Druženje s umjetnikom : Saša Šantić

DPUmH: Počnimo sa aktualnom izložbom Ljepota uništenja u Galeriji Aluminij. Što nam možete reći o tom ciklusu?
S. Š.: Puno je toga već rečeno kroz mnoge medije. Samo bih volio istaknuti kako je ova izložba i sam ciklus djelo dvogodišnjeg (ali sporadičnog) rada koji je pokušaj djelovanja ne samo na susretljivu i u umjetnosti izobraženu publiku koja ima afinitet za apstraktnu umjetnost, nego i na širu publiku koju mogu dirnuti razmjeri ljudskog nemara prema licu zajedničke nam zemlje.

DPUmH: Je li vaša umjetnost uvijek angažirana? Iz ranijih Vaših radova mogli smo shvatiti da gajite sličan stav i prema odnosu prema kulturnoj baštini.
S. Š.: Moje osobno mišljenje je kako umjetnost ima širinu i dubinu djelovanja kao niti jedna druga ljudska djelatnost. Umjetnička angažiranost je više stvar osobnog odabira i hvalevrijedan dio svijeta umjetnosti. Vrijeme u kojemu živimo i nemar kojemu svakodnevno svjedočimo izaziva takvu reakciju u umjetnika kojoj nisam ni ja mogao odoljeti. Samo, u ovom ciklusu sam odlučio djelovati više globalno, Doslovno. A možda je za to kriv moj pedagoški rad i zato se stalno moram “igrati profesora”.

DPUmH: Njegujete tradicionalno štafelajno slikarstvo, ali pribjegavate konceptuali u pristupu. To ste pokazali sa zadnjom izložbom, ali i ranije izlažući nedovršena djela. Koju poruku želite poslati tim postupcima?
S. Š.: Smatram kako umjetnost mora biti u pokretu, agilna i inovativna u svakom pogledu, a osobito u komunikaciji s publikom jer umjetničko djelo oživi tek kada ga netko drugi vidi, doživi ili iskusi. U suvremenoj stvarnosti instantnih komunikacija vizualna poruka mora biti spremnija za multimedijalni pristup.

DPUmH: Na koje sve načine, po Vašem mišljenju, likovni umjetnici mogu sudjelovati u javnom životu? Mogu li svojim djelovanjem utjecati na “pokretanje” situacije?
S. Š.: Gledajući realno ne samo u našoj društveno-političkoj situaciji nego i prije, umjetnici su oduvijek bili glas razuma, ili bolje rečeno dubljeg humanističkog sentimenta, ali njihova okolica je ta koja različito reagira na te poticaje. Nažalost, trenutačno smatram da su kod nas umjetnički „krici“ za promjenom u gluhoj noći.

DPUmH: Koliko današnji Mostar u ovom trenutku može pružiti jednom likovnom stvaratelju?
S. Š.: Ne mnogo, ali za razliku od drugih mjesta u Bosni i Hercegovini u Mostaru još uvijek postoji izvjesna koncentracija raznolikih i vrijednih umjetnika, galerija i kritičara koja je poticajna sama po sebi. Nećemo o gradskim i višim vlastima.

DPUmH: Postoje li u Mostaru, regiji i BiH kulturne institucije koje su na Vama zadovoljvajući način spremne na suradnju. Mogu li one takvim odnosom poticati mlade, ali i starije autore na djelovanje?
S. Š.: Na zadovoljavajući način, ne. Nažalost sve se svodi na entuzijazam kratkog vijeka.

DPUmH: Vaše mišljenje o likovnoj sceni u BiH? Postoji li netko koga posebno cijenite?
S. Š.: Likovna scena u BiH je nažalost poprilično rascjepkana i osim „stare garde“, umjetnicima kojima se uvijek možemo diviti, bilo da dolaze iz Sarajeva ili Banja Luke ili Širokog Brijega, mlađi umjetnici imaju problema da se probiju izvan svojih „vojvodstava“. Tako da još iščekujemo likovnog umjetnika koji će biti prihvaćen u cijeloj BiH kao što su to ostvarili neki glumci, redatelji ili sportaši.

DPUmH: Ima li netko od Vaših kolega s naših prostora tko se na zadovoljavajući način izražava u kontekstu reagiranja na suvremena zbivanja u svijetu na koja Vi svojim radom, kako smo već konstatirali, reagirate?
S. Š.: Drago mi je što tako mislite, ali sam u brojnim djelima svojih kolega/kolegica vidio i snažnije i promtnije reakcije na suvremena zbivanja u svijetu. Nažalost, ne mogu izdvojiti nikoga u posljednje vrijeme i mislim da kritičari i povjesničari umjetnosti imaju jasniji pogled na ovo pitanje.

DPUmH: Bi li u tom kontekstu bila korisna s drugim srodnim strukama, povjesničarima umjetnosti, na primjer?
S. Š.: Kao što sam rekao, potrebno je unaprijediti komunikaciju na svakoj razini. Uloga kritičara i povjesničara umjetnosti je da daju širi i pouzdaniji sud.

DPUmH: Za Izložbu Ljepota uništenja angažirali ste povjesničarke umjetnosti za pisanje predgovora. Znači li to da Vam je kao likovnom stvaratelju značajna i potrebna suradnja s povjesničarima umjetnosti. Ako da, kako je vidite i kako bi ona bila najkorisnija i za Vas, odnosno, likovne stvaratelje općenito, ali i za povjesničare umjetnosti?
S. Š.: Gledajte, umjetnici su uvijek pristrani i nažalost često koncentrirani na same sebe. Što ne mora uvijek biti loše jer se iz introspekcije mogu iznjedriti univerzalne vrijednosti. No, umjetnici moraju biti spremni dati svoj rad drugome na prosudbu, a tko bi mogao biti bolji za to nego kritičari ili povjesničari umjetnosti.

DPUmH:  Ima li u našoj sredini dovoljno kvalitetne likovne kriitke? Kakva bi, po Vašem mišljenju, ona trebala biti?
S. Š.: U našoj široj sredini nedostaje oštrije kritike iz koje bi se trebale iskristalizirati jasnije vrijednosti. Nažalost brojni hvalospjevi pridonose samo zbunjenosti publike koja svjedoči situaciji u kojoj „sve prolazi“.

DPUmH: Radite kao profesor likovne umjetnosti. Kažite nam nešto o svojem pedagoškom radu. Koliko Vam eventualno pomaže, a koliko smeta u svojem stvaranju?
S. Š.: Iako mi predavanje u Gimnaziji i Koledžu oduzima puno vremena i ne mogu se posvetiti isključivo umjetničkom radu, svakodnevna komunikacija s mladim i inteligentnim osobama čini jedan izazov za koji smatram kako je presudan u mom umjetničkom radu. Kako bi netko bio dobar nastavnik mora pronaći način da potiče želju za znanjem, kao što umjetnik mora imati sposobnost da potakne svoju publiku.

DPUmH:  Istodobno radite u Gimnaziji Mostar i UWC. Postoji li razlika u programu i ako postoji, kažite nam koliko i u čemu se razliku.
S. Š.: Za ovako nešto bi nam trebao poseban jedan intervju. Recimo samo da je naš program više baziran na obrazovanje učenika velikom širinom informacija, dok je International Baccalaureate (IB) program suvremeniji i traži izobrazbu učenika koji je spremniji djelovati s puno znanja u svom polju, specijalizirano.

DPUmH: Iz Vašeg pedagoškog isksutva, koji je program bolji, koji rezultira boljim ishodom i kakva bi i s kakvim ishodima, po Vašem mišljenju, trebala biti nastava likovne umjetnosti u srednjoj školi?
S. Š.: Uz dužno poštovanje prema našem tradicionalnoj izobrazbi ona je upravo to – tradicionalna. Obrazovanje je živ proces i ne bi ga trebalo uokviriti prestrogim planom i programom nego kao u IB programu jasnijim ciljevima i izvanjskim ocjenjivanjem učenika.

DPUmH:  Mislite li da su potrebne izmjene tradicionalnom načinu predavanja i koji bi Vama bili idealni uvjeti za rad?
Davno je prošao rok za cjelokupnu reformu obrazovanja u kojemu tradicionalni način rada nema što da radi tu. Ono što ministarstvima obrazovanja treba biti jasno je da kulturno obrazovanje treba biti prožetije kroz sve programe, a učenike treba poticati ali i dati im priliku da biraju predmete koje će sadržajnije i dublje izučavati.

 

Oglasi