Ne susreće se često stvaratelj koji kompoziciju i kolorit svojih crteža „rješava“ na nekoliko različitih likovnih pristupa a da je u svakome od njih podjednako zaokružen, pri tom ne gubeći snagu osobnoga rukopisa. Josip Mićković jedan je od onih rijetkih kojima takvo što uspijeva.

Izložba prikazuje njegove crteže koje je stvarao proteklih nekoliko godina pa se iz toga može iščitati njihov raznorodni razvojni proces. Jasno je da Josip nema konkretnog stvaralačkog uzora na čije bi se proteklo iskustvo referirao. Nema konkretne knjiške uzore i autoritete jer se njegova stvaralačka manira elementarno razvija iz neiscrpnog izvora različitosti – kulture Istoka. Ekspresivnost linije ponekad podsjeća na japanski drvorez, perspektiva crteža priziva u sjećanje arapske minijature, upliće židovski lingvistički diskurs, egipatsku ezoteriju i misticizam, budističke svjetonazore a dekoracija i kolorit insinuiraju na indijske žarke i raznobojne tkanine. Ipak, neki crteži nastali u zaigranosti i kombiniranju, hrabro i uspješno objedinjuju istočnjačku ornamentiku i neoekspresionističku primitivnu umjetnost nastaloj u njedrima moderne zapadne kulture.

Neosporno je da crteži kumuliraju bizarni titraj i raspolućenost jasnoćom i nerazumnom apstrakcijom. Uspješno, gotovo picassovski, realizira potpuni crtež u nekoliko dugih i smirenih crta a podjednako prodorno definira oblike u bezbroj crtica, uvojaka i spletova. Ispunjavanje sadržaja nekog volumena podsjeća na zlatarski minuciozan i predani rad. Kolorit mu je otvoren i živahan. Prijemčivim skladom izabranih boja i kombinacija iznimno nadopunjuje naboj crteža a zbog korištenja flomastera isti je jasno definiran i upečatljiv.

Inspiracija mu nema barijere pa tako u njegov likovni diskurs ulazi širok dijapazon fenomena. Snažnim i putenim crtežima daje život fantazmagoričnim bićima, panteonu raskalašenih bogova, viticama i stiliziranim slovima. S druge strane, upravo kroz prizemnost i konkretnost scena koje crta, pokazuje da ima dubok i dugotrajan suživot sa svojim likovnim ostvarenjima. Na njima se često mogu vidjeti scene iz svakodnevnog života, naizgled ispraznosti ali u biti „sitnice koje život znače“. Situacije koje priželjkuje da se dogode strpljivo veze linijama na papir, kontemplirajući ih i s time prizivajući da se iz sfere maštanja pretoče u stvarnost. Također, prezentirajući svakodnevnicu iskazuje bunt, bez ustezanja odašilje svoju opomenu i poziva na ljubav, poštivanje i razumijevanje. Njegovi su crteži njegov ujedno i realan i apstraktni put. Pomoću njih on se kreće po lagodnoj prirodi, prepušta se bezbrižnom lutanju ulicama, koje znakovito naziva „šabbat šalomanje“, te u svoju onostranost i mir.

Danijela Ucović