštine – u zapadnom dijelu Zavod za zaštitu kulturno-povijesne baštine Herceg – Bosne, a u istočnome Gradski zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Mostar. Kasnije su one preimenovane u Zavod za zaštitu kulturno-povijesne baštine HNŽ/K i u Agenciju Stari grad. Ali, ništa se bitnoga nije promijenilo u načinu njihova funkcioniranja, odnosno (ne)djelovanja.
Ujedinjavanje grada nakon rata nije dovelo do spajanja i povezivanja tih institucija čak ni na formalnoj razini. Nije se ništa uradilo na njihovu jačanju. Čak i danas, dvadeset godina poslije rata, obje institucije imaju velikih problema, osobito s kadrom. Dovoljno je samo istaknuti činjenicu da niti u jednom, niti u drugom, nema nijednog povjesničara umjetnosti. Jedini arheolog je ravnateljica županijskog zavoda, a arhitekata specijaliziranih za rad na povijesnim građevinama, također, nema. U biti, još se uvijek prepoznaje stanje kakvo je bilo u trenutku završetka rata i početaka suradnje s međunarodnim organizacijama s kojima su počela pristizati sredstva za obnovu u Mostar.
Iako djelovanje na obnovi i zaštiti graditeljskog nasljeđa podrazumijeva velika materijalna sredstva, nedostatak novca nije jedini razlog takvom stanju u oblasti zaštite kulturno-povijesnog nasljeđa. Mnogo je veći problem, odnosno temeljni uzrok tomu, a onda i stanju sa spomenicima, nepostojanje svijesti o potrebi i važnosti te djelatnosti, a na koncu o univerzalnom značenju i univerzalnim vrijednostima onoga što baštinimo iz proteklih vremena. Indolencija i neznanje, kako recipijenata, odnosno grada i sredine u kojoj se konstantno, uporno i dosljedno događa propadanje povijesnog tkiva, tako i onih koji svoje plaće primaju zato da se to ne događa, spriječi i sanira, glavni su razlog tomu.
Agencija Stari grad izvrstan je primjer. Ta agencija, u biti preimenovani Gradski zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Mostar, osnovana je odlukom Grada Mostara u studenome 2005. godine. Djelatnost Agencije treba se odnositi na “obavljanje stručnih i drugih poslova u oblasti prostornog uređenja, a posebno: zaštita kulturno-povijesnog i prirodnog naslijeđa Mostara; pravilno očuvanje i zaštita imovine u zoni Starog mosta u starom gradu u Mostaru, kao nove svjetske baštine; provođenje management plana te drugih stručnih zadataka i obaveza utvrđenih u Konvenciji o svjetskoj baštini i Operativnim smjernicama za oživotvorenje Konvencije svjetske baštine (februar 2005. godine) i drugim dokumentima koji reguliraju pravilno očuvanje svjetske baštine …”(preuzeto s: http://www.asgmo.ba ) O načinu obavljanja tih vrlo važnih, složenih i visoko stručnih poslova Agencije govore kompetencije uposlenih među kojima nema povjesničara umjetnosti, arheologa i specijaliziranih arhitekata, a svjedočanstvo njihova rada možemo vidjeti u neposrednoj blizini zgrade u kojoj djeluju koja datira pred kraj 19. stoljeća. Uz tu zgradu Agencija je postavila vanjske dijelove uređaja za klimatizaciju za svoje potrebe, ogromne zatvorene u nekakav kavez i to na samom ulazu u Park Alekse Šantića na Glavnoj ulici, svega stotinjak metara udaljenom od Starog mosta. Također, uposlenici Agencije svakodnevno kroz prozore svojih ureda vide zgradu koja se nalazi preko puta njihove, poslovno-rezidencijalni objekt, također s kraja 19. stoljeća, tzv. Peškinu kuću, na kojoj se tijekom zadnjih petnaestak godina neprestano događaju sitnije intervencije koje ugrožavaju autentičnost objekta – novi plastificirani ili aluminijski otvori drugačije podjele, s roletnama, kojima se mijenjaju originalni drveni, vanjske jedinice klima-uređaja postavljene kako i gdje se kome sviđa, nadzorne kamere, ormarići za mjerne satove za struju radi čijeg postavljanja se rezao kamen sokla i to na više mjesta….. Točno preko puta ulaza u Agenciju vide svaki dan i Sefića sokak u kojem se grade nove kuće neprimjernih gabarita i neprimjerenih oblikovnih kvaliteta. Na sve to Agencija samo šuti. Ili ne vidi, ili ne zna da je to devastiranje kontaktnog prostora oko zaštićene gradske povijesne jezgre.
Kao vrhunac svega tog nereda stoji činjenica kako su inspekcijski poslovi u zoni koja je zaštićena upisom na UNESCO-ovu listu u ingerenciji Federalne inspekcije, inspektora koji su u Sarajevu, nikad dostupni, neefikasni i nezainteresirani za probleme u prostoru za koji ih ne veže ništa osim dužnosti. To je još jedan dokaz nereda i potpune zbrke u području zaštite spomenika kulture u Federaciji, ali i čitavoj BiH.
Zato i ne čudi sve ono što se događa u Starom gradu, povijesnoj jezgri Mostara, neposrednom okruženju Starog mosta, dobru upisanom na UNESCO-ovu listu svjetske baštine.

Besmisleno je sada ovdje nabrajati sve primjere i načine na koje “gazde” u Starom gradu ostvarujući svoje interese narušavaju integritet i kvalitetu prostora, ako je i moguće, jer svaki dan se pojavi nešto novo, ali smatramo svojom dužnošću, obavezom svoje struke oglasiti se i ukazati na doista zabrinjavajuće stanje koje neizostavno postavlja pitanja o pravim razlozima postojanja institucija kao što je Agencija, a nepostojanja pravih zavoda. Također, je li upisom Mostara na UNESCO-ovu listu, što je svečano obilježeno prošlog ljeta dolaskom mnogobrojnih dužnosnika i same generalne direktorice UNESCO-a Irine Bokove posao završen? Je li obnova mosta i njegov upis bio sam sebi svrha?
Smatramo kako se struka konačno aktivno mora uključiti u ovu problematiku, kako Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika treba intervenirati u sličnim primjerima, osobito ako su ovako jasni, kao što jesu u Mostaru, te da je odgovornost UNESCO-a i njegovih ljudi koji još uvijek djeluju na prostorima naše zemlje još uvijek jako velika.
Ukoliko svi mi nastavimo šutjeti, ostat ćemo i bez ovoga što je do danas uspjelo održati se.”