Bilten DPUmH br. 9 – rujan, listopad 2015.

Listopad 2015. godine obilježilo je nekoliko važnih događaja u likovnom životu Mostara i Hercegovine.

Prvi je, svakako, dugo očekivano otvorenje stalnog postava Franjevačke galerije na Širokom Brijegu, izvrsne i bogate zbirke umjetnina moderne i suvremene umjetnosti. Svečano otvorenje upriličeno je 6. listopada povodom obilježavanja srebrnog jubileja od osnutka Franjevačke galerije na Širokom Brijegu koja je otvorena 25. srpnja 1990. godine u namjenski izgrađenoj zgradi.
12106831_593652024107246_1104515141826192236_nFundus Franjevačke galerije u trenutku otvaranja brojio je oko tisuću umjetnina. U stalnom postavu koji su oblikovali povjesničari umjetnosti Igor Zidić i Svjetlana Rakić, te današnji voditelj Galerije fra Vendelin Karačić bilo je izloženo oko 280 umjetnina. Zbirka je bila i tematski i prostorno odijeljena. Prvi dio su činila djela starih majstora smještena u Samostansku riznicu. Drugi, najbrojniji dio zbirke, smješten u prizemlju, sačinjavala su djela slikara i kipara hrvatske moderne i suvremene umjetnosti te djela hrvatske naive. Treći, možda, najzanimljiviji dio prvog stalnog postava Franjevačke galerije u Širokom brijegu predstavljala su ostvarenja autora suvremenog likovnog izraza, takozvani Fra-yu-kult. Prema riječim fra Vendelina Karačića, umjetnici su sami odabrali to ime, “za neupućene čistunce intrigantno i zbunjujuće, a za poznavatelje njihove umjetnosti, nimalo iznenađujuća igra riječi nalik verbalnom eksponatu”. Također, ne smije se preskočiti ni zaseban dio postava kojeg je činilo četrdesetak ostvarenja, djela lokalnih likovnih umjetnika i slikara franjevaca predvođenih fra Mirkom Ćosićem.
Otvorenju Franjevačke galerije na Širokom Brijegu u srpnju 1990. godine prisustvovalo je više desetaka umjetnika, autora čija djela su zastupljena u zbirci, te likovni kritičari i galeristi iz Jugoslavije, ali i iz inozemstva. Kako kaže fra Vendelin Karačić, to je bio događaj “neopterećen dnevnom politikom i utrkama na kratke staze. I dolazak sudionika, i sadržaj svečanosti otvorenja bio je pod geslom: Umjetnost umjetnicima i prijateljima umjetnosti”. Kao takav, događaj je bio prepoznat, a Galerija je zadobila reputaciju istinskog umjetničkog središta koje se ravna jedino prema objektivnim kriterijima likovnosti. Time se može objasniti činjenica da su toj jedinstvenoj novonastaloj/nastajućoj zbirci i naknadno, nakon otvorenja, umjetnici poklanjali svoja ostvarenja, iskazujući na taj način povjerenje u njezinu važnost, što se tijekom vremena pokazalo i više nego opravdanim.
Dokaz tomu je ponovno otvorenje stalnog postava Franjevačke 12122708_593651937440588_8465177622999133896_ngalerije na Širokom Brijegu, impozantna kvaliteta i vrijednost tu izloženih ostvarenja, a napose broj umjetnina koji nakon dvadeset i pet godina iznosi preko 4 500. Umjetnici su tijekom vremena, pa čak i u ratnim uvjetima, svojim radovima darivali Franjevačku galeriju i tako joj stalno povećavali vrijednost, ali i odavali priznanje upornosti fra Joze i fra Vendelina koji su i u nepovoljnim uvjetima imali jasan cilj i “misiju” povezivanja umjetnosti i čovjeka, Hercegovine i suvremenog likovnog izraza. Kako se moglo vidjeti na svečanosti otvorenja novog stalnog postava, u tome su i uspjeli, kako u protokolu otvorenja u kojem su sudjelovali dionici političkog i vjerskog života Hercegovine, ali i “mali ljudi”, oni koji su dali svoj doprinos očuvanju, rastu i stasavanju te zbirke. Uspjeh se još jasnije uočava kada se osvrnemo na samu zbirku. I neupućenima u likovnost poznata imena E. Delacroxa, V. Bukovca, E. Vidovića, N. Mašića, M. Cl. Crnčića, M. Kraljevića, Lj. Babića, K. Afana de Rivere, M. Uzelca, A. Motike, K. Hegedušića, I. Dulčića, Z. Price, E. Murtića, V. J. Jordana i drugih, dovoljno govore o njezinoj vrijednosti.
Novi stalni postav Franjevačke galerije u Širokom Brijegu oblikovali su povjesničar umjetnosti Igor Zidić, fra Vendelin Karačić, voditelj galerije, te Josip Mijić, magistar slikarstva. Pred njima je 12122573_593652300773885_8626544347564949959_nstajao ozbiljan zadatak. Između nekoliko tisuća radova trebalo je izabrati dvjestotinjak, koliko ih može biti izloženo s obzirom na limitirane površine zidova koje su pogodne za izlaganje. Pri oblikovanju stalnog postava vodili su se iskustvom stečenim pri oblikovanju i egzistiranju prvog stalnog postava, tako da su neka rješenja, smještanje i izlaganje umjetnina iz zbirke starih majstora u okviru Samostanske riznice, te postavljanje najvažnijih dijelova zbirke u prizemlje Galerije, ponovljena i novim postavom, jer je tako najlogičnije s obzirom na prostorna ograničenja galerijskog prostora. Međutim, ovaj put u prizemlju su izložena i ostvarenja iz zbirke Fra-yu-kult.
S obzirom na brojnost zbirke jasno je da su se autori stalnog postava našli pred problemom, jer se nije mogao izložiti cjelokupan fundus, pa je trebalo napraviti selekciju. Pri tome se moralo biti korektno i prikazati svakog od autora na što je moguće bolji način, te voditi računa o integritetu stalnog postava u cjelosti i ostvarivanju reprezentnosti stalnog postava kao vjerodostojnog presjeka ukupne zbirke. Zbog toga je, vjerojatno, došlo do situacija u kojoj izvrsni radovi nekih autora nisu mogli biti izloženi, dok su apsolutno gledano radovi manje kvalitete našli svoje mjesto u stalnom postavu. Zamka je to ovako velikih kolekcija kojoj se nije moglo izbjeći.
Drugi problem s kojim su se susreli autori stalnog postava je koncept prezentacije, odnosno, način grupiranja radova izabranih za stalni postav i njihovo 12122708_593652144107234_5010614258603166681_npostavljanje na postojeće, raspoložive zidne plohe i pomoćne panoe. Odlučeno je držati se kronološkog načela. Izuzetke u odnosu na kronološki slijed predstavljaju radovi iz kolekcije Fra – Yu – kulta, grupirani na jednom zidu, odjeljak s radovima naivne umjetnosti kojem nedostaje reprezentativna skulptura Sofije Naletilić Penavuše smještena u ulazni hol, te poveća skupina radova nastavnika širokobriješke Akademije likovnih umjetnosti, kojom se, ako se slijedi smjer kronološkog toka postavljanja i logično završava novi stalni postav. Tako se u logičnu cjelinu povezuju kronološki točan slijed izlaganja i element lokalnoga, odnosno ALU Široki Brijeg, koji se htio opravdano istaknuti.
O pojedinostima stalnog postava, izloženim djelima, njihovu značenju, kao i važnosti zbirke u cijelosti, struka se tek treba oglasiti. Zacijelo će se to i dogoditi, jer zbirka, kako izloženi radovi, a pretpostavljamo još i više kompletan fundus, podrazumijeva bogati materijal pogodan za različite aspekte povijesnoumejtničkih studija. Prvu sintezu očekujemo u najavljenom katalogu Franjevačke galerije s tekstom za koji nismo doznali tko će ga pisati. Nadamo se da će ime i renome kritičara – pvojesničara umjetnosti koji će se osvrnuti na Franjevačku galeriju u Širokom Brijegu odgovarati značaju i kvaliteti same zbirke. Međutim, zasigurno će, ili bi trebali, uslijediti i drugi, problematski osvrti na tu zbirku umjetnina kojima bi se upotpunilo ono što će biti napisano u katalogu zbirke, a sama zbirka bolje kontekstualizirala u okviru suvremene hrvatske umjetnosti, bilo kao cjelina, bilo kao neka od njezinih komponenti.

U Galeriji kraljice Katarine Kosače u Hrvatskom domu Hercega Stjepana Kosače u Mostaru u razmaku od tjedan dana otvorene su dvije izložbe većih ambicija s predznakom međunarodnoga, izložba radova nastalih na Likovnoj koloniji Krešimir Ledić i izložba Interacademia 2015 u organizaciji Udruge građana Krug. Unatoč sličnim ambicijama, te dvije izložbe nisu odaslale jednake poruke, niti su imale jednako značenje i važnost. Izložba Interacademia 2015 u potpunosti je opravdala takav predznak. Riječ je o međunarodnoj izložbi na kojoj su se svojim radovima predstavili dekani i po jedan profesor sa šest visokoškolskih institucija iz regije: Akademije likovnih umjetnosti iz Širokog Brijega (dekan Stjepan Skoko i izvanredni profesor Antun Boris Švaljek), izlozba_7Akademije likovnih umjetnosti iz Trebinja (dekan Marko Musović i izvanredni profesor Ratko Vučinić), Akademije likovnih umjetnosti iz Sarajeva (dekanica Marina Finci i docentica Tatjana Milaković), Akademije likovnih umjetnosti iz Zagreba (dekan Aleksandra Battista Ilić i izvanredni profesor Matko Vekić), Fakulteta likovnih umetnosti Beograd (dekan Dimitrije Pecić i izvanredni profesor Miodrag Mlađović), Fakultet likovnih umjetnosti Cetinje (dekanica Milena Jovićević i izvanredni profesor Ratko Odalović). Ni ovdje se nećemo osvrtati na likovne kvalitete, obilježja i umjetničke vrijednosti prikazanih ostvarenja, o čemu dovoljno piše u predgovoru kataloga izložbe koji potpisuje povjesničarka umjetnosti Danijela Ucović, koja je o izložbi i govorila na svečanom otvorenju. Dovoljno je reći kako su bili zastupljeni svi mediji suvremene likovnosti, od tradicionalnih oblika likovnog izraza – crteža, slikarstva, izlozba_10skulpture i grafike izvedene u klasičnim grafičkim tehnikama, preko eksperimentalne grafike i fotografije do nasuvremenijih likovnih formi kao što su video uratci i performansi (dokumentirani fotografijama). Ono što obilježava ovu izložbu i ono što od nje ostaje u onima koji su je vidjeli i doživjeli, naravno, usporedo s doživljajem likovnosti pojedinih autorskih izričaja i pojedinih ostvarenja, ovaj put zbog neselektivnosti i nepostavljanja bilo kakvih kriterija za odabir sudionika i njihovih radova raznolikih i različitih kvaliteta, jeste jedan istinski optimizam i iskrena želja za suradnjom, odnosno, otvaranjem prema susjedima, u trenutnim društveno-političkim okolnostima međusobno odijeljenima, zatvorenima u same sebe, bez ili s nedovoljno kontakata… izlozba-3Upravo potreba za kontaktom, otvaranjem prema drugom i drugačijem, bliskom ili dalekom, sličnom ili različitom i kroz taj kontakt upoznavanje i preispitivanje samoga sebe, svojih dosega i mogućnosti, ambicija i ograničenja, ono je što je najvažniji rezultat ove likovne manifestacije koja je zadobila značenje ne samo likovnog i kulturnog, nego društvenog događaja u širem smislu.
To je i potvrđeno pokušajem organiziranja konferencije dan nakon svečanog otvorenja. Na konferenciji su uz predstavnika Udruge Krug i koordinatora Interacademie 2015 Milana Sitarskog sudjelovale povjesničarke umjetnosti Tatjana Mićević – Đurić koja je govorila na temu Institucionalni, zakonski i politički okvir za interkulturnu suradnju u Jugoistočnoj Europi i uloga sveučilišta i Amila Puzić s temom Postoji li zajednički kulturni okvir u Jugoistočnoj Europi? Nakon izlaganja je uslijedila ispočetka oprezna, a kasnije vrlo zanimljiva rasprava prisutnih, nažalost, malobrojnih. Čitava manifestacija, a osobito dinamičnost diskusije i široki spektar otvorenih tema i problema obećavaju uspjeh neke buduće konferencije koja će se baviti sličnom problematikom.
Konačno, kao rezultat uspješne suradnje i zajedničkih interesa Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine i Udruge građana Krug potpisan je memorandum o međusobnoj suradnji na projektu Interacademia do kraja 2016. godine. Vjerujemo i nadamo se kako će suradnja naših dviju udruga doprinijeti zanimljivim, kvalitetnim kulturnim događajima kojima će se Mostar, grad i sredina već par desetljeća u velikoj mjeri izolirana i izopćena iz suvremenih kulturnih tokova, vratiti na mjesto koje mu po njegovoj tradiciji pripada.

Naglasak čitavog projekta Interacademie jeste na suradnji, na tome da je suradnja moguća i da kroz takva otvaranja i povezivanja profitiraju svi uključeni. Spoznavanje, razmjena ideja, otvaranje prema drugačijem i stranom samo proširuju obzore i pružaju mogućnost boljeg određivanja prema sebi samima i prema užoj ili široj sredini kojoj pripadamo i u kojoj djelujemo. Koliko nam je takav stav potreban pokazuje i slučaj da je iste večeri kada je otvorena izložba Interacademia 2015, 15. listopada, na datum određen par mjeseci ranije i oglašen brojnim plakatima i obavijestima, Galerija “Aluminij” upriličila otvarnje izložbe slika mladog crnogorskog umjetnika Darka Đurovića. Tom otvorenju je prisustvovala tek šačica ljudi. Moramo primjeniti kako nije prikladno planirati u istom terminu dva kulturna zbivanja iste vrste, u ovom slučaju otvorenje dviju izložbi, u sredini ograničenog broja korisnika kulturnih događanja kao što je Mostar. Dakle, posljedica nesuradnje i nepostojanje želje za dogovorom je diskriminiranje jednog od tih događaja, kao i autora koji je takvim kolizijama, sasvim sigurno, oštećen.
Inače, Darko Đurović, crnogorski mladi slikar kojemu je to bila prva izložba u Hercegovini, izuzetno je zanimljiv autor, osebujnog izričaja, predstavnik jednog vida fantastičnog slikarstvadarko_durovic_3

današnjice. Sam sebe, posve opravdano, naziva slikarem iracionalnoga, kako se može vidjeti u njegovim slikama kojima izražava svu konfuziju, sve zamke i prepreke suvremenog svijeta u kojem je pojedinac uhvaćen mrežama svekolikih poteškoća doveden do iracionalnoga. Pored toga, ističe se njegova predanost, posvećenost iskazana minucioznim tretmanom velikih formata, što svjedoči izuzetno predan rad i dugotrajnu, ustrajnu posvećenost stvaranju svojih djela, ali i dosljednost u provedbi zamišljenoga, jasno definiranog koncepta. Nažalost, autorova mladost ne korespondira s optimizmom, životnom radošću i veseljem koje bi se od njegove mlađe životne dobi očekivali. Nasuprot tomu, njegove slike su bolne, vrište svjesnošću o ludilu suvremene stvarnosti kojim on sam nije zadovoljan i to smjelo i jasno pokazuje.
Zbog kvalitete izloženih slika koje svjedoče o ozbiljnosti i vrijednosti umjetnosti Darka Đurovića doista je nepravedno što takav slikar i njegova izložba nisu imali otvorenje kakvo zaslužuju. Srećom, kako doznajemo iz Galerije Alumij, tokom trajanja izložbe posjeta je bila zadovoljavajuća.

Na kraju listopada. mjeseca izuzetno bogatoga likovnim zbivanjima otvorena je i izložba Društva hrvatskih likovnih umjetnika u Federaciji Bosne i Hercegovine, tradicionalni Jesenji salon. Izložba je postavljena u Galeriji Katarine Kosače, a svečano otvorenje je upriličeno 27. listopada. O izložbi pišu Helena Dragić i Ana Filipović: “Svečano otvaranje 21. po redu Jesenjeg salona – revijalne godišnje izložbe Društva hrvatskih likovnih umjetnika Federacije BiH upriličeno je u donjoj velikoj dvorani HD HS Kosače 27. listopada u 19:30 sati.
Mnogobrojnoj su se publici ovom prilikom obratili tajnik DHLU Boris Jovanović, gradonačelnik Ljubo Bešlić i predsjednik udruženja Dario Pehar kojemu je pripala čast proglasiti ovogodišnjeg pobjednika manifestacije: Dalibora Nikolića za njegov kiparsko-konceptualni rad Artwear.
andjeopancir1Krilata pancirka isklesana iz jednog komada kamena plijeni pozornost prvenstveno banalnošću odjevnog predmeta isklesanog i prezentiranog kao umjetnost. Djelo je nastalo u suradnji sa australskim umjetnikom Thomasom Robertsonom koji je od nikolicpancirandjeoNikolića naručio rad u kamenu kojim bi najbliže okarakterizirao trenutan umjetnikov položaj u Mostaru. Suprotstavljenost metaforičke dimenzije kamenih krila i očitog značaja neprobojne pancirke iznjedrila je i oblikovala ovaj predmet, kako u pojavnom tako i u metafizičkom smislu pa je materijalno djelo još i više dobilo na „težini“ popratnim performansom. Naime, prošle se godine Nikolić prošetao gradom odjeven u Artwear plijeneći znatiželjne poglede i klikove prolaznika.

Na ovogodišnjem su se salonu predstavila 52 autora: Ana Bilić Prskalo s njoj karakterističnom simetričnom kompozicijom i školskim primjerom postizanja iluzije prostora geometrijskom perspektivom nasuprot kojoj Kristina Ćavar prizor gradi nabacanim, ali promišljenim ilustrativnim elementima. U sličnoj se maniri „Sjećanjem“ izrazio Josip Mičković koji apstraktnim linijama tvori jasnu figuraciju. Mirjana Drežnjak Naletilić pročistila je i individualizirala svoj stil. Zanimljiv izbor slikarskog alata upotrijebila je i Jelena Grgić koja raznolikošću tehnika i materijala postiže nadrealne narativne prikaze. Pijesak je Ivani Jovanović pomogao ispričati emotivnu i skladnu ljubavnu priču u kojoj tekstura podilazi adekvatnom naslovu „Noćno kupanje“. Spokojnost prikaza evidentna je i u radovima Megi Kunštek koja prikazuje harmoničan i maštovit plošni interijer hladnih tonova te na dva rada njenog očitog uzora Daria Pehara na kojima autor plohe tretira tako da ujedno predočavaju i dvije slikarske krajnosti.
Pejzažna je tematika uvijek aktualna pa Vladimir Ladan dominantnom prikazu Huma na svojem radu suprotstavlja nebesku plošnost i potpunu lišenost figuracije s jasnim konturiranjem građevina, Stipo Zoroja u svom „Pejzažu Kamešnice“ pribjegava apsolutnoj apstrakciji i akcentiraju pastoznih nanosa boje dok čempres Trpimira Grgića i bojom i figuracijom strši iz skladne horizontalne kompozicije.
Izražen kolorit glavna je okosnica i  djela Slavenke Volić „U plavom“, Tatjane Rukavine „Moravie“ i „Mostara“ Biljane Sesar. Dok prva slaže kompoziciju širokim vertikalnim linijama, druga oslobađa toplinu inkarnata, a Biljana poinilističkom tehnikom dočarava magijsku privlačnost mostarke svijetlosti.
Uskovitlani oblici Maria Naletilića prikaz su odlično obavljenog zadataka uravnoteživanja umjetničkog djela kojeg Goran Milinković traži u savršenosti kvadratnih površina ,a Ivona Terzić izražava šturim jezikom – slaganjem jednostavnih, drvenih oblika kojima tvori ugodnu pokretnu kompoziciju narativnog karaktera. „Malo misto“ Marijane Ravlić- Filipović također traži ravnotežu i svakako je njeno skromnije ostvarenje te čudi što se umjetnica nije predstavila nekim recentnijim djelom jer ih svakako ima u svome opusu.
Poetičan motiv u radu Hrvoja Pranjića obogaćen je impresivnim kontrastom užarenih i ledenih nijansi, a Matea Martinović intenzivnom bojom i slojevitošću oslobađa teret amblematične figurativnost. Ekspresivni sadržaj užurbanih formi Damira Mumbašića prelazi granice klasičnog poimanja kompozicije, dok se prošlogodišnji laureat Željko Koren ne odmiče od pobjedničke formule pa izlaže postimpresionističku kompoziciju s naglašenom bjeličastom svjetlosti kojom insinuira bestjelesnost prikazanih figura.
Mladi se Boris Lovrić predstavlja minimalističkim eksplozivnim izrijekom, a senior Mario Šunjić  „Egzodusom 3“, radom utemeljenim kako u neosporivoj “zanatskoj” vještini, tako i u dubokoj promišljenosti osobne filozofije, čiju dekorativnost prepoznaju mnogi, a kompleksnost rijetki. “Sunbathing II” Marije Stojić osvježavajući je primjer ritmičnog slaganja linijskih motiva i kolorističkog senzibiliteta, a Ernesto Markota apstrahiranjem motiva i redanjem oštrih geometrijskih oblika akriliku daje efekt kolaža.
Konfuznost plakatiranja Tamare Grbavac šalje poruku prolaznosti i nemarnosti konzumerističkog društva u kojem sve ima cijenu. Taj motiv modernog, plastičnog, neprirodnog već dugo tematizira Tomislav Zovko ciklusom „Silkonizacija“ pa se predstavio sa tipičnim djelom iz toga ciklusa u kombiniranoj tehnici na platnu. „Smirujući nemir“ vjeran je opis djela Ivice Kraljevića u kojem je cirkulacija nemira obrnuto proporcionalna efektu meditativne naravi što u konačnici zaokuplja osjetila promatrača.
Prikazujući „Crkvu Svetog Vlaha u Dubrovniku“, Srećko Kriste koristi tamni tonalitet zemljanih tonova, a cjelokupna zamagljena scena rezultira turobnom atmosferom kojom zaboravljamo da je riječ o biseru Jadrana. Suprotstavljena tom realističnom prikazu, Ema Livančić reda plošne, jednobojne oblike i na djetinji naivan način ostvaruje djelo na tragu mediteranskih majstora. Djetinji prikaz kuće i pejzaža evidentan je i na  akriliku Franje Primorca na kojem je teško ustanoviti je li produkt slikareve nemarnosti ili težnje naivi.
Dosljedno njegujući štafelajno slikarstvo, Saša Šantić se približava apstrakciji, a konceptualna je umjetnost njegov krajnji rezultat. Njegovi prikazi prirodnih katastrofa zapravo su instalacije koje sugeriraju na ljudsku odgovornost te moguću i jako poželjnu aktivnost. Sasvim atipično djelo „ Per aspera“ kipara Borisa Jovanovića kroz satiričan alat (žičanu barikadu, slasne brendove i zastavu EU) oslikava trenutno aktualnu, konfuznu situaciju u svijetu kojoj svi svjedočimo. Vjeran svom slikarskom rukopisu ostaje Ilija Kegelj kojeg prepoznajemo čistoćom izraza s kojom ulazi u najuže strukture konceptualne umjetnosti, a skulpturom Krista nudi nam vrhunsku estetiku stiliziranog tijela.
Religiozna tematika inspirirala je Magdalenu Džinić Hrkač kod koje se sukobljavaju figurativnost i apstrakcija i Antu Mamušu koji Kristovu muku dočarava realističnom sirovošću prikaza.
Predstavljanje Borisa Orenčuka  radom „Čovjek s knjigom“ iz 2012. pokazalo se pametnim izborom budući da se u zadnjoj godini dana publici predstavio s dvije samostalne izložbe pa se sada može jasnije utvrditi njegov razvojni put. Arleta Ćehić na suptilan način postiže interakciju sa publikom i tematizira ljudsku potrebu traženja sebe u drugome tj. potrebu za bliskošću. Rad Tonija Marića izuzetno je dekorativan i odaje predanost kiparskoj eleganciji dok Zdenko Jurišić razigrano i svjesno banalizira motiv umjetnika, a Željko Marić radi klasične antičke motive u suvremenim materijalima. Florijan Mićković ovaj put se umjesto plastike opredijelio da nam pokaže rad pastelom na papiru kojim nudi njemu specifično rješenje studije za skulpturu u kojem boje simboliziraju različite dimenzije prostornosti.
Dvije fotografije ugodnog domaćeg senzibiliteta predstavljaju Stojana Lasića, dok Sara Lerota i Marin Topić tradicionalno gravitiraju fotorealizmu. Izrazit realizam portreta postignule su Tanja Samardžić i Snižana Romanović. Obje autorice izborom neutralne pozadine dodatno akcentiraju njima blizak ljudski model. Realističan na prvu, ali suštinski impresionistički pejzaž nudi nam Srećko Slišković, na sličan način svoj motiv tretira i Darko Sesar čiji „Fil“ iako nesumnjivo predstavlja motiv slona pada u drugi plan jer bijela svijetlost čini glavnu okosnicu ovoga djela. To se ne može reći za „Livanjskog šampiona“  Ivice Vlašića koji se potrudio prikazati krajnje realistično motiv životinje.

Veliki broj izlagača uglavnom je jamac i visokoj posjećenosti događaja pa je shodno tomu galerija bila puna posjetitelja. Katalog je standardno kvalitetan i pregledan, no na samoj su izložbi primijećene manjkavosti kroz neadekvatne legende. Organizatori su svoj posao shvatili ozbiljnije no proteklih godina te je izbor predstavljenih djela daleko recentniji. Može se zaključiti kako ovaj jesenji salon svjedoči buđenje zanimanja za likovnu umjetnost u našoj sredini, kao i porast kvalitete i svijest o potrebi valjane kritike i valorizacije umjetničkog djelovanja. Voljeli bismo vjerovati kako je aktivnost našeg Društva kojeg trenutno vođenje DHLUFBiH-a podržava i priznaje, doprinijela tom buđenju. U svkom slučaju, pozitivne promjene su nagoviještene, a mi čestitamo DHLUFBiH na ostvarenome i radujemo se svim budućim suradnjama. “

Ovaj Bilten moramo završiti bez uobičajenog priloga Druženje s umjetnikom. Članovi DPUmH-a su povodom izložbe Interacademija 2015 razgovarali s dekanom Akademije likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu, akademskim kiparom Stjepanom Skokom, napravili vrlo zanimljiv razgovor o začetku ideje o regionalnoj likovnoj suradnji, početku rada i rastu te ideje, kao i o samoj izložbi, o širokobriješkoj Akademiji i trenutnom položaju te visokoobrazovne institucije izuzetne važnosti za našu sredinu i čitavu državu, planovima vezanima uz nju i o njezinoj budućnosti, kao i o njegovoj umjetnosti. Međutim, još uvijek nismo dobili autorizaciju od Stjepana Skoke za njegovo objavljivanje. Taj intervju ćemo naknadno objaviti.

Zabranjeno preuzimanje sadržaja ili nekog njegovog dijela bez prethodnog pismenog odobrenja DPUmH.

Oglasi