Nakon Zagreba, Banja Luke i Sarajeva, i Mostaru je pripala čast ugostiti retrospektivnu izložbu jednog od najznačajnijih hrvatskih kipara 20. stoljeća – Vojina Bakića. U dvama izložbenim prostorima Galerije kraljice Katarine Kosače, izloženo je oko 150 radova (skulpture, skice, crteži i reprodukcije spomenika, a prate ih i filmovi vezani uz kiparove radove i njegovu sudbinu).

U gornjoj dvorani Galerije izloženi su raniji Bakićevi radovi. Na zidu desno od ulaza prikazana je vremenska crta koja pruža sažet i jasan pregled kiparova života i rada te se na taj način posjetitelji na samom početku mogu upoznati s kronologijom i razvojem umjetnikova opusa. Veći eksponati postavljeni su na postamente namjenski izrađene za ovu retrospektivu, a manje studije i skulpture smještene su u staklenoj vitrini u središtu prostorije. Pomoćni izložbeni alati – legende, zalijepljeni su na svakom postamentu, odnosno ispod svake skulpture.

Time je posjetiteljima olakšano razumijevanje vremenskog konteksta u kojem djela nastaju te slijed stilsko-oblikovnih mijena. Važno je naglasiti da su svi popratni materijali pisani i na hrvatskom i na engleskom jeziku, što pokazuje ozbiljnost pristupa i visoke profesionalne izlagačke sposobnosti organizatora.

Postav, posve logično, polazi od Bakićevih ranih radova, nastalih ubrzo nakon završetka studija na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu, koji su obilježeni utjecajima njegovih profesora Frane Kršinića i Roberta Frangeša-Mihanovića. U toj stvaralačkoj maniri izrađuje figure bika, Otmicu Europe te suptilne i nježno modelirane portrete.
Osim skulptura, u gornjoj galeriji izložen je niz kiparovih crteža preko kojih opservira i koncipira svoja buduća djela. Crteži prikazuju nježne ženske portrete i aktove te studije životinja u olovci, kredi i tušu. U ovom izložbenom prostoru nalazi se i prvi Bakićev portret Ivana Gorana Kovačića iz 1946. godine, izveden u bronci, impresionističkog tretmana površine svojstvenog tom periodu stvaralaštva.
Vrijeme nakon Drugoga svjetskog rata obilježeno je političkim i ideološkim promjenama, što se odrazilo i na Bakićev opus. Umjetnici vrlo često stvaraju sa zadatkom promicanja novih svjetonazora pa i Bakić izvodi niz spomenika koji veličaju antifašističke borce i žrtve. Jedan od tih je i bjelovarski Spomenik strijeljanima – poziv na ustanak, kojega je maketa uvrštena u retrospektivu. Bitno je spomenuti i plakat spomenika Marxu i Engelsu, čija popratna legenda objašnjava koliko je kontroverzi taj spomenik svojedobno pokrenuo pa se tom rješenju usprotivio i Miroslav Krleža, smatrajući da ne odgovara ustaljenom modelu socrealističke spomeničke plastike.
Sljedećim ciklusom glava Bakić se istaknuo u onodobnoj umjetnosti. Stilizirani portreti u kamenu, bronci i gipsu, na kojima je kipareva vješta i disciplinirana ruka nagovijestila tek osnovne crte ljudskog lika, uistinu nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Jedna od njih je i impozantna gipsana glava Vatroslava Lisinskog, koje se brončani odljev nalazi u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Brancusijevski modeliranim torzima i jajolikim futurističkim glavama završava se krug u prvoj prostoriji izložbenog prostora.
Daljnja Bakićeva istraživanja oblikovnih problema, na koja ga je tjerala znatiželja i strah od zapadanja u maniru, izložena su u donjoj dvorani Galerije. U izložbenim nišama nalaze se plakati poznatih monumentalnih spomenika: Stjepanu Filipoviću u Valjevu (1960.), I. G. Kovačiću u zagrebačkom Ribnjaku (1964.), Spomen obilježje zagrebačkim žrtvama fašizma u Dotršćini (1965.), Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije u Kamenskoj (1968.), čuveni Memorijalni centar na Petrovoj gori (1981.) te Spomen obilježje naroda Hrvatske žrtvama u Kragujevcu (1981.). Ovi plakati i makete spomenika svjedoče o Bakićevom stanovitom odmaku od tradicionalno koncipiranih spomenika koji realistično prikazuju junake antifašističke borbe.
Njegovi raniji radovi te vrste također su predstavljali odmak od zadanih normi, ali u šezdesetim godinama Bakić se potpuno odriče antropomorfnih oblika i ide u krajnju apstrakciju. Tradicionalne materijale zamjenjuje modernima (nehrđajućim čelikom i metalom) jer mu oni nude nove načine „ulaženja“ u prostor. Pomoću njih lakše prikazuje novostečene spoznaje o šupljim oblicima, jednakovrijednosti punog i praznog prostora i redukciji volumena, a njihova sjajna površina savršen je način da umjetnik izrazi duboko poštovanje junacima i žrtvama, ali i da pronikne u svoj istraživački svijet koji sve manje ima veze sa fizičkom stvarnošću, a sve više sa metafizičkim iskustvom samog autora.   Ovakvim pristupom Bakić je stekao mjesto među vodećim kiparskim imenima u bivšoj Jugoslaviji, ali i u svijetu, jer njegova razmišljanja idu usporedno s poststrukturalističkom zamisli, u kojoj je individua lišena mogućnosti pouzdana predstavljanja svijeta oslonjena na neki općeprihvaćeni izvor značenja.
U posljednjoj izložbenoj niši (idući zdesna nalijevo), umjesto reprodukcije spomenika izložen je Bakićev reljef Tita u aluminijskoj leguri, a ispred niše smještena je maketa neizvedenoga spomenika Titu u Zagrebu. Tijekom i nakon Domovinskog rata brojna Bakićeva djela su minirana jer su bila svjedočanstva starog režima (u Bjelovaru, Gudovcu, Čazmi te Kamenskoj).
Ispred izložbenih niša nalaze se Bakićeva djela nastala istraživanjem mogućnosti realizacije oblika u prostoru: polivalentni oblici, razlistane forme te razvijene i zarezane površine. Istanjivanje plohe i reduciranje volumena, na što ga je potaknuo rad na Agronomskom fakultetu u Zagrebu (lijevanje kalupa životinja), očituje se upravo u tim formama koje označavaju veličinu i izvornost negativa (kalupa iz kojeg se rađa puni volumen).
U središnjem dijelu prostorije nalaze se – kako ih je nazvao Jure Kaštelan – svjetlonosne forme: sjajne konkavno-konveksne tvorevine nastale nizanjem krugova koji se šire u prostoru i tvore organičku cjelinu u kojoj se zrcali okoliš. Samom Bakiću to je bio vrhunac promišljanja mogućnosti forme u prostoru, iako ga publika najčešće povezuje s njegovim stiliziranim bikom.
U ovoj prostoriji prikazuju se i tri videoprojekcije: niz fotografija iz umjetnikova života, zatim intervju Milana Preloga s Vojinom Bakićem prigodom otvorenja spomenika u Kamenskoj te sedmominutni performans umjetnika Marka Lulića Reaktivacija. Također, ispred velike dvorane prikazuje se dokumentarac o stradanju antifašističkih spomenika u Hrvatskoj za i poslije Domovinskog rata – Damnatio memoriae Bogdana Žižića iz 2001. godine.

OTVORENJE IZLOŽBE

Petog ožujka 2015. godine ulazni hodnik Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače bio je prostor u kojem su se posjetitelji okupili prigodom otvorenja izložbe poznatoga modernističkog kipara Vojina Bakića. Otvorenju je prisustvovao solidan, ali ne prevelik broj posjetitelja, što se djelomično može opravdati vremenskim neprilikama. Otvorenje je upriličeno ispred kazališne dvorane, pred čijim je ulazom postavljen jedan od najhvaljenijih Bakićevih radova – skulptura Bika.
Nazočne su pri otvorenju pozdravili Danijel Vidović, ravnatelj Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače, koji je iskazao sreću što se u ovoj ustanovi uspjela organizirati ovako značajna izložba te zahvalio svima koji su poduprli ovaj projekt, zatim organizatorice izložbe: kustosica MSU-a i povjesničarka umjetnosti Nataša Ivančević, koja je stručno progovorila o umjetnikovom opusu te kiparova unuka Ana Martina Bakić, koja nije skrivala zadovoljstvo što se retrospektiva Vojina Bakića izlaže u Mostaru te je publici kipara predstavila intimnijim, obiteljskim svjedočanstvom.
Također, sudionici otvorenja bili su i predstavnici gradskih vlasti i udruženja: Pavle Kalinić, pročelnik Gradskog ureda za upravljanje u hitnim situacijama Grada Zagreba, koji je istaknuo važnost dolaska izložbe u Mostar nakon Banja Luke i Sarajeva te je pohvalio dobru suradnju Zagreba i Mostara, zatim Ljubo Bešlić, koji je naglasio afirmativnost i umjetnički aspekt izložbe, pozvao posjetitelje da uživaju u skulpturama te se zahvalio MSU-u, obitelji Bakić, udruzi Hrvatska kuća te zagrebačkom gradonačelniku na potpori i suradnji, Miljenko Puljić iz Hrvatske udruge Mostar u Zagrebu govorio je o važnosti umjetničkog djela u društvenom kontekstu te o tome da se ovom izložbom ima za cilj Bakića prikazati svjetskim umjetnikom, što on u biti i jeste, izvan nacionalnog konstrukta u kojem je možda bio prikazan u drugim gradovima. Svečanost otvorenja upotpunjena je i glazbenim brojem.
Bez obzira na popriličan broj sudionika otvaranja, sam čin bio je optimalnog trajanja te je otvaranje uglavnom ostavilo pozitivan i afirmirajući dojam na publiku, bez obzira na nekolicinu izrečenih suvišnosti koje se nisu ticale izložbe i umjetnikova opusa. Inače, Bakićeva retrospektiva financirana je od strane Hrvatske kuće, Grada Mostara i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba i rezultat je suradnje zagrebačkog MSU-a i Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače, a medijski pokrovitelj je Večernji list.
Sljedećeg dana, pod nazivom Osobno o Bakiću, organizirano je stručno vodstvo Ane Martine Bakić koje je posjetilo više od šezdeset studenata, srednjoškolaca i drugih posjetitelja. Time je kiparova unuka Bakića predstavila ne samo kao kipara nego i kao svog djeda.
Važno je spomenuti da je pored izložbenih letaka, projekt imao popratne suvenire (majice, blokove i nakit) kojih je u Mostar stiglo svega nekoliko, i to kao promotivni materijal. Ovu regionalno važnu manifestaciju popratio je i iscrpni i suvremeno dizajnirani katalog (u izdanju zagrebačkog MSU-a) u kojemu se na 370 stranica dvojezičnog teksta mogu pročitati studije eminentnih povjesničara umjetnosti (Tonko Maroević, Zvonko Maković, Milan Prelog, Vera Horvat-Pintarić i dr.) te vidjeti fotografije umjetnika i njegovih djela.
Sami postav izložbe koncipirala je arhitektica Ana Martina Bakić, uz pomoć kustosice izložbe Nataše Ivančević te je postavljanje trajalo nekoliko dana. Izložbeni prostor Galerije kraljice Katarine Kosače, nakon dugo godina, promijenio je svoje ruho. Kako bi Svjetlonosne forme bile prikazane i doživljene u punom sjaju, neki zidovi ulaznog predvorja i izložbenog prostora obojani su tamnosivom, kao kontrast i pojačanje refleksije, dok su ostali zidovi obiju galerija osvježeni bijelom bojom. Iako su u ovoj galeriji izlagane umjetnine ne samo velikih umjetnika regije nego i inozemstva (npr. Victor Vasarely 2011. godine), prostor već dugi niz godina nije izgledao tako impresivno.
Prostorije su ovom izložbom, stručnim postavom i iznimno kvalitetnim popratnim plakatima i legendama, iskazale svoj puni potencijal koji nikako nije neznatan. Zbog toga se stječe nada da je ovo samo prvi u nizu ovakvih likovnih događaja u Mostaru te da će vodstvo Doma i Galerije ponovno organizirati izložbe koje će imati ovakav ili sličan stručni koncept, profesionalnu postavku, edukativni karakter te tako nastaviti oplemenjivati likovnu kulturu i ljude ovih krajeva.
Mediji su ispunili svoju zadaću te je javnost bila pravodobno i transparentno obaviještena o svim aktivnostima vezanima uz ovaj projekt. Izložba je otvorena svakim danom od 10 do 19 h (do 19. travnja 2015. godine) te su organizirana stručna vodstva đaka, studenata i drugih ciljanih skupina. Voditelj Galerije Andrija Drežnjak angažiran je u radu s posjetiteljima do 15 h, a od 15 do 19 h stručno vodstvo posjetiteljima pružati će članovi Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine Helena Vidić i Beat Čolak.
Ova izložba nije samo događaj koji je tehnički iznesen bolje nego što je bila dosadašnja praksa nego je i svojevrsni iskorak naprijed na lokalnoj likovnoj sceni i ideološkoj paradigmi koja često stavlja umjetnost u drugi plan ili u uokvireno podobni i dopadljivi kontekst. Sve generacije trebale bi posjetiti ovu izložbu i pronaći put prema razumijevanju umjetnosti i djela Vojina Bakića.

Helena Vidić, Danijela Ucović, Beat Čolak