Bilten DPUmH br. 5 – ožujak 2015.

Ožujak 2015. godine u kulturnom životu Mostara i regije obilježen je velikim brojem izložbi različitog karaktera i važnosti. Svakako je najvažnija retrospektivna izložba Vojina Bakića, velikana hrvatske umjetnosti 20. stoljeća, naslovljena Svjetlonosne forme prema stihovima Jure Kaštelana. Čast nam je čast što je naša članica Danijela Ucović vrlo aktivno surađivala u organizaciji i postavljanju te izložbe u prostore Galerije Katarine Kosače u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače, otvorene 5. ožujka 2015. godine, kao i u kasnije organiziranim stručnim vođenjima. Njezin angažman je okrunjen osvrtom na djelo i retrospektivnu izložbu Vojina Bakića, pri čemu su joj pomogli mlađi kolege, također članovi DPUmH-a, Helena Vidić i Beat Čolak. U nastavku dajemo kompletan tekst tog osvrta:

Nakon Zagreba, Banja Luke i Sarajeva, i Mostaru je pripala čast ugostiti retrospektivnu izložbu jednog od najznačajnijih hrvatskih kipara 20. stoljeća – Vojina Bakića. U dvama izložbenim prostorima Galerije kraljice Katarine Kosače, izloženo je oko 150 radova (skulpture, skice, crteži i reprodukcije spomenika, a prate ih i filmovi vezani uz kiparove radove i njegovu sudbinu).
U gornjoj dvorani Galerije izloženi su raniji Bakićevi radovi. Na zidu desno od ulaza prikazana je vremenska crta koja pruža sažet i jasan pregled kiparova života i rada te se na taj način posjetitelji 20150317_150022na samom početku mogu upoznati s kronologijom i razvojem umjetnikova opusa. Veći eksponati postavljeni su na postamente namjenski izrađene za ovu retrospektivu, a manje studije i skulpture smještene su u staklenoj vitrini u središtu prostorije. Pomoćni izložbeni alati – legende, zalijepljeni su na svakom postamentu, odnosno ispod svake skulpture. Time je posjetiteljima olakšano razumijevanje vremenskog konteksta u kojem djela nastaju te slijed stilsko-oblikovnih mijena. Važno je naglasiti da su svi popratni materijali pisani i na hrvatskom i na engleskom jeziku, što pokazuje ozbiljnost pristupa i visoke profesionalne izlagačke sposobnosti organizatora.
Postav, posve logično, polazi od Bakićevih ranih radova, nastalih ubrzo nakon završetka studija na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu, koji su obilježeni utjecajima njegovih profesora Frana Kršinića i Roberta Frangeša-Mihanovića. U toj stvaralačkoj maniri izrađuje figure bika, Otmicu Europe te suptilne i nježno modelirane portrete.
20150317_150002Osim skulptura, u gornjoj galeriji izložen je niz kiparovih crteža preko kojih opservira i koncipira svoja buduća djela. Crteži prikazuju nježne ženske portrete i aktove te studije životinja u olovci, kredi i tušu. U ovom izložbenom prostoru nalazi se i prvi Bakićev portret Ivana Gorana Kovačića iz 1946. godine, izveden u bronci, impresionističkog tretmana površine svojstvenog tom periodu stvaralaštva.
Vrijeme nakon Drugoga svjetskog rata obilježeno je političkim i ideološkim promjenama, što se odrazilo i na Bakićev opus. Umjetnici vrlo često stvaraju sa zadatkom promicanja novih svjetonazora pa i Bakić izvodi niz spomenika koji veličaju antifašističke borce i žrtve. Jedan od tih je i bjelovarski Spomenik strijeljanima – poziv na ustanak, kojega je maketa uvrštena u retrospektivu. Bitno je spomenuti i plakat spomenika Marxu i Engelsu, čija popratna legenda objašnjava koliko je kontroverzi taj spomenik svojedobno pokrenuo pa se tom rješenju usprotivio i Miroslav Krleža, smatrajući da ne odgovara ustaljenom modelu socrealističke spomeničke plastike.20150317_150041
Sljedećim ciklusom glava Bakić se istaknuo u onodobnoj umjetnosti. Stilizirani portreti u kamenu, bronci i gipsu, na kojima je kipareva vješta i disciplinirana ruka nagovijestila tek osnovne crte ljudskog lika, uistinu nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Jedna od njih je i impozantna gipsana glava Vatroslava Lisinskog, koje se brončani odljev nalazi u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Brancusijevski modeliranim torzima i jajolikim futurističkim glavama završava se krug u prvoj prostoriji izložbenog prostora.
Daljnja Bakićeva istraživanja oblikovnih problema, na koja ga je tjerala znatiželja i strah od zapadanja u maniru, izložena su u donjoj dvorani Galerije. U izložbenim nišama nalaze se plakati poznatih monumentalnih spomenika: Stjepanu Filipoviću u Valjevu (1960.), I. G. Kovačiću u zagrebačkom Ribnjaku (1964.), Spomen obilježje zagrebačkim žrtvama fašizma u Dotršćini (1965.), Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije u Kamenskoj (1968.), čuveni Memorijalni centar na Petrovoj gori (1981.) te Spomen obilježje naroda Hrvatske žrtvama u Kragujevcu (1981.). Ovi plakati i makete spomenika svjedoče o Bakićevom stanovitom odmaku od tradicionalno koncipiranih spomenika koji realistično prikazuju junake antifašističke borbe.
Njegovi raniji radovi te vrste također su predstavljali odmak od zadanih normi, ali u šezdesetim godinama Bakić se potpuno odriče antropomorfnih oblika i ide u krajnju apstrakciju. Tradicionalne materijale zamjenjuje modernima (nehrđajućim čelikom i metalom) jer mu oni nude nove načine „ulaženja“ u prostor. Pomoću njih lakše prikazuje novostečene spoznaje o šupljim oblicima, jednakovrijednosti punog i praznog prostora i redukciji volumena, a njihova sjajna površina savršen 20150317_150159je način da umjetnik izrazi duboko poštovanje junacima i žrtvama, ali i da pronikne u svoj istraživački svijet koji sve manje ima veze sa fizičkom stvarnošću, a sve više sa metafizičkim iskustvom samog autora. Ovakvim pristupom Bakić je stekao mjesto među vodećim kiparskim imenima u bivšoj Jugoslaviji, ali i u svijetu, jer njegova razmišljanja idu usporedno s poststrukturalističkom zamisli, u kojoj je individua lišena mogućnosti pouzdana predstavljanja svijeta oslonjena na neki općeprihvaćeni izvor značenja.
U posljednjoj izložbenoj niši (idući zdesna nalijevo), umjesto reprodukcije spomenika izložen je Bakićev reljef Tita u aluminijskoj leguri, a ispred niše smještena je maketa neizvedenoga spomenika Titu u Zagrebu. Tijekom i nakon Domovinskog rata brojna Bakićeva djela su minirana jer su bila svjedočanstva starog režima (u Bjelovaru, Gudovcu, Čazmi te Kamenskoj).
Ispred izložbenih niša nalaze se Bakićeva djela nastala istraživanjem mogućnosti realizacije oblika u prostoru: polivalentni oblici, razlistane forme te razvijene i zarezane površine. Istanjivanje plohe i reduciranje volumena, na što ga je potaknuo rad na Agronomskom fakultetu u Zagrebu (lijevanje kalupa životinja), očituje se upravo u tim formama koje označavaju veličinu i izvornost negativa (kalupa iz kojeg se rađa puni volumen).
20150317_150131U središnjem dijelu prostorije nalaze se – kako ih je nazvao Jure Kaštelan – svjetlonosne forme: sjajne konkavno-konveksne tvorevine nastale nizanjem krugova koji se šire u prostoru i tvore organičku cjelinu u kojoj se zrcali okoliš. Samom Bakiću to je bio vrhunac promišljanja mogućnosti forme u prostoru, iako ga publika najčešće povezuje s njegovim stiliziranim bikom.
U ovoj prostoriji prikazuju se i tri videoprojekcije: niz fotografija iz umjetnikova života, zatim intervju Milana Preloga s Vojinom Bakićem prigodom otvorenja spomenika u Kamenskoj te sedmominutni performans umjetnika Marka Lulića Reaktivacija. Također, ispred velike dvorane prikazuje se dokumentarac o stradanju antifašističkih spomenika u Hrvatskoj za i poslije Domovinskog rata – Damnatio memoriae Bogdana Žižića iz 2001. godine.
O činu otvorenja:
Petog ožujka 2015. godine ulazni hodnik Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače bio je prostor u kojem su se posjetitelji okupili prigodom otvorenja izložbe poznatoga modernističkog kipara Vojina Bakića. Otvorenju je prisustvovao solidan, ali ne prevelik broj posjetitelja, što se djelomično može opravdati vremenskim neprilikama. Otvorenje je upriličeno ispred kazališne dvorane, pred čijim je ulazom postavljen jedan od najhvaljenijih Bakićevih radova – skulptura Bika.
Nazočne su pri otvorenju pozdravili Danijel Vidović, ravnatelj Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače, koji je iskazao sreću što se u ovoj ustanovi uspjela organizirati ovako značajna izložba te zahvalio svima koji su poduprli ovaj projekt, zatim organizatorice izložbe: kustosica MSU-a i povjesničarka umjetnosti Nataša Ivančević, koja je stručno progovorila o umjetnikovom opusu te kiparova unuka Ana Martina Bakić, koja nije skrivala zadovoljstvo što se retrospektiva Vojina Bakića izlaže u Mostaru te je publici kipara predstavila intimnijim, obiteljskim svjedočanstvom.
Također, sudionici otvorenja bili su i predstavnici gradskih vlasti i udruženja: Pavle Kalinić, pročelnik Gradskog ureda za upravljanje u hitnim situacijama Grada Zagreba, koji je istaknuo važnost dolaska izložbe u Mostar nakon Banja Luke i Sarajeva te je pohvalio dobru suradnju Zagreba i Mostara, zatim Ljubo Bešlić, koji je naglasio afirmativnost i umjetnički aspekt izložbe, pozvao posjetitelje da uživaju u skulpturama te se zahvalio MSU-u, obitelji Bakić, udruzi Hrvatska kuća te zagrebačkom gradonačelniku na potpori i suradnji, Miljenko Puljić iz Hrvatske udruge Mostar u Zagrebu govorio je o važnosti umjetničkog djela u društvenom kontekstu te o tome da se ovom izložbom ima za cilj Bakića prikazati svjetskim umjetnikom, što on u biti i jeste, izvan nacionalnog konstrukta u kojem je možda bio prikazan u drugim gradovima. Svečanost otvorenja upotpunjena je i glazbenim brojem.
Bez obzira na popriličan broj sudionika otvaranja, sam čin bio je optimalnog trajanja te je otvaranje uglavnom ostavilo pozitivan i afirmirajući dojam na publiku, bez obzira na nekolicinu izrečenih suvišnosti koje se nisu ticale izložbe i umjetnikova opusa. Inače, Bakićeva retrospektiva financirana je od strane Hrvatske kuće, Grada Mostara i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba i rezultat je suradnje zagrebačkog MSU-a i Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače, a medijski pokrovitelj je Večernji list.
Sljedećeg dana, pod nazivom Osobno o Bakiću, organizirano je stručno vodstvo kiparove unuke Ane Martine Bakić koje je posjetilo više od šezdeset studenata, srednjoškolaca i drugih posjetitelja. Time je kiparova unuka Bakića predstavila ne samo kao kipara nego i kao svog djeda.
Važno je spomenuti da je pored izložbenih letaka, projekt imao popratne suvenire (majice, blokove i nakit) kojih je u Mostar stiglo svega nekoliko, i to kao promotivni materijal. Ovu regionalno važnu manifestaciju popratio je i iscrpni i suvremeno dizajnirani katalog (u izdanju zagrebačkog MSU-a) u kojemu se na 370 stranica dvojezičnog teksta mogu pročitati studije eminentnih povjesničara umjetnosti (Tonko Maroević, Zvonko Maković, Milan Prelog, Vera Horvat-Pintarić i dr.) te vidjeti fotografije umjetnika i njegovih djela.
Sami postav izložbe koncipirala je arhitektica Ana Marina Bakić, uz pomoć kustosice izložbe Nataše Ivančević te je postavljanje trajalo nekoliko dana. Izložbeni prostor Galerije kraljice Katarine Kosače, nakon dugo godina, promijenio je svoje ruho. Kako bi Svjetlonosne forme bile prikazane i doživljene u punom sjaju, neki zidovi ulaznog predvorja i izložbenog prostora obojani su tamnosivom, kao kontrast i pojačanje refleksije, dok su ostali zidovi obiju galerija osvježeni bijelom bojom. Iako su u ovoj galeriji izlagane umjetnine ne samo velikih umjetnika regije nego i inozemstva (npr. Victor Vasarely 2011. godine), prostor već dugi niz godina nije izgledao tako impresivno.
Prostorije su ovom izložbom, stručnim postavom i iznimno kvalitetnim popratnim plakatima i legendama, iskazale svoj puni potencijal koji nikako nije neznatan. Zbog toga se stječe nada da je ovo samo prvi u nizu ovakvih likovnih događaja u Mostaru te da će vodstvo Doma i Galerije ponovno organizirati izložbe koje će imati ovakav ili sličan stručni koncept, profesionalnu postavku, edukativni karakter te tako nastaviti oplemenjivati likovnu kulturu i ljude ovih krajeva.
Mediji su ispunili svoju zadaću te je javnost bila pravodobno i transparentno obaviještena o svim aktivnostima vezanima uz ovaj projekt. Izložba je otvorena svakim danom od 10 do 19 h (do 19. travnja 2015. godine) te su organizirana stručna vodstva đaka, studenata i drugih ciljanih skupina. Voditelj Galerije Andrija Drežnjak angažiran je u radu s posjetiteljima do 15 h, a od 15 do 19 h stručno vodstvo posjetiteljima pružati će članovi Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine Helena Vidić i Beat Čolak.
Ova izložba nije samo događaj koji je tehnički iznesen bolje nego što je bila dosadašnja praksa nego je i svojevrsni iskorak naprijed na lokalnoj likovnoj sceni i ideološkoj paradigmi koja često stavlja umjetnost u drugi plan ili u uokvireno podobni i dopadljivi kontekst. Sve generacije trebale bi posjetiti ovu izložbu i pronaći put prema razumijevanju umjetnosti i djela Vojina Bakića.

Naš mladi kolega Beat Čolak pridonio je radu DPUmH-a tijekom ožujka i osvrtom na izložbu i djela samoukog skulptora Mate Sabljića. Mate Sabljić, kipar, slikar i pjesnik, rodio se 15. rujna 1952. u Buhovu pokraj Širokoga Brijega. Djetinjstvo i mladost proveo je u Bapskoj pokraj Vukovara, u Borovu i u Slavonskom Brodu, a radni vijek u Puli. Dosad se predstavio s 23 samostalne izložbe. Autor je spomenika poginulima pripadnicima Hrvatske ratne mornarice u Novigradu pokraj Zadra i spomen-križa u Bapskoj. Bio je član Udruge za likovnu i književnu djelatnost prognanika Vukovar, Hrvatskog kulturnog društva „Napredak – Pula“ te ULIKS-a iz Pule. Preminuo je 31. kolovoza 2013. Izložba Mate Sabljić – Križni put organizirana je u Franjevačkoj galeriji na Širokom Brijegu. Čolak piše:

U srijedu, 11. ožujka 2015. godine, u Franjevačkoj galeriji u Širokom Brijegu otvorena je izložba skulptura Mate Sabljića (1952.-2013.). Pod nazivom Mate Sabljić – Križni put, izložbom je objedinjeno sedamnaest skulptura sakralne tematike, a osim četrnaest postaja Križnoga puta (2003.-2004.), u izložbu su uvrštene i tri skulpture koje – iako izrazom posve srodne – ne pripadaju tom ciklusu: Isus Krist na Maslinskoj gori (2004.), Bičevanje Krista (2004.) te Uskrsnuće (2005.). Budući da je ujedno riječ o donaciji Mate Sabljića i njegove supruge Branke, skulpture će po zatvaranju izložbe postati dijelom fundusa ove galerije.
Samo otvorenje izložbe slijedilo je tradicije ovog podneblja, kako konceptom i kvalitetom uvodnih dijelova, tako i posjećenošću. Pred šezdesetak okupljenih, otvorenje je – nakon glazbenog broja – uvodnim govorom započeo fra Vendelin Karačić, nakon njega posjetiteljima se obratila supruga preminulog kipara, a izložbu je otvorenom proglasio Zdenko Ćosić, predsjednik Vlade Županije Zapadnohercegovačke. Postav izložbe također ne nudi većih iznenađenja, ali mu to ne oduzima na vrijednosti jer čini logičnu, preglednu i razumljivu cjelinu. Skulpture su postavljene na postamente, čime je olakšano sagledavanje, a rasporedom u prostoru na neki način oponašaju uobičajeni ophod postaja u pobožnosti Križnog puta.
01 postajaU predgovoru prigodnog kataloga izložbe, naslovljenom Visok stupanj neobičnosti, fra Vendelin Karačić opisao je značaj i prirodu dospijeća ovih umjetnina u širokobriješku Franjevačku galeriju, osobito cijeneći umjetnikovu gestu darivanja kraju iz kojeg je potekao. U kratkoj likovnoj analizi pozitivno je ocijenio djela ovoga samoukog kipara te je naveo osnovne kompozicijske značajke i načine sagledavanja radova, naginjući iščitavanju vjerske dimenzije djelā. Međutim, i on u tekstu ističe svjež i snažan likovni izraz, a razine dojmljivosti neobičnom izvedbom konvencionalnih sakralnih tema mogle su se nazrijeti i kod nazočnih sudionika na otvorenju izložbe.
Svih sedamnaest izloženih skulptura uglavnom je izvedeno u metalu, uz tek poneki dodatak. Osim samog materijala, umjetnine povezuje osnovna kompozicijska shema sastavljena od niske baze kružnog tlocrta i vertikalnog nosača na kojega se najčešće nastavljaju dva vertikalna – izvana šesterokutna, a iznutra kružna – prstena, po sredini presječena jednim horizontalnim. Međutim, umjetnik nije robovao samoj kompoziciji pa ju je u nekim temama varirao i prilagođavao sadržajima koje je trebalo prikazati. 03 postajaFigure sa svojim atributima postavljene su s vanjske strane kompozicijskih elemenata te vrlo rijetko i suzdržano dijelovima tijela zadiru u unutarnje „globuse“ oblikovane prstenovima. Unutar „globusa“ nalaze se svojevrsni „privjesci“ koje uglavnom čini dio tematskog instrumentarija ili s temom imaju nekih ikonografskih poveznica (npr. vaga, Veronikin rubac, koplje i sl.).
Tako koncipiranim radovima umjetnik je osnovnim temama uspio pridodati dodatne simboličke sadržaje, ali si je nametnuo i neka ograničenja (u posve neutralnom smislu riječi). Reduciranost prizorā stoga nije samo rezultat umjetnikove želje za fokusiranjem pažnje na bitno, nego i posljedica prilično uskog pojasa „tla“ po kojemu je likove valjalo razmjestiti.
U cjelini, radovi se odlikuju visokom kvalitetom kiparskog izraza, kako u umjetničkom, tako i u tehničkom smislu riječi. Izduljeni likovi istanjena volumena u svijest najprije prizivaju giacomettijevske figure, ali ovaj kipar bez formalnoga umjetničkog obrazovanja prožimao je radove visokim stupnjem originalnosti. Tako se motiv križa u ciklus uvodi u mekom, 13 postajablago lučnom obliku koji u stvari prati krivulju Kristove opterećene kralježnice – što izvrsno asocira na određene evanđeoske stavke i vjerska tumačenja – da bi se tek na kraju javio uvriježeni oblik križa sastavljen od uspravne (patibulum) i horizontalne grede (antena). Impostacija likova u osnovi teži jasno razložiti samu temu, ali je raznolika te se umjetnik nije iscrpio ni u relativno teškom zadatku trostrukog prikaza Kristova pada pod križem unutar ciklusa Križnog puta. Samosvojnost i lucidnost umjetnika potvrđuju i obogaćivanja prizora suptilnim reminiscencijama teme Kristova bičevanja unutar postaja vezanih uz padove pod križem, ali i sasvim očita inkorporacija motiva Pietà u trinaestoj postaji (Isusa skidaju s križa).
Likovi gestama također teže jasno izraziti unutarnja stanja te su ti prizori ponekad na rubu naivnosti, ali nikad ne prelaze u patetiku. Bez obzira na stanovitu jednostavnost u prikazu ljudskih osjećaja, radovi odišu visokim stupnjem ekspresije i emocionalne sugestije, što može govoriti o umjetnikovim duboko proživljenim osjećajima prikazanih vjerskih sadržaja.Picture2
Zaključno bi se stoga moglo reći da je ova izložba (otvorena do 12. travnja 2015. godine) još jedno u nizu likovnih osvježenja naše kulturne scene i još jedan plod ustrajnog rada Franjevačke galerije. Zato se ovdje i nije htjelo isticati možebitne manjkavosti, nego naglasiti vrijednosti ovog i drugih takvih pothvata jer su upravo oni nositelji kulturnoga života kojega se nastoji ojačati.

U suradnji s Udrugom građana Krug iz Mostara, Galerija Aluminij je organizirala izložbu mlade mostarske umjetnice Maje Rubinić naslovljene Žurim, nemam ti kad…  za katalog koje je predgovor napisala Danijela Ucović:

Cjelokupan umjetnički opus Maje Rubinić iznjedren je iz dubokoga unutarnjega i osobnoga svijeta, ali ovaj ciklus crteža prožet je autobiografskim aspektom i više nego inače. Crteži su stvoreni iz preplitanja prošlosti, odnosno sjećanja, sa sadašnjošću pa djeluju kao intimni dnevnik u koji se iskustva ne zapisuju svakodnevno, već prema potrebi.
Iako je još uvijek mlada umjetnica, Maja ima vrlo specifičan, ustaljen i prepoznatljiv likovni rukopis. Ni ovim crtežima nije se udaljila od njega, ali ipak se u njezinom umjetničkom izrazu mogu zamijetiti izvjesne modulacijske promjene.
Na djelima je dosljedno provedena nepredvidiva i nedefinirana perspektiva koja odbacuje, odnosno negira prostornu dubinu. Objekti i oblici položeni su bez reda i pravila, kao da je netko prešao rukom po prostoru te položio i izglačao predmete i ljude. Oni su također izvitopereni, produljeni, hipertrofirani, stanjeni i razvučeni, ali ipak oživotvoreni u svojim asimetričnostima. Sve geometrijske i oblikovne neravnoteže odraz su pojačanoga senzibiliteta za disharmoniju, devijantnosti, nepravilnosti i nepravdu, čijim se trasama kreće suvremeni svijet.
maja_rubinic_5

I pored infantilnoga ozračja, impresionira jasnoća i definiranost karaktera i raspoloženja likova na djelima, koje se iščitava iz crta i gestikulacija njihovih lica koje je umjetnica skrojila baš za njih, onakve kakvima ih ona vidi. Namjenski ističe, minorizira ili izobličuje noge, ruke, vratove, oči, nosove, frizure i cipele, insinuirajući na taj način njihovu emotivnu reakciju u situaciji u kojoj su se našli. Ne suzdržava se od karikiranja i ironije, stilizaciju ljudi dovela je do portretiranja u kojima ne štedi ni sebe ni druge.
Unutar jednoga crteža često se skriva nekoliko kompozicija i tema koje su međusobno prožete i povezane. Iako ne stvara koncepte i skice prije konačnoga crtanja, umjetnica s lakoćom kombinira naizgled nespojive boje i strukture. Jedan oblik vodi drugom, a njihova skladna ukomponiranost i autoričin istančan osjećaj za spajanje nespojivoga crtežima daje osobiti ritam. Shematizam je uravnotežen kreativnom stilizacijom prizora i oblika.
Kolorit je uglavnom razigran, maštovit, snažan, ali nije pretenciozan. Bez obzira na njegovu snagu i potencijal, ne preuzima dominaciju u kompoziciji. Umjetnica svaki oblik pomno i predano oblikuje i tretira različitim bojama, koje inače nisu korespondentne bojama u stvarnosti. Jarkom bojom često prošara tamnije strukture, a izrazitim kontrastom boja potiče dinamiku i impresiju. Upravo takvo bogatstvo čini da se ne primjećuje razlika između flomastera i masnih boja kojima crta.

Osobita zanimljivost ovoga ciklusa crteža leži u njihovoj personaliziranoj retrogradnoj putanji. Pošto je odbacila bilo kakvu iluziju o budućnosti, autorica se fokusirala na događaje iz prošlosti, one koji su se završili i ostali u riznici sjećanja pa ih se samo crtežom prisjeća, kao i one koji se iz sjene prošlosti protežu na sadašnjost. Iako svoju fizičku nazočnost ne isključuje iz crtanoga događaja, prikazuje ga s izvjesnom dozom osobne distance. Umjetnica jeste u crtežu, odnosno prikazanoj situaciji, ali samo kao promatrač, statist na sceni ili nijemi prolaznik, zaklonjen u vlastiti svijet, kojem je jedina želja da vrijeme proteče. Ekspresivne emocije dodjeljuje drugim likovima, a sebe ograđuje od pretjeranih gestikulacija. Paralelno se izlaže javnosti, a na neki način se i skriva od nje.

maja_rubinic_4
Crtajući sebe i prizore iz svakodnevice, ona ne daje rješenja esencijalnih životnih pitanja, nego ih propituje, promatra i analizira. Međutim, upravo taj proces traganja neraskidiva je poveznica između umjetnika i umjetničkoga djela; on je izvorište kreativnoga poriva i umjetnički impuls koji se ne može suspregnuti. Umjetnost je vezana za svoje podrijetlo, odnosno stvaratelja, za njegovu namjeru i esencijalnu svrhu. Ova likovna ostvarenja jasno pokazuju putove kreativnosti: od umjetničkoga nadahnuća, mentalnoga i emotivnoga stanja koje procesuira to nadahnuće, preko samoga čina stvaranja iz kojega su nastala te društvene okolnosti koje u određenom smislu uvjetuju crtež. No, isto tako, nisu lišena ni onoga najvažnijega u prirodi umjetnosti: Tajne, čije razotkrivanje umjetničko djelo uvijek ostavlja svom promatraču.

Od ostalih izložbi u Mostaru i regiji tijekom mjeseca ožujka izdvaja se vrlo zanimljiva uzložba pod nazivom Sinagoge istočne Srednje Europe 1782.-1944., posvećena kulturno-povijesnom nasljeđu koja prikazuje arhitekturu i umjetnost sinagoga, židovskih hramova, ali i otvara pitanje značenja takvih objekata i općenito kulturno-povijesnog nasljeđa koje se identificira s nekom etničkom ili vjerskom skupinom u nepovoljnim povijesnim okolnostima. Osvrt na tu izložbu je napravila Tatjana Mićević -Đurić:

Mostar već jako dugo nije bio u prilici vidjeti izložbu koja prezentira kulturno-povijesno nasljeđe, tako da je izložba naslovljena Sinagoge istočne Srednje Europe 1782.-1944., otvorena 17. ožujka u Klubu Galerije Aluminij pravo osvježenje u kulturnoj ponudi grada i regije. Ova izložba, također, svojim sadržajem i porukom predstavlja izuzetan kulturni događaj, što je potvrđeno velikim odazivom publike na otvorenje, rezultatom dobre najave izložbe, ali i zanimanjem publike za takve izložbe i za, kod nas relativno slabo poznat segment kulturno-povijesnog nasljeđa, nasljeđe židovske zajednice, koji i u našoj sredini predstavlja važan dio formiranja kulturnog identiteta.
Izložba Sinagoge Istočne srednje Europe 1782.-1944. zasnovana je na dugogodišnjim istraživanjima mađarskog akademika vojvođanskih korijena Rudolfa Kleina u kojima je proučavao arhitekturu sinagoga na prostorima istočne Srednje Evrope. Organizirana je snažnom potporom mađarske vlade povodom proglašenja godine 2014. godinom sjećanja na žrtve holokausta u toj zemlji, a u Bosnu i Hercegovinu je stigla pod pokroviteljstvom Veleposlanstva Republike Mađarske u BiH i Židovskoga kulturno-prosvjetnog i humanitarnog društva La Benovelencija iz Sarajeva.
Na otvorenju izložbe nakon pozdrava voditelja Galerije Aluminij Daria Juke, govorili su gospođa Erna Danon-Cipra, počasna predsjednica Židovske općine Mostar, gradonačelnik Mostara Ljubo Bešlić koji je istaknuo važnost postavljanja takve izložbe u multietničkom Mostaru, a izložbu je otvorio mađarski veleposlanik u BiH, NJ.E. Jozsef Negyesi, uz osvrt na važnost potrebe upoznavanja židovske kulture u navedenom geografskom okviru i vremenu s obzirom na činjenicu da židovska zajednica predstavlja most koji spaja sve zemlje toga prostora.
Izložbu čini dvadeset panoa s tekstom na engleskom jeziku, tlocrtima i fotografijama visoke kvalitete. Tim panoima su prikazani reprezentativni primjeri sinagoga istočne Srednje Evrope koji otkrivaju veliku raznolikost arhitektonskih tipova sinagogalne arhitekture i široki raspon oblikovnih mogućnosti pri uređenju interijera. Autor izložbe objašnjava postojanje takve raznolikosti i složenost problematike proučavanja sinagogalne arhitekture, za koje u tekstu kataloga navodi kako ” izlazi iz okvira arhitekture i umjetnosti” zbog posebnosti židovske vjere i njihova shvaćanja sinagoge kućom za molitvu i učenje, a ne mjestom boravišta Boga, što je uz “otvaranje židovske zajednice prema vanjskom svijetu” u čemu se u sinagogi “zrcali samoreceptivna slika židovske zajednice …. kao i način na koji su se Židovi htjeli predstaviti nežidovima” dovelo do usvajanja izrazito različitih elemenata iz nežidovske arhitekture, kao što su seoske kuće, građanske kuće, palače, tvorničke hale, ali i sakralni objekti protestantskog, katoličkog i pravoslavnog kršćanstva i stvaranje “slobodnih kompozicija spomenutih elemenata”. Zbog toga se autor izložbe odriče ideje sinagogalnog stila i zastupa takozvanu metodu matrice u analizi arhitekture sinagoga koja se temelji na sustavu različitih kriterija (vanjska kompozicija volumena, prostor interijera, dekoracija interijera, dekoracija eksterijera, konstrukcija i materijali, veličina, smještaj sinagoge u neposredni kontekst i u urbanistički koncept) i tim jasnim analitičkim pristupom uspijeva klasificirati više od 90% svih sinagoga na prostoru na kojem je obavio istraživanje – u Češkoj, Sloveniji, Ukrajini, Mađarskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj, Srbiji i Poljskoj.
U svakom povijesnoumjetničkom istraživanju jako je bitan i društveno-povijesni kontekst nastajanja pojedinih umjetničkih pojava, što je pokazano i ovom izložbom. Izrazita premoć sinagoga nastalih tijekom 19. stoljeća i u prvim desetljećim 20. stoljeća objašnjava se emancipacijom židovske zajednice na tom prostoru u vrijeme liberalizacije poslije uspjeha ideja Francuske revolucije. Zagovaranje slobode, jednakosti i bratstva je kod Židova 19. stoljeća shvaćeno prilikom za aktivno uključivanje u stvaranje novoga, civiliziranog svijeta bez diskriminacije. Takav im je pristup omogućio prodor u “gotovo svako polje, prvo u svoju domenu trgovine, bankarstva i financija, ali veoma ubrzo i u graditeljsku aktivnost i urbanizam”. To je dovelo do materijalne osnove i društvenog položaja koji je pogodovao izgradnji velikog broja sinagoga, do tada nezamislivog, kojima su, pak, kako je već rečeno, pokazivali i dokazivali svoju privrženost i povezanost s lokalnom nežidovskom zajednicom te pripadnost zajedničkom prostoru življenja. U pogledu uvođenja povijesne kontekstualizacije prikazanih ostvarenja ističe se pano posvećen sinagogama koje su prenamijenjene za neke svjetovne, uglavnom javne namjene. Posljedica je to holokausta u kojem je židovski narod gotovo nestao s tog prostora, ali su materijalni tragovi njegova postojanja ostali. Time se bez patetike odaje priznanje ulozi židovske zajednice u formiranju kulturnog identiteta prostora istočne Srednje Europe i podsjeća na užas sredine 20. stoljeća koji je zadesio taj narod.
Izložba Sinagoge istočne Srednje Europe 1782.-1944. pored svojih kvaliteta u prezentaciji kulturno-povijesnog nasljeđa Židova ima i izuzetan edukativni značaj. I bolje informiranoj publici arhitektura i materijalno nasljeđe židovske zajednice je dosta nepoznato, tako da materijal prikazan ovom izložbom u velikoj mjeri može doprinijeti u upoznavanju tog segmenta kulturnog nasljeđa prostora s kojim i mi graničimo i na određeni način mu pripadamo. Informacije stečene na ovoj izložbi u potpunosti se mogu primijeniti i na mostarsku sinagogu, današnje Pozorište lutaka, koja se u potpunosti svojim oblikovnim odlikama i urbanističkim značenjem uklapa u tipologizaciju utemeljenu na analitičkoj metodi matrice Rudolfa Kleina, a prenamjenom u kulturnu ustanovu dodaje još jedan primjer sličnim događanjima na širem prostoru nakon Drugog svjetskog radta.
Edukativnost izložbe je neupitna, međutim, mora se primijetiti kako je stanoviti broj posjetitelja onemogućen u potpunom usvajanju pruženih sadržaja, jer je sav tekst na panoima napisan samo na engleskom jeziku, bez prijevoda. Prijevod teksta panoa na naš jezik svakako bi njihov sadržaj učinio pristupačnijim svim posjetiteljima, a cijena toga ne bi značajno poskupjela troškove organizacije izložbe, budući da je kompletan tekst kataloga preveden na hrvatski. Nažalost, taj prijevod nije poništio potrebu prevođenja teksta panoa, jer su katalozi, izuzetno kvalitetni i sadržajem i opremom, dostavljeni u maloj količini, tako da su već tijekom svečanosti otvorenja razgrabljeni te su ostali nedostupni, zajedno s prevedenim tekstovima, većini posjetitelja izložbe.
Zanemarujući te sitne nedostatke i propuste organizatora, svesrdno pozdravljamo ovu izložbu  koja nam otkriva relativno nepoznato kulturno-povijesno i umjetničko blago židovskog naroda Srednje Europe, a istodobno, kako u predgovoru kataloga piše Peter Kirschner, predsjednik Mađarske židovske kulturne udruge, ona treba da “podsjeća buduće generacije kako na njima leži ogromna odgovornost da osiguraju da takva katastrofa (holokaust op. a.) nikada više ne zadesi čovječanstvo”. Tako shvaćena poruka ove izložbe osobito je važna u sadašnjem trenutku u našem gradu, koji je i sam preživio ogromna stradanja i razaranja od kojih se još uvijek oporavlja.

* * * *

U kontekstu odnosa prema spomeničkom nasljeđu DPUmH u ovom mjesecu se nije javno oglašavao. Nažalost, to ne znači da devastacije prostora i ugrožavanja objekata graditeljskog nasljeđa nije bilo. Naime, ugrožavanje i devastacija ambijenta i objekata graditeljskog nasljeđa u Mostaru se kontinuirano događa. Ono je postalo uobičajena pojava, pa se zbog toga “sitnije intervencije” u prostoru gotovo više uopće ne primjećuju i na njih se ne reagira. Takve “intervencije” se događaju u više oblika i u različitim opsezima. Najlakše, pojedinačne se prepoznaju kao neadekvatno postavljanje vanjskih jedinica klima-uređaja na vidljive dijelove fasada povijesnih građevina u zaštićenom gradskom pojasu, na objektima najbližima Starom gradu i Starom mostu, čak i onima kao što su muzejske zgrade.

DSCN0530   DSCN0524     DSCN0518

Klima-uređaji, iako nedvojbeno nagrđuju vanjski izgled objekata, moći će se relativno lako i bezbolno ukloniti kada se, nadamo se u nekoj budućnosti, uredi legislativa koja će osiguravati zaštitu povijesnih objekata i osiguravanje njihova očuvanja. Međutim, nedavno izvedena “osuvremenjivanja” i “komunalna poboljšanja” u vidu postavljanja ormarića za satove za mjerenje potrošnje električne struje na većini objekata u istočnome dijelu grada, pa tako i na zgradama na Glavnoj i u Fejićevoj ulici, odnosno, u zonama u neposrednoj blizini zaštićene povijesne gradske jezgre uvrštene na UNESCO-ovu listu svjetske baštine, neće biti jednostavno poništiti. Njihovim postavljanjem, osobito u onim slučajevima kada je kamen od kojeg je sagrađen zid iskopavan da bi se “ubacio” taj sandučić, iako se moglo pronaći mnogo drugačijih, jednostavnijih, civiliziranijih rješenja za postavljanje tih sandučića, ako su uopće bili toliko neophodni, učinjena je nepopravljiva šteta.

DSCN0521   DSCN0554  DSCN0555

Svjesni smo kako ova opservacija može izgledati smiješno i nevažno u odnosu na još uvijek postojeće štete nastale tijekom ratnih razaranja, značajno povećane dugogodišnjim, dvodesetljetnim zapuštanjem i nebrigom u kojoj su izloženi svakojakim iživljavanjima i daljnjoj degradaciji, ali smatramo kako mora doći vrijeme u kojem će se glasno početi govoriti o tome i nadamo se kako će taj glas pomoći da se ono što se još uvijek može zaštititi i sačuvati spasi za buduće naraštaje. U suprotnom, ovaj grad će doista prestati biti gradom s identitetom.
Pored ovakvih mnogobrojnih “sitnih intervencija” događaju se i neke veće, koje se neprimjetno izvode gotovo svakodnevno pored nas i postupno, ali temeljito uništavaju ambijent i degradiraju kvalitete graditeljskog nasljeđa i gradskog prostora. Neki od takvih primjera su adaptacije prizemlja dva stambeno-poslovna objekta iz austrougDSCN0551arskog razdoblja na Glavnoj ulici u područne ambulante u okviru jednog federalnog projekta. Pri tim adaptacijama se apsolutno nije vodilo računa niti o poštivanju zatečenog ili originalnog stanja adaptiranog objekta, ni o standardima potrebnim za organizaciju djelatnosti kao što je ambulanta. Za te radove je bila nadležna Federalna inspekcija čije mišljenje je traženo. Nikada nismo dobili nikakav odgovor, iako za to postoji zakonska obveza, a intervencije su nesmetano obavljene i objekti su posve neprikladno adaptirani u nešto što nikada ranije nisu bili, niti su za to prikladni.

Rezultati nedjelovanja federalne inspekcije, i pored zatraženog očitovanja, dodatno se pogoršavaju nedjelovanjem lokalne Agencije Stari grad, gradske ustanove nadležne za zaštitu i očuvanje gradske baštine. Dovoljno je reći kako se zgrada u kojoj Agencija djeluje nalazi točno nasuprot jedne od tih adaptiranih zgrada, DSCN0556kao i ukazati na to da je prilikom useljenja Agencije u te prostorije na potpuno neprikladno i posve neprihvatljivo mjesto, uz sam ulaz u Park Alekse Šantića postavljen ogomni kavez s kompresorima klimatizacijskog uređaja Agencije. Time se savršeno ilustriraju komptenecije i angažman uposlenika Agencije prema baštini i prostoru, kao i odnos gradske ustanove zadužene za zaštitu kulturno-povijesnog nasljeđa prema predmetu svoga djelovanja.

Zahvaljujući takvom odnosu koje nadležne istitucije pokazuju prema zaštiti kulturno-povijesnog nasljeđa grada, Mostar je nedavno dobio još jednu neprihvatljivu intervenciju u svome povijesnom tkivu. Na u konzervatorskoj struci posve posve neprihvatljiv način izgrađen je visoki kameni zid koji se nastavlja na zid dvorišta Karađozbegove džamije i na sjeverni zid Karađozbegove medrese. Zid na tom mjestu takvom obliku ranije nije postojao, a izgrađen je metodom imitacije, lošim lažiranjem staroga. Na taj je način degradiran čitav prostor oko najvažnijih i najvrednijih objekata kulturno-povijesnog nasljeđa grada, ali i čitave BiH.

DSCN0548                   DSCN0544

Zbog svega toga opravdano se postavlja pitanje o tome na što će ličiti mostarska Tepa koja se sada nalazi u postupku potpune rekonstrukcije, kao i svi drugi objekti na kojima se radi unutar povijesne jezgre Mostara.

* * * *

I u ovom Biltenu donosimo intervju koji je nastao u okviru Druženja s umjetnikom/icom. Ovoga puta Danijela Ucović u okviru rada na izložbi Maje Rubinić razgovarala je s autoricom:

DPUmH: Majo, koliko se tvoja umjetnost promijenila od studentskih ostvarenja do danas?
Kada bih tražila kontinuum u tom prostoru ili neku poveznicu, mogla bih reći da je preplitanje motiva i okupacije mog slikarstva uvijek otprilike isto. Opisala bih to kao moje ilustriranje tj. likovno zabiljež avanje najčešće nekakvih biografskih odnosno stvarnih dešavanja, dojmova itd.

DPUmH: Kako bi pozicionirala svoj zadnji ciklus crteža u tvoj kompletni stvaralački opus?
Moram reci da imam osjećaj da nikad do sada nisam bila toliko direktna i „očita“…Iskreno pribojavala sam se da sam rekla previše. Sad me srećom taj strah potpuno napustio. Prepuštam reakciju promatraču na volju.
DPUmH:  Jesi li se ikad okušala u kiparstvu i grafici i ako jesi kakvo ti je iskustvo?
Ah, jesam…al ne onoliko koliko sam u nekim trenutcima htjela, možda nekad dođem i do te faze. Generalno, meni sam materijal apsolutno ne predstavlja nekakav imperativ da nešto «MORA» biti po pravilniku. Što imam s tim radim jedino sto zbog dresure na klasičnoj akademiji usvojiš onu dosljednost u izražavanju koja god to tehnika bila 😉

DPUmH: Perspektiva u tvojim djelima uvijek je neobična i intrigantna. Zašto je to tako?
Pretpostavljam da je objektivno opisiva kao prilična doza naivnosti…da , zaista se ne trudim pravdati, dakle crtam onako kako osjećam u tom trenutku o objektu/subjektu kojeg se dotičem, ukoliko govorimo o predjelu istražiteljskog. Mada svi ce vam likovni umjetnici reci da imaju periode praznog hoda kad zbog koječega ponavljaš ono sto već znaš. Valjda se tako nekad i sam organizam i nekakva energija regenerira ili odmara.

DPUmH: Želiš li svojom umjetnošću nešto poručiti gledateljima?
Joj Tebe…

DPUmH: Stvaraš li postepeno ili stihijski? Kakav je tvoj proces stvaranja?
Upravo sam rekla da postoje periodi intenziteta i kulminacijske točke dešavanja kad ulaziš u nepoznat prostor i savladavaš ga ili ne, a postoje faze pasivnog prežvakavanja onog sto ili cime vladaš već odavna. Meni to ne predstavlja izazov i osjećaj da stvaram.

DPUmH: Kako komentiraš misao Oscara Wildea: „Život imitira umjetnost daleko više nego umjetnost imitira život“ ?
Opet Ti…

DPUmH: Kako se ti osjećaš kao umjetnik u ovom društvu? Koje su prednosti i mane?
E to bi bila duga priča, al evo najkraće sto mogu: kao i svaki organizam koji imalo promišlja o stvarnosti koja nam je svima globalna, lokalna, pred očima, frenetična, itd.
DPUmH: Vlasnica si galerije Virus. Postoji li neki ljetni program po kojem će raditi galerija i koji su ti planovi po pitanju galerije?
Nadam se da ću je ponovno uspjet pokrenuti, jer je trenutno zatrpana nekim mojim radom od ovog ljeta, tj nepristupačna. No u smislu pokretanja na nekakvoj likovnoj sceni, kako sam sada sama u tome, nadam se čim skupim dovoljno energije za ponovo, nakon sto je galerija ugostila vise od 20 mladih akad. autora i izložbi…. Mislim da sam nekako valjda morala malo pauzirati…Znate, to nije samo razgovor o umjetnosti nego otvorena vrata na sred ceste, pa iskreno, zna odvesti razgovore u nepredvidljivome smjeru. Al eto, i tako se peče zanat. Sve sto se desi, nam je valjda trebalo doći.

DPUmH: Zašto ne odgovaraš na neka pitanja?
Zato što ne znam jeste li znali, al mi “umjetnici ” kako nas već ograničavaju i omeđuju smo svi neka vrsta ego-neuroza… pa dajemo sebi puno za pravo, cak se drznemo, kako smo već “nakrivo nasađeni” da se nekad i ponašamo upravo tako…i ko prava derišta uživamo u tome…sve i isto ko i vi “normalni”… aj sad vozi 😉

 

Na kraju ovog biltena donosimo i intervju s Tatjanom Mićević – Đurić objavljen na studentskom portalu treći.ba, na koji je pozvana upravo kao predsjednica Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine.  Cilj tog intervjua, prema novinarkinim riječima, bio je “je upoznati javnost sa radom DPUmH i približiti  povijest umjetnosti kao struku, te opće stanje umjetnosti u BiH”.

Predsjednica ste Društva povjesničara umjetnosti u Hercegovini. Kakvo je to društvo, čime se bavi? Koji su zadaci i ciljevi DPUmH?

Društvo povjesničara umjetnosti osnovano je krajem prošle godine. Okuplja isključivo povjesničare umjetnosti, nekoliko nas starijih kolega koji smo djelovali i prije devedesetih, i većinu mlađih kolega, uglavnom onih koji su završili studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, iako, što mi je jako drago, imamo i kolegice koje su zagrebački, sarajevski i beogradski studenti.

Cilj osnivanja Društva bio je prvenstveno afirmacija povijesti umjetnosti kao struke dosta nepoznate i aposlutno neafirmirane. Takvo stanje je dijelom posljedica činjenica da studij povijesti umjetnosti nije postojao u prijeratnoj Bosni i Hercegovini, te da su oni koji su htjeli studirati povijest umjetnosti bili primorani odlaziti u Zagreb ili Beograd, tako da se za to odlučivao jako mali broj ljudi. Osim toga, povijest umjetnosti ni onda, kao ni danas, nije predstavljala studij koji je osiguravao brzo zapošljavanje i društveni status koji većina mladih upisujući fakultet priželjkuju.

Budući da je malo povjesničara umjetnosti bilo u Mostaru i Hercegovini i prije rata, kao i zbog činjenice da su na poslovima za koje su povjesničari umjetnosti, ili bi trebali biti, prvi izbor, i u ranijim vremenima su se zapošljavale struke i pojedinci koji su “srodni” i “bliski” povijesti umjetnosti. Zbog toga je afirmacija povijesti umjetnosti i promicanje uloge povijesti umjetnosti i povjesničara umjetnosti u društvu prvi zadatak DPUmH-a. Afirmaciju struke DPUmH će ostvarivati u svim onim područjima u kojima povijest umjetnosti ima što reći -obrazovanju, zaštiti kulturno-povijesnog nasljeđa, prostornom planiranju, suvremenim likovnim i drugim kulturnim događanjima itd.

Kako biste ocijenili dosadašnji rad DPUmH? U jednom svom biltenu navodite kako je nemoguće održati visoku kvalitetu tekstova u mjesečnim izdanjima biltena. Što je tomu razlog? Planirate li nastaviti sa izdanjima biltena?

Moram priznati da sam zasad zadovoljna onim što smo uspjeli učiniti. Pri tome moram istaknuti kako djelujemo bez ikakvih sredstava, dakle, potpuno volonterski i iz entuzijazma. Najvažniji dosadašnji projekt je redovito izdavanje biltena DPUmH koji se mjesečno objavljuju. U početku rada zamišljeno je mjesečno objavljivanje osvrta na likovna zbivanja u regiji, kao i ostale aktivnosti DPUmH-a, radi stvaranja svijesti u javnosti o našem postojanju i mogućnostima djelovanja. Međutim, kako je mali broj članova aktivno uključen u njihovo oblikovanje, što se može zaključiti prema potpisanim imenima, teško je održavati taj ritam objavljivanja, osobito ako težimo, a težimo, kvalitetnim tekstovima. A, kvaliteta tekstova najbolje može prezentirati zašto je povijest umjetnosti disciplina koja je doista jedina kompetentna pisati o likovnim događanjima, kao i o pojavama, i negativnima, ali i pozitivnima, u prostoru.

Kontinuirano objavljivanje biltena, kao i kontinuirano javljanje po pitanju likovnih zbivanja i pojava u prostoru planirano je i ubuduće, najkraće do kraja tekuće godine, za kada smo planirali objaviti godišnji bilten rada DPUmH-a u kojem ćemo prikazati najvažnije aktivnosti DPUmH-a, uspjehe u rješavanju pojedinih aktualnih pitanja u kulturnom životu grada i regije, te najbolje autorske tekstove članova našeg Društa. Nakon toga ćemo redovito objavljivati aktualne tekstove, a o ritmu objavljivanja biltena ćemo se tada dogovoriti. Moguće je da se objavljuju tromjesečno ili trimestralno, ovisno i o gustoći zbivanja koja će se pratiti i o intenzitetu angažmana naših članova.

Kakve aktivnosti DPUmH ima u daljem planu?

DPUmH planira nastaviti raditi kao i do sada uz proširivanje djelokruga svoga rada. Dakle, nastojat ćemo što je moguće ažurnije pratiti što veći broj likovnih izložbi različitim razinama tekstova, od kratkih informacija o događaju, do kritičkih osvrta na djela, majstora, samu izložbu, postavku, otvorenje i prateći dokumentarni materijal. Ne treba zaboraviti kako su povjesničari umjetnosti, odnosno, naši članovi, oni koji bi se trebali angažirati, a povremeno se to i događa, u samu pripremu izložbe, pa se i tekstovi poput predgovora u katalozima izložbi, također, mogu smatrati nekom vrstom aktivnosti članova Društva, ako ne i samog Društva kao organizacije.

Također, planiramo nastaviti s objavljivanjem mjesečnih intervjua nastalih u okviru takozvanih “Druženja s umjetnikom”. Ta se aktivnost pokazala vrlo zanimljivom, možda čak i više samim umjetnicima, nego našim članovima. U svakom slučaju, smatramo, a potvrđeno je i bezbroj puta osobnim i općim iskustvom, kako je “druženje”, odnosno, interakcija likovnih stvaralaca i likovnih kritičara i teoretičara, što povjesničari umjetnosti trebaju biti, vrlo plodonosna i da obje uključene strane mnogo dobivaju od nje, a samim time i sredina u kojoj djeluju, jer takva vrsta rada donosi isključivo pozitivne rezultate.

Dosada je DPUmH malo radio na problemima devastacije prostora i odnosa prema kulturno-povijesnoj, poglavito graditeljskoj baštini, iako je to jedan od primarnih razloga koji su potaknuli osnivanje Društva. Povijest umjetnosti kao struka mora biti osjetljiva na zbivanja na najmanje dvije razine. Prva je odnos prema baštini, njezina zaštita, način čuvanja, korištenja i povezivanja sa suvremenim načinom života, što je ponekad teško pomiriti i predstavlja vrlo složen i visoko profesionalan zadatak. Druga razina je ona vizualna, rekli bismo likovna, a odnosi se na ocjenu kvalitete suvremenih intervencija u prostoru, novih gradnji, inovacija urbanističkih rješenja, onoga što bi trebalo predstavljati doprinos našeg vremena i suvremene likovnosti prostoru u kojem se djeluje. Nažalost, u sadašnjem trenutku, što je posljedica proteklih dvadesetak godina, u onome što se u gradu i regiji događa s prostorom na obje navedene razine, jasno pokazuje kako struka povijesti umjetnosti nije uključena u ta događanja. Moram reći kako je sramotan odnos prema baštini u gradu čija se povijesna jezgra nalazi na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine.

Dovoljno je reći kako u nadležnim institucijama koje su oformljene radi zaštite kulturno-povijesnog nasljeđa ne radi, niti kao uposlen, ali niti kao vanjski suradnik, niti jedan povjesničar umjetnosti. Povjesničara umjetnosti nema niti u ustanovama koje se bave prostornim planiranjem, niti u gradskim službama za slične poslove. Zato i ne čudi što nam grad, bilo povijesna jezgra, bilo Rondo, jedan od već jako degradiranih “bisera” austrougarskog urbanizma, rezidencijalne arhitekture i hortikulture, bilo Crkvina u Cimu s važnim arheološkim lokalitetom ranokršćanskog razdoblja, bilo noviji dijelovi grada, izgledaju tako kako izgledaju. DPUmH nastoji u narednom razdoblju organizirati neke manje, onoliko koliko snaga, nažalost mala, Društva to bude dozvoljavala, akcije u smislu uklanjanja pojedinih objekata, obvezno popraćene javnim raspravama i tribinama na kojima će se javnost nastojati upoznati s tom problematikom i s vrijednošću ugroženoga, ali i upozoriti odgovorne i osvijestiti ih o tom području.

Konačno, moj osobni najveći razlog upuštanja u avanturu osnivanja udruge i angažiranja u radu DPUmH-a, pored afirmacije struke, ili bolje rečeno, kao sastavni dio toga, jeste analiza i pokušaj korigiranja odnosa prema baštini u cjelokupnom sustavu obrazovanja koji je na snazi u našem društvu. Smatram kako je posljedica spomenutog indolentnog odnosa prema baštini upravo nedostatak informacija o tome što je to, što ona predstavlja, koliko je važna i zašto, što se s njome može, što se s njome treba i sl. Tog znanja nedostaje, usuđujem se reći, svima. Spoznaje o baštini, njezinom značenju i važnosti, sudjelovanju u izgrađivanju svakog pojedinca kao svjesnog pripadnika određene zajednice i žitelja određenog prostora, trebale bi biti sastavnim dijelom edukacije djece od najranije dobi, preko osnovne škole u čijem nastavnom planu i programu segmenti u vezi s kulturno-povijesnom i umjetničkom baštinom mogu i trebaju biti sastavni dijelovi svakog nastavnog predmeta, do srednje škole, gdje se ta znanja trebaju proširiti i produbiti, što bi posljedično utjecalo na svijest o povezanosti prostora, sredine i pojedinca s nasljeđem. Međutim, u trenutnom stanju našeg obrazovanja, učitelji razredne nastave su izrazito slabo educirani o kulturno-povijesnoj baštini. Na primjer, mom je sinu u testu iz predmeta poznavanje prirode i društva, kada je odgovorio da je jedan od starih gradova u BiH Jajce, učiteljica to precrtala, nije prihvatila taj odgovor kao točan, jer Jajce nije bilo navedeno u udžbeniku kao primjer starog bosanskohercegovačkog grada. Doista je to nedopustivo. Također, nastavnici predmetne nastave, morali bi u većini predmeta moći ostvariti neku korelaciju s primjerima iz baštine kojom smo okruženi i koja čini sastavni dio naših života i našeg identiteta. Za takve manjkavosti, ne male, odgovorni su zavodi za školstvo koji sastavljaju nastavne planove i programe, kao i visokoobrazovne institucije koje obrazuju buduće nastavne kadrove. Na sve to bi trebalo utjecati. Stoga namjeravamo uraditi temeljitu analizu nastavnih planova i programa. U ovom razdoblju, do ljeta, odredili smo timove koji će analizirati nastavne planove i programe razredne nastave koji se izvode na prostoru Hercegovine, dakle, one na hrvatskom, bošnjačkom, ali i srpskom jeziku, te ih usporediti i vidjeti koliko je pozornosti dano primjerima kulturno-povijesnog nasljeđa u njima.

Također, DPUmH se ima dužnost uključiti u sva događanja koja se na bilo koji način dotiču područja djelovanja povijesti umjetnosti kao struke, o čemu unaprijed ne možemo govoriti, ali želim naglasiti kako DPUmH doista želi u javnosti osvijestiti svoje postojanje i područje djelovanja povjesničara umjetnosti kao stručnjaka izrazito širokog raspona mogućnosti djelovanja.

Smatrate li da povijest umjetnosti kao struka može osvijestiti sredinu u kojoj se nalazimo? Je li  dovoljno poznata i priznata na našim prostorima?

Smatram da može. Ali, prvo se mora shvatiti da ta struka postoji. Onda se treba upoznati sa svim mogućnostima koje ona pruža, kao i sa širokim rasponom mogućih interdisciplinarnih povezivanja s drugim društvenim i humanističkim disciplinama te umjetničkim strukama. Povijest umjetnosti nije nešto kruto i mrtvo, ona se razvija, živi u ovom vremenu, jednako kao i umjetničko stvaranje, te joj je zadatak pokušavati utjecati na razinu, kvalitetu i karakter umjetničkih pojava i pojava u prostoru te zajedno s drugim dodirnim djelatnostima uspostaviti komunikaciju u cilju postizanja najboljih mogućih rezultata. Na taj način, ali i kritikom pojava koje se događaju zbog nepovezivanja s povijesti umjetnosti, naša struka može osvještavati sredinu u kojoj djeluje.

Brojni su primjeri neosviještenosti naše sredine, upravo iz razloga što je struka šutjela. Pri tome ne mislim samo na našu struku, nego općenito na situaciju u kojoj se struka, ma koja to bila, zaobilazi radi ostvarivanja nekih interesa koji nemaju veze s općim interesom poboljšanja sveukupnosti naše stvarnosti. Nadam se kako će DPUmH svojim djelovanjem, uvijek profesionalnim i objektivnim, obestrašćenim, uspjeti ukazati na takve pojave te na taj način doprinijeti sazrijevanju svijesti u sredini u kojoj djelujemo.

Repertoar zbivanja u gradskim galerijama je raznolik. Što mislite, ima li dovoljno mjesta ua povjesničare umjetnosti koji su relevantni za rad u takvim prostorima, ili pak takve poslove obavljaju ljudi koji su više-manje upućeni u galerijski rad?

Nisam sigurna da se mogu složiti s vašom konstatacijom o raznolikosti repertoara u gradskim galerijama. Prije svega, mali je broj galerija ili izložbenih prostora koji mogu udomiti pojedine likovne izložbe. Riječ je o svega dvije galerije – Galeriji kraljice Katarine Kosače i Galeriji Aluminij u zapadnom dijelu grada, te nekolicini manjih, privatnih izložbenih prostora, te izložbenom prostoru Kulturnog centra i Srpskog kulturnog društva Prosvjeta u istočnom dijelu grada, gdje također, poglavito u Starom gradu postoji nekoliko manjih, uglavnom prodajnih, privatnih galerija. Osim malo dostupnih kvalitetnih izložbenih prostora, a moramo naglasiti kako suvremena izlagačka aktivnost zahtijeva određenu infrastrukturu, koja postoji samo u Galeriji Aluminij u Mostaru te Franjevačkoj galeriji u Širokom Brijegu te donekle u galeriji u Kosači, problem je i u odnosu prema likovnim izložbama. U jednom biltenu sam dala “definicije” pojmova galerija i izložba s namjerom naglašavanja razlike između izložbe i izložbe. Izložba nije samo postavljanje slika ili skulptura u izložbeni prostor. Izložba bi trebala biti autorski projekt kustosa, dakle usmjerenog i specijaliziranog povjesničara umjetnosti, eventualno i neke druge struke ako su u pitanju izložbe nekih posebnih sadržaja. Takav autorski projekt podrazumijeva dogovor s autorom o izboru radova koji će se prikazati, a koji treba biti utemeljen u odlikama autorova stvaralaštva. Odabir radova, selektivan svakako, osobito kad je riječ o skupnim izložbama, mora biti utemeljen na jednoj osnovnoj niti koja povezuje u logičnu cjelinu izabrane radove koji se zajednički izlažu. Autor izložbe sudjelujesam ili s timom u koji može biti uključen autor, ali i arhitekt, u postavku izložaka. Jedan od najvažnijih zadataka u tom projektu je pisanje predgovora kojim se prikazuju ostvarenja, tumači ona povezujuća nit koja je bila temelj selekcije radova, upućuje publika u način recepcije tih ostvarenja te se daje na izvjestan način njihova ocjena, poželjno je, u kontekstu sveukupnog opusa autora ili u kontekstu ukupnih događanja na likovnoj sceni.

Smatram kako kadrovi koji su uposleni u mostarskim galerijama, kao i galerijama u regiji, ne zadovoljavaju te kriterije, istina vrlo složene, pri radu na organizaciji izložbi.
Međutim, nije samo galerijska djelatnost ta u kojoj struka povijesti umjetnosti nije zastupljena na odgovarajući način. Isto je stanje i u gotovo svim drugim područjima djelovanja u kojima bi povijest umjetnosti trebala biti prvi izbor. Tako je u obrazovanju, gdje povijest umjetnosti u gimnazijama predaju akademski slikari, kipari i grafičari koji uz taj naziv u diplomi imaju i titulu profesora likovne kulture, čime se to opravdava. Jednako kako mi ne možemo i ne trebamo predavati likovnu kulturu u osnovnim školama, jer nismo za to školovani, tako ni slikari, kipari i grafičari ne bi trebali predavati povijest umjetnosti u srednjim školama. Oni doista jesu imali kolegije povijesti umjetnosti u svim semestrima svoga studija, ali je opseg sadržaj tih kolegija neusporediv s opsegom sadržaja kolegija na studiju povijesti umjetnosti, da i ne spominjemo metodiku nastave povijesti umjetnosti i ostale kolegije koji se odnose na izvođenje nastave iz tog predmeta. Slično je i s onima koji objavljuju tekstove, pokušaje likovnih kritika u medijima, tekstove vezane za kulturno-povijesno nasljeđe i sl. A, kako sam već i rekla, niti u jednoj organizaciji ili odjelu državne uprave koji se bavi ili bi se trebao baviti zaštitom nasljeđa i prostornim planiranjem nema uposlen ili angažiran niti jedan povjesničar umjetnosti.

Mislite li da se suvremena politička praksa prenijela i na područje kulturne proizvodnje?

Ne znam što točno mislite pod suvremenom političkom praksom, kao ni pod sintagmom “kulturna proizvodnja”, ali jasno je da se kultura ne može izdvojiti iz suvremenosti i sveukupnosti društvenih zbivanja. Stoga mislim kako se suvremni događaji u svim sferama društva odražavaju i na kulturu koja je odraz društva u kojem nastaje i reflektira na svoj način društvenu stvarnost. Ono što je u tom kontekstu najaktualniji problem je već kronični nedostatak financijskih sredstava, nesređenost društvene zajednice, ali i jedan strašan stupanj konzumerizma koji je doveo do općeg pomanjkanja selektivnog pristupa općenito, pa tako i u kulturi. Kulturnim događajem se nazivaju svakakva zbivanja koja nemaju veze s kulturom, a publika gubi kriterije i jednako percipira i prima događaje vrlo raznolike kvalitete ne uviđajući razlike među njima.

Kakvo je vaše viđenje umjetnosti i umjetnika u BiH, s naglaskom na Hercegovinu?

Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Općenito je stanje u BiH takvo kakvo jeste. Teško i destimulativno. Takva situacija definitivno ne pogoduje umjetnosti, odnosno, umjentičkom stvaranju. Gledajući kroz povijest, umjetnost je svoje procvate doživljavala u razdobljima uspona, materijalnog i duhovnog blagostanja, stabilnosti i sigurnosti koje su omogućavale uzlet duha, što je neophodno za razvoj umjetnosti. Analogijom dolazimo do zaključka kako je u ovom trenutku umjetnost na našim prostorima gotovo “nemoguća misija”. Vjerujem kako bi se većina djelatnih likovnih stvaralaca, ali i predstavnika drugih umjetničkih grana sa mnom složila. Doista, loša financijska situacija pojedinca i zajednice, neuvjetnost za bavljenje umjetnošću u smislu nedostatka ateljerskih prostora, ali i galerijskih ustanova u kojima se može pokazati ono što se stvorilo, kao i apsolutna indolencija prema umjetnosti i nepostojanje pravih kriterija utemeljenih u struci, destimulirajući su za umjetničko stvaranje.

Međutim, moram naglasiti kako unatoč takvom stanju, u našoj sredini postoje i djeluju oni autori koji su uspjeli zadržati određeni entuzijazam bez kojeg nema valjanog bavljenja umjetnošću, kao i ljubav prema svojem “poslu”, odnosno stvaranju, koja često prerasta u potrebu, egzistencijalnu potrebu pojednica – umjetnika, koji u svojim radovima ostvaruju znatnu kvalitetu i u potpunosti se uključuju u suvremenu likovnu scenu i širih prostora. Takvim pojedincima se doista divim. Željela bih u svojem radu, kao i u djelovanju DPUmH-a, do kraja zadržati takav odnos prema bavljenju strukom, za koju jedna naša kolegica kaže kako je “najljepša na svijetu”.

Oglasi