Reagiranje na radove u Starom gradu

Društvo povjesničara umjetnosti je uputilo sljedeći zahtjev za očitovanjem Područnom uredu UNESCO-a u BiH i Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika u BiH:

Poštovani,

Društvo povjesničara umjetnosti Hercegovine uputilo je zahtjev za inspekcijski nadzor Federalnom urbanističko – ekološkom inspektoratu zbog radova koji se izvode u zoni Starog grada u Mostaru unutar prostora koji je upisan kao Nacionalni spomenik BiH.


Ovim putem tražimo vaše stručno mišljenje o tim radovima.

S poštovanjem,

Društvo povjesničara umjetnosti Hercegovine

 

 

Oglasi

Reagiranje na građevinske radove u Starom gradu

Društvo povjesničara umjetnosti 27. 11. 2017. Federalnom urbanističko-ekološkom inspektoratu, kao nadležnome za spomenike upisane na Listu nacionalnih spomenika BiH, uputilo je sljedeći zahtjev:

Predmet: Zahtjev za inspekcijski nadzor nad radovima u Starom gradu u Mostaru

Poštovani,

molim vas da izvršite inspekcijski nadzor nad radovima koji su u tijeku u Starome gradu u Mostaru. Radovi većeg opsega odvijaju se uz Radobolju kod lokala Oscar, na lokaciji koja se nalazi unutar prostora koji je uvršten na Listu nacionalnih spomenika BiH, a na samoj granici prostora koji je uvršten u popis svjetske baštine.

Radovi koji su u tijeku nikako ne mogu zadovoljavati konzervatorske principe. Zbog toga, kao i zbog dosadašnjeg lošeg iskustva i neučinkovitosti nadležnih organa i institucija, molim vas da reagirate.

Ukoliko postoji građevinska dozvola, što je dosadašnja praksa pokazala da je moguće, tražimo informaciju o tome kada i gdje je izdana, kao i da nam predočite konzervatorsko mišljenje prema kojemu se takvi radovi dozvoljavaju.

Također, sličan upit će biti poslan i Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika u BiH i Područnome uredu UNESCO-a u BiH. Ovaj zahtjev za inspekcijski nadzor bit će objavljen na web stranici DPUmH-a, jednako kao i pristigli odgovori.

S poštovanjem,

Društvo povjesničara umjetnosti Hercegovine

Matko Vekić – intervju

Matko Vekić, čija je obitelj porijeklom iz Mostara, rođen je 1970. godine u Zagrebu, a slikarstvo je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1995. godine. Priredio je više od 40 samostalnih izložbi, 2 monografske, izlagao je na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i na međunarodnim likovnim manifestacijama.Više puta je nagrađivan, a djela mu se nalaze u fundusima Moderne galerije u Zagrebu, Muzeja za umjetnost i obrt, Galerije umjetnina u Splitu, u Zbirci suvremene hrvatske umjetnosti Filip Trade, Zbirci Erste Bank te u brojnim drugim javnim i privatnim zbirkama u Hrvatskoj i u inozemstvu. Autor je nekoliko ilustracija i kazališnih scenografija.

Povod ovom intervjuu – zakašnjelom zbog ljetne stanke u radu DPUmH-a te udaljenosti i obveza autora, bila je izložba Orijenta(liza)cija koja je otvorena 2017. u Galeriji kraljice Katarine Kosače u Hrvatskom domu Herceg Stjepan Kosača. Izložba je realizirana u suradnji sa zagrebačkim Muzejom za umjetnost i obrt. Orijenta(liza)cija je ciklus slika kojeg  čine dvije tematske cjeline – Džihad i Maska slike Božje. Sada, gotovo na kraju 2017.godine, sagledavajući kvalitetu i likovnu ozbiljnost ovogodišnjih izložbi u Mostaru, Vekićeva Orijentalizacija, po svim profesionalnim kategorijama, može se smatrati jednim od najznačajnijih likovnih događaja u ovoj godini.

 

DPUmH: Gdje god je izložba “Orijenta(liza)cija” bila postavljena polučila je veliko zanimanje javnosti. Napisani su brojni tekstovi, osvrti i komentari. Činjenica je da svaki posjetitelj ima neki komentar na djela. Je li proces nastanka ovih djela više podržavala neka tvoja namjenska poruka publici ili tvoj intimni/ osobni/unutarnji proces koji si morao izraziti ne razmišljajući puno o percepciji javnosti? U kojem su odnosu ta dva pristupa stvaralaštvu?

M. V.: U jednoj velikoj mjeri ovi radovi oslikavaju proces mojih intimnih preokupacija i bez namjenskog obraćanje nekoj konkretnoj publici. Međutim kada je većina radova bila dovršena i kada sam počeo formirati postav izložbe naravno da sam razmišljao o recepciji publike.

Moje stvaralaštvo se uvijek povodi nekom unutrašnjom nužnošću, kako pri odabiru tema, motiva tako i pri odabiru materijala… Ideje jednostavno dolaze same, a one su takve kakve jesu zato što o tim temama razmišljam i zato što sam slikar. Hoću reći da ono što se zove nadahnuće jest uvijek u imaginaciji nekakva ideja o slici.

To je jedan složen proces u kojem se podudara ono što s onim kako.

 

DPUmH: Naziv izložbe i dva ciklusa slika upotpunio si s tri pjesme. Ta se povezanost doima važnom. Tako u pjesmi Orijenta(liza)cija pišeš: Ako nam svijest i život/ dobiju podražaje iz vlastita/ središta koje miruje, onda/ je izvjesno da smo dobro/ orijentirani. Na neki način, tim stihom unosiš sasvim novu paradigmu u sagledavanju ovih, na neki način, provokativnih i uznemirujućih djela. Možeš li nam taj stih spustiti i objasniti na razini izložbe.

M. V.: Nažalost, ne mogu ništa dodatno objašnjavati riječima, pogotovo kada se sjetim one kineske:“ Više vrijedi jedna slika nego tisuću riječi“. Na neki način i ti poetski stihovi su slike. Moj dojam je da su s mnogim pojedincima slike i izložba u cjelini ostvarile komunikacijski kanal. Svako dodatno objašnjenje bilo bi suvišno.

 

DPUmH: Razgovarajući s ljudima koji su posjetili izložbu, zaključila sam da su najsnažniji likovni dojam ostavile tri slike iz podciklusa Čuvari. Kako bi ti to shvatio i otkrij nam tko su Čuvari?

M.V: Kao što sam upravo napomenuo nemam namjeru dodatno objašnjavati simboliku i znakove u motivima pojedinih radova. No, primijetio sam da su stavovi prilično isključivi, u smislu ako je nekome jedna tematska cjelina bliska i izrazito dojmljiva drugu bi smatrala besmislenom ili nepotrebnom. Zašto je to tako? Svi smo individue i pristupi su, naravno, obojeni, subjektivni, a i sam sam prošao kroz različita osjećanja slikajući ove slike u kontinuitetu preko dvije godine. Svašta se događalo…

Čuvari kupole

 

 

 

 

 

 

 

 

 

DPUmH: Prikazujući Maske slike božje jesi li ponekad bio inspiriran konkretnom osobom i njezinim karakterom? Ima li nekih skrivenih portreta u njima?

Iz ciklusa Maska slike Božje

 

 

M.V.: Da, često bio sam nadahnut fizionomijom neke osobnosti i u ciklusu slika Maska slike božje postoje sličnosti s ljudima koje poznajem, međutim to nije toliko važno. Maske su paradigmatske, a moglo bi se reći da se u fizionomiji pojedinaca oslikavaju tipovi, stanje čitavih grupa ljudi itd.

 

 

DPUmH: Ciklusom Džihad upućuješ gledatelje na rat unutar njih samih i borbu između mentalne i duhovne razine koju vodi svaki pojedinac. S obzirom na prikaze na slikama iz spomenutog ciklusa, stječe se dojam da je i sama ta/takva dvojnost manje važna – jer se kao civilizacija nismo pokazali prosvijećenima u tim kategorijama – u odnosu na onu fizičku? Govori li ciklus Džihad o tome da smo kao društvo ponajviše podložni tjelesnim podražajima te da nas oni vode kroz ovo bivanje?

Na jednoj razini ciklus Džihad zrcali neka društvena stanja, to nije sporno. Međutim meni je stalo u prvom redu ostvariti komunikaciju s pojedincem. Moja publika su uvijek, pojedinci, osobe, persone. Ima nešto sonarno, zvučno u toj riječi persona. Dakle pojedinac svojevoljno stupa u suzvučje, rezonanciju s idejom, konceptom izložbe, promatrajući radove u prostoru i s njima rezonira…sve  se događa i odzvanja unutar bića promatrača.

                   

 

DPUMH: Imaš dosta uvida u suvremena likovna gibanja na europskoj likovnoj sceni. Po tvom dojmu, teži li ona trenutno više razvijanju i involviranu novih medija ili povratku štafelajnom slikarstvu?

M.V.: Moj je dojam da već neko vrijeme nema nekog izrazitog trenda. Pogotovo nema isključivosti kakva vlada u provincijskim središtima. O nekakva povratku štafelajnom slikarstvu nema govora, međutim, ono je uvijek imalo, a mislim da će tako biti i ubuduće, svoju publiku i svoje mjesto u društvu. Naravno, društvu persona.

 

Razgovor vodila Danijela Ucović

 

 

 

Razgovor s umjetnicom – IVANA RADOVANOVIĆ

 

Ivana Radovanović (1983.), akademska kiparica, Mostar je posjetila kao jedna od dva predstavljača Fakulteta likovnih umjetnosti Cetinje na projektu Interacademia koji se održao 25. i 26. svibnja 2017.godine. Naime, riječ je o umjetnici zavidne biografije i bogatog iskustva koja je diplomirala 2009. godine u klasi profesora Pavla Pejovića na FLU Cetinje. Dobitnica je osam nagrada, imala je 15 samostalnih izložbi te je i sudionik brojnih skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Doktorirala je 2016. godine na FLU-Beograd pod mentorstvom Dušana Petrovića te radi kao suradnik na FLU na Cetinju.

Osobita zanimljivost njezinog profesionalnog puta je uspjeh koji je nastao iz samostalnog zalaganja u umjetničkoj izgradnji kao i vjere u ono što radi i stvara. Na tragu toga, u osobnom aranžmanu prijavila se instalacijom od 36 skulpture-The Hollow Men, koji je ujedno i dio njezinog doktorskog rada, na 57. Venecijansko bijenale koje nosi naziv VIVA ARTE VIVA., Njezin je rad bio prihvaćen te tako predstavlja Crnu Goru na ovom prestižnom europskom festivalu suvremene umjetnosti, koje je počelo s djelovanjem krajem 19. stoljeća. Iako je Ivanin cjelokupni opus iznimno zanimljiv, u ovom intervju za rubriku Razgovor s umjetnikom/com, fokusirat ćemo se na njezino iskustvo izlaganja u Veneciji kao i na umjetničko ostvarenje koje je predstavila.

  1. Za početak, govorit ćemo o radu The Hollow Men, s kojim si se predstavila na Venecijanskom bijenalu i koji je, na neki način, inspiriran istoimenom poemom T.S.Eliota, u kojoj pjesnik/pisac govori o prolaznoj prirodi ljudi. Znači li to da si o tome razmišljala dok si stvarala ove gigantske ljude?

Na samom početku, moja dužnost je da napravim jedan osvrt na velikog pjesnika T.S.Eliota (1888–1965) čija je poema “Šuplji ljudi” objavljena 1925. godine. Karakteristično za Eliota je da još uvijek zbunjuje čitaoce. Njega je moguće čitati bezbroj puta, a svaki put iznova otkrivati istinu…otkrivati Eliota. Potresno piše o smrti, a vješto se podsmjehuje ljudskim ambicijama i trivijalnostima.

U mom radu riječ je o unutrašnjoj slobodi, prolaznosti, praznini i tijelu koje nam je dato. Tema prolaznosti i praznine jeste nešto što u osnovi definiše svakog čovjeka. A naš poziv jeste protivteža ovim pojmovima.

Eliot je našao mene po završenoj prvoj fazi mog projekta. Dozvolite mi da ga oglasim krivim za naziv i dalji razvoj ove ideje, koja ne staje/nestaje.

  1. Je li rad The Hollow Men skulptura konceptualna umjetnost ili brutart ili nešto treće? Možeš li ga svrstati u neki postmoderni ili suvremeni likovni pravac?

Riječ je o monumentalnim skulpturama, formama koje su građene rezanjem, ušivanjem, punjenjem da bi prikazale jednu duhovnu notu čovjeka koji traži izlaz iz 20 i/u 21. vijek. Forme su asocijativne, figuralnog karaktera, amorfne i monumentalnog formata čije nedefinisano stanje najbolje opisuje teme koje me preokupiraju.U prostoru iluzivnog energetskog karaktera, posjetilac postaje minorna, bespomoćna individua u modrenoj drami apsurda u kojoj umjesto izvorne agresije, vlada latentni mir, odsustvo simulacije duha i svijesti, što dublje i snažnije utiče na psihu posmatrača. Nemam za cij da se moj rad svrsta u neki kalup i ne vidim ga kao takvog. Vrijeme će definisati moj razvojni put.

  1. Materijali za izradu ovih skulptura su biorazgradivi, nađeni i nastali u prirodi te na taj način povezuješ svoju umjetnost i prirodu. Drugim riječima, ove skulpture su u biti amorfne ljudske figure što znači da povezuješ i propituješ odnos čovjeka i prirode. Na koji segment ili segmente tog sveprožimajućeg odnosa se koncentrira tvoj rad?

Skulpture su zahtijevale jedno vremensko trajenje koje je sa tim pratilio i sazrijevanje same ideje. U samom zacetku, imala sam pred sobom propitivanje u samom materijalu. Znala sam da nešto krucijalno za mene mora da se desi i na tom polju ikao rezultat imamo jutu, slamu i zemlju koje imaju svoj istorijat, simboliku i koje na lijep način sinhronizuju ovu priču.

Građene skulpture  nastavljaju svoj put ograničenog vremenskog trajanja, imaju intenciju da produže iluziju postojanja i dugovječnosti. Materijali koje koristim, najčesće su izgubili svoju prvobitnu funciju kao što su vreće od jute, ribarska mreža, vuna, sijeno i zemlja. Upravo to svojsto “iskorišćenog i odbačenog“ materijala, za mene čini odlično polazište za dalja istraživanja. Cilj mi je preimenovati ih i opet ubaciti u stroj. Dok radim ja sam na mentalnom putovanju i nijesam baš sigurna gdje ću stići.Ali, to je ono što me zaokuplja.

Materijali i prostor sudjeluju u građenju budućeg djela. Oni jesu nosioci forme. 

  1. Ciklus ovih skulptura si već radila na doktorskom studiju. Na posljetku te figure spališ, svojom intervencijom prekineš ili ubrzaš proces njihovog nestanka. Oprečno tome, mnogi su umjetnici emotivno vezani za svoja djela i gledaju ih održati u životu poput trofeja i potvrde postojanja. Ti svojim figurama apsolutni kreator, pokretač nastanka i nestanka. Kako sebe vidiš u tom procesu kao umjetnik i stvaratelj? I kako si se osjećala dok su skulpture gorjele?

“U umjetnosti čovjek stupa u borbu sa prirodom, ne radi fizičke, već zbog duhovne egzistencije.” (Konrad Fidler)

Naravno, ne slučajno, sve što se događa u nama samo je refleksija onoga što se događa oko nas… Poznato je da je svrha jednog ritualnog čina da izazove izvjesna osjećanja i da ta osjećanja pretvori u djelotvornu pokretačku snagu u praktičnom životu zajednice. Sam čin je katalizator kolektivne svijesti.

Činom spaljivanja Šupljih ljudi  oslobodila sam sebe težine prisutnosti umjetničkog djela  u jednoj kolektivnoj akciji „uništenja“. Od strpljivo građenih skulptura, nastalih u dugom vremenskom periodu (nekoliko godina), procesu potpune posvećenosti, izolovanosti, dolazim do njihovog kraja, podnosim žrtvu….. samouništavajući se, bez ideje glume ekscentričnog umjetnika, već ogorčena realnošću trenutka koji živim, potpuno svjesno pri zdravom razumu kao što prilici  pisanju testamenta. „Uništenjem“ objavljujem rat sebi i okruženju….do kraja bez milosti i samilosti, rat protiv svih mogućih banalnosti, gluposti i trivijalnosti koje su postale sam vrh sistema vrijednosti vremena i prostora koje živimo…Taj čin možemo nazvati nekom vrstom performansa.

Čovjek je u biti biće koje stvara i ruši. Na kraju krajeva, čitave civilizacije, njihovo postojanje i smjene su obilježene time. Ovdje nema bojazni da postoji pretenzija da umjetničko djelo prestane da to bude, da ono ubjeđuje i podučava, već samo da pokazuje, prikazuje, otkriva. Ono se otkriva kroz nešto estetski shvatljivo i čulno blisko. Ja ne želim da se ovo čita kao bilo kakav traktat sa prefiksom moralni, religiozni, intelektualni, socijalni, filozofski. Umjetnosti je instrument u zbližavanju i sjedinjavanju ljudi. Kao što je pomenuto u Tibetanskoj knjizi mrtvih, u svakom trenutku u nama nešto umire i nešto se ponovo rađa.

  1. Kaži nam kako je teklo prijavljivanje za Venecijansko bijenale i koja su ti bila očekivanja?

Na javnom pozivu koji je po prvi put i organizovan kao takav,odazvalo se 17 umjetnika.

Vjerovala sam da, ukoliko stručni tim izaberete ideju „dehumanizovanog čovjeka“, da ću na primjeren način predstaviti umjetničku scenu mlađe generacije autora koji žive i stvaraju u Crnoj Gori. Možda je i suvišno reći, ali ja sam se ozbiljno pripremala za Venecijansko bijenale, i na samom početku postojala je mala rezerva vezana za prostor Palate Malipjero jer sam projektovala svoj rad na osnovu date šeme, tj. crteža na papiru. Nakon posjete Veneciji, mogu reći da nisam bila iznenađena onim što mi je dato. Prostor crnogorskog paviljona ima svoja ograničenja, ali ne mislim da je to nesto loše. Naprotiv. Veći je izazov. Vi nikada ne možete biti sigurni, dok ne stupite u prostor, stvarno uđete u njega. Vaša reakcija na prostor je jednako važna kao i vaš rad.

Projekat pod nazivom– Čovjek Uomo Human- sa kojim smo se predstavili Adin  R. i ja, direktan je poziv posmatrača na budnost. Riječ je o čovjeku koji živi na zemlji, koji je dio nje I ona dio njega I kao takav je odgovoran za svoj život, jednako u prošlosti kao i u budućnosti. Predstavili smo se dvijema mogućim slikama stvarnosti, koje su na izgled jedna drugoj opozitne I na taj način pojačavaju jednadrugu. Grade jednu stvarnost, možemo reći umjetničku, kako bi bili bliži istini.

 

  1. Kakve dojmove nosiš sa Bijenala i što bi istaknula kao osobito iskustveno?

Vjerujem da vrijeme sveopšte krize u kojem jesmo, zahtijeva od nas poseban apel na budnost. Umjetnici su avatari od kojih se očekuje odgovor. Umjetnik je a priori hrabar      da problematizuje već dovoljno zamršenu realnost i da uputi na izvanvremene vrijednosti koje treba da živimo… U umjetnosti se čovjek bavi etikom koja ce ga dovesti do estetike. U njoj nema matematicke logicnosti jer ona sama po sebi ne moze dati odgovor sto je covjek i koji je smisao njegovog postojanja. Njen zadatak je da otvori mnoga pitanja i nađe vezu sa nama samima. Bez tih pitanja, mi smo kao društvo dosli do toga da neprestano zahtijevamo nesto od drugoga, polazemo pravo na nekoga i otuda ova situacija u kojoj se nalazimo.Svakako, za mene je velika stvar susret sa najvitalnijim umjetnicima današnjice, mogućnost da se oslušne duh koji se prožima kroz vizeulnu umjetnost u ovako uznemirenom, obezglavljenom svijetu. Samo izlaganje na Venecijanskom bijenalu je velika čast, obaveza i izazov. Ovo jeste prilika da svoj rad prezentujete zbilja svijetu.

  1. Koliko je širi crnogorski auditorij zainteresiran za takve događaje u svijetu likovne umjetnosti?

Na najvećoj i najprestižnijoj smotri umjetnosti na svijetu, Crna Gora se predstavlja peti put od obnove nezavisnosti. Kompletan posao učešća Crne Gore na ovoj prestižnoj smotri savremene umjetnosti realizovao je Centar savremene umjetnosti sa saradnicima iz Crne Gore. Ministarstvo kulture je pokrovitelj, a CSUCG organizator i izvršni producent predstavljanja naše zemlje.Ove godine Crna Gora se predstavlja sa projektom „Čovjek-Uomo-Human“.

Pa nisam baš sigurna koliko je šira publika zainteresovana za savremena kretanja na polju umjetnosti. Naše doba  je opsjednuto informacijama i dobru većinu gotovo ništa i ne zanima. Ukoliko u društvu koje i dalje gaji rijaliti šou, kvazi religioznost, seksualne slobode, gdje su i dalje vrlo živi ostaci nacionalizma, religija i patriotizma…svaka istinska reakcija i djelovanje dolazi jako sporo. Mislim da je potrebno puno ulaganja kako bi ste izasli iz vrtloga neznanja i malograđanskog duha, ako kao takav uopšte i postoji. Vjerujem u snagu mladih ljudi koji dolaze koji će graditi bolji svijet u kojem će se predstavljati. Svakako, ne treba zaboraviti da umjetnost ne poznaje granice. Kultura je svakako vezana za politicko-ekonomsku logiku stvari, tako da je ona potisnuta na margine  kao nesto sto je nevazno ili je treba svesti pod ekonomsku logiku. Stanje takvo jeste i zbog servilnosti ljudi koji su u kulturi. I to je problem. Treba protresti cijeli sistem, izbjeći polemike i posvetiti se sopstvenom razvoju. Umjetnost je živa stvar, i ako se čovjek opredijelio za to, onda je to totalni izbor. Mislim da se u svijet umjetnosti ne ulazi bas slučajno. Ako je to bas tako, onda se slučajno i izlazi iz njega. Prvi korak jeste postavljanje pitanja samom sebi.Ono što mene interesuje jeste čovjek koji sve svoje težnje usmjerava prema samom sebi i pred sobom ima očekivanja.

I kako je kuratorka crnogorskog paviljona, istoričarka umjenosti Žana Filipović zapisala….

“ Oduvijek je umjetnost stvarala posebne, specifične veze među ljudima, preplitala sudbine, spajala i prožimala različite prostore. Umjetnički projekti Ivane Radovanović i Adina Rastodera predstavljaju jedan od mnogobrojnih dokaza da se jedno društvo može, ali i mora sjediniti sa umjetnošću.“

 

Razgovor vodila Danijela Ucović

 

Osvrt na „Malu izložbu malih radova u maloj galeriji“

U Galeriji Rondo u Mostaru 22. ožujka otvorena je „Mala izložba malih radova u maloj galeriji“, koju je organiziralo Društvo hrvatskih likovnih umjetnika u FBiH. Pomalo i neočekivano, ova se izložba, uza sve  prateće  „minorne“  pridjeve, istaknula kao jedna od značajnijih izložbi u proteklih godinu dana u Mostaru, kako onih organiziranih u Galeriji Rondo tako i uopće u Mostaru.  Razlozi ovakvoga zaključka su brojni.

Naime, kriterij koji su umjetnici trebali ispuniti kako bi sudjelovali na ovoj izložbi bio je da se priloži/izloži jedan ili više radova u dimenzijama 10 x 10 x 10 cm, što svakako može predstavljati izazov svim umjetnicima.. Tehnike, mediji, stilovi i teme bili su ostavljeni stvaralačkoj slobodi autora, što je dodatno izrazilo kreativna rješenja stvaratelja. Zbog toga, izložba cjelokupno ostavlja dojam kreativne inovativnosti, koja kao takva neminovno donosi otklon od izlagačke ustaljenosti i stilskoga opetovanja kojim je mostarska likovna scena zasićena već dugi niz godina.

Umjetnici iz cijele Hercegovine, njih 28, na ovoj izložbi pokazali su vrlo domišljate načine uklapanja u mali format. Neki autori su se uspjeli „nositi“ s malim prostorom, oblikom, predmetom, a da pri tom ne mijenjaju način likovnoga izražavanja, dok postoje i oni koji su „ispisali“ potpuno novu stranicu u svom stvaralačkom opusu. Izložena djela nisu ujednačena kreativnim nabojem, tehnologijama izvedbe ili idejnim varijacijama, što svakako nije ni cilj ni namjera ni mogućnost. Iako su pojedini autori djelom za ovu izložbu ispunili očekivanja publike, bilo je i onih koji su iznenadili u pozitivnom, pa i negativnom kontekstu (što samoj izložbi daje na važnosti). No, svakako je veći postotak onih koji su se predstavili u  zanimljivoj maniri i donijeli jedan drugačiji titraj u svom izričaju.

Ipak, jasno je kako se autori na djelima manjih formata puno slobodnije i razigranije približavaju umjetničkim silnicama nastalim u drugoj polovici XX. stoljeća. U izloženim djelima, više nego inače, ima socijalne angažiranosti, ironije, koketiranja s avangardom i konceptualom te, što je najvažnije – poistovjećivanja. Na ovim „malim“ djelima jasno je vidljiva stvaralačka iskrenost, lakoća izjašnjavanja i hrabrost da se riskira. Izložena djela imaju provocirajuću interakciju s promatračem, a za to može biti puno razloga. Moguće je da recipijenti sveobuhvatno i s lakoćom percipiraju manje djelo. Moguće je da je poruka upečatljivija jer su se izlagači podsvjesno poistovjetili s malim dimenzijama, jer je i značaj njihove djelatnosti u društvu minoriziran. Moguće je da je materijal pristupačniji, a vrijeme koje format iziskuje za realiziranje kraće nego kod velikih dimenzija. Moguće je da i inače male dimenzije predmeta i materijala potiču na eksperimentiranje. Moguće je da su se svojom dimenzionalnom podudarnošću sva izložena djela protočno i lako spojila u jedno veliko djelo. Moguće je da sva ova pitanje i relativiteti čine ovu izložbu tako posebnom i značajnom.

U širem kontekstu, ova izložba pokazuje stvarne stilske afinitete lokalnih mladih umjetnika koji prate trendove suvremenih likovnih gibanja u regiji i njihovu potrebu da takav pristup bude usvojen kao posve normalan vokabular izražavanja. Galerija Rondo je ovom izložbom nametnula nove kriterije ne samo u svojoj izložbenoj produkciji nego i ostalim izložbama u gradu. Već dugo Mostarci nisu imali priliku na jednom mjestu vidjeti toliko ozbiljne umjetnosti mladih  lokalnih autora (pa ni regionalnih) i likovne zaigranosti i inovacija. Na neki način, ova izložba zadala je smjernicu djelovanja Galerije Rondo te ju je i pozicionirala na galerijskoj mapi kao onu kojoj je stvarna namjera baviti se umjetnošću i koja ima za poslanje  raditi na ozbiljnom, suvremenom i lokalnom sadržaju i izdići se iznad ispraznih i kićenih formi u koje se često zapliće likovna scena Hercegovine. Također, ovakvo djelovanje trebalo bi biti poticajno kako za umjetnike, da što više istražuju i surađuju, tako i za sve ljubitelje umjetnosti koji su zasićeni prosječnom umjetnošću.

Kako se analiziranje izložbe ne bi paušalno sagledavalo, promotrit će se svako izložbeno djelo u kontekstu  autorova opusa.  Merima Ivković, u maniri junk arta, izložila je dva rada u kojima eksperimentira s raznim materijalima i bojama, stvarajući drugačije perspektive i značenja samoga objekta. Marija Stojić dvama prikazanim ekspresionističkim crtežima propituje fizionomiju žena te, na tragu feminističke umjetnosti, problematizira razliku između stvarne prirode žene i onoga što ona predstavlja u društvu. Vilim Parić je na svoja dva višeslojna crteža pokazao izražajnu likovnu dorečenost i zaokruženost. Na crnoj plohi postavljene su bijeli i trokut na kojem se prelijevaju crni tonovi akvarela i na njemu oslikava prapovijesne životinje u špiljskoj maniri. Kompozicija ima vizualnu usklađenost koja, u kombinaciji s motivom, lako potiče na razmišljanje o prirodi čovjeka, uvijek razvučenoj između animalnoga i metafizičkoga konteksta. Mario Šunjić izložio je dva rada koja se mogu sagledavati odvojeno, a i povezano, i kojima se tehnički približava ready made-u, a idejno autoironiji. Na kvadratnoj površini djela, koja u cjelokupnom sagledavanju djela postaje površina kreveta, nalazi se kameni jastuk na koji naslanja razbarušene kistove umjetnika (vjerojatno svoje). U ovim radovima naročito je važan idejni koncept koji može insinuirati brojna shvaćanja o tome što umjetnost po prirodi jeste, što je ona postala danas, kako je publika doživljava, kao i to gdje ju je sam umjetnik trenutno pozicionirao u životu i kakav ima odnos prema njoj. Marijana Filipović svojim se djelom „Durban“ – koje nepretenciozno visi sa stropa galerije – poigrala oblicima, bojama i materijalima. U crni, plastični, šuplji cilindar, najlonom je slojevito povezala nepravilne i raznobojne geometrijske oblike pa tako djelo podsjeća na kaleidoskop. Pristupom bliskom arte poveri ostvarila je djelo s kojim promatrač ima potrebu kontaktirati, tražiti optimalno lomljenje svjetlosti i skladne oblike i neminovno postati sukreator. Kristina Ćavar svojim se posljednjim ciklusom kolaža najčešće izražavala  u malim formama  i pokazala  kako se na tako malim površinama može pokazati čitav svemir. Djelo „Preslika dvaju svjetova“ je kolaž strukturiran od nepravilno složenih vrsta, s tim da svaki papir ima svoju simboličku funkciju i razinu.  Pokazuje autoričin koncept razumijevanja odnosa između materijalnoga i nematerijalnoga, znanosti i vjerovanja, zemaljskoga i kozmičkoga. Josip Mijić na pet crnih, kvadratnih površina, na kojima se nježno prepliću tanke bijele linije, koncipirao je izloženo djelo  „Akademska paučina“. Izvedba tih, gotovo jedva vidljivih linija, izgleda poput meditativnoga procesa ili tkanja paučinom. Iako suptilno i apstraktno, ovo ostvarenje ima društvenu angažiranost.  Naime, umjetnik upozorava na dekadentno, nedostojanstveno, zastarjelo, zatvoreno i mračno stanje koje dominira akademskom zajednicom, kako na globalnoj tako i na lokalnoj razini.  Hrvoje Pranjić je djelom „Separator“, ostvarenom na i u papiru, pokazao zanimljivo trodimenzionalno rješenje svoje ideje. Crtež u plavoj i crvenoj boji, popraćen tekstom koji uvodi u taj fiktivni transformerski koncept, sklopljen je i rasklopljen poput origamija. Snježana Romanović djelima naslovljenim „Insomnia“ pastoznim namazom boje prikazuje isti motiv, pojednostavljeni snoliki pejzaž s jednim stablom i širokom linijom tla. Atmosferičnost prikaza dodatno je pojačana koloritom, u prvom djelu arktičkim bijelo-sivim tonovima, a u drugom kobaltnoplavim nijansama i crnim pticama koje kruže oko stabla. U tim dvama prikazima lako je osjetiti atmosferu tišine, baš kao i u noćima kojima gospodari insomnia. Dalibor Nikolić svojim dvama djelima „Bez naziva“ ostaje u domeni istraživanja i provociranja svojih uspomena i memorija. Isijecajući crno-bijelu fotografiju na stotinu kockica i ponovno je sklapajući bez prvobitnoga reda i prikaza, najviše naginje appropriation artu te time izlazi iz vizualnoga konteksta fotografije. Na taj način, osim fizičkoga „razbijanja“ fotografije, on i simbolički dekonstruira njezin prikaz, razmišljajući o tome što svakom pojedincu znači osobna prošlost, kako ona egzistira u našem mentalnom sklopu i utječe na trenutno stanje duha. Maja Rubinić, crtežom kojega je nazvala „Uklopivost u kontekst“, dovela je u pitanje ne samo koncept svoga rada nego i idejni koncept same izložbe. Blago savijeni papir na nekoliko kvadrata, odnosno ploha, a svaka ploha ispunjena je raznobojnim oblicima, zakačen na najlon između dva zida, leprša u prostoru tražeći svoj kontekst unutar izložbe. Od svih izloženih radova, jedino ovo djelo nije zadovoljilo kriterij dimenzije, no nije u pitanju kreativni ili izvedbeni nedostatak umjetnice. Takav tihi i zaigrani otpor da se uklopi u traženi okvir je u biti poruka koju želi poslati svojim djelom te istodobno i iskazivanje svoje i opće umjetničke neuklopljenosti u prisutni društveni kontekst.  Megi Kunštek izložila je dva djela pod naslovom „Interijer“. Autoričini interijeri pastelni su svijet, lišen suvišnih detalja, gotovo na granici apstrakcije gdje konturom, mrljama i točkama boje evocira intiman i zatvoren prostor. Motive i likovni stil kojim se i inače izražava na većim formatima gotovo identično svedeni su na manju formu. Držeći se maksime „oči su ogledalo duše“ Jelena Grgić s tri rada tematizira stanja svijesti suvremenoga čovjeka, koja debelim crnim linijama podsjećaju na ekspresionističke drvoreze s početka XX. st. Uspješno je svoj „izraz“ svela na traženi format, ne lišavajući ga pritom kreativnoga istraživanja. Sara Lerota izlaže „Diptih“, a djelo se sastoji od dvaju kvadratnih platna, jednoga crne, a drugoga bijele boje. U duhu minimal arta, ovu monokromiju umjetnica razbija tek jednim potezom kontrastne boje koja povezuje dva platna u cjelinu. Autorica često kao likovni izraz koristi hierrealizam, no ponekad se u njezinim djelima susreću monokromne površine s geometrijski svedenim linijama. Jasno je da je za ovaj mali format izabrala svoj manje učestali, ali i idejno složeniji rukopis.  Tomislav Zovko, kako bi stvorio djelo „Odvajanje“, iskoristio je dva platna u zadanim formatima te njihovo naličje sljubio silikonom i lagano razdvojio nekoliko centimetara. Silikon je ostao u međuprostoru dvaju platna kako bi ih enformelistički povezao. Postupak je napravljen s crnim i bijelim silikonom kako bi se dobila ravnoteža monokromijom, ali se ipak osjeća potencijal same materije. Andrej Gvozden djelom „Kozmička šteka“ konceptualistički prikazuje šteker obojan  u zlatnoj i zelenoj boji, na kojoj je napisao naziv djela. Koncept se dotiče s jedne strane  apsurda  na koji ga je asocirao izloženi predmet (šteka), dok s druge strane asocira na onu tanku nit  (prekidač) između čovjeka i kozmosa. Rad „Crveno jedan“ Stjepana Šimića Pepija prikazuje, na pozadini od latiničnoga i arapskoga pisma u tehnici kolaža, figuru djevojčice u profilu, odjevene u bijelo. Lik djevojčice odvojen je od pozadine jasnom crvenom konturom, a boja krvi i sami odabir pisma pozadine aludira na sukob istoka i zapada u kojem, kao i u svim sukobima, stradavaju djeca. Ovaj se rad, kao takav, u idejnom i kreativnom smislu može smatrati malo drugačijim od djela koja su dio njegova opusa. Umjetnica Tanja Samardžić u djelu „Panorama“ impasto potezima u tradiciji lirske apstrakcije svodi motiv na mrlje bijele i zlatne boje na tamnomodroj pozadini koja potiče promatrača na razmišljanje i davanje osobnoga značenja umjetničkom djelu. „Kompozicija u malom“ Trpimira Grgića razigranim koloritom, oštrim formama i tehnikom drippinga privlači pažnju kao kompozicijska vježba, u kojoj pojedini segmenti slike mogu funkcionirati samostalno. Može se zaključiti kako format nije bio utjecajni čimbenik za eksperimentiranje u likovnom izričaju jer je slikar ostao dosljedan prikazivanju „razigranoga“, krajolika koji je i njegov najčešći motiv. Vesna Vuga djelom „Hommage A. B. Šimiću“ izlaže djelo u kojem slaže prozirne plohe stvarajući višedimenzionalnost djela te s reduciranim koloritom na crnu i bijelu boju, čiju monotoniju razbija lazurnim potezima ružičaste. Uklopivši tekst u pozadinu portreta, autorica se referira na Šimićevu poeziju.  Višeslav Lučić izlaže dva djela,, „Abstract geometric circles N21“ i djela „Abstract geometric circles n30“, i u tehnici pastela prikazuje kvadrate različitih veličina, zarotirane i naslagane jedan preko drugoga. Iako cjelokupno izgleda nevješto i naivno, autor se u djelu poigrava s perspektivom i percepcijom dubine prostora u duhu optical arta. Ana Filipović djelom-instalacijom „Hellcat“ poigrava se značenjima oblika i simbola. Naime, na papiriću čokoladice, aluminijski celofan izgreben je tako da tvori figuru mačke te je kao takav uokviren u kvadratnu drvenu konstrukciju, koja može simbolizirati međe pakla. Svjetlo koje stvara sijalica iza djela stvara refleksiju na papirić i konturu mačke i mefistofelsku atmosferu unutar drvenoga okvira. Prodire u strukturu prikaza te u suštini vanjski sloj omota čokoladice postaje unutarnji sloj djela. Autorica je izložbi donijela zanimljiv koncept u kojem propituje čimbenik slučajnosti  u kontekstu namjere. Boris Lovrić izložio je crtež u olovci Višeslavova krstionica. Djelo Borisa Orenčuka „Figura“ prikazuje likove u pokretu koji, iako u malome formatu, posjeduju ozbiljnost i prisutnost prapovijesnih idola. Iako je Orenčuk svoje ljudske figure postavljao u raznim oblicima i materijalima, na ovim je po prvi puta, i to veoma uspješno, eksperimentirao s već zaobljenom korom drveta i komadima piljevine. Dario Pehar izlaže djela naziva „Happy Art“, u kojima kombinira jednostavne mramorne kocke sa stiliziranim formama koje podsjećaju na pticu i ribu obojanim živim bojama ili repeticijom riječi happy u jarkocrvenoj boji. Peharovo djelo progovara o moći umjetnosti da unese vedrinu i toplinu u ljudsku egzistenciju. Njegova namjera je da rastereti promatrača, da unese blagost, dječju bezbrižnost i mirnoću u njegovo stanje duše. Prikazano djelo Ivana Bošnjaka „Bez naziva“ prikazuje amorfni predmet razlomljenih ploha koji demonstrira različite izražajne moći materijala. Figurina u pokretu podsjeća na šumska bića iz crtanih filmova ili na neko biće čije se tijelo počelo otapati. Stojan Lasić izložio je dvije fotografije nastale na snimanju talijanskoga filma L’ anno mille 2007. godine na Mostarskom blatu. Na jednoj je dinamični prikaz srednjovjekovne surove borbe siromašnih boraca u pijesku, dok je druga fotografija portretna te motivom i kompozicijom sasvim suprotna od gore spomenute. Naime, u sjedećem položaju prikazuje sredovječnu glumicu iz istoga filma, čija bijela duga kosa i maslinasta pozadina cijeloj kompoziciji odaju spokoj i mudrost. Kolaž Dragana Dragoje prema formi podsjeća na inicijale iz srednjovjekovnih rukopisa, no „inicijal“ je istrgnut iz svojega prirodnoga konteksta i smješten u pejzaž, a kontrast staroga i novoga dodatno je pojačan umetnutim modernim tekstom ispod inicijala. Dragoje je izložio šarmantnu konstrukciju koja pokazuje da srednjovjekovni transplant može funkcionirati u suvremenoj umjetnosti.

Iako je u nazivu ove izložbe tri puta naglašeno mala („Mala izložba malih radova u maloj galeriji“), ona ni po čemu to nije jer prikazano je oko 50 radova koji svojim likovnim kreativnim napretkom izlaze iz bilo kojega maloga značenja te je i sama galerija, značajem svoga poslanja, postala velika i jedinstvena u Mostaru.

Danijela Ucović i  Valerija Soldo Rešetar