U Galeriji “Rondo” 7. listopada/oktobra otvorena je izložba akademske kiparice Vesne Vuga Sušac.

Predgovor za katalog izložbe nazvane “Znakovi” napisala je naša članica, povjesničarka umjetnosti Danijela Ucović, koji donosimo u cijelosti:

Znakovi unutarnjeg puta

Ciklus Znakovi nastavak je prepoznatljive stvaralačke morfologije i likovne poetike kiparice Vesne Sušac koja je definirana minimalističkim intimizmom, a nastao je kao autoričin hommage profesoru i kolegi, kiparu Nikoli Vučkoviću. Na prvi pogled ova se djela promatraču otkrivaju kroz stilski jezik modernizma, pročišćenog dizajna i bauhausovske svedenosti. Također, razvidno je da njihov istaknuti objektivizam izlazi iz pomno promišljane jednostavnosti te da su harmonično zaokruženi likovni aspekti djela odrazi kiparičinog analitičkog pristupa izvedbenom procesu. Međutim, taj izraziti racionalistički aspekt iz kojih su nastala, nije prigušio njihovu suptilnu i sentimentalnu značajku, dapače, istaknuo ju je kroz prizmu asocijativnog geometrizma. Stoga, likovna ostvarenja prikazana na ovoj izložbi važno je sagledavati kroz dvije dimenzije njihova postojanja: jedna je esencijalistička, točnije likovna, stilska, estetska, materijalna, a druga je intimna, točnije idejna, emotivna, metaforička i apstraktna.

Esencijalistički aspekt Vesninih Znakova evidentno izrasta iz simbolikom motiviranog oblikovanja geometrijskih oblika. Dakle, modernistički i reduktivni princip igranja s plohama i oblicima — prožet potrebom pronalaska harmonije u kontrastu — vodi figuraciju prikazanog predmeta ili oblika u minimalizam i imaginaciju. Izbor i kombiniranje industrijskih materijala ima psihološko djelovanje na promatrača, jer s jedne strane korišteni materijal, lišen kolorita, prenosi mir i pojačava vizualne i racionalne procese, dok s druge strane, tekstura, ulegnuća i ispupčenja metalnih plohi, stvaraju blagi odsjaj koji sugerira transcendentnost. Na tom modelu stvaranja, autorica komunicira s promatračem te kroz primijenjenu kompoziciju oblika i figura, govori o osobnim procesima koje prolazi. Višeslojnost i dvodimenzionalnost ovih ostvarenja otvaraju prostor razvoju geometrijskog metajezika. Drugim riječima, anatomija ovih djela ukazuje na to da se oni trebaju razumijevati kao umjetnički medij koji bi mogao biti definiran između skulpture i slike, što ovaj Vesnin ciklus stavlja u stilske okvire pluralnih izraza 20. stoljeća. Vitalistička tendencija modernizma (vitalizam), u suvremenoj skulpturi potencira umjereni stilski izričaj koji ne pripada isključivo ni apstrakciji ni figuraciji, zbog čega su Znakovi izvedbenim vokabularom najbliži ovom likovnom izrazu. Čiste geometrijske forme koje suptilno sugeriraju industrijsko doba te stalno prisutna aikonična simbolika, ovaj ciklus radova u samoj potki povezuju sa stvaralačkim konceptima konstruktivizma i strukturalizma. Opetovano primjenjivani formalizam i sublimiranje umjetničkog objekta u stilu neoplasticizma, ovim ostvarenjima daju značajke dizajnerskih rješenja, zbog čega se mogu iskoristiti kao motivi za dizajniranje određenih predmeta i materijala, ali i za loga. Stoga je jasno da su na taj način modificirani i pozicionirani krugovi, trokutovi i pravokutnici, nastali iz doktrine, odnosno strategije linearnog procesa modernizma, koji kompoziciju formi vodi do apstrakcije.

Činjenica da su ova djela nastala iz jedne intimne dimenzije autoričina emotivnog stanja, koja se po geštaltu može uvezati s mehanizmom redukcije svjesnosti ili zamjenskom radnjom – defleksijom, daje širi kontekst razumijevanja ovog ciklusa. Prikazanim ostvarenjima Vesna pokazuje osobno poimanje fenomena života i smrti, ali i boli i mira koji su neizostavni dio njih. Zbog toga, ove gotovo dvodimenzionalne skulpture, bez obzira na čistinu i geometrijsku apstrakciju koja ih vizualno predodređuju, nisu hladna i otuđena, već su osjetilna i metaforična. Ona istovremeno provociraju oprečne emocije: sklad i nesklad, uzbunu i pomirenje, traženje i prihvaćanje, radost i tjeskobu. Taj oprečni susret vizualno pročišćenih i sentimentalno dubokih značajki, uvodi promatrača u zonu kontakta s unutarnjim svijetom autorice, ali i potencira kontakt sa samom sobom, što i jeste jedna od zadaća umjetnosti. Dakle, ovaj Vesnin ciklus ostvaren je iz osjećaja gubitka i potpune svjesnosti da nitko nije veći od smrti. No, to je osebujno stanje duše i uma transponirala u red i ravnotežu. Taj sklad ojačava razumski dijalektički aspekt njezina bića, te time ukazuje da smrt ne percipira kao nestanak, već jedan od aspekta života.

Sagledavajući cjelokupni opus kiparice Vesne Sušac, ovaj ciklus ukazuje na to da je i dalje dosljedna autonomnom likovnom izrazu koji korespondira sa suvremenim praksama, ali i da na drugačiji način problematizira koncept umjetničkog djela. Njime se, više nego ranije, približila visokomodernističkom stvaralačkom stilu kojim uspješno objekt prevodi u subjekt. U biti, svojim Znakovima, baš kao i sebe, promatrača vodi od zbilje do fikcije, od partikularnog do univerzalnog te od smrti u život.

---

Tom prigodom Danijela Ucović je napravila i interview s autoricom:

D.U.: U galeriji Rondo je 7. 10. 2021. otvorena Vaša izložba Znakovi. U kojem periodu je nastajao taj ciklus, čime ste bili motivirani dok ste ga radili i koliko ima djela?

V.V.S.: Moj novi ciklus Znakovi je nastao u prvih šest mjeseci 2021. godine iako su promišljanja i skice nastali krajem 2020. godine nakon smrti mog profesora Nikole Vučkovića. Naime, to je hommage njemu, produktivnom umjetniku i istraživaču, izvrsnom pedagogu, velikom čovjeku i istinskom prijatelju koji se uvijek nesebično davao u sve godine našeg prijateljstva.  Tako sam željela označiti godišnjicu njegove smrti te mu ujedno iskazati svoje duboko poštovanje, a i dati poklon u zahvalu. Reći istinu, za kojom je profesor Nikola uvijek tragao, kao i tražiti ljepotu u umjetnosti su nam i neke od zajedničkih poveznica. Sve su ove naglašene „podebljane“ riječi na francuskom jeziku riječ – hommage.

Ciklus ima 21 reljef koji čini jednu instalaciju ovisno o prostoru u kom se izlaže, zato i reljefi nemaju zaseban naziv, nego djeluju kao jedna cjelina.

D.U.: Što želite poručiti ovim djelima publici?

V.V.S.: U novom ciklusu Znakovi sam htjela pristupiti promatračima mojih reljefa/objekata želeći im dati odmak od sadašnjeg svijeta te ih uvesti u jedno stanje kontemplacije. Prema Schopenhaueru oslobođenje od boli događa se kroz estetsku kontemplaciju. Estetska kontemplacija smiruje bol jer zaustavlja, odvraća pojedinca od njegova promatranja svijeta kakav nam se predstavlja.

Cilj mi je promatrača okrenuti prema sebi i propitivanju svog duhovnog rasta kao individue, ali i kao socijalnog bića. Moguće je uz propitivanje života propitivati i smrt. Kroz to propitivanje sebe dolazimo i do traganja za „Apsolutom“ tj. Bogom.

D.U.: Što za vas predstavlja estetika minimalizma i u koji stil bi smjestili ovaj ciklus i zašto?

V.V.S.: Od najranijih studentskih dana na Akademiji likovnih umjetnosti kroz svoj umjetnički rad i istraživanje bila sam pobornik krilatice velikog arhitekte Ludwiga Mies van der Rohea „manje je više“. Ta želja za maksimalnom jednostavnošću provlači se osim u mom umjetničkom radu i u drugim životnim poljima/sferama. To je potreba oslobođenja od svega suvišnog kako bi se mogli usredotočiti na bit/suštinu stvari. Ta Bauhaovska estetika minimalizma me vodila u mom umjetničkom propitivanju i stvaranju u težnji za pročišćenjem i jednostavnošću. Ovaj ciklus ne bih mogla smjestiti u neki stil jer ima eklektičan pristup, gdje „biram najbolje“ iz više stilova, a ipak u težnji da ostanem izvorna i autentična u svom likovnom rukopisu.

D.U.: Često izrađujete skulpture koje mogu biti i slike. Zašto  ste izabrali taj format?

V.V.S.: Moje kiparsko stvaranje je najčešće u vidu reljefa i sama ta vezanost za zid daje sličnost sa slikom. U prijašnjem radovima sam koristila i boju te su tada mnogi likovni kritičari nazivali moje radove sliko-reljefi. Sada u ovom novom ciklusu je odsustvo boje, ali ipak zbog minornih volumena moji reljefi asociraju na slike. Možda bi najbolji naziv za moje reljefe bili objekti.

Taj format sam izabrala zbog želje povezivanja svih grana likovne umjetnosti i uvijek me je privlačio taj interdisciplinarni pristup, spoj kiparstava, slikarstva i grafike. Moji reljefi u sebi sadrže već spomenute elemente slike, ali u njih integriram i grafičku ploču, koja je u ranijim ciklusima bila i mehanički tretirana grebanjem i crtanjem, što sam svjesno izostavila u ovom zadnjem ciklusu, jer sam težila ekstremnoj čistoći i jednostavnosti geometrijskih oblika.

D.U.: Kako bi ste pozicionirali ovaj ciklus u Vašem cjelokupnom opusu?

V.V.S.: Ovaj ciklus Znakovi bih pozicionirala kao logičan slijed u mom dvadestpedogodišnjem likovnom istraživanju i stvaranju. U mom opusu je više ciklusa Kompozicije u bijelom, Tragovi i refleksije, Transferi i transformacije, #musthave (jedini problematizira kič putem campa i mogu reći ima karakteristike angažirane umjetnosti) koji imaju jedan intimističko poetski karakter prisutan i u ovom zadnjem ciklusu Znakovi.