U Mostaru, u Galeriji kraljice Katarine HD HS Kosača, 29. 9. otvorena je izložba Priče u kamenu… u organizaciji Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine.

Izloženo je šest replika reljefa sa stećaka na kojima su prikazane najsloženije reprezentativne likovne kompozicije s hercegovačkih nekropola stećaka, izvedene primjenom suvremenih tehnologija na CNC stroju.

Ova izložba ne samo da prezentira bogatstvo i umjetničku vrijednost stećaka, nego i otvara pitanje njihove ugroženosti, očuvanja baštine te mogućnosti primjene suvremenih tehnologija u dokumentiranju i istraživanju kulturnog nasljeđa.

U predgovoru izložbe stoji:

„Kameni spavači“ rasprostrti širom Hercegovine spavaju. Oni spavaju, ali ne šute nego pričaju priče. Njihove priče u kamenu pričaju o prošlim vremenima i našim precima koji su davno živjeli na ovim prostorima. U tim pričama ispričanima dlijetom u kamenu prepoznajemo sretne i vesele trenutke, plesove – kola i zabavu, lov i jahanje, odmjeravanje snage. Razaznajemo snagu i hrabrost, ponos i dostojanstvo, predanost i plemenitost, mudrost i uzvišenost Čovjeka dostojnog biti nazvanim Čovjekom.

Te priče ispričane jezikom prošlih vremena govore o radosti života iako su posvećene smrti. Smrt i život su jedno, zatvoreni krug u središtu koga je Čovjek. Naš predak. Mi sami. Priča o životu i smrti koju kameni spavači pričaju obavijena je debelim slojem tajnovitosti i misterije. Davno su bila ta vremena. Taj daleki, davni jezik danas nam je teško razumljiv, slova teško čitljiva, često jedva vidljiva. Tako danas stećci – kameni spavači stoje kao svjedoci života, smrti i trajanja, ispisani slovima i znakovima koji nisu samo uklesani ornamenti, nego i sačuvane misli, vjerovanja i snovi, ali nerastumačeni.

Njima se treba posvetiti. Izložba koja je pred nama donosi nam priliku da ponovno čitamo te kamene zapise. Svaki reljef nije samo umjetnički izraz, već i poziv na razumijevanje vlastitih korijena. U vremenu kada baština često ostaje na rubu društvenog interesa, potrebno je naglasiti njezinu ključnu ulogu u oblikovanju identiteta. Proučavanje i očuvanje stećaka nije samo akademski zadatak; to je čin odgovornosti prema baštini i prema sebi samima, a osobito prema generacijama koje dolaze. Baština nije samo prošlost, nego i budućnost i tek kada je svjesno čuvamo, ona može biti živa i djelatna u našem vremenu.”