Arhiva Kategorije: Događaji

Osvrt na izložbu Neli Bajalo

Izložba slika Kornelije Neli Bajalo pod nazivom Organizacija prostora otvorena je 3. studenoga 2015. godine u sklopu XVII. tradicionalne manifestacije Kušanje mladog vina kojom su zatvoreni ovogodišnji Dani Matice hrvatske u Brotnju. Otvaranje izložbe predvodio je Borislav Boro Šimović, ravnatelj KIC-a Čitluk, povjesničarke umjetnosti i članice DPUmH, Maja Gagro i Ana Šakić, te akademski slikar Franjo Primorac koji je u konačnici izložbu službeno proglasio otvorenom.

Ovom izložbom Neli Bajalo nas uvodi u svijet prostornosti koji nam prikazuje kombiniranom tehnikom gdje unosi oslikane predmete na podlogu. U tom postupku nastaju kompozicije reducirane na minimalan broj elemenata koje ostavljaju dojam tlocrta, u kojima se ostvaruje potpuna i konačna realizacija jednog imaginarnog svijeta. Ponekad u manjim, a ponekad u većim segmentima umjetnica naglašava prepoznatljive predmete, poput otvora u zidu, komada namještaja, školskih tabla, kuhinjskih ili dekorativnih predmeta gdje raščlanjuje cjelinu unutar imaginarnog prostora. Pri tome uvijek ističe vrlo snažan kolorit ispletenih toplih i hladnih tonova kojima ujedno naglašava dinamičnost unutar kompozicije. Odricanje od figuralike, minimalistička izvedba zasnovana na geometrijskim likovima te jako istaknute horizontale i vertikale oblika smještenih na plohu, svojim pojavnim suprotnostima stvaraju kompozicijsku ravnotežu. Linearnost i plošnost tvore indikativnu čistoću unutar oslikanih motiva vodeći nas do apstrakcije. Uz snažni kolorit ističu se i hipertrofirani geometrijski oblici koji ponegdje gigantskom moći obuzimaju površinu skoro u potpunosti, ostavljajući one smanjene tek nagovještajem i slutnjom. Lazurnost gornjih slojeva boje decentno prikriva i istodobno otkriva ono ispod, čime se stvara sklad u neskladu realnosti. Ovisno o umjetničkom raspoloženju, mijenja se i dinamika slike, ali uz konstantno zadržavanje geometrijskoga u oblikovanju.
Radovi Neli Bajalo stvaraju predodžbu savršenog u nesavršenom, užurbanom, kaotičnom svijetu i predmetima. Nevjerojatna je moć aindexnalize okoline koju nam autorica pruža. Realna okolina, o kojoj govore njezine slike, sačinjena je od prostornosti koju nam pokazuje apstrahiranu, onako kako je ona vidi. Prostornost je na njezinim slikama višeslojna i višeznačna. Osim što nas uvodi u organiziranu prostornost materijalnoga, stanova, realne okoline, predmeta, autorica smjelo ulazi i u prostornost ljudskog tijela. Tako na jednom radu smjelo kreće u analizu prostornosti dijelova ljudskog tijela, stopala i time nas navodi na dublje promišljanje same ideje prostora i prostornosti. Takvim radovima otkriva stvarnost koja se nalazi na nekoj drugoj razini, aludirajući na to kako stvari ne izgledaju samo onako kako ih vidimo, već da uvijek postoji i nešto više iza toga. Iako nam se prostornost čini kao širok i šarolik pojam, on je sačinjen od jedinstvenih minimalističkih komponenti koje se u konačnici predočavaju u većim stvarima i čine veliki otvoreni svijet s prepoznatljivim elementima. Svi autoričini radovi kriju osebujnost misli u minimalističkom izričaju u kojem se otkriva najsnažnija intencija stvaralaštva Neli Bajalo.

Maja Gagro i Ana Šakić

Oglasi

Greška / Nema greške / Greška je lijepa grupe Nismo se dogovorili oko imena

I pogrešan put vodi do nekoga mjesta, a samo putovanje izvor je brojnih iskustava onima koji ih znaju prepoznati. Tim riječima mogle bi se sažeti poruke koje nam radovima prenose članovi multimedijalne umjetničke grupe Nismo se dogovorili oko imena. Premda povezani temom greške, umjetnici su zadržali individualnost u sredstvu i izrazu te se susrećemo s više osobnih vizija i poetika.
Dario Pehar u radovima ponajviše tematizira naličje umjetničkoga stvaralaštva, odnos umjetnika prema vlastitom djelu i vanjskom svijetu. Tu se susrećemo s umjetnikovim unutra16nezadovoljstvom, krizom, interakcijom s – inače često indiferentnom – publikom, jedva preživjelim, ali i prebojanim slikama na kojima ispod površinskoga bjelila izbija nekadašnja stvarnost slikarskoga platna. Njegova slikarska djela tako nisu jednom izvedena i time ovjekovječena, nego postaju dijelom njegova života i svakodnevice, podložna sudbini, razvoju i odlukama umjetnika. Preživjela slika utjelovljuje zakon jačega u duhovnom svijetu, a pomalo prijeteći simboli i fragmenti virtualnoga svijeta društvenih mreža podsjećaju na naš kratkotrajni uvid u umjetnikov život i lakoću s kojom odlučujemo o njegovim plodovima. Posljedice toga susreta, ipak, umjetnik je proživio sam, u tišini podižući spomenike izgubljenim slikama.
Dok su Peharovi radovi obilježeni svraćanjem pažnje na nezahvalnu poziciju umjetnika i umjetničko stvaranje, djela Ilije Kegelja prije svega upozoravaju na ljepote prirodnoga svijeta, lKVYq71c_ilija_kegeljdakle i na naše propuste u opažaju. Osim što problematizira sirovu ljepotu betona i tradicionalnih gradnji (duvar), u radove često inkorporira predmete iz svakidašnjice, kojima je njegovim posredstvom i – često minimalnim – intervencijama omogućeno da zainteresiranom promatraču pripovjede priču o svome postojanju. Stoga nisu isticane dragocjenosti, odnosno predmeti od velike važnosti u stvarnom životu, nego istrule daske i zahrđali lim – upravo „roba s greškom“ – kojima autorska intervencija omogućuje da svojom nagrizenom tvarnošću i teksturom posvjedoče iskustvo vremena.
Određene sličnosti pokazuje i stvaralaštvo Gorana Šimunovića, koji se odlikuje raznovrsnošću ovdje izloženih djela. Kao i Kegelj, i on ponekad „ispisuje slike“, sjedinjuje likovnost i nismo_se_dogovorili_10tekstualnost, intermedijalno razotkrivajući idejnu potku poimanja umjetnosti. Skulpture također oblikuje komponiranjem i doradom pronađenih predmeta, a predstavljeni lik reducira do njegovih osnovnih odrednica. Sva Šimunovićeva djela, bez obzira na vrstu, ponajprije odlikuje stanoviti minimalizam izraza, ali on svoju popudbinu stječe u asocijativnosti koju ona potiču. Na kraju, sve stvaralačke silnice sabiru se u otkriću radosti i vedrine, kako duha iz kojeg proizlaze, tako i one koja iz njih zrači.
Željko Koren u radovima nastoji vizualno predočiti problem pamćenja, odnosno sjećanja. Osnovni medij njegova izraza je fotografija, a suvremene tehnologije koristi kao pomagala zanismo_se_dogovorili_11 njihovu doradu. Tako se već na nositeljima memorije susrećemo s izmještanjem, fragmentarnošću, zamućenošću i drugim osobitostima koje nas ometaju u procesu prisjećanja. Te mogućnosti dodatno su potencirane postavom fotografija u „kutije“ od stakla i pleksiglasa, pri čemu izranja i dodatna vrijednost igre vodenaste koprene koja prikriva „istinu“ sjećanja. Koren otkriva draž prošlosti koja je naša, u nama, uvijek na dohvat ruke, ali koja nam uvijek i nekako izmiče. Tako sami događaj gubi na vjerodostojnosti, a naše viđenje dobiva na važnosti, što potiče na višeslojna iščitavanja utkanih značenja.

Svi skupa – kao i svaki ponaosob – postavili su nam pitanja, ali i skrili odgovore. Na nama je da ih odgonetamo sagledavajući i promišljajući ova djela. Bila bi greška u njima tražiti grešku. Greške nema, a – ako je i ima – ona je lijepa.

Beat Čolak

En Face u Galeriji ALU Široki Brijeg

En Face je priredio još jednu izložbu, ovaj put u Galeriji Akademije likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu. S obzirom na imena članova En Facea, odnosno, umjetničke izričaje koje za njih vežemo i njihovu važnost u likovnom životu naše regije, ali i šire, uvijek se prigodom njihove izložbe očekuje likovnost visoke kvalitete. Ovaj put je to bilo osobito naglašeno i prostorom u kojem izlažu čija povezanost s Akademijom a priori to pretpostavlja.
Ovom prilikom svoje radove su izložili slikarice Ivana Brkljača, Ivana Ćavar, Anela Korać, Andrijana Mlinarević-Cvetković, Dragana Nuić Vučković, Silva Radić, i Martina Tomić, kipari Mišela Boras, Mateja Galić, Dejan Pranjković i Vesna Vuga-Sušac, grafičarka Antonija Gudelj, a publici su se predstavili i novi članovi, grafičar Darko Dugandžić i arhitekti Pero Ćeškić i Boris Soldo.

Ivana Brkljača se predstavila s četiri slike manjeg formata u već poznatoj maniri pozivanja na infantilno-nadrealistički svijet obojen tamnim, hladnim, nečistim, sivoplavoljubičastim koloritom. Ivana Brkljaca 1   Andrijana Mlinarević-Cvetković, također u svojem već poznatom izričaju, ostvaruje slične rezultate. Svojim prostornim crtežima u kojima je naglašena sklonost pozivanju na jednostavnost dječijega crteža, akromatikom, odnosno, snažnim kontrastiranjem bijele podloge i crnila žice i ostalih apliciranih oblika, stvara se djelo na granici morbidnoga, zlokobnoga, u potpunosti svojim dojmom negacija veseloga i bezbrižnoga svijeta djetinjstva. Andrijana MCNešto blaži, ali sličan dojam, ostvaren je u digitalno rađenim kompjutorskim slikama Dragane Nuić-Vučković na kojima se na poljima intenzivnih boja pojavljuju dobro poznate figure nalik dječijim crtežima, čije snažne, tamne linije svojom iskrzanošću i nervoznošću uspijevaju poništiti vedrinu obojenih polja na kojima se nalaze. Dragana NVPotpuno je, pak, drugačiji dojam koji na gledatelja ostavlja slikarstvo Anele Korać, na ovoj izložbi predstavljene s dvije slike. U njezinim slikama, malenim krajolicima i vedutama, prepoznaje se sklonost prema pročišćavanju izričaja, svedenost koja bi se mogla protumačiti i kao neka vrsta infantilnoga, koje se u ovom slučaju iskazuje kroz jednostavno, dječije viđenje svijeta koje otkriva jedan bajkoviti, izmaštani svijet gledan čistim i nevinim očima. Preostale tri slikarice se teško u formalnome smislu mogu dovesti u vezu s navedenima kojima je zajednička ta crta infantilnosti. Najbliža tomu, u smislu likovne pročišćenosti i ostvarenog lirskog izraza je Ivana Ćavar, koja se predstavila saslikama prepoznatljivog osobnog izraza izrazito svijetlog kolorita u kojem se može nazrijeti, iako posve apstrahirano, blještavo kamenje hercegovačkog krajolika koje se čas imaginira kao gradine i gomile, čas kao urbana matrica nekog metropolisa, ali uvijek izrazito lirično, po čemu, iako se osobno žestoko protivim takozvanom “ženskom pismu”, kako u literaturi, tako i u likovnosti, njezino slikarstvo doista može odrediti ženskim. Martina Tomic ORAOSlikarstvo Martine Tomić je po tome u potpunosti drugačije. Autorica, predstavljena samo jednim radom, otkriva svoj punokrvnu slikarsku vokaciju, prepoznatu u vatrometu boja koje titraju, vibriraju i na taj način otkrivaju svu magiju slikarske umjetnosti. Konačno, Silva Radić, svojim “slikoreljefima” u koje uvodi objekte iz svakodnevnice zadržava minimalistički izričaj i akromatiku svojstvenu njezinu stvaralaštvu.

Silva RAdić

Skulptura je na ovoj izložbi zastupljena radovima dvoje autora. Vesna Vuga Sušac je izložila instalaciju kojom propituje prostor i međuprostor, ali i odnose organskih oblika životinjskih kostiju i savršenih geometrjskih formi koje je napravio stroj. Vesna VS 4U dijelovima instalacije ogranske oblike komponira kružno stvarajući zanimljive suodnose i aludirajući na ambijentalne vrijednost prisutne u prirodoslovnim muzejima. Dejan PranjkovićUkrašavajući organičke oblike jarkim bojama stavlja ih u potpuno novi kontekst stvarajući kičaste trofejne maske sa izrazitim ekspresivnim vrijednostima, a čitavu priču nadopunjava i zatvara kružnom fomom bubnja s ispaljenim hitcima. Dejan Pranjković se predstavio već dobro poznatim figuricama glazbenika izrađenim od kaširanog papira, uz koje je izložio i dva crtežaiz kojih se vidi jasna veza s trodimenzionalnim oblicima figura koji su dodatno i crtački oblikovani.
Crtežima ili crtežima kombiniranim s nekim drugim oblikovnim postupcima predstavile su se i kiparice Mišela Boras i Mateja Galić. Mateja Galić je izložila radove u kojima je povezala kolažiranje i crtanje debelim crnim flomasterima kojim razigrava organske plošne oblike akromatskih tonova, čime se poziva na ranije radove izvedene u trodimenzionalnim oblicima. Mišela Boras 1Mišela Boras je izložila četiri starija rada u kombiniranoj tehnici koja svojom fantastičnom maštovitošću, otkrivanjem najdublje nutrine svoga bića, ali i promišljanjem i svojim svjesno infantilnim tumačenjima svijeta oko nas, jako podsjećaju na Saint Exuperyjeva “Malog princa”.
Darko DugandžićJedinu klasičnu grafiku je izložio novi član skupine, Darko Dugandžić. Na ovoj izložbi izloženi rad prepoznatljiv je dio njegova opusa po izrazito dubokom valerskom rasponu, dominantnoj tami, te ritmično postavljenjim sitnim oblicima koji stvaraju ornamentalni uzorak u jednom dijelu rada, koji svojim prepoznatljivošću i lakom čitljivošću stvaraju nostalgični sentiment. Za razliku od Dugandžića, grafičarka Antonija Gudelj predstavila se koloriranim crtežima kojima prikazuje svoju povezanost s prirodom i prirodnim oblicima i odustajanje od suvremene umjetničke prakse u kojoj se udaljava od pojavnoga svijeta, pri čemu uz pomoć stvarnih oblika uspijeva proniknuti i do dubljeg značenja opaženoga, odnosno, do duhovne stvarnosti iskazane vizualnim sredstvima.
Vrlo vrijedni dio ove izložbe svakako je prikazani dio arhitektonskog projekta Stambeno-poslovnog objekt H u Širokom Brijegu arhitekata Pere Ćeškića i Borisa Solde, novih članova En Face-a, kojim se pokazuju kao autori visokih estetskih kriterija i pozitivnog odnosa prema prostoru u kojem djeluju, čime donose nove vrijednosti i nove kvalitete, prijeko potrebne za bilo kakve intervencije u baštinjenom, već oblikovanom prostoru.

Iz ovog kratkog pregleda jasno je kako su članovi skupine En Face autori vrlo različitih izričaja, individualno artikuliranih, osobenih, likovnih jezika i različitih pogleda i načina analize i izražavanja vlastitih svjetova, bilo da su oni smješteni duboko u njihovoj nutrini ili su dio vanjskog, zajedičkog nam okruženja. Osim toga, ne ulazeći u ocjenu vrijednosti pojedinih ostvarenja i autora na ovoj izložbi, primjećuje se i dosta neujednačen odnos u smislu shvaćanja sudjelovanja na jednoj ovakvoj izložbi na kojoj se mogu vidjeti najrecentniji radovi pojedinih autora, a kod drugih i radovi stari i nekoliko godina. Stoga se stalnim pratiteljima likovnih zbivanja u našoj sredini nameće nekoliko pitanja. Bi li jedna umjetnička skupina trebala imati neki zajednički nazivnik, odnosno, treba li postojati neki, pa i minimalni stupanj zajedničkih umjetničkih, ili nekih drugih ideja, stavova koje okuplja jedna umjetnička skupina? Može li i treba li baš samo izlaganje biti samo sebi svrhom postojanja onoga što se naziva umjetničkom skupinom? Bi li jedna umjetnička skupina kao što je En Face tijekom svoga, sada već višegodišnjeg djelovanja, trebala pokazivati nekakave prepoznatljive rezultate nastale u zajedničkom djelovanju?
Takvih rezultata nema. Doista, u radovima nekoliko njih – Dragane Nuić-Vučković, Ivane Brkljače, Adriane Mlinarević-Cvetković, Vesne Vuge – Sušac i Mišele Boras, donekle i kod Anele Korać, pronalazi se zajednički pristup umjetničkom stvaranju kroz “igranje” s infantilnim izrazom i alteriranje takvog pristupa na različite načine za propitivanje svijeta i svoje nutrine. Stoga se čini kao jedan od ispravnih putova u budućem djelovanju skupine daljnje ustrajavanje na sličnim pristupima. U tom kontekstu sudjelovanje pojedinih autora, kao što je Antonija Gudelj, Dejan Pranjković, Silva Radić, Martina Tomić, Darko Dugandžić, a osobito arhitekti Ćeškić i Soldo aspolutno nema nikakve poveznice s takvim pristupom umjetničkom stvaranju. Mišljenja smo kako je već vrijeme da se u En Face-u “odrede pravila igre”, kako njihovo vrlo vrijedno djelovanje u umjetničkom životu naše sredine, ali i šire, ne bi dobilo oznaku svaštarenja. Takav zaključak se čini još opravdanijim i u smislu vrlo fleksibilnog odnosa pojedinih autora prema djelovanju skupine, svojoj ulozi u njoj, kao i o odnosu prema izlaganju svojih ostvarenja i umjetničkih stavova kada se sjetimo već spomenute činjeci da su neki izlošci s ove izložbe od nastali i prije nekoliko godine, već nekoliko puta izlagani, a neki su najskorija ostvarenja autora.
Na koncu, glavni dojam koji gledatelj nosi s ove izložbe Umjetničke skupine En Face u Galeriji ALU na Širokom Brijegu, unatoč visokoj kvaliteti pojedinih od izloženih ostvarenja i predstavljenih autora, jeste konfuzija uslijed nedostatka poveznice, zajedničkog koncepta, zajedničkog stava i kritičkog odnosa prema svojem, ali i stvaranju svojih kolega, odnosno dojam nenamjerne, nego spontane slučajnosti što u velikoj mjeri djeluje negativno na ocjenu ozbiljnosti rada skupine. S obzirom na visoke kvalitete pojedinaca uključenih u skupinu, osobito onih koji su potaknuli djelovanje En Facea i koji sudjeluju u njemu od samog osnutka, sigurni smo kako bi definiranim stavom o načinu djelovanja i razlozima postojanja En Facea s pojačanim kritičkim odnosom prema članstvu, te artikuliranjem izvjesnih likovnih stavova djelovanje te skupine postalo mnogo kvalitetnije i izgubio bi se dojam konfuzije i slučaja koji obilježava dosadašnje njihovo djelovanje, kako je jasno prikazano i ovom izložbom. En Face zasigurno ima potencijale prevazići takve probleme.

Tatjana Mićević – Đurić

Napomena: Ovaj tekst, kao ni bilo koji njegov dio, ne smije se objaviti u  bilo kojem  obliku ili distribuirati na bilo koji način bez pismene dozvole DPUmH-a.

Ljepota uništenja Saše Šantića

Ovom je izložbom prikazan posve zanimljiv i nesvakidašnji ciklus akademskog slikara Saše Šantića koji svojim idejnim konceptom odskače ne samo od njegove stvaralačke manire, nego i od ustaljenih likovnih manifestacija u lokalnim izložbenim prostorima. Radovima se više naglašava koncept izložbe negoli sama bravuroznost ili tehnička inovativnost umjetničkog djela. Umjetnika je s jedne strane ponukala na stvaranje svijest o globalnom uništavanju prirode, a s druge nesvijest prosječnog čovjeka koji, nažalost, ne pokazuje potrebnu volju i snagu da se suoči s tim krucijalnim problemom.

Opus je inspiriran osobnim zanimanjem kontradiktornog fenomena u ljudskom biću – fascinacijom ljepote pojave koja je u svojoj biti pogubna, prvenstveno za prirodu pa samim tim i za čovječanstvo.
Posredstvom suvremenih medija sve češće se mogu promatrati velike površine planeta Zemlje snimljene iz zraka pa se tako svakodnevno divimo dalekim prostranstvima, uživamo u pogledu na gradove noću, rijeke, jezera i pustinje, a da zaneseni osebujnošću nekog umanjenog ambijenta ne razmišljamo o tome da ga u stvari vidimo u obliku koji nije njegov izvorni (prirodni) oblik, nego je degenerirao ljudskim djelovanjem. Za suvremenog čovjeka – virtualnog promatrača, surova stvarnost koja se tiče izravnog ljudskog opstanka samo je živopisni pejzaž izazovne estetike. Upravo se tu krije zabluda o prirodi, a njena se idila pretvara u iluziju. Ova čudnovata, sveprisutna, činjenica inspirirala je Sašu da preispita svoj dijalog s prirodom, ali i da drugima postavi isti izazov putem svoje umjetnosti.
Fascinacija snimkama napravljenima iz zraka koji ukazuju na uništavanje zemaljske kugle ogleda se u šarenilu dopadljivih kadrova koji iako predstavljaju rane planete, izgledaju razigrano i neopterećeno bolnim značenjem. Tim prostorima kao da je svrha samo animirati gledatelje jer je bolna istina da su mnogi prizori uništavanja i mijenjanja izvorne slike prirode zapravo atraktivni i dopadljivi, a okrutnost njihove naravi ne izaziva gnušanje, već aplauz publike.

Tradicionalnim tehnikama, uljem na platnu i akrilom na drvu, umjetnik suprotstavlja nesvakidašnji kružni format većine predočenih djela na način da ih gledatelji mogu sami rotirati po vlastitom estetskom nahođenju. Aludiraju na čovjekovu odgovornost i tendenciju igranja s vlastitom sudbinom. Naglasak je stavljen na komunikaciju gledatelja i djela, odnosno aktivnu prisutnost s ciljem osvješćivanja naše uloge u svijetu, i prihvaćanje odgovornosti za trenutačno maligno stanje. Iako sažimaju landscape analize s landart umjetnošću, tematski sve slike prikazuju sustavno uništavanje Zemlje: krčenje šuma, izlijevanje nafte, zatrovana tovilišta stoke, kamenolomi u preriji, te ostale prirodne katastrofe uvjetovane čovjekovim djelovanjem. Svaka je slika nositelj svog koda, odnosno broja koordinata po kojem se prikazani prostor može naći na internetu i na taj način zaključiti o kojem je lijepom uništenju zapravo riječ. Projekcijom fotografija dolazimo izravno na mjesta zločina koja se nalaze na svim meridijanima: Egipat, Teksas, Čile, Mađarska, Meksiko, Izrael, Kansas, Iran, Kazahstan pa i Hutovo blato u Hercegovini čija je ne tako davna prirodna katastrofa idejna vodilja ovoga ciklusa. Raznolikost boja i figura, dinamičnost kružnih i geometrijska uređenost kvadratnih i pravokutnih kompozicija lako zavara neupućenog promatrača iako posljedice ovih katastrofa nikako nisu vesele.

Ubrzanost života i neusklađenost s iskonskim potrebama rezultiralo je čovjekovim raskorakom s prirodom, prilikom čega lako zaboravljamo njezinu snagu te potkovani neznanjem ostajemo fascinirani izgledom uništenih prostora i ne pitajući kako je izgledao izvorni, netaknuti ambijent. Iz potrebe da se naglasi naša bizarna osobina divljenja nečemu što je iskonski destruktivno i svijest o simbiotskom odnosu čovjeka i prirode, nastao je ovaj apelirajući opus koji zasigurno nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

Helena Vidić i Danijela Ucović

REAGIRANJE

Društvo povjesničara umjetnosti u cijelosti, a osobno kolegice potpisane ispod Osvrta na Likovnu koloniju “Krešimir Ledić” apsolutno se žele ograditi od tona, naravi i insinuacija iznijetih u reagiranju Marina Ivanovića, povjesničara umjetnosti iz Dubrovnika, na taj osvrt.  

Smatramo kako reagiranje Marina Ivanovića, koji sebe potpisuje kao povjesničara umjetnosti narušava nekoliko temeljnih etičkih principa određenih Etičkim kodeksom Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, kao što su: “Etičke obveze povjesničara umjetnosti – Povjesničari umjetnosti moraju djelovati u skladu s etičkim načelima i sa standardima objektivnosti i stručnosti u svojim znanstvenim i stručnim postupcima./Znanjem, ponašanjem i javnim nastupima pridonositi društvenom ugledu i priznanju povjesničara umjetnosti i struke povijesti umjetnosti.”; Osobno ponašanje – Postupci povjesničara umjetnosti trebaju biti utemeljeni na objektivnim i argumentiranim činjenicama./…/ Odnos prema kolegama općenito na svim planovima unutar struke, kao i u instituciji u kojoj djeluju treba se temeljiti na osnovnim načelima struke u kojoj povjesničar umjetnosti djeluje./ Omalovažavanjem, vrijeđanjem i pogrešnim ili lažnim prenošenjem ili tumačenjem tuđih mišljenja koja se tiču povijesti umjetnosti grubo se krše etička načela Društva./ U raspravama uvažavati različita mišljenja o istoj temi, te argumentirano na znanstvenojosnovi očitovati svoje mišljenje.” i “Odgovornost za javnu riječ – Sudjelovanje u raspravama i u medijima, vezano uz probleme kojima se bavi povijest umjetnosti, mora se temeljiti na uvažavanju argumenata, na poštivanju tuđeg mišljenja, na toleranciji i korektnosti u okvirima koji ne remete dostignuća povijesti umjetnosti kao znanstvene i stručne discipline, a sve u cilju postizavanja pune znanstvene ili stručne istine o određenom problemu. / Napisano ili izrečeno mišljenje mora udovoljavati gore navedenom. / Rasprava o pitanjima iz povijesti umjetnosti mora se uvijek voditi tako da se bavi problemom, a ne osobom koja raspravlja o problemu.”

Reagiranje Marina Ivanovića objavljeno 12. svibnja na portalu Bljesak.info već svojim naslovom “Diletantizam i malicioznost proizlaze iz svake riječi osvrta na Likovnu koloniju Krešimir Ledić” jasno ukazuje na karakter napisa te već sam po sebi ukazuje na narušavanje Etičkoga kodeksa. Nadalje, iskazi poput: “Društvo povjesničara umjetnosti Hercegovine je u svome, sad već poznatom svađalačkom stilu, …”, “valjda računajući s time da je prihvatljivo samo ono što one kažu da je prihvatljivo”, “Izlišno je govoriti o čitavom nizu budalaština i imperativa koji nastavljaju niz njihove „analize“ Likovne kolonije …” otkrivaju vrlo ružnu namjeru, usmjerenu protiv kolegica, a nikako ne konstruktivan cilj ukazivanja na realne, uvijek postojeće nedostatke bilo kojeg osvrta ili uratka, pa tako i našega.

Društvo povjesničara umjetnosti je u ovom slučaju djelovalo potpuno u skladu sa svojim ciljevima i zadacima te posve poštujući temeljna etička načela struke. Svrha našeg djelovanja je bilo praćenje rada jedne značajne likovne manifestacije u našoj sredini kojoj predviđamo i želimo dugo trajanje i sve veću kvalitetu, a sitne kritičke primjedbe napsiane su isključivo u cilju ukazivanja na potrebe i načine osiguravanja još kvalitetnije kolonije u budućnosti.

Iako nam se spočitava klijentelizam u kontekstu “prigrabljivanja” onog što je već netko stvorio, toga u našem osvrtu nema. Predložena suradnja i kritika načina odabira sudionika, bili su motivirani činjenicom da je Likovna kolonija “Krešimir Ledić” potaknuta i organizirana na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti, jednoj od sastavnica Sveučilišta u Mostaru, što automatski treba pretpostavljati njezinu akademsku razinu. U tom je pravcu usmjeren komentar o potrebi suradnje s ostalim sastavnicama Sveučilišta, gdje se ne spominje samo Studij povijesti umjetnosti, nego i Akademija likovnih umjetnosti sa Širokog Brijega, a osobito se ne pominju nikakva pojedinačna imena. Najjači smo kad smo složni i kad radimo zajedno. U tome treba ležati snaga našeg strukovnog udruženja i naše akademske zajednice.

Konačno, ograđivanjem od reagiranja Marina Ivanovića, ukazujemo na potrebu postojanja i njegovanja kulture dijaloga, sposobnosti iznošenja vlastitog mišljenja, ali i prihvaćanja tuđih koji mogu i imaju biti pravo biti drugačija, usmjeravanja prema općim i zajedničkim, a ne pojedinačnim i osobnim interesima, što jesu osnovna obilježja djelovanja intelektualca u nekoj sredini. Tome djelovanje Društva povjesičara umjetnosti teži i jedino će se na taj naći opravdati njegovo postojanje, a povijest umjetnosti afirmirati kao struka.

doc. dr. Tatjana Mićević – Đurić, predsjednica DPUmH

Napomena: Ovaj tekst, kao ni bilo koji njegov dio, ne smije se objaviti u  bilo kojem  obliku ili distribuirati na bilo koji način bez pismene dozvole DPUmH-a.