Bilten DPUmH zamišljen je kao redovito mjesečno izvješće o radu Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine. Plod je zajedničkoga rada članova DPUmH-a u praćenju aktualnih likovnih događanja u Mostaru i Hercegovini kao i na ostalim aktivnostima koje je Društvo poduzelo tijekom mjeseca u skladu s ciljevima rada DPUmH-a predviđenima Statutom.

U proteklom mjesecu, svakako je najvažniji događaj održavanje Skupštine DPUmH-a, 18. studenoga. To je bio prvi radni sastanak nakon registriranja Društva na kojem su definirani ciljevi i područja djelovanja DPUmH-a u skladu s odredbama Statuta radi čega su formirana radna tijela DPUmH-a: Odbor za zaštitu prostora i kulturno-povijesnog nasljeđa, Odbor za praćenje i unaprjeđivanje položaja povijesti umjetnosti kulturno-povijesnog nasljeđa u sustavu obrazovanja i Odbor za praćenje i kritiku aktualnih likovnih događanja i likovnoga stvaranja. Također, dogovoreni su načini upoznavanja javnosti s našim radom, a jedan od njih je upravo i izdavanje mjesečnih biltena.

Središnje mjesto u likovnom životu Mostara i Hercegovine u proteklom mjesecu bio je Jesenji likovni salon, godišnja izložba Društva hrvatskih likovnih umjetnika u Federaciji BiH, koje su članice DPUmH-a, Danijela Ucović i Sanja Zadro popratile kritičkim osvrtom koji se daje u cijelosti u ovom Biltenu:

„Godišnja izložba Društva hrvatskih likovnih umjetnika u Federaciji Bosne i Hercegovine Jesenji likovni salon upriličena je u četvrtak 6. studenoga u Galeriji kraljice Katarine Kosače u Mostaru. Ova se manifestacija održava dugi niz godina u organizaciji Društva hrvatskih likovnih umjetnika (DHLU u FBiH) koje ove godine obilježava dvadesetu godišnjicu svoga osnutka predvođeno novom upravom koju sačinjavanju umjetnici mlađega naraštaja. S obzirom na taj kontinuitet, Jesenji likovni salon se profilirao u najznačajniju periodičnu skupnu izložbu u regiji, a mostarska kulturna javnostje i ove godine imala priliku vidjeti revijalna djela 59 članova DHLU u FBiH.

Nepovoljne ekonomske prilike ostavile su traga na mogućnosti medijske prezentacije ove izložbene manifestacije, ali je informacija o njezinom održavanju ipak uspjela pravovremeno naći svoj put do zainteresiranih krugova što je rezultiralo relativno dobrom posjećenošću otvorenja. Opsežni katalog u kojem je svaki od autora zastupljen s po jednim djelom zaključen je prigodnim osvrtom tajnika DHLU u FBiH, akademskoga kipara Borisa Jovanovića koji je ujedno i dizajner kataloga, a spomena je vrijedan i angažman uložen u obradu publikacije i njezinu koherentnost koja dizajnerskom kvalitetom i cjelovitošću uočljivo nadmašuje kataloge koji su pratili Jesenji salon dosadašnjih godina. Ambijentalni okvir Galerije kraljice Katarine Kosače, usprkos dugogodišnjoj statičnosti u komunikaciji sa zainteresiranom publikom, tehničkim i tehnološkim pomanjkanjima modela prezentacije eksponirane građe, posjeduje stanoviti šarm i dijaloški okvir skladno ukomponiranih opozicija pa je, posljedično tome, prostor uspio priskrbiti dojam ugodne atmosfere i platformu za odmjerenu, ali kreativnu interpretaciju sadržaja.

Revijalni značaj izložbe postavlja metodološki aparat stručnoga kritičkog osvrta pred nemalo zahtjevan zadatak, a povjesničar umjetnosti se, u susretu s djelima koja su umjetnici samoinicijativno odbrali prezentirati nalazi u nezahvalnom položaju s obzirom na to da je, na temelju pojedinačnoga primjerka iz autorskoga opusa, problematična ambicija zaokruživanja prosudbe o individualnoj kvaliteti u pristupu tretmanu formalnih i sadržajnih značajki i odnosu odabranoga djela s cjelinom umjetnikova opusa, kao i pojedinačnom fazom iz koje je ono proizašlo. Opisani problem kriterija subjektivne selekcije stoji u pozadini dojma stanovite neujednačenosti likovnih izričaja što posljedično vodi i dojmu olakotnoga shvaćanja zadatka među izlagačima mjestimično manifestiranoga u vidu izvjesne rezignacije simptomatične za šira zbivanja na regionalnoj kulturnoj i umjetničkoj pozornici. Određeni autori i djela našli su se na izložbi isključivo s ciljem ispunjavanja obveze koju im institucionalni okvir manifestacije i članstva u udruzi nameće. Nasuprot tome, na radost stručne i kulturne javnosti, ali i širih krugova zainteresiranih poklonika zbivanja na domaćoj likovnoj sceni, određeni umjetnici, zacijelo na vrhuncu kreativnoga zanosa u svojim opusima, prezentirali su znakovit napredak i stupanj kvalitete djela na temelju kojih se njihove trenutne faze stvaralaštva mogu svrstati uz bok eminentnim ostvarenjima na regionalnoj razini. Inherentna dualnost i polarizacija u stupnju kvalitete i kriterija selekcijemogla bi se, dakle, podvući kao načelni dojam kojem se recipijentu teško oteti i, u skladu s čime, sadržaj neposrednoga osvrta nerijetko varira na skali od pozitivne osupnutosti do stanovitoga razočarenja i dojma osrednjosti.

Umjetnost je oduvijek bila svojevrsni refleksaktualne društvene hijerarhije vrijednosti ili pak neki oblik reakcije na nju. Društvene međuovisnosti usred kojih se svaki umjetnički opus rađa i raste ne treba stoga zanemariti prilikom iščitavanja i interpretiranja formalnih i sadržajnih značajki konkretnoga djela ili cjeline autorskoga rukopisa. U skladu s time, neminovno se osvrnuti na činjenicu da je broj likovnih djela koja se formalno ili sadržajno oslanjaju na ambiciju komentara aspekata društvene realnosti, prilično malen. Intimizam, snenost, kolopleti nadrealnih svjetova ili pak zatvorenost u opsesiju propitivanjem formalnih okvira procesa nastanka rada su objedinjujuće točke izloženoga korpusa. Neupitan je dojam rezignacije ili odbijanja koketiranja sa zonom društvene kritike. Upravo u ovim krugovima (izostanka) stvaralačkih ambicija možebitno leži srž problema izostanka elementa inovativnosti u nekim opusima, a upravo bi se u impliciranom tematskom zaokretu možebitno našlo mjesta svježem stvaralačkom impulsu posebno s obzirom na činjenicu da se društvena i ekonomska zbilja ne odlikuju značajkama koje u sebi nose osobitu naklonost kulturnoj i umjetničkoj produkciju u regiji.

Kontekstualizacija eksponiranoga materijala u korištenom ambijentu imala je jednostavno i jasno koncipiran smisao koji se, bez obzira na stanovit nedostatak inovativnosti, može pozitivno vrednovati osobito računajući na obzirnost prema promatračkom iskustvu, odnosno izostanak elementa dojma zasićenosti. Svakako valja upozoriti na činjenicu da je na izložbi prezentiran rad nekolicine doajena mostarske likovne scene, a primjerci iz opusa pojedinih mlađih i afirmiranih umjetnika iz regije su izostali.

Ovogodišnji Jesenji likovni salon otvorio je Dario Pehar, predsjednik DHLU u FBiH. Događaj je obogaćen performansom Maria Šunjića koji je tijekom otvorenja izložbe svoj eksponat prebojio u crno, a manifestacija je zaključena dodjelom nagrade Vlado Puljić. Od ove se godine ta nagrada, izvorno osmišljena kao priznanje za književna dostignuća, dodjeljuje i za slikarska ostvarenja u sklopu Jesenskoga likovnog salon. Ovogodišnji laureat, izabran zajedničkom odlukom predstavnika matične udruge DHLU u FBiH i DPUmH, akademski je slikar Željko Koren, a nagrađeni rad nosi naslov Zaborav.”

Osim Jesenjega salona tijekom studenoga u Galeriji Katarine Kosače, u okviru Tjedna kulture upriličena je izložba fotografija Spremnici vremena zagrebačke autorice Ane Šesto. Na otvaranju te izložbe govorile su dvije članice DPumH, Helena Vidić i Dajana Šudić Karačić. Tom prilikom Dajana Šudić Karačić uvela nas je u svijet fotografija Ane Šesto riječima: “U današnjem društvu, kada u našem okolišu uglavnom izrastaju stabla industrijskih postrojenja čijom posljedicom sav otpad završava u našoj okolini te nam se nameće da ga prihvatimo kao dio nečega što ne bi trebao biti; dio prirode i naše svakodnevice, preostaje nam samo traganje za estetikom. U tu je potragu upravo krenula i fotografkinja Ana Šesto kada je u odbačenim iskorištenim bačvama, odnosno, industrijski iskorištenom materijalu iščitala segment lijepoga te ga prenijela na fotografiju.”, a Helena Vidić primjećuje: “… Spremnici vremena Ane Šesto vjerno opisuju opće stanje uljuljkanosti duha današnjeg čovjeka i zaborav istinskih vrijednosti. Simboliziraju propadanje materijalnoga, prolaznost vremena i sveopću zagađenost društva. Autorica uspješno transformira jednu od glavnih misli vodilja ovoga društva, nesagledivost kompletne slike stvarnosti u svoju umjetnost. Možda zaista i jest lakše i ljepše usredotočiti se na svoj univerzum, obojiti ga po vlastitoj preferenciji i egzistirati unutar njega iako je cijela slika daleko „trulija“.

Na koncu, preskačući izložbe koje su se tijekom studenog dogodile u Galeriji “Aluminij” u Mostaru i u drugim izložbenim prostorima u gradu i Hercegovini, koje, nažalost, ovaj put zbog zakašnjele organizacije DPUmH-a nisu popraćene osvrtima naših članova, dajemo osvrt na prvo Druženje s umjetnikom, koje se u suradnji s DHLU u FBiH od ovog mjeseca redovito organizira.

Prigodno, ovo prvo Druženje s umjetnikom upriličeno je u petak, 28. studenoga s ovogodišnjim dobitnikom nagrade Vlado Puljić na Jesenjem salonu. U ovom biltenu dajemo kraći osvrt na Željka Korena i njegovo slikarstvo i intervju koji su s autorom napravile članice Danijela Ucović, Helena Vidić i Emily Šudić.

“Kako je sam autor izjavio, u svom se radu uspješnije snalazi sa slikanjem većih formata pa njegov stvaralački opus obiluje radovima većih dimenzija (Drvo uspomena 140×100, Iskušenje 110×90, Zaborav 120×100, Rođenje Kristovo 110×90). Djela realizirana na većim platnima su stoga, unatoč činjenici da prikazuju iste motivi i da su izvedena istim postupcima kao ona na manjima, mnogo dojmljivija. Također, veći formati poput Zaborava, Kušnje iUspomena odgovaraju sadržajima koje autor često prikazuje. U njima se kontinuirano isprepliću motivi barki, mora, stepenica, balona, krošnji drveća koji sami po sebi iziskuju pozamašne prostorne volumene za adekvatno prikazivanje. Jednako tako, na većim formatima do izražaja snažnije dolazi slikarev senzibilitet u umijeću kolorističkih izbora. Sve te komponente Korenova slikarstva odgovaraju njegovoj potrebi za prikazivanjem nedokučivosti, tišine i tajnosti. Prikladan je primjer, u skladu s autorovim riječima, tema mora. Čini se, stoga, da slika Iskušenje, naslikana na manjem formatu, ne bi gledatelju pružala onaj doživljaj koji u izabranom velikom formatu pruža – doživljaj beskraja mogućnosti koji skrovito obitava u svijetu u kojem minorizirani i stilizirani čovjek zaista izgleda nevažno, jedva vidljivo i neostvareno. Upravo izabrano rješenje uspješno prikazuje realan omjer snaga prirode i čovjeka.

Slika Zaborav prepoznatljiv je dio opusa Željka Korena kojim se predstavio široj publici na ovogodišnjem Jesenjem salonu i za koju je dobio nagradu Vlado Puljić. Tim radom Koren pokazuje svoju senzibilnost, afinitet prema simbolici (postoje vjerovanja da pogled na Mjesec jamči brz zaborav), tajanstvenu ali prirodnu lepršavost izričaja, titraje duše prikazaneusitnjenim poentilističkim šarenilom. Grupiranje većih i manjih raznobojnih točaka u savršenom je kontrastu i ravnoteži s velikim, jednobojnim, linearnim plohama. Radovi su mu načelno prepoznatljivi po specifičnoj repeticiji većih i manjih žarko obojenih mrlja koje su nekad planski i promišljeno, a nekada letimično smještene u određene dijelove slike u kombinaciji s većim i čišćim plohama.

Slike Mali svijet, Smrt iStvaranje svijeta impliciraju prelazak materije u eteričnost, međuodnos prostornih dimenzija, pronalazak novih svjetova i njihovo istraživanje što se u njihovim materijalnim značajkama iščitava kroz smjene i ritmičnost tamnijih i većih ploha koje svojim prepletima sugeriraju prisutnost čovjeka – putnika, istraživača nekih do sada neviđenih svjetova koji pri tome za sobom ostavlja obojene stope novih saznanja. Korenovo slikarstvo je autogeno, a njegov izbor tema je uglavnom autorefleksivan i odražava umjetnikova promišljanja o ljubavi, odnosu među ljudima, vlastitim težnjama i mjestu na ovom svijetu (Drvo uspomena, Autoportret, Zaborav, Iskušenje, Dvoje, Inat…).

Željko Koren je završio poslijediplomski studij Ars Sacra na Akademiji likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu pa su mu bliske i teme iz kršćanske ikonografije. Na osebujan, jednostavan i metafizički intoniran način prikazuje teme Kristovog rođenja, Govora na gori, Deset zapovijedi, Izgubljene ovce i drugih. Na prvi se pogled teško zaključuje da je riječ o slikama vjerske tematike jer one svojom odvažnošću, značajnim odstupanjem od tradicionalnih ikonografskih rješenja impliciraju neke posve drugačije i u mnogome suvremenije teme.

Serija slika pod nazivom Učim slikati otkriva nam umjetnika koji se ugleda na svoje uzore te iz njihovog stvaralaštva izvlači najbolje što može. Na taj način Koren oblikuje vlastiti stil i izraz koji korespondira s njegovim karakterom i umjetničkom kreativnošću.”

Intervju s Željkom Korenom:

“DPUmH: Možeš li nam za početak reći što te prvenstveno inspirira u tvojem stvaranju?

Željko: Imam stav da inspiracija zapravo ne postoji, da nije riječ o nekoj sili koja te uvjerava da trebaš nešto raditi. Ako imaš talent, moraš raditi. Ja sam isprobao svašta. Okušao sam se u više (sedam ili osam) načina slikanja. Na četvrtoj godini studiranja su nam rekli da se trebamo osloboditi, pronaći nešto što nam odgovara ina taj način slikati. Ja nisam znao što ću sve do kraja pete godine(do trećega mjeseca). Tada sam počeo slikati sve slobodnije, umanjivao poteze i kroz rad sam shvatio što želim. Zbog toga smatram da se nešto može postići samo radom. Tako jedino saznaš što želiš i koji ti način slikanja odgovara. Ne može se samo sjediti i čekati da ti nešto dođe pa tek onda slikati.

DPUmH: Kako bi ti nazvao svoj stil?

Željko: Ne znam točno. Ljudi ga često vežu s poentilizmom. Nema tu, međutim, onih točkica ni svrhe poentilizma. Ovo je više kombinacija većih i manjih mrlja. Mogu ga povezati sa par stilova, ali ne mogu ga svrstati u okvire samo jednoga.

DPUmH: Tvoji radovi zrače pomalo impresionistički?

Željko: Volim impresionizam. Volim tu igru svjetla. Na diplomskom sam baš sve fokusirao na tu mrlju, a kasnije sam prešao na neki kontroliraniji pristup radu.

DPUmH: Boje su ti uglavnom svijetle i žustre.

Željko: Uglavnom su primarne, nema mnogo tamnih boja, ali ima dosta kombinacija i slaganja boja jednih preko drugih.

DPUmH: Koliko je rad tvog profesora Švaljeka utjecao na tvoj rad?

Željko: Puno je utjecao na mene jer mi je predavao i radeći pod njegovim nadzorom sam došao do “oslobađanja” o kojem govorim. Ponekad sam svjesno, a ponekad nesvjesno od njega preuzimao pojedine kombinacije i rješenja određenih problema. Nisam to činio zato što ga želim oponašati nego zato što se u takvim načinima rada pronalazim. Pomažu mi da olakšam sliku i pojednostavnim svijet.

DPUmH: Odakle crpiš teme svojih slika?

Željko: Sve su uglavnom prikazi iz svakodnevnog života. Nema nekih nadnaravnih situacija, to je sve svakodnevno. Prvo mi dođe tema u glavu i onda ju formiram na platnu.

DPUmH: Koja je tema ove pobjedničke slike?

Željko: Tema je Zaborav. Negdje sam čitao da čovjek, kada pogleda u mjesec, čuje zvono ili prođe kroz vrata, zaboravi ono o čemu je u prethodnom trenutku mislio i može početi razmišljati o nečem novom. Mjesec mi je inače privlačan kao motiv. U ovom sam radu također počeo ulaziti u prostor i istraživati perspektivu što mi olakšava prikazivanje sjena.

DPUmH: Na toj slici ima mnogo stabala. Slikaš li ih često. Je li razlog možda to što se na njima možeš više poslužiti poentilističkim pristupom?

Željko: Ima i toga, ali stabla su mi općenito prirodna, lako prepoznatljiva, ne smetaju i nisu napadna. Organskog su oblika i uvijek ih možeš oblikovati kako hoćeš. Mogu ponekad čak biti simboli za ljude.

DPUmH: Na tvojim slikama je čest prikaz mora. Zašto?

Željko: More mi je super. Vizualno je predivno i kako ga god prikažeš, jasno je. Možeš samo povući liniju i staviti brodić, to je more. Staviš otok, to je more. Ne staviš ništa, samo plavu bojui to može biti more. Dovoljno je prepoznatljivo da bude tu, a nije previše nametljivo da bude samostalno.

DPUmH: Jedna tvoja slika zove se „Iskušenje“, što tebi to znači?

Željko: To je kombinacija ova dva svijeta. Jedan je miran, dodirljiv i pregledan, a drugi je nepregledan, nedodirljiv i džumbus svega. Ribar peca i ne zna što ga čeka, može biti teško i pogubno, a može ti dati neku nagradu. Boje jesu lijepe i privlačne, ali te mogu odvesti gdje ne treba.

DPUmH: Na manjim formatima izraz ti je mnogo apstraktniji. Jesi li, možda, mislio kako ćeš na taj način prije doprijeti do publike?

Željko: Te su slike uglavnom samo manje verzije velikih slika. Izlagao sam preko granice pa mi ih je bilo zgodnije ponijeti, nisam morao vaditi papire, a bio mi je i izazov jer nikada nisam volio raditi na malom platnu.

DPUmH: Što predstavlja na tvojim slikama prikazano prelijevanje iz jednog stabla u drugo?

Željko: Predstavlja prelazak iz jednog svijeta u drugi. Voda koja teče je zapravo ljudski život koji prolazi. Ovdje nije u pitanju samo smrt nego naprostoizlazak iz svoje kože.

DPUmH: Na većini slika imaš brodić. Što on predstavlja?

Željko: On predstavlja čovjekov život, putovanje. Obično sam u pitanju ja, ali može biti svatko tko se pronađe u tome.

DPUmH: Kako si se odlučio za slikarstvo?

Željko: Uvijek sam nešto crtkarao, ali sam uvijek radije radio bojama. Treba crtati da se zadrži ta vještina, ali slikanje mi je primarno. Nekada slikam satima, a nekada, zbog nedostatka vremena, prođe i dan bez slikanja.

DPUmH: Koliko misliš da si napredovao od prvih godina na Akademiji pa do sada?

Željko: Ispočetka nisam bio uopće zadovoljan, nisam znao što da radim i kako to napraviti. No, uvijek sam istraživao, listao knjige, gledao kako drugi umjetnici rješavaju određene probleme i učio. Na petoj sam se godini pronašao, i sada ne znam koliko sam napredovao od tada pa do danas. Riješio sam se tih neobuzdanih boja. Tada sam više slikao bez nekog pretjeranog planiranja. Samo sam slagao mrlje pa onda još manje mrlje i tako dalje.

DPUmH: Rekao si da si prelistavao knjige i tražio inspiraciju u svjetskim umjetnicima. Koji te je od njih najviše oduševio i inspirirao?

Željko: Miró mi je dobar, Chagall isto tako, i Mondrian. Kod Chagalla mi se sviđa to što je uspio dobro uklopiti bajkovite teme s finom koloristikom i kompozicijom tako da ne prevladava sama tema na slici nego kombinacija svega skupa. To mi se sviđa. Često mi se dogodi da moram previše toga žrtvovati da bih izrazio neku temu, da moram paziti da slika bude gotova, a da ne predstavlja nešto. Taj mi je dio najviše nezgodan.

DPUmH: S kim na umu onda osmišljavaš slike? Radiš li ih prvenstveno za sebe ili za druge?

Željko: Slika jest moja ekspresija, ali ako se na neki način izražavam, to nije samo za mene. Kad izlažem, to znači da dijelim s nekim, a ako dijelim s nekim moram znati napraviti neki kompromis. Ljudi mi nekada zamjeraju da su mi boje „lijepe“ i  da pretendiram na aspekt „sviđanja“. Ne možeš svima ugoditi. Nekima upravo to ne odgovara. Pokušavam pronaći način da i ja budem zadovoljan, a i da se ljudima svidi to što radim. Volio bih da mi slika bude čitljiva. Primjer s kojim sam u tome uspio je Rođenje Kristovo. Rođenje jest u drugom planu, ali je jasno vidljivo. Urađeno je na moj način, ali ga ljudi mogu prepoznati. Budući da je slikarstvo jedna vrsta komunikacije, to je ono što želim postići svojim slikama.

DPUmH: Smatraš li da gubiš dio svoje duše pokušavajući biti čitljiv ljudima?

Željko: Mislim da ne možeš ništa izgubiti, možeš samo nešto nejasnije prikazati.

DPUmH: Smatraš li da ti se slike dovoljno često i uspješno prodaju?

Željko: Budući da ću uskoro prestati raditi u školi, volio bih da se češće prodaju. To je moj posao i radije bih živio od slikarstva nego radio nešto što ne volim iako ne bih bio sretan da mi se sve slike prodaju.”

Na kraju, hvala svima koji su svojim aktivnostim doprinijeli realiziranju ovoga prvog Biltena Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine s nadom kako će to postati redoviti način informiranja članstva, ostalih suradnika i šire javnosti o aktivnostima naše strukovne udruge.

30. studenoga 2014. godine
Društvo povjesničara umjetnosti Hercegovine