Ponovno se u Mostaru događa nedopustivo devastiranje gradskog prostora zahvaljujući indolentnom i neukom odnosu prema jednom od primjera ionako već previše uništenog i nagrđenog graditeljskog nasljeđa grada!
Riječ je o narušavanju, preciznije rečeno poništavanju izvornoga izgleda objekata od povijesnoga značaja, deklarativno zaogrnuta pod krinku “rekonstrukcije” kakva se provodi u slučaju Mikačića kuće na mostarskom Bulevaru. Terminološka odrednica rekonstrukcije, unatoč okvirima prilagodljivim konkretnim slučajevima i kontekstima, podrazumijeva jasnu poveznicu s odrednicama restauracije i očuvanja spomenika. S obzirom na stupanj oštećenja objekta u ratnim razaranjima koja su izvorni izgled narušila u radikalnoj mjeri, rekonstrukcija bi trebala označiti ponovnu izgradnju istovjetne tlocrtne dispozicije, katnosti i oblikovnih značajki.
Iako se prilikom rekonstrukcije izvorne značajke zgrade u nekoj mjeri mogu mijenjati, čini se kako se od početka razmišljanja o rekonstrukciji kuće Mikačić nije razmišljalo o očuvanju izvornoga izgleda, pa ni u najmanjoj mjeri, što ne iznenađuje s obzirom na nemali broj takvih slučajeva u našoj sredini gdje se termini poput “rekonstrukcije” koriste u znatno fleksibilnijim okvirima zbog želja i koristi njihovih investitora ili izvođača, a na štetu povijesnoga i kulturnoga značaja spomeničke baštine koja biva izmijenjena do neprepoznatljivosti. Radovi su započeli uklanjanjem ostataka izvorne građevine i betoniranjem temelja nove (izvođač je Građevinsko poduzeće Hering, a radove vodi Anka Leko) prema projektu čija je realizacija Gradu Mostaru bila odobrena 2009., kojim se predviđa izvedba zgrade stambeno-poslovne namjene pri čemu bi prizemlje zapremali poslovni prostori, a uz izvorna dva kata namijenjena stambenoj funkciji, dogradio bi se i treći koji bi osigurao kapacitete za stanove koji su se nalazili u uništenoj, izvorno kolodvorskoj zgradi („Ćiro“) nedaleko kuće Mikačić o čijem obnavljanju Grad Mostar iz nepoznatih razloga nema namjeru razmišljati unatoč interesima privatnih poduzetnika za ulaganja, što potvrđuje naprijed spomenuti odnos prema objektima kulturno-povijesnog nasljeđa u Mostaru.
Iz raznih razloga (nedostatak sredstava, inspekcijskih odluka, sudskih sporova…), nažalost nikad iz pravih pobuda budući da konzrvatorsku struku u našoj sredini nitko ne zastupa, niti ju se što pita, radovi na gradilištu se nastavljaju u studenome prošle godine, a dovršetak je planiran u periodu od pola godine nakon početka završne faze gradnje, dakle – u prvoj polovini 2015., što znači kako Mostar nakon još uvijek u javnosti svježih sjećanja na devastaciju Hotela Mostar ili pak neobjašnjenoga i neobjašnjivoga rušenja Vile Nardelli, jednoga od najznačajnijih gradskih primjeraka stambene arhitekture iz razdoblja između dvaju svjetskih ratova, ponovno ima eklatantan primjer uništavanja graditeljskog nasljeđa pod krinkom rekonstrukcije novogradnjom na izvornoj lokaciji Mikačića kuće.
Kako bismo pojasnili kakav i koliki gubitak predstavlja takav odnos prema ovom objektu spomeničke baštine grada dajemo kratki osvrt na značaj očuvanja izvornoga izgleda kuće Mikačić. Zgrada u izvornom vlasništvu Adama Mikačića, uglednoga mostarskog trgovca, poduzetnika i zastupnika osiguravajućega društva „Croatia“ iz Zagreba pripadala je tipološkoj skupini stambeno-najamnih višekatnica koje su u bosansko-hercegovačkim gradovima uslijed uspostave austrougarske uprave 1878., uz realizacije isključivo stambene namjene, predstavljale kvantitativno najznačajniji segment graditeljskoga zamaha koji je i u Mostaru obilježio vrijeme austrougarske uprave. Stambeno-najamna arhitektura, za razliku od druge skupine privatnih realizacija (jednokatnih stambenih vila u alejama oko Rondoa) u pogledu umjetničke vrijednosti, stilske i oblikovne osebujnosti nije obilježena osobitom ambicioznošću projektanata ni naručitelja s obzirom na to da joj je primarna bila funkcija udomljavanja predstavnika činovničkoga sloja koji je u Mostar, kao i ostale gradove u državi, pridošao s novom vlašću. Stoga je oblikovni jezik ovih objekata obilježen tipiziranošću i unificiranim rješenjima koja se u nekim slučajevima mogu vezati uz maksimalno pročišćen klasicizirajući vokabular, a u nekima pak uz gotovo astilske značajke. Gradnja takvih zgrada u Mostaru otpočela je prilično rano, uglavnom odmah po rješavanju osnovnih urbanističkih i infrastrukturnih problema početkom 1880-ih. Vrijednost ovih primjeraka arhitekture iz razdoblja austrougarske uprave je, bez obzira na oblikovnu tipiziranost, neupitna. U tom pogledu primarni je čimbenik njihov povijesni značaj, a od nemale je važnosti činjenica da su objekti privatne namjene, u svakome razdoblju arhitektonske povijesti grada najznačajnija sastavnica urbanoga tkiva i najuvjerljivija ilustracija života svih slojeva stanovništva. S obzirom na to da je ovakav tip kombinirane arhitektonske funkcije u razdobljima mostarske povijesti koja su prethodila uspostavi austrougarskoga protektorata bio nepoznanica i u tom pogledu predstavljao jedan od najznačajnijih zapadnih importa, vrlo je ilustrativan segment kulturološkoga zaokreta i ubrzanih promjena u načinu života koje su bosanskohercegovačke gradove u tom vremenu zadesile. Prostrana stambeno-najamna dvokatnica L-tlocrta u vlasništvu Adama Mikačića, sudeći prema sačuvanim dijelovima projektne dokumentacije i, nažalost nepotpisanim i nedatiranim položajnim planovima, u prvo je vrijeme svoga postojanja dijelom prostornih kapaciteta korištena za potrebe austrougarske vojske pa se na temelju tih indicija, unatoč nepotpunoj projektnoj dokumentaciji, može zaključiti da je bila jedan od najranijih primjeraka ovoga tipa arhitekture u gradu i da je možebitno započeta prije 1880.. Nadalje, izuzev izvornoga povijesnoga značaja u smislu ilustriranja društvenih i povijesnih okolnosti vezanih uz vrijeme i kontekst iz kojih je proizašla, neupitna je i njezina važnost u cjelovitoj slici grada tijekom kasnijih razdoblja njegovoga razvoja kao i njezino mjesto u kolektivnoj memoriji generacija njegovih stanovnika.
                    Kuća Adama Mikačića 1969. godine
Pozivajući se na sve navedene elemente koji bi u svakoj civiliziranoj sredini bili i više nego dovoljni za nastojanje na što je moguće većem stupnju očuvanja izvornih značajki arhitekture, pitamo sve nadležne i sve koji odlučuju u takvim pitanjima do kada će odnos prema graditeljskom nasljeđu biti takav? Kada će se shvatiti da trenutni privatni interesi ne mogu i ne smiju biti važniji od općih i univerzalnih? Ono što ostaje poslije nas dokument je našeg vremena i ponašanja. Jeste li zadovoljni onim što će ostati poslije vas i po čemu će se vrijeme vaše vladavine pamtiti? Bezličnom novogradnjom na mjestu jedne od prvih najamnih višekatnica s prekrasnom ogradom od kovanog željeza, duboko sraslom s povijesnim gradskim tkivom i sastavnim dijelom kolektivne memorije Mostara? Teško…

Tatjana Mićević – Đurić i Sanja Zadro