Bilten DPUmH br. 3 – siječanj 2015.

Siječanj je protekao uobičajeno bez većih aktivnosti na polju likvonog i kulturnog djelovanja. Stoga će i naš ovomjesečni bilten biti oskudan osvrtima i komentarima o likovnim događanjima u Mostaru i regiji.
Jedino na što se konkretno možemo osvrnuti je izložba fotografija, mlade autorice iz Splita, Lili Zanete, pod naslovom Tijelo, koja je u otvorena 31. siječnja u Galeriji kraljice Katarine Kosače u Mostaru, kao dio Tjedna kulture, manifestacije koja pohvalno uspijeva zadržati redovitost svakog mjeseca, pa i ovog poslijeblagdanskog, obogatiti sadržaj kulturne ponude Mostara. Izložba prikazuje 18 fotografija, a popraćena je katalogom za koji je predgovor napisala mlada povjesničarka umjetnosti iz Splita, Andrea Trutanić u kojem stoji: ” Sam pojam tijela je višeznačan i može se odnositi na biološko tijelo živog bića, geometrijsko tijelo, ali i tijelo u fizici koje posjeduje masu i zauzima prostor. Tematsku okosnicu izložbe čini upravo ispreplitanje tako shvaćenog pojma tijela i njegove višeznačnosti. … Lili nas poziva da zakoračimo u njen svijet, da postanemo dio njene idealizirane, geometrijske zbilje koju gradi na svojim fotografijama te nas podsjeća kako svojim postojanjem izrastamo iz naših pokreta i gradimo prostor svojih tijela potvrđujući savršenstvo njihove geometrije.” Izložbu Lili Zanete otvorila je Helena Vidić, povjesničarka umjetnosti iz Mostara, članica DPUmH-a riječima:
” Tijelo, geometrijsko i ljudsko, tema je ove izložbe fotografija mlade Splićanke Lili Zanete čiji je neosporni talent već prepoznat u hrvatskim umjetničkim krugovima, a izložba u Mostaru njeno je četvrto samostalno predstavljanje publici.
Čistota forme, te jednostavnost i minimalizam izraza, obilježja su umjetničkog rukopisa Lili Zanete. U svojim radovima ona suprotstavlja oblike nagog ženskog tijela i stroge, geometrijske oblike pozadine istodobno ih povezujući i sklapajući u skladnu kompoziciju. Svojim pristupom u kojem se mekano oblikuju dijelovi tijela sa sjenama muskulature naglašavajući toplinu ljudskoga mesa, punokrvnost i životnost, dok se hladno i racionalno tome suprotstavljaju kocke, kugle i trokuti u pozadini, sugerirajući beživotnost i bezličnost jednog sterilnog svijeta lišenoga boje, teksture, mekoće i senzualnosti, autorica ukazuje na kompleksnost cjelokupne vizualnosti, ali i sadržaja, te duhovne i idejne osnove svijeta u kojem živimo, ipak naglašavajući tijelo kao njegov bitan činitelj.
U traganju za odgovorom na sebi postavljeno pitanje autorica povezivanjem „hladnih“ i „toplih“ fizičkih elemenata podsjeća da je i najmanji dio nas, svaka pora, otisak prsta, DNK te svaki atom našeg bića, savršeni geometrijski oblik koji gradi jednu jedinstvenu i neponovljivu jedinku – tijelo. Istodobno, ona zaigrano razrađuje stalno prisutnu misao o tijelu u prostoru istražujući međuodnose prirodnih i artificijelnih oblika različito postavljenim ljudskim tijelima u šturom interijeru, apstrahiranom do oblika geometrijskih tijela. Pri tome inzistira na čistoti kompozicije, što odgovara težnji ka savršenstvu u kojem je akcent stavljen na bitno. Apstrahiranjem ostalih mogućih motiva i svojevrsnim prikrivanjem osobnosti (ljudski su modeli uvijek postavljeni tako da im se ne vidi lice) čini da ovi prikazi djeluju gotovo nezemaljski.”

Ovom prilikom se moramo osvrnuti na općenito prisutne probleme u najavi kulturnih događaja, čini nam se, osobito likovnih, u našem gradu. Već dugo vremena obavijesti o izložbama su manjkave. Ne dopiru do zainteresirane publike, što se odražava na posjet otvorenjima izložbi. Smatramo kako broj prisutnih na otvorenjima ne odgovara stvarnom broju likovne publike, nego je posljedica neinformiranosti. Za takvu situaciju smatramo odgovornima prvenstveno galerije, odnosno, one ustanove ili institucije koje priređuju izložbe. Priređivanje izložbi podrazumijeva i njihovo oglašavanje i pozivanje jednog stalnog broja redovitih posjetitelja da svojim prisustvom daju tim događajima važnost. U nekim ranijim vremenima izložbe su se najavljivale plakatima i pozivnicama upućivanima krugu redovitih posjetitelja koji su uglavnom na otvorenja dolazili i dalje širili glas o događaju. Na taj se način relativno točno mogao predvidjeti broj posjetitelja na otvorenju.
Danas se o izložbama doznaje samo slučajno. Ako tko koga poznaje, javi mu, nekad se netko ne sjeti, nema plakata, osim na vratima galerija (ako i to). Mediji izložbe smatraju događajima od ne prevelike važnosti, i tako se vrtimo u Vrzinom kolu, koje zasigurno ne vodi poboljšanju likovnog života. Oni koji se bave organizacijom izložbi moraju o tome voditi računa. Galerije moraju imati sastavljeni popis stalnih posjetitelja kojima će slati informacije o tome gdje i kada će se dogoditi otvorenje neke izložbe. Ne moraju se držati možda i zastarjele forme pozivnice, budući da se danas informiranje vrlo jednostavno može obaviti, samo se sustavno treba provoditi. Kad bi se počelo prakticirati s takvim načinom informiranja potencijalne likovne publike, a smatramo da nije mala, sigurno bi otvorenja bila bogatija posjetiteljima, umjetnici zadovoljniji, jer bi se njihovim naporima dalo dužno poštovanje, a sve to bi konačno vodilo krajnjem cilju – poboljšanju kvalitete likovnog života.
U svjetlu rečenoga, moramo spomenuti događaj o kojem smo saznali tek s web-portala nova sloboda pod naslovom Tradicionalni Božićni prijem SPKD Prosvjeta i izložba u Ćorovića kući s pratećim tekstom:
” Tradicionalni Božićni prijem SPKD Prosvjeta Mostar biće održan i četvrtak, 8. januara, s početkom u 18,30 sati u Ćorovića kući na Luci.
Uz druženje s prijateljima, tradicionalno lomljenje česnice i prikladno čašćenje, prijem će pratiti i otvaranje kolektivne izložbe djela velikih likovnih umjetnika: Bobe Samardžića, Krešimira Ledića, Lazara Drljače, Vlade Puljića, Mustafe i Salke Peze, Florijana Mićkovića, Vase Rupara, Ramiza Pandura i Juse Nikšića. “
U ime struke, kao i ne malobrojne publike koja je mogla biti zainteresirana pozdraviti događaj koji omogućuje ponovni susret s nekim od velikana likovne scene našeg prostora (ne ulazeći s aspekta povijesti umjetnosti u upitan odabir autora, te njihovo vrlo diskutabilno i nejasno povezivanje), smatramo kako je organizacija takvog događaja trebala i morala biti popraćena adekvatnim dokumentarnim materijalom, a javnost na vrijeme obaviještena o izložbi, odnosno, o mogućnosti ponovnog susreta s njima.
Primjer tog događaja u Ćorovića kući jasno ilustrira spomenuti problem (ne)informiranja javnosti o kulturnim zbivanjima, a s druge strane, izbor autora, te vjerojatno i postavka i drugi aspekti organizacijea izložbe likovnih ostvarenja, koja je, zaključujemo iz naslova tek prateći događaj nekom prijemu, opravdavaju osvrt na temu “izložbe” i “galerije” i općenito stanja likovne kulture u našoj sredini, o čemu je pisano u Biltenu DPUmH-a br.2 za prosinac mjesec 2014. godine.

U mjesecu siječnju 2015. godine DPUmH se prvi puta oglasio u javnosti problemom devastacije prostora i odnosa prema graditeljskoj baštini. Nastavak radova na kući Adama Mikačića u Mostaru potaknuo je članstvo da se osvrne na neke temeljne pojmove konzervatorske struke, neprecizno korištenje termina “rekonstrukcija”, te općenito nestručan pristup obnovi objekata graditeljskog nasljeđa. Sanja Zadro i Tatjana Mićević – Đurić autorice su teksta “Rekonstrukcija” kuće Mikačić koji se u cijelosti može naći na web-stranici DPUmH-a https://dpumh.org/2015/01/18/rekonstrukcija-kuce-mikacic-u-mostaru/.

Iako sa zakašnjenjem, i u siječnju je organizirano Druženje s umjetnikom, usuđujemo se reći, redovita mjesečna aktivnost članova DPUmH-a. Ovaj put smo se družili s Dariom Peharom, akademskim slikarom i predsjedikom Društva hrvatskih likovnih umjetnika u Federaciji BiH. S njim su razgovarale članice DPUmH-a: Helena Vidić, Danijela Ucović i Tatjana Mićević – Đurić.

063
“Druženje Daria Pehara akademskog slikara, predsjednika Društva hrvatskih likovnih umjetnika u Federaciji BiH, obilježila je njegova spontanost i iskrenost zbog čega su se autorice ovoga intervjua osjećale dobrodošlo u njegovom domu na Rudniku.
Pokazao nam je djela iz raznih faza stvaranja, od ranijih realističnih ostvarenja, preko prepoznatljivih slika svijetlog odnosno reduciranog kolorita s motivima kuća, čempresa, brodova, bijelog medvejda do najnovijih koloristički bogatijih slika i radova nastalih u duhu konceptualne umjetnosti. Iz svega toga se teško se može zaključiti da postoje konkretno definirani ciklusi u kojima se bavi određenim temama i likovnim problemima. Njegovo stvaranje je ciklično i u njemu se s vremena na vrijeme vraćaju i ponovo pojavljuju pojedini sadržaji i likovni pristupi transformirani novostečenim iskustvima.
Trenutno je njegovo djelovanje najviše povezano s grupom umjetnika Nismo se dogovorili oko imena koju uz njega čine: Željko Koren, Ilija Kegelj i Goran Šimunović. Grupa priprema novu izložbu koja će imati tri naziva: Greška, Nema greške i Greška je lijepa.
DPUmH: Što je za Vas umjetnost?
D. P.: Pitanje što je umjetnost sam često postavljao sam sebi, čak sam jedno vrijeme to pitanje pisao po svojim slikama. Umjetnost je komunikacija, posljedica kvalitetnih, kreativnih ideja, stvaranje novih svijetova, rađanje nečega novoga, nečega što nikada prije nije postojalo.. Umjetnost je slobodni teritorij. Umjetnost nije samo vještina, ona je iznad vještine. Za mene je umjetnost stalno istraživanje, eksperimentiranje, potraga za otkrivanjem tih novih svjetova u tom slobodnom teritoriju.
DPUmH: Što u tom kontekstu znači biti umjetnik?
D. P.: Biti umjetnik u tom kontekstu znači biti istraživač, onaj koji je uvijek spreman preuzeti rizik, onaj koji beskompromisno traga za novim putevima izbjegavajući pri tom utabane staze.
DPUmH: Kako je biti umjetnik danas u našoj sredini?
D. P.: Ako se misli na materijalni aspekt, nije lako. No, nije lako ni kad stvarno otkriješ umjetnost jer onda shvatiš da pripadaš onoj manjini koja vidi i koja je okružena većinom koja je slijepa. Toj slijepoj većini pripadaju čak i neki umjetnici i na žalost ima tu i likovnih kritičara. Ovdje ne pričam o ukusu, pričam o estetskom vrednovanju i žao mi je onih koji su slijepi. Sretan sam ipak što to ne utječe na moje stvaranje, davno sam prebolio te dječije bolesti očekivanja nekakve pravde u vrednovanju našeg djelovanja. Uopće se ne opterećujem karijerom, afirmacijom, priznanjima, jedino mi je važno da stvaram, da živim za umjetnost ploveći kroz svoje svjetove. Možda je teško biti umjetnik, sve to ovisi od raznih okolnosti i od samog pojedinca, nismo svi isti, neki su slabiji, neki su jači. Konkretno mogu reći za sebe da sam sretan što radim ono što volim.
DPUmH: Znači li to da Vi niste slijepi? Čime to argumentirate?
D. P.: Nekada sam i ja pripadao toj skupini slijepih. Godinama baveći se umjetnošću kroz praksu i kroz teoriju stekao sam veliko iskustvo, sve sam više otkrivao taj čarobni svijet, sve sam jasnije vidio. U samim počecima tog otkrivanja divio sam se radovima nekih umjetnika. Ti isti radovi mi danas kad sam puno iskusniji uopće nemaju snagu. Isto tako djela nekih drugih umjetnika koja tada nisam mogao razumijeti meni danas puno znače. Za prepoznavanje umjetnosti morate biti talentirani i taj talent morate brusiti.
DPUmH: Pristupate li da spontano ili promišljeno stvaranju?
D. P.: Nekad stvaram spontano a nekad vrlo promišljeno, imam više strategija, odnosno pristupa u stvaranju. Zanimljivo mi je to iskustvo, zanimljivo mi je kada vidim do kakvih sam rezultata došao spontano i onda ih uspoređujem s rezultatima radova do kojih sam došao opreznim radom i dugotrajnim promišljanjem. Mnoge sam svoje slike prvo napravio u kompjuteru kao kompjuterske grafike pa sam ih poslije naslikao na platnu ili nekoj drugoj slikarskoj podlozi. Nije to bilo lako, kompjuter je stalno nametao svoju estetiku kič efekata koji su me nervirali. Upornim istraživanjem sam uspio doći do željenog izraza kombinirajući kvalitetnije efekte koje kompjuterski programi omogućavaju. Slike koje su tako nastale na mene djeluju meditativno, smiruju me i opuštaju. Ipak moram priznati da je sam proces rada kod spontanijeg pristupa uzbudljiviji, čak i nepredviđene greške mogu doprinijeti kvalitetnom rezultatu.

061
DPUmH: U čemu ste nalazili poticaj u Vašim stvaralačkim početcima a u čemu danas?
D. P.: Ono što me je motiviralo u počecima, motivira me i danas.Uvijek me je nadahnjivala ljepota prirode u kombinaciji s kućama i brodovima koji se uklapaju u tu prirodu. Kuća i drvo za mene su simboli sklada čovjeka i prirode, bez tog sklada mi smo izgubljeni, osuđeni na propast. Motiv bijelog medvjeda koji surfa na dasci prvi put sam naslikao prije desetak godina i siguran sam da ću taj motiv opet slikati. Surfajućeg medvejda sam uzeo kao simbol životinjskih vrsta koje izumiru jer ljudi uništavaju njihova prirodna staništa. Globalno zatopljenje otapa ledenjake pa je bijeli medvjed prisiljen da surfa. To je pomalo ironičan i duhovit način izražavanja. Iako se trudim izbjeći ironiju jer ironija ne nudi rješenje, današnja ljudska civilizacija kao i naša svakodnevica su mi neiscrpan izvor inspiracije za ironični izraz. Ljudska površnost, primitivizam, pokvarenost, nedostatak empatije, glupost, pohlepnost, nepravda, neshvatljiva mržnja, besmisleni ratovi, medijsko žutilo… puno toga u današnje vrijeme prosto vrišti za ironičnim odgovorom. Suzdržavam se od takvog odgovora jer želim širiti samo pozitivnu energiju kako u životu tako i u umjetnosti. Živimo u vremenu koje nas intenzivno, svakodnevno bombardira negativnim informacijama naročito preko medija. Ono što nam je neophodno i potrebno su zapravo ljepota, romantika, plemenitost, povratak prirodi… Umjetnost koja je odraz takvog svjetonazora može nekome izgledati kao bijeg od stvarnosti ali ona to nije. Umjetnost nije bijeg, ona je zapravo nova stvarnost i u tome je njena najveća snaga.
DPUmH: Inspiracija, dobivanje ideje, oblikovanje ideje…. Jesu li to različite faze na početku stvaralačkog procesa?
D. P.: Inspiracija provocira rađanje ideja i tako krene proces.
DPUmH: Kako dalje teče postupak stvaranja i čime je obilježen?
D. P.: Svaka gesta i svaki potez moraju biti potpuno iskreni. Estetika mi je jako važna i ne odustajem nikad od nje čak i kada mi stvara velike probleme kod realizacije određenog koncepta. Svaki rad kad je završen treba da odleži jedno vrijeme dok o njemu ne donesem konačan sud.

066

DPUmH: Često prefarbavate svoja djela. Je li vam bitniji proces stvaranja djela ili krajnji rezultat?
D. P.: Istina je da se ispod mnogih mojih slika nalazi još nekoliko slika. Mnoge sam sate i dane proveo slikajući da bih na kraju sav taj trud uništio, to je tako u umjetnosti, nisam jedini koji slika i preslikava umjesto da svoje vrijeme potroši na nešto drugo. Proces stvaranja jest važan ali važniji mi je krajnji rezultat jer je rezultat ono što ostaje, rezultat je tu da nam šalje energiju stotinama godina.
DPUmH: Kako je nastala ideja o udruživanju u neformalnu grupu umjetnika Nismo se dogovorili oko imena i koliko to definira samog Daria Pehara?
D. P.: Grupa je nastala spontano iz zajedničkog druženja i sviranja. Poslije smo glazbenu djelatnost odlučili proširiti i na vizualne umjetnosti. Mislim da smo svi mi individualci i kao takvi se predstavljamo i s radom u grupi.

DPUmH: Po čemu je izložba Biti dijete koja je nastala u suradnji sa grupom drugačija od vaših samostalnih?
D. P.: Sama tema me je potakla na spontaniji pristup stvaranju u odnosu na mnoge moje ranije radove. Izložbe nekoliko autora koji se drže određene teme posjeduju to bogatstvo različitih poetika, naročito su uspješne ako ih pored teme povezuje i sklad u načinu izražavanja.
DPUmH: Što novo možemo očekivati od Daria Pehara i Nismo se dogovorili oko imena?
D. P.: Možete očekivati neočekivano, nove izložbe s novim idejama i nekonvencionalnim pristupom. Trenutno sam svoju energiju usmjerio na rad i izlagačku djelatnost s grupom tako da nemam planova za samostalno izlaganje u bliskoj budućnosti. Ova grupa mi puno znači, nadam se da će dugo opstati.
DPUmH: Objasnite nam potrebu za korištenjem interakcije koju omugućavaju društvene mreže za odabir jedne/najbolje po sudu većine od četriju predloženih slika?
D. P.: Zapravo sam koncept nazvao Samo će jedna preživjeti. Sve je počelo kada sam na društvenoj mreži objavio fotografije svoje četiri slike za koje nisam bio siguran trebam li ih uništiti, odnosno prebojiti ili ostaviti na životu, izlagati ih. Onda sam se dosjetio da priredim takmičenje po uzoru na reality shows i odlučio poštedjeti samo jednu, pobjedničku sliku. Dozvolio sam svim svojim facebook prijateljima da učestvuju u glasanju i da svojim glasovima odluče koja će slika preživjeti. Čitav taj proces poslužio mi je kao inspiracija za umjetničku instalaciju koja se sastoji od kolaža, fotografija, facebook komentara i prebojenih slika. To radim u znak sjećanja na sve moje prebojene slike od kojih su neke nepravedno doživjele takvu sudbinu. Opet, može se reći da je rad kompleksan i zahvalan za višeslojno iščitavanje. Govorim o artefaktima koje još nisam izlagao ali dobro je unaprijed objasniti neke stvari da bi ih publika shvatila. Taj rad će biti izložen na sljedećoj izložbi grupe Nismo se dogovorili oko imena.
DPUmH: Nije li to u suprotnosti s ranije iznesenim stavom o ” vremenu koje nas intenzivno, svakodnevno bombardira negativnim informacijama naročito preko medija”?
D: P.: Nije u suprotnosti, nove medije i njihovu taktiku (facebook i reality shows) samo sam iskoristio za svoj cilj. Pomoću njih skrenuo sam pažnju publike na pričanje priče o umjetnosti, o mojim slikama, o energiji i vremenu uloženom u njih. Moglo bi se reći da sam se u ovom specifičnom „ratu“ poslužio oružjem i taktikom preuzetom od „neprijatelja.“
DPUmH: Je li bitno da publika razumije ili sudjeluje u umjetnosti?
D. P.: Naravno da je važno, umjetnost je komunikacija između umjetnika, umjetničkog djela i publike.
DPUmH: Koliko ste zadovoljni prodajom svojih slika i što mislite šta danas najviše prolazi kod publike?
D. P.: Kada bih imao dovoljno novca za svoje potrebe nikada ne bih prodao ni jednu svoju sliku. Neke bih radove ostavio sebi dok bih ostale radove poklonio muzejima i galerijama sa stalnim postavima ako bi pokazali zanimanje za moju umjetnost. Novac dođe i ode, novac se potroši a umjetnost ostaje. Umjetnička djela pripadaju umjetniku autoru ali i čitavom društvu, ona pripadaju i svim generacijama koje dolaze. Zato je najbolje kada ta djela završe jednim dijelom kod samog autora a drugim dijelom u javnim institucijama. Ako ona stoje po zidovima privatnih prostora onda nisu dostupna svakome tko ih želi pogledati ili nekome tko bi ih mogao slučajno otkriti. Što se tiče prodaje danas mislim da kod publike najviše prolazi kič, bezvrijedno smeće, ali tako je to i s muzikom, tako je i kod drugih umjetnosti, valjda je tako oduvijek bilo samo što je to danas naročito došlo do izražaja. Ipak uvijek ima ljudi koji prepoznaju kvalitetu samo što takvi najčešće nemaju novca da je kupe. Nestajanje srednje klase u društvu najveći je krivac za takvo stanje.
DPUmH: Predsjednik ste Društva hrvatskih likovnih umjetnika u Federaciji BiH, koliko ste zadovoljni djelovanjem društva?
D. P.: Teško je ljude probuditi iz letargije ali evo nekako… Društvo je počelo aktivnije djelovati u odnosu na prethodna razdoblja.
DPUmH: Ne primjećuje se značajniji pomak? Možete li nam navesti u čemu se ogleda spomenuto aktivnije djelovanje?
D. P.: Priredili smo nekoliko revijalnih i humanitarnih izložbi, a imamo u planu uskoro i jednu selektivnu izložbu. Vidjet ćemo koliko je ovaj politički sustav koji preferira nacionalno uopće spreman izaći u susret jednom ovakvom društvu koje ima nacionalni predznak.
DPUmH: Selektiraju li se radovi koji se izlažu na zajedničkim izložbama DHLU-a ?
D. P.: Svake godine imamo tradicionalni „Jesenji salon“ i to je izložba revijalnog karaktera. To znači da tu uopće nema selekcije. Već nekoliko godina nismo imali selektivnu izložbu i kada nju budemo pripremali naravno da će doći do selekcije radova.
DPUmH: Tko selektira ili bi trebao selektirati radove za izložbe Društva?
D. P.: Za selekciju djela najodgovorniji je Umjetnički savjet društva.
DPUmH: U kojoj mjeri je važna suradnja između DHLU-a i Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine?
D. P.: Lijepo je da su se konačno pojavile snage koje su počele sa stručne strane pratiti kulturna dešavanja kod nas. Mislim da ćemo dugo i uspješno surađivati na opće dobro i da ćemo zajedničkim snagama raditi na korigiranju svega lošega što se događa u kulturi naše regije. Mi smo na to pozvani i to je naša zajednička misija.”

Oglasi