S najljepšim željama za novu 2015. godinu svim članovima Društva, te našim prijateljima, u uvodu Biltena DPUmH-a za prosinac 2014. godine želimo naglasiti relativno snažnu aktivnost likovnih zbivanja u nekoliko galerijskih prostora Mostara i regije uz istodoban osvrt na karakter tih zbivanja i značenje galerije kao kulturne ustanove.

Tijekom prosinca otvoreno je pet izložbi u galerijama u Mostaru, Širokom Brijegu i Čapljini: izložba pod naslovom Globalna silikonizacija Tomislava Zovke (4. 10. 2014. Franjevačka galerija Široki Brijeg), druga samostalna izložba Denisa Vuka (4. 10. 2014., Centar za kulturu, Mostar), izložba crteža pod naslovom Kabbala, Šabat šalom! Josipa Mićkovića (12. 12. 2014, Prosvjeta Mostar), grupna izložba Udruženja likovnih umjetnika En face (17. 12. 2014, Galerija Tau, Čapljina) i Božićna izložba Priče iz Starog i Novog zavjeta dviju umjetnica – Andree Šunjić-Bernadić i Marijane Filipović (18. 12. 2014., Galerija Aluminij, Mostar). Također, u nekima od tih prostora organizirano je nekoliko dokumentarnih i humanitarnih izložbi, kao i promocije kalendara za 2015. godinu. Navest ćemo: izložbu fotografija nastalih tijekom Kamendana u Posušju (3. 12. 2014., ALU Široki Brijeg), humanitarnu prodajnu izložbu fotografija (19. 12. 2014., Galerija kraljice Katarine Kosače HD Hercega Stjepana Kosače u Mostaru), izložbu fotografija u sklopu promocije kalendara Ivana Kelave Konji na Bilima (4. 12. 2014., Klub Aluminij, Mostar) te promociju Franjevačkog kalendara na otvorenju izložbe Tomislava Zovke (4. 12. 2014., Franjevačka galerija Široki Brijeg).

Jedan od osnovnih ciljeva pri osnivanju DPUmH-a bila je afirmacija humanističke discipline povijesti umjetnosti, te je upravo promicanje povijesti umjetnosti kao struke nedovoljno prisutne i poznate na našem prostoru jedan od ciljeva našeg djelovanja. Zbog toga želimo rastumačiti značenje pojma “galerija”, jer smatramo kako postoji stanovita konfuzija u poimanju te riječi. S jedne strane, pojmom “galerija” označava se prostor, jedna ili više prostorija namijenjenih izlaganju umjetničkih djela. Taj je pojam (franc. galerie) u hrvatski jezik došao kao naziv za izdužene prostorije, vrlo često s nizom velikih prozora s jedne strane, koje su u dvorcima i palačama imale višestruku ulogu za zabavu gostiju, tjelovježbu hodanja kada vrijeme nije dozvoljavalo izlazak, te kao izložbeno mjesto raznih umjetnina. S druge strane, tim terminom danas se označava kulturna ustanova čija djelatnost je vrlo bliska muzejskoj, a obuhvaća: sakupljanje, čuvanje, zaštitu, istraživanje, stručnu i naučnu obradu, dokumentiranje, sistematizaciju u zbirke, prezentaciju i valorizaciju umjetnina koje se u njoj nalaze.

Budući da se u pobrojanim događanjima tijekom mjeseca prosinca može opaziti nesklad između onoga što jeste galerijska djelatnost i onoga što se u prostorima označenima terminom “galerija” događalo, mi kao Društvo povjesničara umjetnosti imamo potrebu, ali i poslanje, kritički se osvrnuti na način djelovanja galerija na našem prostoru. Iako razumijemo potrebu galerija, i prostora, i ustanova, za otvaranjem prema javnosti, čime se stvaraju mogućnosti zarade, promocije, kao i hvale vrijednih pothvata usmjerenih javnim interesima i socijalnoj osjetljivosti, smatramo kako se treba i mora učiniti vrlo jasna razlika pri nazivanju pojedinih od tih događanja. U trenutnim okolnostima, uopće se prema nazivima događanja, terminima njihovih održavanja, promociji, najavi i pozivima upućenim publici, ne može razlikovati o kakvom događaju je riječ i je li pojedino događanje doista u skladu s osnovnom galerijskom djelatnošću – izlaganje, prezentiranje prethodno vrednovanih umjetnina popraćeno potrebnim dokumentarnim materijalom ili je riječ o nekom događanju kojem galerijski prostor služi samo kao mjesto održavanja.

Najvjerojatnije je razlog tomu, pored svekolike degradacije kulture i umjetnosti u našem društvu, niske razine osviještenosti publike, ali i kulturnih djelatnika, činjenica da povjesničari umjetnosti, po svojoj edukaciji pripremljeni i osposobljeni za galerijski rad, nemaju mjesta u takvim ustanovama. U njima rade osobe drugih struka, manje ili više srodnih, ili ne radi nitko, te se događanja prepuštaju samim izlagačima. Zbog toga je tako raznolik i šarolik repertoar zbivanja u galerijskim prostorima u našoj regiji. Također, razlog je to zašto čak i one izložbe koje po svojim kvalitetama doista zaslužuju mjesto u galerijskim ustanovama nisu popraćene na odgovarajući način, pa prolaze bez kataloga s valjanim predgovorom, a njihova otvorenja ponekad podsjećaju na narodne zabave s neprikladnim govorima na otvorenjima, više ili manje čudnim izborom glazbenih točaka, promocijama raznih publikacija koje nemaju nikakve veze s konkretnom izložbom i konkretnim autorom i sl.

U toj zbrci različitih događanja tijekom mjeseca prosinca, svakako ćemo izdvojiti nabrojane samostalne ili skupne izložbe.

Prvo ćemo se osvrnuti na izložbu Globalna silikonizacija Tomislava Zovke na Širokom Brijegu na koju je osvrt, koga u cijelosti dajemo, dala Maja Gagro:

“Izložba Tomislava Zovke pod nazivom Globalna silikonizacija, službeno je otvorena 4. prosinca u Franjevačkoj galeriji u Širokom Brijegu. U sklopu izložbe upriličena je i promocija novog katoličkog kalendara Franjevačke galerije za 2015. godinu u kojem su prikazani radovi svjetski poznatih bosanskohercegovačkih, hrvatskih i inozemnih umjetnika među kojima su djela Antuna Borisa Švaljeka, Salvadora Dalija, Ede Murtića, Vatroslava Kuliša, Mila Skračića, Josipa Turkovića, Ivice Šiške, Ive Dulčića, Joze Kljakovića, Vladimira Blažanovića, Blaženke Salavarda i Karla Afana De Rivere. Tom je prilikom obilježena 25. obljetnica postojanja Franjevačke galerije, o kvaliteti čijeg rada najbolje svjedoče renomirana brojna imena umjetnika čija djela je Franjevačka galerija ugostila. Među njima važno mjesto zauzimaju mladi umjetnici potekli s ALU u Širokom Brijegu.

Izložbu Tomislava Zovke uz nazočnost zadovoljavajućeg broja posjetitelja, redovitih na većini zbivanja u organizaciji Franjevačke galerije na Širokom Brijegu, otvorila je Željka Šaravanja, a fra Vendelin Karačić i književnik i novinar Dragan Marijanović upotpunili su otvorenje kratkim osvrtom na izložene radove.

Ciklus radova Globalne silikonizacije nastaje kao umjetnikova predodžba o društvenom životu pojedinca, ali ujedno i kolektiva, gdje nastoji ukazati na životne negativnosti. Ukupno je izloženo devetnaest radova u kombiniranoj tehnici pri čemu je korištena akrilna boja, silikon, pur pjena, auto lak i kartonski profili. Radovi su nastali kroz niz godina, gdje prvi imaju začetak u 2011. godini, pa se ideja prožima i u 2012., 2013., te 2014. godinu. Umjetnik s lakoćom, i uspješnom realizacijom konačne ideje, spaja materijale na podloge velikih dimenzija (103,5×180 cm; 100×207 cm; 103×180 cm; 102×180 cm; 70×100 cm; 60×100 cm; 80×140 cm), ali i onih manjih (46×76 cm; 50×80 cm; 50×75 cm; 60×70 cm).

Simboličnim likovnim izričajem Zovko prezentira stanje svijesti i ljudskog postojanja u zamršenoj zbilji današnjice, očitovanim u problemima čovjekove egzistencije. Uporabom akromatskih boja i apstraktnog izričaja umjetnik naglašava problem brzine vremena i kaos u kojem duh čovjeka znatno zaostaje u odnosu na materiju koja napreduje. Kako bi ukazao na takvo stanje koristi se silikonom kao vodiljom za predstavljanje umjetnih tvorevina u kojima se vrlo često izgubimo. Tek minijaturni naglasci crvene i ljubičaste boje pružaju životnost djelima, ali ih možemo i shvatiti kao upozorenje na ono što činimo, što radimo, gdje idemo, ali i kao nadu u buđenje svijesti i unošenje radikalnih životnih promjena.

Snažna vizualizacija kompleksnih, realnih i imaginarnih zamisli, sjedinjuju se i predstavljaju ideale naspram istinskih životnih vrijednosti koje se vrlo često potiskuju ili pak zaboravljaju jer ih, svjesno ili nesvjesno, na ljestvici vrijednosti, smještamo na drugo mjesto. Prateći jednu globalnu današnjicu, gdje silikonski otpad postaje dio naše svakodnevnice, gdje naša (ne)odgovornost prema prirodi postaje prenaglašena i očituje žalosno stanje, umjetnik na estetičan, odgovoran i emocionalan način predočava svoj doživljaj okoline. Glavni psihološki elementi, u kojima slikar spaja likovno znanje i estetiku, odraz su perceptivnog i emocionalnog odnosa zbilje. Umjetnik sublimira svoje osjećaje i sliku stvarnosti, te dramatičnom crnom prikazuje kaos i zbunjenost u zbilji, bijelom naglašava da u svemu postoji svijetla točka, vodilja ka boljemu, ka rješavanju nastalih problema, a sivi valeri stvaraju magličast oblik koji ispoljava duboko sadržane emocije unutar slikarova duha, ali i predstavljaju moguće „prosvjetljenje“. Fragmenti živih boja bude razdražljivost, promišljenost i stvaraju snažan kontrast unutar kompozicije, te su odraz nepredvidljivih promjena, ravnoteže između strasti i razuma, pa i mogućnost fizičke i duhovne preobrazbe.

Ova nam izložba, otvorena do 11. siječnja 2015., postavlja mnogobrojna pitanja vezana za suvremenu globalnu stvarnost. Jasno je da mi sami postajemo odraz te stvarnosti, no nema odgovara na pitanja kao što su: Kako se osvrnuti i opaziti svoje greške? Kako zamišljati budućnost? Kako izliječiti virus koji je napredovao?

Tomislav Zovko, rođen u Mostaru 1986. godine. Završava opću gimnaziju fra Dominika Mandića u Širokom Brijegu 2005. Magistrirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu 2012. U klasi prof. Ante Kajinića. Trenutno sluša doktorski studij Ars Sacra na istoimenoj akademiji pod mentorstvom prof. Antuna Borisa Švaljeka. Sudionik je raznih likovnih kolonija. Do sad je sudjelovao na dvadesetak skupnih i priredio šest samostalnih izložbi. Član je Društva hrvatskih likovnih umjetnika u FBiH od 2012. Pridruženi član Udruženja likovnih umjetnika BiH od 2013.”

Iste večeri, u Mostaru je otvorena izložba slika mostarskog slikara Denisa Vuka, koju je popratila Helena Vidić:

” Dana 4. prosinca u prostorijama Centra za kulturu u Mostaru, upriličena je druga samostalna izložba slikara Denisa Vuka. Uz malobrojne medije, izložbu od 18 apstraktnih akrila na kartonu, dimenzija 70×50, popratile su tek Denisove kolege i poznanici.

Izložena djela se izravno referiraju na ona apstraktnog ekspresionizma, izražavaju umjetnost trenutka, izravnu akciju uma u susretu sa platnom i bojom. Trenuci ekspresije sadržani su u ritmičnom slaganju boja i linija, sasvim proizvoljno i intuitivno. Umjetnik slobodnim i širokom namazima boje iskazuje svoju neproračunatost, jednostavnost i skromnost. Akcent je na izdvojenoj konturi koja, tako izdvojena, prestaje biti konturom i postaje znakom koji se ponavlja i čini lajtmotiv čitavoga ciklusa. Upravo taj lajtmotiv niječe apsolutnu apstrakciju i vuče naznakama realizma, jer, u formalnom smislu, ta naznaka figuracije aludira na pojavni svijet u kojem misao vodilja može biti neki akt ili pejzaž. Stiče se dojam kako je, još uvijek, u potrazi za vlastitim potpisom pa djela, kao i cijeli postav, izgledaju repetativno; a da li je repeticija umjetnička strategija ili pak mjesto proizvodnje skrivenih značenja ostaje otvoreno pitanje.

U ovakvim se društvenim i kulturnim uvjetima umjetnicima zaista teško adekvatno predstaviti. Kronična materijalna nestabilnost i opća nezainteresiranost institucija i pojedinaca za kulturu i umjetnosti, za sada, ne obećavaju bolje dane. Slaba posjećenost izložbe svojevrsna je „krivica“ i samoga autora koji se nije voljan izjašnjavati glede svojih radova pa tako nijedno djelo nije imenovano, na katalogu izložbe nema niti rečenica o onome što bi ona predstavljala, kao ni informacija o trajanju same izložbe. Vuk je ulogu izlagača shvatio ozbiljno te izbor radova i postavka izložbe izgledaju sasvim korektno, ali prilično „anemično“, čime se iznova potvrđuje kako našim umjetnicima manjka volje i entuzijazma da se umjetnička i izlagačka praksa pomakne izvan ustaljenih okvira. Na umjetnicima je, stoga, velika odgovornost i ni malo lagan zadatak da se izbore s općim beznađem i neinspirativnošću koji se kriju iza paravana naše kulturno-umjetničke scene, da pokrenu lavinu progresivnih ideja i da učine da se nešto (konačno) „dogodi“.

Denis Vuk rođen je 1978. godine u Mostaru. 2003. godine završio je dvogodišnji studij likovne kulture, Pedagoške akademije Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru, smjer slikarstvo. 2006. godine diplomirao je na Odsjeku likovnih umjetnosti Nastavničkog fakulteta Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru, smjer slikarstvo gdje od 2007. godine zasniva radni odnos te radi kao viši asistent na predmetima iz oblasti slikarstva i crtanja. 2011. završava postdiplomski studij na ALU Sarajevo i time stječe zvanje magistra Slikarstva. Član je ULU BiH od 2008. godine. Imao je dvije samostalne i više grupnih izložbi. Njegovu drugu samostalno izložbu imate priliku vidjeti do 14. prosinca ove godine u prostorijama Centra za kulturu Mostar.”

Jedan od interesantnijih događaja bila je izložba crteža Josipa Mićkovića na čijem se otvorenju našao relativno veliki broj poklonika likovne umjetnosti. Predgovor za tu izložbu je napisala Danijela Ucović:

“Ne susreće se često stvaratelj koji kompoziciju i kolorit svojih crteža „rješava“ na nekoliko  različitih likovnih pristupa a da je u svakome od njih podjednako zaokružen, pri tom ne gubeći snagu osobnoga rukopisa. Josip Mićković jedan je od onih rijetkih kojima takvo što uspijeva.

Izložba prikazuje njegove crteže koje je stvarao proteklih nekoliko godina pa se iz  toga može iščitati njihov raznorodni razvojni proces. Jasno je da Josip nema konkretnog stvaralačkog uzora na čije bi se proteklo iskustvo referirao. Nema  konkretne knjiške uzore i autoritete jer se njegova stvaralačka manira elementarno razvija iz neiscrpnog izvora različitosti – kulture Istoka. Ekspresivnost linije ponekad podsjeća na japanski drvorez, perspektiva crteža priziva u sjećanje arapske minijature, upliće židovski lingvistički diskurs, egipatsku ezoteriju i misticizam, budističke svjetonazore a dekoracija i kolorit insinuiraju na indijske žarke i raznobojne tkanine. Ipak, neki crteži nastali u zaigranosti i kombiniranju, hrabro i uspješno objedinjuju istočnjačku ornamentiku i neoekspresionističku primitivnu umjetnost nastaloj u njedrima moderne zapadne kulture.

Neosporno je da crteži kumuliraju bizarni titraj i raspolućenost jasnoćom i nerazumnom apstrakcijom. Uspješno, gotovo picassovski, realizira potpuni crtež u nekoliko dugih i smirenih crta a podjednako prodorno definira oblike u bezbroj crtica, uvojaka i spletova. Ispunjavanje sadržaja nekog volumena podsjeća na zlatarski minuciozan i predani rad. Kolorit mu je otvoren i živahan. Prijemčivim skladom izabranih boja i kombinacija iznimno nadopunjuje naboj crteža a zbog korištenja flomastera isti je jasno definiran i upečatljiv.

Inspiracija mu nema barijere pa tako u njegov likovni diskurs ulazi širok dijapazon fenomena. Snažnim i putenim crtežima daje život fantazmagoričnim bićima, panteonu raskalašenih bogova, viticama i stiliziranim slovima. S druge strane, upravo kroz prizemnost i konkretnost scena koje crta, pokazuje da ima dubok i dugotrajan suživot sa svojim likovnim ostvarenjima. Na njima se često mogu vidjeti scene iz svakodnevnog života, naizgled ispraznosti ali u biti „sitnice koje život znače“. Situacije koje priželjkuje da se dogode strpljivo veze linijama na papir, kontemplirajući ih i s time prizivajući da se iz sfere maštanja pretoče u stvarnost. Također, prezentirajući svakodnevnicu iskazuje bunt, bez ustezanja odašilje svoju opomenu i poziva na ljubav, poštivanje i razumijevanje. Njegovi su crteži njegov ujedno i realan i apstraktni put. Pomoću njih on se kreće po lagodnoj prirodi, prepušta se bezbrižnom lutanju ulicama, koje znakovito naziva „šabbat šalomanje“, te u svoju onostranost i mir.”

Nažalost, nismo u mogućnosti dati cjeloviti kritički osvrt na izložbu Udruženja likovnih umjetnika En face, ali donosimo izvješće Maje Gagro s otvorenja te izložbe:

“U srijedu 17.12.2014., otvorena je izložba Udruženja likovnih umjetnika En face iz Širokog Brijega u Galeriji Tau, Akademija Čapljina. Prisutnima se na početku obratila, mlada čapljinska kiparica Mišela Boras, potom Dragana Nuić Vučković, a na koncu službeno izložbu proglašava otvorenom osnivač skupine En face, prof. Nikola Vučković. Nažalost, otovrenju je nazočio relativno mali broj posjetitelja.

Na toj su izložbi predstavljena djela desetoro umjetnika različite generacijske dobi i različitog likovnog izričaja. Izložene su 24 slike, 2 crteža, 9 skulptura, 12 fotografija i 5 instalacija. Autori tih radova su: akademski slikari Andrijana Mlinarević-Cvetković, Ivana Ćavar, Dragana Nuić- Vučković, Ivana Brkljača, Svetislav Cvetković (fotografija), te akademski kipari Vesna Vuga-Sušac, Mateja Galić, Mišela Boras, Dejan Pranjković i Nikola Vučković.

Skupinu En face čine umjetnici koji nisu istomišljenici, te takvi kao individue djeluju svaki na svoj način.”

Izložba En face-a svakako predstavlja važan likovni događaj s obzirom na renome članova te umjetničke skupine i njihove individualne izričaje. Također, potrebno je istaknuti kako je postojanje te skupine već duži niz godina (ULU En Face je osnovan 2003. godine na prvoj Međunarodnoj izložbi Privatno i javno u vrtu ateljea Vučković u Širokom Brijegu na inicijativu Nikole Vučkovića) važno u likovnom životu regije, te kako ono ispunjava svoj cilj okupljanja mladih umjetnika nakon završetka Akademije čime im se omogućava izlaganje, a na taj način i uključivanje u likovni život užeg i širih prostora te afirmacija.

Skupinu predvode profesori i asistenti ALU u Širokom Brijegu (Nikola Vučković, Dragana Nuić Vučković, Ivana Ćavar, Svetislav Cvetković), što je za svaku pohvalu, jer na taj način oni nastavljaju biti mentori mlađim kolegama. Međutim, nažalost, takav odnos vrlo često se može prometnuti u nešto što se vrlo prikladno može iščitati i iz naziva tradicionalne izložbe koju ta skupina već tradicionalno organizira – Privatno i javno. Povezivanje na razini koja nije utemeljena na objektivnim kriterijima, pojavljivanje više puta istih prezimena, upućuje na vrlo subjektivan pristup vođenju i djelovanju tog kolektiva, što se dokazuje i činjenicom da nitko od članova te skupine, izuzev Vesne Vuge Sušac, nije izlagao prošlog mjeseca na Jesenjem salonu DHLU-a. Izdvajanje iz matične strukovne udruge, negiranje važnosti i značenja najvećeg likovnog događaja u regiji, nepridonošenje njegovoj kvaliteti, jasno ukazuju na subjektivnu selektivnost u radu ULU En face.

Dan kasnije, 18. prosinca, u mostarskoj Galeriji Aluminij otvorena je Božićna izložba, ove godine pod naslovom Priče iz Starog i Novog zavjeta. Na toj su izložbi predstavljeni radovi dviju mladih mostarskih akademskih slikarica, Andree Šunjić – Bernardić i Marijane Filipović. Izloženo je ukupno dvanaest radova, većih dimenzija, sakralne tematike, koji su nastajali za vrijeme njihova poslijediplomskog studija Ars Sacra na ALU u Širokom Brijegu. Otvorenju je prisustvovao relativno zadovoljavajući broj posjetitelja.

Nažalost, ova izložba nije popraćena prigodnim katalogom. Umjesto kataloga s odgovarajućim predgovorom priređen je samo letak formata A5 na kojem su dani osnovni biografski podaci o autoricama i izvatcima iz ranijih tekstova Tomislava Ćavara, člana DPUmH-a o radu dviju autorica. Iz tih izvadaka saznajemo kako je slikarstvo Andree Šunjić – Bernardić “… narativno, intimističko, dramatično i edukativno. Ono nam ne dopušta ostati na površini slike nego traži od nas biti dijelom prikazanih događaja i sudjelovati u njima, ostvarujući na taj način istinsko religiozno iskustvo. Kroza radove provlači meditativno plavu, stupnjujući njezine tonove od svijetle do tamne i na taj način iskazuje različnu paletu raspoloženja i psiholoških stanja, ovisno o temi za koju se boju koristi. Također, eksperimentira uvođenjem pleksiglasa, perforacija, kaširanoga papira i obojenoga silikona”. O radu Marijane Filipović Ćavar piše: “Na početku, potpuno smireno slika velikim širokim plohama, a sve likove svodi na simbole, da bi postupno krenula ka perforiranju površine slika i došla do dramatičnosti snažnih i jasnih konturnih linija koje podsjećaju na vitraje gotičkih prozora. Perforiranjem svojih slika pušta nas ući u prostor, u kojemu se odvija evanđelje, i biti neposrednim sudionicima religioznih događaja.”

Izostanak pratećeg dokumentarnog materijala ponovno ukazuje na nedovoljnu prisutnost povijesti umjetnosti kao struke, neangažiranje stručnih osoba za organiziranje izložbe. Jednako kao što smo na početku ovoga Biltena ukazali na stanovitu konfuziju u razumijevanju značenja termina “galerija”, želimo se osvrnuti i na cjelovito značenje termina “izložba”. Prema definiciji iz Enciklopedije likovnih umjetnosti “izložba” je javno izlaganje proizvoda ili predmeta – umjetničkih, primijenjene umjetnosti, obrtničkih i dr. Takva izlaganja trebaju biti popraćena katalogom, sistematskim popisom izloženih objekata u kojem se nalaze podaci o izlošcima, njihove ilustracije, biografski i bibliografski podaci, kao i predgovor. Predgovor treba biti autorski tekst koji sintezno prikazuje izložena djela ili daje cjeloviti osvrt na rad umjetnika ili umjetničke skupine. Kako smo vidjeli, taj vrlo važni element organizacije izložbenog događaja nedostaje ovoj izložbi, čime se automatski snižava njezina razina i ne ostavlja joj se trag u budućnosti. Upravo dokumentarna vrijednost kataloga, osobito u slučajevima kada tekst predgovora predstavlja kvalitetan stručni rad, pravi je razlog postojanja kataloga izložbi. Božićna izložba u Galeriji Aluminij u Mostaru unatoč nespornoj kvaliteti izloženih slika i slikarica, s pratećim materijalom u kojem nema čak ni popisa izložaka, nažalost, najbolji je primjer nedorađene, nepotpune izložbe o kojoj za par godina neće biti nikakva traga osim u osobnim biografijama autorica.

Nakon ovih nekoliko kritičkih opaski o likovnom životu i događanjima u Mostaru i Hercegovini tijekom prosinca 2015. godine, na kraju ovog Biltena donosimo intervju koje su članice DPUmH-a napravile s akademskim slikarem Tomislavom Zovkom. Mladi umjetnik s Širokog Brijega predstavljen je zbog svoje vrlo žive izlagačke aktivnosti u posljednje vrijeme. U Galeriji Kopljar u Zagrebu 24. listopada 2014. godine otvorena je njegova izložba Globalna silikonizacija. Izložba pod istim nazivom je otvorena početkom prosinca u Franjevačkog galeriji na Širokom Brijegu, a u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu planirano je njezino otvaranje u siječnju 2015. godine.

Razgovor sa slikarom Tomislavom Zovkom u prostorijama Franjevačke galerije u Širokom Brijegu
22. 12. 2014.

DPUmH (Maja Gagro, Sanja Zadro i Valerija Soldo)

1. DPUmH: Možete li nam za početak reći što za Vas predstavlja umjetnost? Kako biste odredili svoju umjetničku poziciju i što za Vas znači baviti se umjetnošću?

Tomislav Zovko: Za mene je to uvijek jedno od kompleksnijih pitanja. U nekim svojim razmišljanjima nekako sam zaključio da umjetnost i bavljenje umjetnošću jednostavno predstavljaju način življenja ili životni poziv. Dakle, to ne možemo nazvati poslom ili nekom drugom djelatnošću kako danas inače definiramo poslove koje obavljamo. Cjelokupna stvar je kompleksnija tako da način života, način življenja, bavljenje umjetnošću za mene predstavljaju životnu potrebu i strast, nešto za što se čovjek uhvati i što ga drži kroz razne trenutke i situacije koje proživljavamo u svakodnevnom životu.

2. DPUmH: Prema ranijim medijskim zapisima izjavili ste da ciklus radova „Globalna silikonizacija“ nastaje razmišljanjem o ljudskoj egzistenciji, točnije da želite ukazati na potrebu za određenim promjenama. Smatrate li da Vaša djela funkcioniraju kao manifest raskida s trovanjem društva kojega smo trenutno svjesni ili nesvjesni?

Tomislav Zovko: Samim razvijanjem i nastankom ciklusaGlobalna silikonizacija nisam pretjerano razmišljao o tom kako će ga svaki pojedinac doživjeti. Naravno, pokušao sam iznijeti svoje unutrašnje osjećaje i svoja promišljanja o toj problematici i naravno na neki način estetizirati sliku stvarnosti i pokušati pobuditi odnosno ukazati dualizam (suprotnost), ponukati ljude da prepoznaju nešto, da iščitaju neku poruku. Naravno, netko će vidjeti manje, netko više osobito jer je to nefigurativno slikarstvo, apstraktno tako da uvijek postoji trenutak gdje svatko može po sebi protumačiti stvari.

3. DPUmH: Radovi nastaju kroz godine što znači da je postojao duži proces razvijanja samih djela. Što mislite jeste li u konačnici postigli točno ono zamišljeno i možete li nam predočiti što bi za Vas to bilo?

Tomislav Zovko: Proces razvijanja djela je pogotovo kompleksna stvar jer stvaralački proces, sam po sebi, (naravno, prema osobnom doživljaju) nema kraj, on nikada ne završava. Mi umjetnici možemo u jednom trenutku biti zadovoljni nečim što smo napravili, a za par dana možda nećemo biti. Upravo zbog toga čovjek uvijek stvara iznova. Uvijek slikam „istu sliku“, ali svaki put je drugačija, ovisno o raspoloženju, ovisno o mnogo faktora koji utječu na stvaranje. Uvijek se nadopunjujem, a k tome i moj stvaralački proces ima neki kronološki presjek u kojem možemo vidjeti kako su se stvari razvijale kroz radove. Dakle, namjerno ostavljam u svojoj postavci neke slike koje su nastale na samom početku do onih koje su kronološki krajnje kako bi promatrač mogao vidjeti razvojni ciklus kroz godine, a i da bi sam mogao analizirati sebe, tj. uspoređivati kako su se neke stvari razvijale kroz vrijeme. Mogu reći da je ovaj moj ciklus došao do one mjere gdje sam zadovoljan i ispunjen. Sad je samo pitanje hoće li se taj ciklus nastaviti pod ovom tematikom ili će se razviti u nešto drugo na što me već potiču neke stvari koje se mijenjaju same od sebe.

4. DPUmH: Vaši radovi su lišeni boja, tek mali fragmenti crvene i ljubičaste pozivaju na životnost. Izgleda li za Vas današnjica toliko loše, beživotno, sivo?

Tomislav Zovko: Da! Hm… Vrlo zanimljivo pitanje! „Neboje“ koje koristim, osim crvene, su zapravo izvorište svega. Bijela boja, bijelo svjetlo sadrži spektar svih boja, dakle u toj bjelini možemo pronaći nadu, možemo pronaći nešto što je toliko pozitivno, svijetlu točku. Ne mislim da je svijet toliko negativan, možda smo više sami bombardirani tom negativnošću i upravo na to  želim ukazati. Čovjek zaboravlja na ono što zapravo jest i na ono iskonsko. Jednostavno, ne bih rekao da je to toliko monotono jer sam taj dripping po sebi je, bez obzira u kojim je tonovima, dinamičan i životan. Taj život postoji, on je sveprisutan. Čak prevladava na mojim slikama, ali je na neki način ograničen u ovom današnjem sivilu.

5. DPUmH: Tehnološki napredak i suvremena masovna proizvodnja vode k pridavanju novih značenja novonastalim materijalima i plastičnosti gdje se prošli okviri života ne pokazuju kao adekvatni. To naravno ima dobre i loše strane. Vi svojim likovnim izričajem naglašavate ono loše, neravnotežu i konfliktno stanje između materijalizma i duhovnosti. Mogu li se ti psihosocijalni procesi danas riješiti i kako?

Tomislav Zovko: Dosta teško pitanje. Smatram da sve ovisio pojedincu. Svi smo mi manje ili više svjesni kakvo je danas stanje, ja samo želim potaknuti na promjene.Započeo sam s potrebom čiste analize samoga sebe gdje sam osjetio u kakvoj sam situaciji i gdje sam ponajprije sebe htio upozoriti na određeno te sam jednostavno iskazao osjećaje u svojim djelima. Ne znam koliko to može utjecati ili ne utjecati na druge ljude i koliko su drugi ljudi „sposobni“ iščitati nešto iz mojih radova, ali svaki čovjek  koji u tome uspije i primi neku pozitivnu poruku, donosi mi veliko zadovoljstvo i uspjeh. Ne mislim da to široke mase mogu prepoznati, ali naravno uz razgovor, uz kritiku, predgovore, promišljanja, možemo predočiti ljudima koji možda to ne razumiju. Pisana i govorena riječ doprinose novim otkrivenjima umjetničkih djela. Cilj mi je bio da sam sebe potaknem, da promijenim svoje razmišljanje, ovo je ciklus koji je iz mene izvukao prljavštinu i koji me pročistio. Sva ta prljavština jest čišćenje samoga sebe, ona ostaje na platnu, nije više u meni i na kraju sam zadovoljniji i mirniji, samim time i sretniji.

6. DPUmH: Globalna silikonizacija odiše apstraktnim ekspresionizmom. Kada govorimo iz perspektive promatrača, Vaša djela u nekima bude točno ono što želite, dok s druge strane zbunjuju.Kako po Vašem mišljenju jedan umjetnik može probuditi zanimanje za bolje promišljanje društva odnosno ukazati na potrebne promjene?

Tomislav Zovko: Upravo to je problem likovnih umjetnosti. Sve ovisi o tome kojom vrstom umjetnosti se bavimo. Dakle, ako se bavimo filmom, temu možemo doslovno prikazati i gledatelju će biti jasnije, iako može, s druge strane, sadržavatimnogo prenesenih značenja. Književnost je također puno zahvalnijakad želi nešto prenijeti čitatelju. S druge strane, malo je nezahvalna pozicija nas, likovnih umjetnika koji želimo govoriti o nečemu, ukazivati na nešto osim ako ćemo doslovno naslikati, nacrtati ili prikazati, a onda u tom smjeru ide i banalizacija, a ja ne želim banalizirati stvari, odnosno kako se doslovno kaže „Treba li ti nešto nacrtati?“. Po meni neke stvari ne treba crtati, likovna umjetnost počinje sa svojim djelovanjem ondje gdje čovjek i ljudski govor nemaju više što reći. To je parafraza  filozofa Joséa Ortege y Gasseta koji je govorio o dehumanizaciji umjetnosti. Na neki sam se način pronašao tu. Likovna umjetnost nastupa ondje gdje ljudski govor više nema što izreći.

7. DPUmH: Zadatak umjetnika nije samo prenijeti svoje osjećaje na likovno djelo, nego ga i prenijeti na promatrača. Tu se umjetnik susreće s publikom, a samim timei s kritikom. Kako se Vi sučeljavate s negativnom/pozitivnom kritikom?

Tomislav Zovko: Što se mene tiče, svaka je kritika dobro došla. Likovna umjetnost je zapravo način komuniciranja. Ako nešto radim i predstavljam publici, očekujem povratnu reakciju. Za mene je bolja i poželjnija „loša“nego nikakva kritika. Potrebno je više kritike jer zapravo nisam vidio ni doživio osobito živu kritičku scenu što se tiče pozitivnih ili negativnih konotacija (da ne bi bilo zabune). Ljudi o umjetnosti ne razgovaraju dovoljno. Ne pišu o njoj odnosno ne kritiziraju uopće. Likovna kritika kod nas zapravo i ne postoji. Ima neke naznake i najviše se može doživjeti u razmjeni mišljenja među kolegama umjetnicima. Sve je to dobro došlo, ali ako postoji likovna scena, trebala bi postojati i kritička. Dakle, bez kritike nema ni likovne scene. Volio bih vidjeti da žive i jedna i druga jer su međusobno povezane i svatko bi trebao raditi svoj posao. Naravno, to je svakako poželjno.

8. DPUmH: Poistovjećujete li se s nekim umjetnicima? Tko su Vam uzori (ako ih imate)?

Tomislav Zovko: Kad netko kaže da nema nikakvog uzora, laže. Ne možeš sam sebi biti uzor, to je velika neistina. Nemam jednoga izričitog uzora, ali je na način moga razmišljanja i stvaranja najviše utjecala cijela umjetnost XX. stoljeća gdje imamo toliki broj umjetnika koji su kroz toliko različitih načina razmišljanja interpretirali ono što su željeli prikazati. To me najviše fasciniralo, a iz toga bih posebno izdvojio apstraktni ekspresionizam u kojem sam se najviše pronašao. Tu su, također, i enformel, akcijsko slikarstvo i slični pravci. Trenutno to zadovoljava moje potrebe i način  izražavanja. Nije dovršeno ono što su američki ekspresionisti 1950-ih godina započeli. Prebrzo se prešlo preko toga s obzirom na to da živimo u prebrzim vremenima. Danas se javlja neki novi realizam. Svatko, naravno, može preferirati što želi, ali je ta priča po meni još uvijek aktualna. Možda su raniji umjetnici nagovijestili ono što je trenutna situacija u svijetu, a mi, današnji umjetnici trebamo prepoznati i odlučiti na koji način to možemo izraziti. Po mom mišljenju, apstraktni je ekspresionizam najslobodniji i najbolji način izražavanja, samim time i najiskreniji. Ne možemo dobiti ništa od toga ako oponašamo i prepisujemo u današnjem svijetu tehnologije, nema smisla. Oslonio bih se više na pojedinca koji osjeća, na ono što osjeća i prikazuje kao sliku sebe, a samim time i društva u kojem živi jer je svaki pojedinac naposljetku odraz društva u kojem se nalazi. U konačnici je i umjetnost takva.

9. DPUmH: Zaokružena cjelina ostvarena kroz varijacije na temu je, kao načelo koncipiranja postava, klasična. Implikacija sadržana u naslovu izložbe je suvremena. Medij štafelajnoga slikarstva je tradicionalan, a okvir korištenoga materijala nekonvencionalan. Sam motivski repertoar je nefiguralan. S obzirom na sve te stavke, možete li nam pojasniti svoj načelni odnos prema tradiciji i način na koji izloženim radovima stupate s njom u dijalog?

Tomislav Zovko: Iako su već odavno aktualni govori o kraju štafelajnoga slikarstva, mislim da će uvijek biti prisutno i živo bez obzira na razmjere primjene novih medija. Upravo je sinteza nekonvencionalnih tehnika i odraza današnjega vremena kroz suvremenu temu i naslov izložbe s tradicionalnim medijem štafelajnoga slikarstva bila jedna od motivacija ciklusa što se očituje i u odabiru materijala, načinima njihovoga kombiniranja, ali i samoj priči odnosno koncepciji ciklusa kao i, s druge strane, jednostavnom, klasičnom zaokruživanju postava i načinu njegovoga izlaganja.

10. DPUmH: U ovom se ciklusu radi o u apstrakciju zaodjenutom komentaru određenoga aspekta društvene stvarnosti odnosno jednom obliku društveno angažirane umjetnosti. S obzirom na povijesni trenutak i konkretnu sredinu u kojoj živite i stvarate, zašto ste se odlučili usmjeriti na probleme otuđenosti u kontekstu suvremenih tehnologija, a ne na neke od aspekata društveno-političke zbilje i klasne raslojenosti?

Tomislav Zovko:  Na neki način sam pokušao dati komentar određenoga stanja na globalnoj razini i tim putem sam sebi pojasniti ovaj problem. Smatram da se svaki globalni problem može na neki način preslikati i na manje jedinice društva, određene sredine i gradove. Dakle, s društvenim sam komentarom krenuo izvana prema unutra. Ovo je početak i ne ograničavam se na to da ću promišljati samo globalno i vjerujem da će doći vrijeme kad ću reći nešto konkretnije o problemima koji se tiču nekoga užeg geografskog područja i konkretne situacije u državi u kojoj živim.
Svakako ipak mislim da se teme kojima sam se u ovom ciklusu bavio mogu preslikati s globalne razine na lokalnu i da nas se i ovi problemi itekako tiču bez obzira na to gdje živimo. Dakle, ako je ovo slika svijeta u kojem i mi živimo, odražava i nas podjednako bez obzira na geografski i kulturni okvir.

11. DPUmH: Umjetnički komentar suvremenih fenomena odnosa tehnologije i društva je svojevrsno opće mjesto u tematskim preokupacijama relevantnih teorijskih i praktičnih pristupa. U kontekstu tako fluentnoga i kontinuirano iznova definiranoga područja, koliko je teško postići autentičan autorski doprinos tim problemima i koliko za Vas znači imperativ originalnosti?

Tomislav Zovko: Vidim da ste se koncentrirali na temu odnosa napretka tehnologije i čovjeka više nego što sam ja na to zapravo stavio naglasak. Jasno je da tehnologija ima svoje prednosti i mane i da je ta tema često obrađivana. Teško je pronaći originalan način za komentiranje ovih problema, ali je po meni autorska originalnost ipak jako važna stavka.  Mogu reći da sam se referirao na određene točke iz povijesti umjetnosti koje se u mojim djelima mogu prepoznati, ali sam jednako tako pokušao dati pečat nečega novog. Sam materijal (silikon) koji sam primijenio u štafelajnom slikarstvu je po meni, na neki način, originalan doprinos i početak nečega drukčijeg i novog, ali danas je sve to ipak prisutno, a najbolji način za postizanje dojma originalnosti je ipak pokušaj drukčijega načina prikazivanja, komentiranja i kritiziranja prisutnih tema. Dakle, u tom kontekstu mi je originalnost jako važna, ali ju je jako teško postići jer je mnogo toga već rečeno, a referiranje je neizbježno.

12. DPUmH: Ukoliko odlučimo staviti po strani negativne konotacije materijala koji koristite i u tom pogledu odlučimo zauzeti vrijednosno neutralan stav koncentrirajući se isključivo na njegova materijalna izražajna svojstva i mogućnosti, kako biste nam opisali svoj doživljaj bavljenja silikonom i ostalim materijalima u kojima radite kao sredstvom umjetničkoga izražavanja? Možete li pronaći poveznice između njegove posve vještačke prirode i organskih procesa rasta u prirodi pa i samoga procesa nastanka umjetničkoga djela? Kako se to manifestira u Vašem opusu?

Tomislav Zovko:  Jedna od mojih glavnih preokupacija je istraživanje materijala. Sam silikon primijenjen u štafelajnom slikarstvu na neki način me ograničava. Dakle, s njim nisam toliko slobodan koliko sam s drugim materijalima. Ima negativne konotacije, ali na slici može izgledati estetski lijepo što je jedan jako zanimljiv aspekt ovoga slikarstva. Govori nešto, ima određenu poruku kad je riječ o motivima organskih oblika. Možemo manipulirati njime da izgleda prirodno, posjeduje i sjaj, određenu „ljepotu“ što opet ilustrira zamku ili varku stvari koje su „sjajne“ i naizgled, površinski lijepe. To je još jedan od društvenih komentara koji je proizašao iz bavljenja silikonom, možda i slučajno, a možda i ne. Razmišljao sam o tome i tu je još jedan od razloga zbog kojih na slikama izvodim određene postupke koji običnom promatraču i nisu toliko vidljivi. Dakle, na svakoj je slici preko akrilne boje premazan sloj prozirnoga silikona. Mnogi to, naravno, neće primijetiti, ali on je tu. To možda i jest „Sizifov posao“, ali po meni ima velik simbolični značaj. Do sada je, tijekom moje izlagačke aktivnosti, mali broj ljudi to primijetio, ali oni koji jesu, svakako su ostali zaintrigirani. Dakle, tu postoji silikonska mrena koja daje sjaj slici. Ono što je na prvi dojam, u estetskom pogledu, sjajno zapravo nosi negativne konotacije.

13. DPUmH: Je li Vam primarni interes istraživanje potencijala medija u kojem radite ili komentar odnosa tehnologije i društva?

Tomislav Zovko:  Kad sam započeo s ovim ciklusom, mislim da mi je primarni cilj bio istražiti materijal i pronaći najbolje načine njegove primjene u štafelajnom slikarstvu. Naravno, kako se ciklus razvijao tako su se stvari mijenjale. Neke teme su se otvorile, neke posložile. Kroz razgovor s određenim ljudima, mentorima, čak i povjesničarima umjetnosti, došao sam do zaključaka kroz koje sam sâm razradio početnu temu, a da nisam ni shvaćao koliko zapravo zalazim u društveni komentar i koliko sam se angažirao zbog čega mi je na kraju, naravno, bilo jako drago.
Dakle, važno mi je i jedno i drugo. Pokušavam povezati dva svijeta. Pokušavam spojiti zadovoljavanje svojih, unutrašnjih potreba i potreba vanjskoga tematskog okvira kojim ću nešto reći svojim djelima. Možemo raditi apstraktne slike koje su „umjetnost radi umjetnosti“ i ne govore ni o čemu osim o unutarnjem autorovom svijetu, ali meni je jednako važno progovoriti i o društvenoj stvarnosti. Ne bih, dakle, mogao odlučiti što mi je od toga dvoje važnije. Pokušavam spojiti oba aspekta.

14. DPUmH: Iako ste se većinom bavili apstrakcijom, Vaše figuralne kompozicije su većinom sakralne tematike. Kada gradite figuru, koristite svjetlo. Možete li nam objasniti način na koji se figuracija uklapa u Vaš opus?

Tomislav Zovko: To je nešto što trenutno radim i s čime se u javnosti dosad nisam predstavljao. Na doktorskom studiju ArsSacra koji je specijaliziran za sakralnu umjetnost pokušavam kroz figuraciju predočiti svoj interes, način rada i vlastiti rukopis što je jako zahtjevno i izazovno jer smatram da su to dvije suprotnosti. Po meni se sama sakralnost (i duhovnost općenito) najjasnije mogu prikazati pomoću svjetla, nečega što je transcendentno i neopipljivo. Postavlja se pitanje kako ga možemo prikazati. Kako izgleda nešto sveto? To su teška filozofska pitanja na koja, kroz cijelu povijest filozofije, ljudi pokušavajunaći odgovore.

15. DPUmH: Veliki je izazov staviti modernu i suvremenu umjetnost u sakralni prostor. Uzevši u obzir odabir Vašega doktorskog studija, mislite li da biste se mogli ostvariti na tom području i namjeravate li se u budućnosti baviti sakralnim temama? Jedan od temeljnih izazova bi bio kako pomiriti Vaš način slikanja sa zahtjevima naručitelja koji traže da umjetničko djelo bude razumljivo vjernicima.

 

Tomislav Zovko: Jedino jepitanje koliki bi kompromis bio jer vjerujem da se u tom slučaju, kako bi se zadovoljile potrebe obiju strana, kompromis mora napraviti.Ne znam kolike kompromise dopušta moj način promišljanja, ali postoje ljudi širih pogleda i umova otvorenih za nove ideje, ljudi kojima bi se možda ovo što radim svidjelo i koji bi prepoznali vrijednost u tome.Dakle, u pitanju je teška dilema. Mladi čovjek se suočava s time da može raditi nešto što on preferira ili, s druge strane, podilaziti ukusu mase. Ako opremam crkveni prostor, mora postojati kompromis. Pristao bih na kompromis u tom pogledu da se obje strane zadovolje, ali je to teško postići. Pristao bih na elaboraciju svoga načina rada i objasnio zašto smatram da nešto treba biti onako kako smatram da treba.

16. DPUmH: Primjećujemo određenu dualnost: sakralne teme koje su ispunjene svjetlom i ciklus Globalna silikonizacija u kojem prevladavaju tamni tonovi i u kojem, kako ste sami rekli, koristite neboje: crnu, bijelu i sivu uz izuzetak crvene.

Tomislav Zovko: Na neki način, to i jesu dva svijeta: ono što je sakralno i ono što je profano, iako ih ne bih tako olako razgraničio. U ovim slikama koje su, možemo reći, tematski profane postoji nešto što je sakralno, a nije lako vidljivo.

17. DPUmH: U ciklusu Globalna silikonizacijana većini slika primjećujemo bijelu vodoravnu liniju. Što je bijela crta?Postoji li neko simbolično značenje poput finishline ili je jednostavno kompozicijski element koji na slikama dijeli tamnije dijelove od svijetlih?

Tomislav Zovko: Kompozicije su zasnovane na kontrastima i bjelina se provuče kroz crninu, prisutna je u tim stvarima. Ako ćemo reći da je crno negativno, smatram da ništa nije do kraja negativno. Ono je jednostavno oduzeto od dobrote. Ako već promatramo crnilo, prepoznajemo da u njemu postoji tračak tog nečega pozitivnog. Mi, kao ljudi i kao duhovna bića, nismo stvoreni zli. Smatram da smo se samo udaljili od dobrote. Bijela linija se pokušava probiti, aktualizirati ono što je pozitivno i prodrijeti u tu crninu.

2. siječnja 2015. godine

za DPUmH dr. sc. Tatjana Mićević – Đurić