Bilten DPUmH br. 4 – veljača 2015.

U veljači je održan radni sastanak Društva povjesničara umjetnosti na kojem smo analizirali dosadašnji rad DPUmH-a i prodiskutirali pojedina stajališta o tome kako se djelovanje DPUmH-a treba nastaviti. Iako se većina prisutnih članova suglasila s kolegicom A. Puzić kako je nemoguće održati traženu visoku kvalitetu tekstova koji se objavljuju u mjesečnim biltenima u uvjetima vrlo ograničenog broja aktivnih članova i relativno kratkim rokovima koji nameće mjesečno objavljivanje, kao i činjenicu da u tim uvjetima nije moguće kvalitetnim osvrtom popratiti svaki likovni događaj u gradu i regiji, zaključeno je kako ćemo nastaviti s praksom mjesečnog objavljivanja biltena još neko vrijeme budući da je njegov zadatak zasada osvijestiti sredinu u kojoj djelujemo o njegovu postojanju, te o ulozi i širini mogućeg djelovanja povijesti umjetnosti kao struke.
Kako je spomenuto, budući da nismo u mogućnosti tekstovima koji bi svojom kvalitetom dokazali opravdanost isticanja povijesti umjetnosti kao one discipline koja se svojim metodama i kriterijima nameće kao ona koja je pozvana iznositi relevantne stavove o pojedinim likovnim zbivanjima, bez obzira na njihovu razinu i kvaliteti, ovaj ćemo Bilten DPUmH-a za veljaču 2015. godine u najvećoj mjeri posvetiti aktivnostima koje su naši članovi posvetili izložbi crteža Zorana Zelenike otvorenoj 20. veljače 2015. godine u Franjevačkoj galeriji na Širokom Brijegu. Za katalog te izložbe naša članica Danijela Ucović napisala je predgovor, a naš član Tomislav Ćavar  kritički osvrt na tu izložbu. Ovo je prilika da se osvrnemo na značenje pojedinih vidova tekstova koji se bave suvremenim likovnim zbivanjima. Osnovna razlika između predgovora u katalogu izložbe i kritičkog osvrta na izložbu, osim, naravno, njihove različite zadaće, jeste u tome što predgovor verbalizira ono što umjetnik svojim djelima na izložbi pokazuje i kako se predstavlja i u svakom slučaju je “na strani autora”, iako objektivnost mora biti jedan od imperativa svakog pisanja o likovnosti i suvremenom stvaranju, dok kritički osvrt mora zadržati objektivnost i “ne stavljati se ni na čiju stranu” osim strane struke i činjenica, pri čemu kritika, kako i sama riječ kaže, treba ukazati na sve nedostatke, kako od kvalitete samih izloženih radova, do manjkavosti u postavci, prostoru, predgovoru kataloga ili njegovu grafičkom oblikovanju, do samog čina i programa na otvorenju, posjete i sl.

Danijela Ucović u svom predgovoru piše: “Umjetnička djela Zorana Zelenike promatrača stavljaju pred intrigantan izazov.
Naime, umjetnikov rad on može jasno percipirati kroz dva različita opservacijska diskursa te ih na ta dva načina i apsorbirati. No, kako su njegovi crteži kompaktna sinteza spomenute dvojnosti, recipijent se, kako bi imao njihovu povezanost i potpuni doživljaj, svakom pristupu pojedinačno treba iskreno i slobodno predati, jer tek tada počinje prava Magija, koje je snaga djelovanja uvjetovana njegovim stanjem.

212912-12332727-Docekana_kisa_32x24_png                                           212912-12332733-Muzicke_stolice_32x24_png
U prvom diskursu sagledavanja posve je očito da je umjetnikov medij izražavanja crtež. U istraživanju i kreativnoj igri, on akromatski crtež ponekad obogaćuje kolažom i bojom te upravo takvi primjeri pokazuju umjetnikov iznimno zreo i istančan osjećaj za harmoničan kolorit. Stoga se moguća sumnja u njegovu otuđenost od boje automatski anulira.
Minuciozni rad, stvaran tušem na papiru, gotovo je frapantan. Fascinira preciznost i predanost s kojom su rađeni oblici, što pokazuje da umjetnik, dok crta, ulazi u neko sasvim svoje nad stanje, odnosno meditaciju kroz crtež. Fluidni protok i neprekinuti tok točkastih oblika je besprijekoran. Postavlja se pitanje: što bi se dogodilo s nekom formacijom na crtežu ako bi samo jedna točka ili crta prešla jedna preko druge? Gotovo strojarska preciznost nije mukotrpna pažnja, trud i usiljena koncentracija, već odmor, lakoća i utočište. Upravo ta lagana, a precizna ruka čini da se iznimno sadržajni i zahtjevni crteži doimaju nestvarno lebdećim.
Kompozicija je uvijek simetrična i jasno su podijeljene dvije dimenzije i sfere na jednom crtežu. U donjem dijelu crteža naglašene su snažne i kompaktne strukture, tvorene od oblih i zaokruženih formacija. Upravo one daju svjesnost o tlu, zemlji i stabilnosti te su i zbog toga naglašene snažnijim linijama, definiranim oblicima i istaknutim crnim okvirima. Kao protuteža tamnijoj i gušćoj materiji, u gornjem dijelu crteža razvijaju se oštre, geometrijske, ali prozračne forme tvorene od bezbroj nježno utisnutih svjetlijih točkica koje podsjećaju na masu čestica koje su se pojavile na nebu. Sklad dviju različitih sfera nije slučajnost jer umjetnik koncipira harmoniju te prethodno načinjenim skicama provjerava njihov međuodnos prema svom unutarnjem sluhu.

212912-12332729-Izbjegavanje_obveza_24x32_png

Nakon likovnog procesuiranja, za prodor do ideje ili koncepta priče prikazane u crtežu, treba prijeći u drugi diskurs sagledavanja. Djela podsjećaju na isječeni kadar nekoga većeg prikaza ili zaustavljeni trenutak dugometražnoga animiranog filma. Dešifriranje, odnosno prepoznavanje oblika formacija, vježba je za oko, ali i zabavan, maštovit i kreativni ulazak na pozornicu na kojoj dominantne gomile i plutajuće izvitoperenosti mogu biti bilo što. Sreća ili tuga koju nose ovise o doživljaju gledatelja, odnosno o emotivnom i mentalnom stanju u kojem se nalazi. Bezbrojne i raznolike asocijacije izranjaju i kristaliziraju se, nalazeći podrijetlo u formama iz prirode, planinskim masivima, kamenju, oblacima, drveću, lišću te predmetima koji nas svakodnevno okružuju: arhitekturi, robotima, prikazima industrijskih i kibernetskih sustava, video igricama, hibridnim bićima, cjevastim formama, mitskim ličnostima, bajkovitim herojima…
Kategorizirati ova ostvarenja kao krajnje uvjetovana ili neuvjetovana stanjem kolektivne svijesti ili društvene zbilje, bilo bi poprilično nespretno. Upravo neizbježna međuovisnost pojedinca i grupe, mikrokozmosa i makrokozmosa, stvara suptilnu komunikaciju crteža i gledatelja. Iako se ponekad može naslutiti autorov eskapizam u crtački proces, interakcija s vanjskim svijetom ne izostaje. On nema strah prikazati sebe i potpuno je iskren u odnosu s crtežom. Bez ustezanja prikazuje neodlučnost, povučenost, unutarnji otpor, odmjeravanje, propitivanje stvarnosti, zadovoljstvo, mir. Na samo dva crteža, u donjim strukturama, koristi boju, a i jedan i drugi govore o laži i lažnom, što može staviti do znanja njegovu svakodnevnu težnju za čistom artikuliranošću i nepatvorenim bivanjem. Istančano skrojenim, ali pitkim i jednostavnim formama, prikazuje sebe, svoje djelovanje, snagu i reakciju na situacije i stanja u kojima se nađe svaki suvremeni čovjek zapadnoga svijeta i Zemlje Nedođije, o čemu govore i nazivi djela.
Crtežima manjih dimenzija obogaćuje i razigrava svoj opus. U njima širi kolorit, valer, tonove, strukture te naglašava perspektivu. Iako su izašli iz istoga kreativnog izvora i nastali poznatim autorovim automatizmom, odišu većom slobodom i manjom stvaralačkom racionalnošću. Pokretljivost koncepta i animacija je naglašena te se zbog njih može naslutiti začetak nekoga novoga autorovog ciklusa.

212912-12332730-Kad_smo_udaljeni_32x24_png

Posebnost njegovih ostvarenja je u tome što svaki gledatelj postaje umjetnik, odnosno sukreator prikazanoga umjetničkog djela. Kada se objedine dva diskursa sagledavanja, dolazi do sinteze koja pokreće prikazani kadar na crtežima i zaleđeni isječci dobivaju slijed i kretnju. Daljnji protok situacije i njezino trajanje, komešanje i metamorfoze, ovise o imaginaciji promatrača. Nenametljivost i tišinu crteža odjednom mogu ispunjavati zvukovi, šuštanje, muzika, pištanje, fijuci, tapkanje. Paralelni svijet crteža otvara svoja vrata, a hoćemo li kroz njih proći i što ćemo vidjeti, na kraju ipak ovisi o nama.”

Jasno je iz ovoga teksta kako kolegica Ucović objektivno analizira način stvaranja i crteže koje autor izlaže ovom prigodom, ali i upućuje čitatelja/gledatelja kako gledati ta ostvarenja radi najboljeg njihova doživljavanja i, na koncu, shvaćanja umjetnosti Zorana Zelenike.  Tomislav Ćavar, pak, svojim kritičkim osvrtom na tu izložbu, uz kratku, ali pozitivnu ocjenu autorova izričaja, naglasak svojega priloga stavlja na kritiku stereotipnog koncepta otvorenja likovnih izložbi, kao i na relativno slab odziv publike, osobito one koja bi po svojoj vokaciji trebala biti redovito prisutna na svim likovnim događanjima: “Iako likovno jako intrigantna, izložba crteža akademskog grafičara Zorana Zelenike otvorena 19. veljače 2015. u Franjevačkoj galeriji na Širokom Brijegu još je jedna u nizu izložbi koja je otvorena po već ustaljenim pravilima. Nakon uvodnih riječi slijedi glazbeni broj, zatim riječi autora i naposlijetku iščitavanje predgovora iz kataloga. Taj način otvaranja izložbi u Zapadnohercegovačkoj županiji mogao bi se nazvati gotovo klasičnim zapadnohercegovačkim pristupom budući da većina likovnih djela koja se izlažu u galerijama, bez obzira na njihov karakter, biva koncepcijski ugurana u taj već dobro uhodani klišej. Slijedeći konstantno istu koncepciju, posjetitelja ne može ništa iznenaditi, niti pomaknuti njegove svjetonazore, a između likovnog djela i promatrača redovito ostaje ogromna distanca i nerazumijevanje. Nove muzejsko galerijske koncepcije i prezentacije artefakata nisu zaživjele tako da približavanja umjetničkog djela promatraču nije imperativ i ostaje uvijek u drugom planu. Klasična zapadnohercegovačka izlagačka koncepcija bi se zasigurno mogla obogatiti kraćim stručnim predavanjima koja bi uz multimedijalne prezentacije široj publici mogla na jednostavan način približiti likovna djela i omogućiti im da što dublje prodru u razumjevanje likovnog govora pojedinog umjetnika.
Kada promatramo Zelenikin mikrokozmos možemo vidjeti da se radi o predanom i strpljivom crtaču. Crta minuciozno, pažljivo, poput filigranskog majstora, koji je sposoban geometrijski precizno točkati ponavljajuću isti ritam bez odstupanja dokazujući na taj način artističku ustrajnost i predanost. Linija je u umjetnosti oduvijek predstavljala dijagram emocija, pa se i njegov crtež doslovno može tumačiti kao EKG umjetnika. Svaki titraj unutarnjeg mira ili nemira vidljiv je u crti i točki. Crtežom evocira arome i mirise, uporabom realističkog načina prkazivanja ne budi osjećaj za taktilnost, koliko emocionalno uspijeva potaknuti ostala čula. Iako je njegov izraz sveden na crno bijeli crtež uz minimalnu uporabu boje, ne nedostaje mu snage jer u svakom potezu se jasno može pratiti struktura crteža. Minijaturni crteži mogu bez problema egzistirati u velikim prostorima poput Franjevačke galerije potičući svojom snagom lavinu emocionalnih stanja iz kojih će u konačnici proizići likovna ekstaza.
Interes za visoku kulturu u Zapadnoj Hercegovini je osrednji što se vidjelo i na ovoj izložbi. Senzibiliziranje publike za ovakve događaje je nužno pa bi svakako posjećivanje izložbi trebalo uključiti u školske programe nastave likovne umjetnosti i likovne kulture u gimnazijama, osnovnim školama i vrtićima. Međutim iznenađuje jako mali odaziv studenata povijesti umjetnosti iz Mostara, te studenata s ALU iz Širokog Brijega. Likovna umjetnost je sastavni dio života i svakodnevno je konzumiramo, a da toga nismo ni svjesni. Stoga, izložbe ne treba promatrati kao mjesta na kojima se okupljaju znalci nego ih treba tretirati kao društveni događaj koji je od općeg interesa za društvo.”

Tijekom veljače su u Mostaru i na Širokom Brijegu postavljene dvije izložbe studentskih radova. U Franjevačkoj galeriji na Širokom Brijegu 5. veljače je otvorena izložba radova studenata četvrte godine bosanskohercegovačkih likovnih akademija pod nazivom Zajedno u umjetnosti. Izložba je organizirana pod pokroviteljstvom Veleposlanstva Kraljevine Norveške u Bosni i Hercegovini, s ciljem povezivanja mladih likovnih stvaratelja s područja Bosne i Hercegovine, uz sudjelovanje studenata svih bosanskohercegovačkih akademija – sarajevske, širokobriješke, banjalučke i trebinjske. Prije Širokog Brijega bila je postavljena u Sarajevu i Banja Luci, a nakon Širokog Brijega će biti postavljena u Trebinju. Zastupljeni su radovi iz gotovo svih umjetničkih medija, od tradicionalnih – kiparstva, slikarstva, grafike, do onih koji su se etablirali tek u novije doba. U katalogu te izložbe povjesničarka umjetnosti iz Sarajeva Andrea Mekić piše: „Otvaranjem prostora i stvaranjem novih mogućnosti za samostalne ili grupne izložbe studenata, koje se ne bi zadržale samo u lokalnim parametrima, ili sporadičnim pokušajima, već u konkretiziranom prostoru i vremenu, sasvim sigurno bi se dodatno verificirao rad i studenata i profesora i institucije. Osim toga kontinuirano komuniciranje unutar četiri Akademije omogućilo bi stvaranje programski transparentno osmišljene platforme u okviru koje bi se, zajedno sa zemljama regije, moglo progresivnije i sigurnije istupati na svjetskoj likovnoj sceni.”
Zanimljivo je kako se omogućavanje izlaganja i suradnje studenata svih bosanskohercegovačkih likovnih akademija nije zadržalo samo na tome. Gotovo istovremeno, 24. veljače je u prostoru mostarskoga Centru za kulturu otvorena još jedna izložba studentskih radova. Riječ je o izložbi grafika nastalih u projektu koji je USAID i CRS pokrenuo s Akademijom likovnih umjetnosti u Sarajevu krajem 2013. godine u kojem su okupljeni studenti s likovnih akademija u BiH i Odsjeka za likovnu umjetnost Nastavničkog fakulteta Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru. Suradnja studenata bosanskohercegovačkih akdemija realizirana je na sedmodnevoj radionici u Počitelju naziva Otisci multioriginalne Bosne i Hercegovine koja je održana u travnju 2014. godine. Na toj radionici nastalo je 20 grafika koje su se do sada već prezentirale na izložbama u Sarajevu i Trebinju, a kasnije će se prenijeti u Široki Brijeg i Banja Luku. Novost mostarske izložbe predstavlja panel-diskusija organizirana u prostorijama Grada Mostara na kojoj su kao panelisti sudjelovale dvije članice DPUmH-a, Tatjana Mićević – Đurić s temom Između svjetova u kojem se osvrće na osnovne zajedničke odlike kulturno-povijesnog nasljeđa bosanskohercegovačkog prostora i Amila Puzić s temom Susret – kontekst – iskustvo kojim problematizira pitanje konteksta i kritike konteksta u suvremenom umjetničkom stvaralaštvu, te postavlja pitanje jesu li takvi projekti “jedino sredstvo i način za afirmaciju mladih umjetnika i umjetnika općenito”. To pitanje se postavlja i ovim Biltenom, a posve je opravdano dvjema sličnim manifestacijama koje u sadašnjem trenutku i postojećim okolnostima omogućavaju mladim autorima izlaganje i pokazivanje svoga rada, a istodobno i međusobno upoznavanje, kontakt, razgovor koji uvijek rezultira određenim “profitom”, proširivanjem obzora, ali i pokazivanjem sebe i svojega. Međutim, hoće li takvi projekti u budućnosti rezultirati stvarnim kontaktom, poticanjem stvaranja i izlaganja izvan najužih prostora djelovanja pojedinog autora, a samim tim i vrednovanja njegova rada, ali i likovnog stvaranja ovih prostora općenito?

U Galeriji i Klubu Aluminij u Mostaru 26. veljače je otvorena izložba bračnog para Ivanović iz Dubrovnika. Akademski kipar Josip Ivanović i akademska slikarica Nada Zec Ivanović pokazali su mostarskoj publici svoje radove, potpuno odvojene i likovno različite cikluse – Josip ciklus Autići, gotovo akromatske, crno-bijele uratke s jednostavnim, vrlo svedenim prikazima geomeizlozba_ivanovica_10triziranih automobila za koje sam kaže: “Ime mojega ciklusa zvuči veselo, poput životne igre, ali zapravo u pozadini izložba skriva tragičnu notu nas samih, ono što doživljavamo kroza godine, ono otuđenje koje nas vodi u nekomu krivom smjeru.” a likovni kritičar Milan Bešlić, pisac predgovora kataloga izložbe, zaključuje kako autor tim “deminutivnim nazivom ciklusa, pronosi gorčinu i sarkazam, kao intelektualni prosvjed protiv tegobne i zagađujuće svakodnevice u civilizaciji koja se, s toga aspekta, pokazuje i apsizlozba_nade_i_josipa_ivanovica_32urdnom.” Već na prvi pogled, samim koloritom radovi Nade Zec Ivanović iz ciklusa nazvanog Friendship otkrivaju suštinsku razliku od Josipovih. Njezin vedri ciklus nastao na temelju smisla za humor i svakodnevno  otkriva drugu stranu ljudskog postojanja od one o kojoj svjedoče djela njezina supruga. Razlika je posve jasno iskazana različitim likovnim jezikom i potpuno drugačijom likovnošću njihovih radova.

Na kraju ovoga Biltena donosimo intervju nastao u Druženju s umjetnikom, koji je u veljači sa Zoranom Zelenikom napravila Danijela Ucović:
D. U.: Zorane, ti si grafičar ali u tvom poslije akademskom opusu gotovo nema grafika jer se izražavaš kroz crtež? Zašto crtež, što te odnosi toj tehnici?
Z. Z.: Crtež je forma u kojoj se trenutno najugodnije osjećam, ekonomična, dostupna a opet fleksibilna i vječno zanimljiva. No ne bježim od drugih likovnih medija, većina mojih dosadašnjih izložbi su izložbe slika i grafika. Slikanje i grafika doduše traže atelje, zaseban prostor, koji nažalost nemam. A obično nalazim kako i u drugim načinima stvaranja rijetko odmičem od čistog crteža. Mogućnosti crte, njena neiscrpna snaga da prenosi sugestije i karakter,su me uvijek toliko privlačile da je odluka da se dublje posvetim njenom istraživanju došla vrlo prirodno.

D. U.: Gledajući tvoje crteže, ljudi se najčešće pitaju što ti njima želiš kazati? Želiš li im uopće išta reći?
Z. Z.: Moji crteži su kompozicije reduciranih forma/simbola koji su varljivo višeznačni i koje pokušavam obojiti određenim osjećajem te ih staviti u međuodnos koji stvara neku vrstu trenja, titraja. Obično nemam impuls da ‘prenosim poruku’ te budem izričit i glasan u izgovaranju iste. Šutnja na granici nijemosti je presudan element u nastajanju ovih radova. Teme o kojima promišljam i koje pokušavam ilustrirati su sudari kompleksnih emocija s neizbježnim događajima, prošlost i nepovratni gubitak te osjećaj da se iza tankog vela stvarnosti akumuliraju riječi i simboli koje smo zaboravili kako čitati i razumjeti.
Zanima me komunikacija mojih radova s promatračima, zanimaju me povratne informacije, o njima uvijek razmišljam i primam ih na znanje otvoreno i bez predrasuda, iako prihvaćam kako s moje strane možda nije izgovoreno dovoljno kako bih dobio prikladne odgovore i upite.

D. U.: Kako je počelo tvoje minuciozno slikanje? Odakle svjesno crpiš inspiraciju? Koliko je zapravo tih izvora?
Minucioznost u ovim radovima je samo rezultat rada u malim formatima i nije kvaliteta po sebi. Svakako da određenu važnost pridajem tehničkoj čistoći i dotjeranosti, to nije nikakva novost. Vjerujem u koncept majstorstva, dubokog poznavanja materijala, tehnike i usmjeren sam prema tomu kroz stalno učenjei nadvladavanje problema. Još sam daleko od istog te najčešće u više aspekata nisam zadovoljan proizvedenim. Ovo me tjera da pokušavam iznova, da se unaprijedim kako znam i umijem jer želim stvarati nove stvari, želim pustiti na papir puno više.
Dovoljna inspiracija je svaki novi dan, nova prilika za rad, za učenje ili za zaboravljanje.

D. U.: Kao student imao si drugačiji likovni rukopis. Gdje i kako se mijenjala i mijenja tvoja umjetnost?
Možda pristup i tempo, no skoro sve elemente kojima danas stvaram svoje radove nalazim u nekim proto-oblicima u radovima starim deset i više godina. Ovo je naročito vidljivo u crtežima. Ne zamaram se previše razmišljanjem o promjeni – zadovoljan sam tim da stvaram a sam proces rada uz dodatak izvjesnog vremena neizbježno donosi promjenu ali organski i postupno što je vjerujem i kod mene bio slučaj.

D. U.: Jesu li tvoji crteži, u likovnom smislu, strogo ili programski koncipirani? Ako jesu, u kojem smislu osobno smatraš da jesu i što te privlači u tome?
Z. Z.: Postoji određena mjera programiranosti, ili bolje rečeno više faza planiranja koje prethode samom crtanju. Ovo nije rezultat neke naročite privlačnosti prema takvoj metodi već je tu iz puke potrebe za efikasnim planiranjem. Ne ulazim u crtež bez serije skica na kojima rješavam u širokim potezima kompoziciju i druge detalje. No kasnije u samom procesu mnogi elementi imaju više prilika za promjenu. Mislim kako ovakav pristup dosta duguje mom ranijem radu u mediju grafike – koja često zahtjeva prolazak nekoliko faza i pomno planiranje ako želite imati određenu razinu kontrole nad konačnim rezultatom.
No bez obzira na pripremu, uvijek imam trenutak skoro pa uplašenog oklijevanja pred praznim listom. Važno je prihvatiti taj kaos mogućeg koji spava u netaknutom papiru, predati se djelomično. Tako potpunije prihvaćam simboličku vrijednost čina crtanja prije skoka u taj bijeli ambis.

D. U.: U kojoj mjeri su tvoji crteži društveno predodređeni i imaju li oni finesu u kojoj se zrcali društvena kritika?
Z. Z.: Ne razmišljam o društvenoj kritici, ne nalazim se ni pozvanim da je upućujem kroz crteže. U ovim se radovima nesumnjivo na nekoj razini reflektiraju određene šire društvene pojave, ali me prvenstveno zanima pojedinac, osobno vrijeme, izolacija, uspomene i strahovi. Sve ovo mi dijelimo, no osobna perspektiva je ono čim se prvenstveno bavim.

D. U.: Utječe li stanje kolektivnog na tvoje crteže ili se ipak u njima zadržavaš samo u svom svijetu? Što misliš koliko je protočna komunikacija između tvojih crteža i gledatelja?
Z. Z.: Zadržavam se uglavnom u unutarnjem svijetu analizirajući često sebe kao najdostupniji predložak u čije ponašanje imam najbolji uvid, ali uvijek s pogledom na svijet oko sebe, otvoren za vanjske poticaje ili ometanja.
Vjerujem da komunikacija možda i nije najintenzivnija, no priroda ovih crteža je tiha i nenametljiva. U tom duhu ih je velika većina likovno reducirana na apsolutni crtački minimum, crnu crtu i točku na bijelom papiru. Dijalog se može uspostaviti, no možda se za to morate malo primaknuti i slušati.

D. U.: Do koje mjere su tvoji crteži Ti?
Z. Z.: Puno i nimalo. Stvarani su kroz prizmu unutarnjih previranja i razmišljanja, ali te teme su zajedničke s mnogima tako da mogu vrlo lako biti i tuđi, ili ničiji.

D. U.: Dok stvaraš koliko se često nerviraš ili ljutiš ili imaš neki vid frustracije ili zasićenja i zašto?
Z. Z.: Postoji stanovito zasićenje koje nastane nakon dužeg vremena uz crtež. Zamor radosti stvaranja, pa se gledam zaustaviti prije nego potonem u mehaničko ponavljanje. Tad često započnem nešto drugo, izmijenim pristup, format ili tehniku. Osvježim se promjenom.

D. U.: Kako se kao umjetnik osjećaš u ovom društvu? Što smatraš da treba promijeniti?
Z. Z.: Kao umjetnik i čovjek se uglavnom osjećam kao stranac, netko tko ne želi dijeliti zajednički korijen s arhitektima, izvršiteljima i profiterima nepravednog i bolesnog društva. Živimo u zemlji gdje se prečesto agresivno reagira na različito, na novo ili drugačije, katkad i na samo razmišljanje te upiranje prstom na gole careve – kao neki prijestup spram uhodane norme trpljenja. Dijelimo iz dana u dan poremećenu stvarnost gdje se odgovornost uvijek prebacuje na drugog. Ako ćemo biti pošteni – sve manje se nadamo ičemu dobrom, gotovo pa da su nas uvjerili da ništa i ne zaslužujemo,a to je ponekad nepodnošljivo. Nešto je vrlo loše kad se u prirodni refleks da se problem nadvlada, da se premosti nadom i radom, uvuče nota beznađa i kad se odustaje unaprijed, a takva stvarnost se planski servira većini ljudi u ovoj zemlji. Nisam siguran da se išta značajno može promijeniti jer država sustavno većinu svog obilatog nemara i prijezira šalje prema jedinom kotaču koji može povući ovu zemlju naprijed – obrazovanju.
Ono što mogu promijeniti i na čemu radim su temelji na kojima gradim vlastitu obitelj, kao i osobni pristup radu i učenju. Ako ne bude dovoljno, promijenit ću bez oklijevanjazemlju za neku koja se odmakla od feudalizma.

D. U.: Ne sudjeluješ u grupnim izložbama, nisi član likovnih društava i skupina pa je jasno da voliš djelovati individualno. Što je uvjetovalo takav način djelovanja?
Z. Z.: Nisam se u vremenu otkad kandidiram za članstvo u raznim udrugama likovnih umjetnika našao ičim motiviran da isto aktiviram. Nemam neki osobit razlog, jednostavno funkcioniram van takvih sustava a stanovite beneficije koje bih ostvario članstvom me uglavnom ne zanimaju.

D. U.: Koje je tvoje viđenje umjetnosti i umjetnika u Bosni i Hercegovni, s naglaskom na Hercegovinu?
Z. Z.: Hercegovina je mala i siromašna sredina a umjetnost je iz mnogo razloga periferna djelatnost od koje se vrlo teško živi. Ovakvo stanje nije kratkoročan problem, već se nalazimo u dužem periodu gdje je kulturna produkcija iz godine u godinu sve siromašnija. Remen se steže kako među onima koji proizvode tako i među konzumentima umjetnosti a rezultat je vrlo sumorna slika. Ono što se može napraviti kako bi se nešto promjenilo je pokušati stvoriti sinergiju između aktivnih sudionika likovne scene. Otvoriti se za planirano i dugoročno surađivanje između značajnijih točaka i upregnuti dostupno znanje na najbolji način. Svi trebaju preuzeti odgovornost za svoj rad i pokušati dati više.”

Bilten uredila dr. Tatjana Mićević – Đurić, presjednica DPUmH

Oglasi