Radovi u Starom gradu

Društvo povjesničara umjetnosti oglasilo se 27. 11. 2017. godine zbog tekućih radova u Starome gradu. Naime, uz Radobolju, uz pansion Oscar gradi se novi objekt neprimjerenih gabarita i volumena. Federalnoj inspekciji je DPUmH poslali smo zahtjev za inspekcijski nadzor, budući da je Federalna inspekcija nadležna za prostore i spomenike koji su uvršteni na Listu nacionalnih spomenika BiH, a taj prostore jeste, te smo uputili pitanje i molbu Područnom uredu UNESCO-a u BiH i Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika BiH.

Na reagiranje DPUmH-a odmah je odgovorio  Ejub Salkić, federalni urbanistički inspektor napisaviši: Hvala na obavijesti. Bičete naknadno informisani o poduzetim mjerama. Dan nakon poslanoga dopisa, odgovorio je i Siniša Šešum, voditelj Područnoga ureda UNESCO-a u BiH koji je napisao: Zahvaljujem vam se na poruci i dostavljenim informacijama. Iste cemo proslijediti nadleznim u gradu Mostaru kako bi nephodne informacije da li se navedeni radovi izvode u skladu sa odobrenjima izdatim od nadleznih organa Federacije Bosne I Hercegovine ili se isti izvode bez odobrenja.

Iako su oni kojima je informacija upućena, osim Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, odmah odgovorili, do sada nismo dobili nikakve informacije. A, radovi se nastavljaju izvoditi i devastacija napreduje nezadrživo, bojimo se toliko da će njezino sprječavanje uskoro postati nemoguće. Sporost nadležnih, neodučnost za djelovanje i nejasne ingerencije, omogućavaju poduzetnim vlasnicima ili korisnicima prostora raditi što i kako hoće. Rezulati takvog odnosa i postupanja jeste nepopravljiva šteta i devastacija prostora koji je uvršten na Listu nacionalnih spomenika BiH i prostora koji je uvršten na Listu svjetske kulturne baštine.

Društvo povjesničara umjetnosti Hercegovine nastavit će pratiti razvoj događaja na toj lokaciji, kao i vrlo vjerojatne slične aktivnosti na drugim lokacijama u Starom gradu i tražiti djelovanje nadležnih institucija, upozoravati na devastaciju prostora i baštine i postavljati pitanje o odgovornosti.

Oglasi

Reagiranje na radove u Starom gradu

Društvo povjesničara umjetnosti je uputilo sljedeći zahtjev za očitovanjem Područnom uredu UNESCO-a u BiH i Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika u BiH:

Poštovani,

Društvo povjesničara umjetnosti Hercegovine uputilo je zahtjev za inspekcijski nadzor Federalnom urbanističko – ekološkom inspektoratu zbog radova koji se izvode u zoni Starog grada u Mostaru unutar prostora koji je upisan kao Nacionalni spomenik BiH.


Ovim putem tražimo vaše stručno mišljenje o tim radovima.

S poštovanjem,

Društvo povjesničara umjetnosti Hercegovine

 

 

Reagiranje na građevinske radove u Starom gradu

Društvo povjesničara umjetnosti 27. 11. 2017. Federalnom urbanističko-ekološkom inspektoratu, kao nadležnome za spomenike upisane na Listu nacionalnih spomenika BiH, uputilo je sljedeći zahtjev:

Predmet: Zahtjev za inspekcijski nadzor nad radovima u Starom gradu u Mostaru

Poštovani,

molim vas da izvršite inspekcijski nadzor nad radovima koji su u tijeku u Starome gradu u Mostaru. Radovi većeg opsega odvijaju se uz Radobolju kod lokala Oscar, na lokaciji koja se nalazi unutar prostora koji je uvršten na Listu nacionalnih spomenika BiH, a na samoj granici prostora koji je uvršten u popis svjetske baštine.

Radovi koji su u tijeku nikako ne mogu zadovoljavati konzervatorske principe. Zbog toga, kao i zbog dosadašnjeg lošeg iskustva i neučinkovitosti nadležnih organa i institucija, molim vas da reagirate.

Ukoliko postoji građevinska dozvola, što je dosadašnja praksa pokazala da je moguće, tražimo informaciju o tome kada i gdje je izdana, kao i da nam predočite konzervatorsko mišljenje prema kojemu se takvi radovi dozvoljavaju.

Također, sličan upit će biti poslan i Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika u BiH i Područnome uredu UNESCO-a u BiH. Ovaj zahtjev za inspekcijski nadzor bit će objavljen na web stranici DPUmH-a, jednako kao i pristigli odgovori.

S poštovanjem,

Društvo povjesničara umjetnosti Hercegovine

Matko Vekić – intervju

Matko Vekić, čija je obitelj porijeklom iz Mostara, rođen je 1970. godine u Zagrebu, a slikarstvo je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1995. godine. Priredio je više od 40 samostalnih izložbi, 2 monografske, izlagao je na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i na međunarodnim likovnim manifestacijama.Više puta je nagrađivan, a djela mu se nalaze u fundusima Moderne galerije u Zagrebu, Muzeja za umjetnost i obrt, Galerije umjetnina u Splitu, u Zbirci suvremene hrvatske umjetnosti Filip Trade, Zbirci Erste Bank te u brojnim drugim javnim i privatnim zbirkama u Hrvatskoj i u inozemstvu. Autor je nekoliko ilustracija i kazališnih scenografija.

Povod ovom intervjuu – zakašnjelom zbog ljetne stanke u radu DPUmH-a te udaljenosti i obveza autora, bila je izložba Orijenta(liza)cija koja je otvorena 2017. u Galeriji kraljice Katarine Kosače u Hrvatskom domu Herceg Stjepan Kosača. Izložba je realizirana u suradnji sa zagrebačkim Muzejom za umjetnost i obrt. Orijenta(liza)cija je ciklus slika kojeg  čine dvije tematske cjeline – Džihad i Maska slike Božje. Sada, gotovo na kraju 2017.godine, sagledavajući kvalitetu i likovnu ozbiljnost ovogodišnjih izložbi u Mostaru, Vekićeva Orijentalizacija, po svim profesionalnim kategorijama, može se smatrati jednim od najznačajnijih likovnih događaja u ovoj godini.

 

DPUmH: Gdje god je izložba “Orijenta(liza)cija” bila postavljena polučila je veliko zanimanje javnosti. Napisani su brojni tekstovi, osvrti i komentari. Činjenica je da svaki posjetitelj ima neki komentar na djela. Je li proces nastanka ovih djela više podržavala neka tvoja namjenska poruka publici ili tvoj intimni/ osobni/unutarnji proces koji si morao izraziti ne razmišljajući puno o percepciji javnosti? U kojem su odnosu ta dva pristupa stvaralaštvu?

M. V.: U jednoj velikoj mjeri ovi radovi oslikavaju proces mojih intimnih preokupacija i bez namjenskog obraćanje nekoj konkretnoj publici. Međutim kada je većina radova bila dovršena i kada sam počeo formirati postav izložbe naravno da sam razmišljao o recepciji publike.

Moje stvaralaštvo se uvijek povodi nekom unutrašnjom nužnošću, kako pri odabiru tema, motiva tako i pri odabiru materijala… Ideje jednostavno dolaze same, a one su takve kakve jesu zato što o tim temama razmišljam i zato što sam slikar. Hoću reći da ono što se zove nadahnuće jest uvijek u imaginaciji nekakva ideja o slici.

To je jedan složen proces u kojem se podudara ono što s onim kako.

 

DPUmH: Naziv izložbe i dva ciklusa slika upotpunio si s tri pjesme. Ta se povezanost doima važnom. Tako u pjesmi Orijenta(liza)cija pišeš: Ako nam svijest i život/ dobiju podražaje iz vlastita/ središta koje miruje, onda/ je izvjesno da smo dobro/ orijentirani. Na neki način, tim stihom unosiš sasvim novu paradigmu u sagledavanju ovih, na neki način, provokativnih i uznemirujućih djela. Možeš li nam taj stih spustiti i objasniti na razini izložbe.

M. V.: Nažalost, ne mogu ništa dodatno objašnjavati riječima, pogotovo kada se sjetim one kineske:“ Više vrijedi jedna slika nego tisuću riječi“. Na neki način i ti poetski stihovi su slike. Moj dojam je da su s mnogim pojedincima slike i izložba u cjelini ostvarile komunikacijski kanal. Svako dodatno objašnjenje bilo bi suvišno.

 

DPUmH: Razgovarajući s ljudima koji su posjetili izložbu, zaključila sam da su najsnažniji likovni dojam ostavile tri slike iz podciklusa Čuvari. Kako bi ti to shvatio i otkrij nam tko su Čuvari?

M.V: Kao što sam upravo napomenuo nemam namjeru dodatno objašnjavati simboliku i znakove u motivima pojedinih radova. No, primijetio sam da su stavovi prilično isključivi, u smislu ako je nekome jedna tematska cjelina bliska i izrazito dojmljiva drugu bi smatrala besmislenom ili nepotrebnom. Zašto je to tako? Svi smo individue i pristupi su, naravno, obojeni, subjektivni, a i sam sam prošao kroz različita osjećanja slikajući ove slike u kontinuitetu preko dvije godine. Svašta se događalo…

Čuvari kupole

 

 

 

 

 

 

 

 

 

DPUmH: Prikazujući Maske slike božje jesi li ponekad bio inspiriran konkretnom osobom i njezinim karakterom? Ima li nekih skrivenih portreta u njima?

Iz ciklusa Maska slike Božje

 

 

M.V.: Da, često bio sam nadahnut fizionomijom neke osobnosti i u ciklusu slika Maska slike božje postoje sličnosti s ljudima koje poznajem, međutim to nije toliko važno. Maske su paradigmatske, a moglo bi se reći da se u fizionomiji pojedinaca oslikavaju tipovi, stanje čitavih grupa ljudi itd.

 

 

DPUmH: Ciklusom Džihad upućuješ gledatelje na rat unutar njih samih i borbu između mentalne i duhovne razine koju vodi svaki pojedinac. S obzirom na prikaze na slikama iz spomenutog ciklusa, stječe se dojam da je i sama ta/takva dvojnost manje važna – jer se kao civilizacija nismo pokazali prosvijećenima u tim kategorijama – u odnosu na onu fizičku? Govori li ciklus Džihad o tome da smo kao društvo ponajviše podložni tjelesnim podražajima te da nas oni vode kroz ovo bivanje?

Na jednoj razini ciklus Džihad zrcali neka društvena stanja, to nije sporno. Međutim meni je stalo u prvom redu ostvariti komunikaciju s pojedincem. Moja publika su uvijek, pojedinci, osobe, persone. Ima nešto sonarno, zvučno u toj riječi persona. Dakle pojedinac svojevoljno stupa u suzvučje, rezonanciju s idejom, konceptom izložbe, promatrajući radove u prostoru i s njima rezonira…sve  se događa i odzvanja unutar bića promatrača.

                   

 

DPUMH: Imaš dosta uvida u suvremena likovna gibanja na europskoj likovnoj sceni. Po tvom dojmu, teži li ona trenutno više razvijanju i involviranu novih medija ili povratku štafelajnom slikarstvu?

M.V.: Moj je dojam da već neko vrijeme nema nekog izrazitog trenda. Pogotovo nema isključivosti kakva vlada u provincijskim središtima. O nekakva povratku štafelajnom slikarstvu nema govora, međutim, ono je uvijek imalo, a mislim da će tako biti i ubuduće, svoju publiku i svoje mjesto u društvu. Naravno, društvu persona.

 

Razgovor vodila Danijela Ucović

 

 

 

Razgovor s umjetnicom – IVANA RADOVANOVIĆ

 

Ivana Radovanović (1983.), akademska kiparica, Mostar je posjetila kao jedna od dva predstavljača Fakulteta likovnih umjetnosti Cetinje na projektu Interacademia koji se održao 25. i 26. svibnja 2017.godine. Naime, riječ je o umjetnici zavidne biografije i bogatog iskustva koja je diplomirala 2009. godine u klasi profesora Pavla Pejovića na FLU Cetinje. Dobitnica je osam nagrada, imala je 15 samostalnih izložbi te je i sudionik brojnih skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Doktorirala je 2016. godine na FLU-Beograd pod mentorstvom Dušana Petrovića te radi kao suradnik na FLU na Cetinju.

Osobita zanimljivost njezinog profesionalnog puta je uspjeh koji je nastao iz samostalnog zalaganja u umjetničkoj izgradnji kao i vjere u ono što radi i stvara. Na tragu toga, u osobnom aranžmanu prijavila se instalacijom od 36 skulpture-The Hollow Men, koji je ujedno i dio njezinog doktorskog rada, na 57. Venecijansko bijenale koje nosi naziv VIVA ARTE VIVA., Njezin je rad bio prihvaćen te tako predstavlja Crnu Goru na ovom prestižnom europskom festivalu suvremene umjetnosti, koje je počelo s djelovanjem krajem 19. stoljeća. Iako je Ivanin cjelokupni opus iznimno zanimljiv, u ovom intervju za rubriku Razgovor s umjetnikom/com, fokusirat ćemo se na njezino iskustvo izlaganja u Veneciji kao i na umjetničko ostvarenje koje je predstavila.

  1. Za početak, govorit ćemo o radu The Hollow Men, s kojim si se predstavila na Venecijanskom bijenalu i koji je, na neki način, inspiriran istoimenom poemom T.S.Eliota, u kojoj pjesnik/pisac govori o prolaznoj prirodi ljudi. Znači li to da si o tome razmišljala dok si stvarala ove gigantske ljude?

Na samom početku, moja dužnost je da napravim jedan osvrt na velikog pjesnika T.S.Eliota (1888–1965) čija je poema “Šuplji ljudi” objavljena 1925. godine. Karakteristično za Eliota je da još uvijek zbunjuje čitaoce. Njega je moguće čitati bezbroj puta, a svaki put iznova otkrivati istinu…otkrivati Eliota. Potresno piše o smrti, a vješto se podsmjehuje ljudskim ambicijama i trivijalnostima.

U mom radu riječ je o unutrašnjoj slobodi, prolaznosti, praznini i tijelu koje nam je dato. Tema prolaznosti i praznine jeste nešto što u osnovi definiše svakog čovjeka. A naš poziv jeste protivteža ovim pojmovima.

Eliot je našao mene po završenoj prvoj fazi mog projekta. Dozvolite mi da ga oglasim krivim za naziv i dalji razvoj ove ideje, koja ne staje/nestaje.

  1. Je li rad The Hollow Men skulptura konceptualna umjetnost ili brutart ili nešto treće? Možeš li ga svrstati u neki postmoderni ili suvremeni likovni pravac?

Riječ je o monumentalnim skulpturama, formama koje su građene rezanjem, ušivanjem, punjenjem da bi prikazale jednu duhovnu notu čovjeka koji traži izlaz iz 20 i/u 21. vijek. Forme su asocijativne, figuralnog karaktera, amorfne i monumentalnog formata čije nedefinisano stanje najbolje opisuje teme koje me preokupiraju.U prostoru iluzivnog energetskog karaktera, posjetilac postaje minorna, bespomoćna individua u modrenoj drami apsurda u kojoj umjesto izvorne agresije, vlada latentni mir, odsustvo simulacije duha i svijesti, što dublje i snažnije utiče na psihu posmatrača. Nemam za cij da se moj rad svrsta u neki kalup i ne vidim ga kao takvog. Vrijeme će definisati moj razvojni put.

  1. Materijali za izradu ovih skulptura su biorazgradivi, nađeni i nastali u prirodi te na taj način povezuješ svoju umjetnost i prirodu. Drugim riječima, ove skulpture su u biti amorfne ljudske figure što znači da povezuješ i propituješ odnos čovjeka i prirode. Na koji segment ili segmente tog sveprožimajućeg odnosa se koncentrira tvoj rad?

Skulpture su zahtijevale jedno vremensko trajenje koje je sa tim pratilio i sazrijevanje same ideje. U samom zacetku, imala sam pred sobom propitivanje u samom materijalu. Znala sam da nešto krucijalno za mene mora da se desi i na tom polju ikao rezultat imamo jutu, slamu i zemlju koje imaju svoj istorijat, simboliku i koje na lijep način sinhronizuju ovu priču.

Građene skulpture  nastavljaju svoj put ograničenog vremenskog trajanja, imaju intenciju da produže iluziju postojanja i dugovječnosti. Materijali koje koristim, najčesće su izgubili svoju prvobitnu funciju kao što su vreće od jute, ribarska mreža, vuna, sijeno i zemlja. Upravo to svojsto “iskorišćenog i odbačenog“ materijala, za mene čini odlično polazište za dalja istraživanja. Cilj mi je preimenovati ih i opet ubaciti u stroj. Dok radim ja sam na mentalnom putovanju i nijesam baš sigurna gdje ću stići.Ali, to je ono što me zaokuplja.

Materijali i prostor sudjeluju u građenju budućeg djela. Oni jesu nosioci forme. 

  1. Ciklus ovih skulptura si već radila na doktorskom studiju. Na posljetku te figure spališ, svojom intervencijom prekineš ili ubrzaš proces njihovog nestanka. Oprečno tome, mnogi su umjetnici emotivno vezani za svoja djela i gledaju ih održati u životu poput trofeja i potvrde postojanja. Ti svojim figurama apsolutni kreator, pokretač nastanka i nestanka. Kako sebe vidiš u tom procesu kao umjetnik i stvaratelj? I kako si se osjećala dok su skulpture gorjele?

“U umjetnosti čovjek stupa u borbu sa prirodom, ne radi fizičke, već zbog duhovne egzistencije.” (Konrad Fidler)

Naravno, ne slučajno, sve što se događa u nama samo je refleksija onoga što se događa oko nas… Poznato je da je svrha jednog ritualnog čina da izazove izvjesna osjećanja i da ta osjećanja pretvori u djelotvornu pokretačku snagu u praktičnom životu zajednice. Sam čin je katalizator kolektivne svijesti.

Činom spaljivanja Šupljih ljudi  oslobodila sam sebe težine prisutnosti umjetničkog djela  u jednoj kolektivnoj akciji „uništenja“. Od strpljivo građenih skulptura, nastalih u dugom vremenskom periodu (nekoliko godina), procesu potpune posvećenosti, izolovanosti, dolazim do njihovog kraja, podnosim žrtvu….. samouništavajući se, bez ideje glume ekscentričnog umjetnika, već ogorčena realnošću trenutka koji živim, potpuno svjesno pri zdravom razumu kao što prilici  pisanju testamenta. „Uništenjem“ objavljujem rat sebi i okruženju….do kraja bez milosti i samilosti, rat protiv svih mogućih banalnosti, gluposti i trivijalnosti koje su postale sam vrh sistema vrijednosti vremena i prostora koje živimo…Taj čin možemo nazvati nekom vrstom performansa.

Čovjek je u biti biće koje stvara i ruši. Na kraju krajeva, čitave civilizacije, njihovo postojanje i smjene su obilježene time. Ovdje nema bojazni da postoji pretenzija da umjetničko djelo prestane da to bude, da ono ubjeđuje i podučava, već samo da pokazuje, prikazuje, otkriva. Ono se otkriva kroz nešto estetski shvatljivo i čulno blisko. Ja ne želim da se ovo čita kao bilo kakav traktat sa prefiksom moralni, religiozni, intelektualni, socijalni, filozofski. Umjetnosti je instrument u zbližavanju i sjedinjavanju ljudi. Kao što je pomenuto u Tibetanskoj knjizi mrtvih, u svakom trenutku u nama nešto umire i nešto se ponovo rađa.

  1. Kaži nam kako je teklo prijavljivanje za Venecijansko bijenale i koja su ti bila očekivanja?

Na javnom pozivu koji je po prvi put i organizovan kao takav,odazvalo se 17 umjetnika.

Vjerovala sam da, ukoliko stručni tim izaberete ideju „dehumanizovanog čovjeka“, da ću na primjeren način predstaviti umjetničku scenu mlađe generacije autora koji žive i stvaraju u Crnoj Gori. Možda je i suvišno reći, ali ja sam se ozbiljno pripremala za Venecijansko bijenale, i na samom početku postojala je mala rezerva vezana za prostor Palate Malipjero jer sam projektovala svoj rad na osnovu date šeme, tj. crteža na papiru. Nakon posjete Veneciji, mogu reći da nisam bila iznenađena onim što mi je dato. Prostor crnogorskog paviljona ima svoja ograničenja, ali ne mislim da je to nesto loše. Naprotiv. Veći je izazov. Vi nikada ne možete biti sigurni, dok ne stupite u prostor, stvarno uđete u njega. Vaša reakcija na prostor je jednako važna kao i vaš rad.

Projekat pod nazivom– Čovjek Uomo Human- sa kojim smo se predstavili Adin  R. i ja, direktan je poziv posmatrača na budnost. Riječ je o čovjeku koji živi na zemlji, koji je dio nje I ona dio njega I kao takav je odgovoran za svoj život, jednako u prošlosti kao i u budućnosti. Predstavili smo se dvijema mogućim slikama stvarnosti, koje su na izgled jedna drugoj opozitne I na taj način pojačavaju jednadrugu. Grade jednu stvarnost, možemo reći umjetničku, kako bi bili bliži istini.

 

  1. Kakve dojmove nosiš sa Bijenala i što bi istaknula kao osobito iskustveno?

Vjerujem da vrijeme sveopšte krize u kojem jesmo, zahtijeva od nas poseban apel na budnost. Umjetnici su avatari od kojih se očekuje odgovor. Umjetnik je a priori hrabar      da problematizuje već dovoljno zamršenu realnost i da uputi na izvanvremene vrijednosti koje treba da živimo… U umjetnosti se čovjek bavi etikom koja ce ga dovesti do estetike. U njoj nema matematicke logicnosti jer ona sama po sebi ne moze dati odgovor sto je covjek i koji je smisao njegovog postojanja. Njen zadatak je da otvori mnoga pitanja i nađe vezu sa nama samima. Bez tih pitanja, mi smo kao društvo dosli do toga da neprestano zahtijevamo nesto od drugoga, polazemo pravo na nekoga i otuda ova situacija u kojoj se nalazimo.Svakako, za mene je velika stvar susret sa najvitalnijim umjetnicima današnjice, mogućnost da se oslušne duh koji se prožima kroz vizeulnu umjetnost u ovako uznemirenom, obezglavljenom svijetu. Samo izlaganje na Venecijanskom bijenalu je velika čast, obaveza i izazov. Ovo jeste prilika da svoj rad prezentujete zbilja svijetu.

  1. Koliko je širi crnogorski auditorij zainteresiran za takve događaje u svijetu likovne umjetnosti?

Na najvećoj i najprestižnijoj smotri umjetnosti na svijetu, Crna Gora se predstavlja peti put od obnove nezavisnosti. Kompletan posao učešća Crne Gore na ovoj prestižnoj smotri savremene umjetnosti realizovao je Centar savremene umjetnosti sa saradnicima iz Crne Gore. Ministarstvo kulture je pokrovitelj, a CSUCG organizator i izvršni producent predstavljanja naše zemlje.Ove godine Crna Gora se predstavlja sa projektom „Čovjek-Uomo-Human“.

Pa nisam baš sigurna koliko je šira publika zainteresovana za savremena kretanja na polju umjetnosti. Naše doba  je opsjednuto informacijama i dobru većinu gotovo ništa i ne zanima. Ukoliko u društvu koje i dalje gaji rijaliti šou, kvazi religioznost, seksualne slobode, gdje su i dalje vrlo živi ostaci nacionalizma, religija i patriotizma…svaka istinska reakcija i djelovanje dolazi jako sporo. Mislim da je potrebno puno ulaganja kako bi ste izasli iz vrtloga neznanja i malograđanskog duha, ako kao takav uopšte i postoji. Vjerujem u snagu mladih ljudi koji dolaze koji će graditi bolji svijet u kojem će se predstavljati. Svakako, ne treba zaboraviti da umjetnost ne poznaje granice. Kultura je svakako vezana za politicko-ekonomsku logiku stvari, tako da je ona potisnuta na margine  kao nesto sto je nevazno ili je treba svesti pod ekonomsku logiku. Stanje takvo jeste i zbog servilnosti ljudi koji su u kulturi. I to je problem. Treba protresti cijeli sistem, izbjeći polemike i posvetiti se sopstvenom razvoju. Umjetnost je živa stvar, i ako se čovjek opredijelio za to, onda je to totalni izbor. Mislim da se u svijet umjetnosti ne ulazi bas slučajno. Ako je to bas tako, onda se slučajno i izlazi iz njega. Prvi korak jeste postavljanje pitanja samom sebi.Ono što mene interesuje jeste čovjek koji sve svoje težnje usmjerava prema samom sebi i pred sobom ima očekivanja.

I kako je kuratorka crnogorskog paviljona, istoričarka umjenosti Žana Filipović zapisala….

“ Oduvijek je umjetnost stvarala posebne, specifične veze među ljudima, preplitala sudbine, spajala i prožimala različite prostore. Umjetnički projekti Ivane Radovanović i Adina Rastodera predstavljaju jedan od mnogobrojnih dokaza da se jedno društvo može, ali i mora sjediniti sa umjetnošću.“

 

Razgovor vodila Danijela Ucović