Arhiva Kategorije: Bilteni

Bilten DPUmH br. 9 – rujan, listopad 2015.

Listopad 2015. godine obilježilo je nekoliko važnih događaja u likovnom životu Mostara i Hercegovine.

Prvi je, svakako, dugo očekivano otvorenje stalnog postava Franjevačke galerije na Širokom Brijegu, izvrsne i bogate zbirke umjetnina moderne i suvremene umjetnosti. Svečano otvorenje upriličeno je 6. listopada povodom obilježavanja srebrnog jubileja od osnutka Franjevačke galerije na Širokom Brijegu koja je otvorena 25. srpnja 1990. godine u namjenski izgrađenoj zgradi.
12106831_593652024107246_1104515141826192236_nFundus Franjevačke galerije u trenutku otvaranja brojio je oko tisuću umjetnina. U stalnom postavu koji su oblikovali povjesničari umjetnosti Igor Zidić i Svjetlana Rakić, te današnji voditelj Galerije fra Vendelin Karačić bilo je izloženo oko 280 umjetnina. Zbirka je bila i tematski i prostorno odijeljena. Prvi dio su činila djela starih majstora smještena u Samostansku riznicu. Drugi, najbrojniji dio zbirke, smješten u prizemlju, sačinjavala su djela slikara i kipara hrvatske moderne i suvremene umjetnosti te djela hrvatske naive. Treći, možda, najzanimljiviji dio prvog stalnog postava Franjevačke galerije u Širokom brijegu predstavljala su ostvarenja autora suvremenog likovnog izraza, takozvani Fra-yu-kult. Prema riječim fra Vendelina Karačića, umjetnici su sami odabrali to ime, “za neupućene čistunce intrigantno i zbunjujuće, a za poznavatelje njihove umjetnosti, nimalo iznenađujuća igra riječi nalik verbalnom eksponatu”. Također, ne smije se preskočiti ni zaseban dio postava kojeg je činilo četrdesetak ostvarenja, djela lokalnih likovnih umjetnika i slikara franjevaca predvođenih fra Mirkom Ćosićem.
Otvorenju Franjevačke galerije na Širokom Brijegu u srpnju 1990. godine prisustvovalo je više desetaka umjetnika, autora čija djela su zastupljena u zbirci, te likovni kritičari i galeristi iz Jugoslavije, ali i iz inozemstva. Kako kaže fra Vendelin Karačić, to je bio događaj “neopterećen dnevnom politikom i utrkama na kratke staze. I dolazak sudionika, i sadržaj svečanosti otvorenja bio je pod geslom: Umjetnost umjetnicima i prijateljima umjetnosti”. Kao takav, događaj je bio prepoznat, a Galerija je zadobila reputaciju istinskog umjetničkog središta koje se ravna jedino prema objektivnim kriterijima likovnosti. Time se može objasniti činjenica da su toj jedinstvenoj novonastaloj/nastajućoj zbirci i naknadno, nakon otvorenja, umjetnici poklanjali svoja ostvarenja, iskazujući na taj način povjerenje u njezinu važnost, što se tijekom vremena pokazalo i više nego opravdanim.
Dokaz tomu je ponovno otvorenje stalnog postava Franjevačke 12122708_593651937440588_8465177622999133896_ngalerije na Širokom Brijegu, impozantna kvaliteta i vrijednost tu izloženih ostvarenja, a napose broj umjetnina koji nakon dvadeset i pet godina iznosi preko 4 500. Umjetnici su tijekom vremena, pa čak i u ratnim uvjetima, svojim radovima darivali Franjevačku galeriju i tako joj stalno povećavali vrijednost, ali i odavali priznanje upornosti fra Joze i fra Vendelina koji su i u nepovoljnim uvjetima imali jasan cilj i “misiju” povezivanja umjetnosti i čovjeka, Hercegovine i suvremenog likovnog izraza. Kako se moglo vidjeti na svečanosti otvorenja novog stalnog postava, u tome su i uspjeli, kako u protokolu otvorenja u kojem su sudjelovali dionici političkog i vjerskog života Hercegovine, ali i “mali ljudi”, oni koji su dali svoj doprinos očuvanju, rastu i stasavanju te zbirke. Uspjeh se još jasnije uočava kada se osvrnemo na samu zbirku. I neupućenima u likovnost poznata imena E. Delacroxa, V. Bukovca, E. Vidovića, N. Mašića, M. Cl. Crnčića, M. Kraljevića, Lj. Babića, K. Afana de Rivere, M. Uzelca, A. Motike, K. Hegedušića, I. Dulčića, Z. Price, E. Murtića, V. J. Jordana i drugih, dovoljno govore o njezinoj vrijednosti.
Novi stalni postav Franjevačke galerije u Širokom Brijegu oblikovali su povjesničar umjetnosti Igor Zidić, fra Vendelin Karačić, voditelj galerije, te Josip Mijić, magistar slikarstva. Pred njima je 12122573_593652300773885_8626544347564949959_nstajao ozbiljan zadatak. Između nekoliko tisuća radova trebalo je izabrati dvjestotinjak, koliko ih može biti izloženo s obzirom na limitirane površine zidova koje su pogodne za izlaganje. Pri oblikovanju stalnog postava vodili su se iskustvom stečenim pri oblikovanju i egzistiranju prvog stalnog postava, tako da su neka rješenja, smještanje i izlaganje umjetnina iz zbirke starih majstora u okviru Samostanske riznice, te postavljanje najvažnijih dijelova zbirke u prizemlje Galerije, ponovljena i novim postavom, jer je tako najlogičnije s obzirom na prostorna ograničenja galerijskog prostora. Međutim, ovaj put u prizemlju su izložena i ostvarenja iz zbirke Fra-yu-kult.
S obzirom na brojnost zbirke jasno je da su se autori stalnog postava našli pred problemom, jer se nije mogao izložiti cjelokupan fundus, pa je trebalo napraviti selekciju. Pri tome se moralo biti korektno i prikazati svakog od autora na što je moguće bolji način, te voditi računa o integritetu stalnog postava u cjelosti i ostvarivanju reprezentnosti stalnog postava kao vjerodostojnog presjeka ukupne zbirke. Zbog toga je, vjerojatno, došlo do situacija u kojoj izvrsni radovi nekih autora nisu mogli biti izloženi, dok su apsolutno gledano radovi manje kvalitete našli svoje mjesto u stalnom postavu. Zamka je to ovako velikih kolekcija kojoj se nije moglo izbjeći.
Drugi problem s kojim su se susreli autori stalnog postava je koncept prezentacije, odnosno, način grupiranja radova izabranih za stalni postav i njihovo 12122708_593652144107234_5010614258603166681_npostavljanje na postojeće, raspoložive zidne plohe i pomoćne panoe. Odlučeno je držati se kronološkog načela. Izuzetke u odnosu na kronološki slijed predstavljaju radovi iz kolekcije Fra – Yu – kulta, grupirani na jednom zidu, odjeljak s radovima naivne umjetnosti kojem nedostaje reprezentativna skulptura Sofije Naletilić Penavuše smještena u ulazni hol, te poveća skupina radova nastavnika širokobriješke Akademije likovnih umjetnosti, kojom se, ako se slijedi smjer kronološkog toka postavljanja i logično završava novi stalni postav. Tako se u logičnu cjelinu povezuju kronološki točan slijed izlaganja i element lokalnoga, odnosno ALU Široki Brijeg, koji se htio opravdano istaknuti.
O pojedinostima stalnog postava, izloženim djelima, njihovu značenju, kao i važnosti zbirke u cijelosti, struka se tek treba oglasiti. Zacijelo će se to i dogoditi, jer zbirka, kako izloženi radovi, a pretpostavljamo još i više kompletan fundus, podrazumijeva bogati materijal pogodan za različite aspekte povijesnoumejtničkih studija. Prvu sintezu očekujemo u najavljenom katalogu Franjevačke galerije s tekstom za koji nismo doznali tko će ga pisati. Nadamo se da će ime i renome kritičara – pvojesničara umjetnosti koji će se osvrnuti na Franjevačku galeriju u Širokom Brijegu odgovarati značaju i kvaliteti same zbirke. Međutim, zasigurno će, ili bi trebali, uslijediti i drugi, problematski osvrti na tu zbirku umjetnina kojima bi se upotpunilo ono što će biti napisano u katalogu zbirke, a sama zbirka bolje kontekstualizirala u okviru suvremene hrvatske umjetnosti, bilo kao cjelina, bilo kao neka od njezinih komponenti.

U Galeriji kraljice Katarine Kosače u Hrvatskom domu Hercega Stjepana Kosače u Mostaru u razmaku od tjedan dana otvorene su dvije izložbe većih ambicija s predznakom međunarodnoga, izložba radova nastalih na Likovnoj koloniji Krešimir Ledić i izložba Interacademia 2015 u organizaciji Udruge građana Krug. Unatoč sličnim ambicijama, te dvije izložbe nisu odaslale jednake poruke, niti su imale jednako značenje i važnost. Izložba Interacademia 2015 u potpunosti je opravdala takav predznak. Riječ je o međunarodnoj izložbi na kojoj su se svojim radovima predstavili dekani i po jedan profesor sa šest visokoškolskih institucija iz regije: Akademije likovnih umjetnosti iz Širokog Brijega (dekan Stjepan Skoko i izvanredni profesor Antun Boris Švaljek), izlozba_7Akademije likovnih umjetnosti iz Trebinja (dekan Marko Musović i izvanredni profesor Ratko Vučinić), Akademije likovnih umjetnosti iz Sarajeva (dekanica Marina Finci i docentica Tatjana Milaković), Akademije likovnih umjetnosti iz Zagreba (dekan Aleksandra Battista Ilić i izvanredni profesor Matko Vekić), Fakulteta likovnih umetnosti Beograd (dekan Dimitrije Pecić i izvanredni profesor Miodrag Mlađović), Fakultet likovnih umjetnosti Cetinje (dekanica Milena Jovićević i izvanredni profesor Ratko Odalović). Ni ovdje se nećemo osvrtati na likovne kvalitete, obilježja i umjetničke vrijednosti prikazanih ostvarenja, o čemu dovoljno piše u predgovoru kataloga izložbe koji potpisuje povjesničarka umjetnosti Danijela Ucović, koja je o izložbi i govorila na svečanom otvorenju. Dovoljno je reći kako su bili zastupljeni svi mediji suvremene likovnosti, od tradicionalnih oblika likovnog izraza – crteža, slikarstva, izlozba_10skulpture i grafike izvedene u klasičnim grafičkim tehnikama, preko eksperimentalne grafike i fotografije do nasuvremenijih likovnih formi kao što su video uratci i performansi (dokumentirani fotografijama). Ono što obilježava ovu izložbu i ono što od nje ostaje u onima koji su je vidjeli i doživjeli, naravno, usporedo s doživljajem likovnosti pojedinih autorskih izričaja i pojedinih ostvarenja, ovaj put zbog neselektivnosti i nepostavljanja bilo kakvih kriterija za odabir sudionika i njihovih radova raznolikih i različitih kvaliteta, jeste jedan istinski optimizam i iskrena želja za suradnjom, odnosno, otvaranjem prema susjedima, u trenutnim društveno-političkim okolnostima međusobno odijeljenima, zatvorenima u same sebe, bez ili s nedovoljno kontakata… izlozba-3Upravo potreba za kontaktom, otvaranjem prema drugom i drugačijem, bliskom ili dalekom, sličnom ili različitom i kroz taj kontakt upoznavanje i preispitivanje samoga sebe, svojih dosega i mogućnosti, ambicija i ograničenja, ono je što je najvažniji rezultat ove likovne manifestacije koja je zadobila značenje ne samo likovnog i kulturnog, nego društvenog događaja u širem smislu.
To je i potvrđeno pokušajem organiziranja konferencije dan nakon svečanog otvorenja. Na konferenciji su uz predstavnika Udruge Krug i koordinatora Interacademie 2015 Milana Sitarskog sudjelovale povjesničarke umjetnosti Tatjana Mićević – Đurić koja je govorila na temu Institucionalni, zakonski i politički okvir za interkulturnu suradnju u Jugoistočnoj Europi i uloga sveučilišta i Amila Puzić s temom Postoji li zajednički kulturni okvir u Jugoistočnoj Europi? Nakon izlaganja je uslijedila ispočetka oprezna, a kasnije vrlo zanimljiva rasprava prisutnih, nažalost, malobrojnih. Čitava manifestacija, a osobito dinamičnost diskusije i široki spektar otvorenih tema i problema obećavaju uspjeh neke buduće konferencije koja će se baviti sličnom problematikom.
Konačno, kao rezultat uspješne suradnje i zajedničkih interesa Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine i Udruge građana Krug potpisan je memorandum o međusobnoj suradnji na projektu Interacademia do kraja 2016. godine. Vjerujemo i nadamo se kako će suradnja naših dviju udruga doprinijeti zanimljivim, kvalitetnim kulturnim događajima kojima će se Mostar, grad i sredina već par desetljeća u velikoj mjeri izolirana i izopćena iz suvremenih kulturnih tokova, vratiti na mjesto koje mu po njegovoj tradiciji pripada.

Naglasak čitavog projekta Interacademie jeste na suradnji, na tome da je suradnja moguća i da kroz takva otvaranja i povezivanja profitiraju svi uključeni. Spoznavanje, razmjena ideja, otvaranje prema drugačijem i stranom samo proširuju obzore i pružaju mogućnost boljeg određivanja prema sebi samima i prema užoj ili široj sredini kojoj pripadamo i u kojoj djelujemo. Koliko nam je takav stav potreban pokazuje i slučaj da je iste večeri kada je otvorena izložba Interacademia 2015, 15. listopada, na datum određen par mjeseci ranije i oglašen brojnim plakatima i obavijestima, Galerija “Aluminij” upriličila otvarnje izložbe slika mladog crnogorskog umjetnika Darka Đurovića. Tom otvorenju je prisustvovala tek šačica ljudi. Moramo primjeniti kako nije prikladno planirati u istom terminu dva kulturna zbivanja iste vrste, u ovom slučaju otvorenje dviju izložbi, u sredini ograničenog broja korisnika kulturnih događanja kao što je Mostar. Dakle, posljedica nesuradnje i nepostojanje želje za dogovorom je diskriminiranje jednog od tih događaja, kao i autora koji je takvim kolizijama, sasvim sigurno, oštećen.
Inače, Darko Đurović, crnogorski mladi slikar kojemu je to bila prva izložba u Hercegovini, izuzetno je zanimljiv autor, osebujnog izričaja, predstavnik jednog vida fantastičnog slikarstvadarko_durovic_3

današnjice. Sam sebe, posve opravdano, naziva slikarem iracionalnoga, kako se može vidjeti u njegovim slikama kojima izražava svu konfuziju, sve zamke i prepreke suvremenog svijeta u kojem je pojedinac uhvaćen mrežama svekolikih poteškoća doveden do iracionalnoga. Pored toga, ističe se njegova predanost, posvećenost iskazana minucioznim tretmanom velikih formata, što svjedoči izuzetno predan rad i dugotrajnu, ustrajnu posvećenost stvaranju svojih djela, ali i dosljednost u provedbi zamišljenoga, jasno definiranog koncepta. Nažalost, autorova mladost ne korespondira s optimizmom, životnom radošću i veseljem koje bi se od njegove mlađe životne dobi očekivali. Nasuprot tomu, njegove slike su bolne, vrište svjesnošću o ludilu suvremene stvarnosti kojim on sam nije zadovoljan i to smjelo i jasno pokazuje.
Zbog kvalitete izloženih slika koje svjedoče o ozbiljnosti i vrijednosti umjetnosti Darka Đurovića doista je nepravedno što takav slikar i njegova izložba nisu imali otvorenje kakvo zaslužuju. Srećom, kako doznajemo iz Galerije Alumij, tokom trajanja izložbe posjeta je bila zadovoljavajuća.

Na kraju listopada. mjeseca izuzetno bogatoga likovnim zbivanjima otvorena je i izložba Društva hrvatskih likovnih umjetnika u Federaciji Bosne i Hercegovine, tradicionalni Jesenji salon. Izložba je postavljena u Galeriji Katarine Kosače, a svečano otvorenje je upriličeno 27. listopada. O izložbi pišu Helena Dragić i Ana Filipović: “Svečano otvaranje 21. po redu Jesenjeg salona – revijalne godišnje izložbe Društva hrvatskih likovnih umjetnika Federacije BiH upriličeno je u donjoj velikoj dvorani HD HS Kosače 27. listopada u 19:30 sati.
Mnogobrojnoj su se publici ovom prilikom obratili tajnik DHLU Boris Jovanović, gradonačelnik Ljubo Bešlić i predsjednik udruženja Dario Pehar kojemu je pripala čast proglasiti ovogodišnjeg pobjednika manifestacije: Dalibora Nikolića za njegov kiparsko-konceptualni rad Artwear.
andjeopancir1Krilata pancirka isklesana iz jednog komada kamena plijeni pozornost prvenstveno banalnošću odjevnog predmeta isklesanog i prezentiranog kao umjetnost. Djelo je nastalo u suradnji sa australskim umjetnikom Thomasom Robertsonom koji je od nikolicpancirandjeoNikolića naručio rad u kamenu kojim bi najbliže okarakterizirao trenutan umjetnikov položaj u Mostaru. Suprotstavljenost metaforičke dimenzije kamenih krila i očitog značaja neprobojne pancirke iznjedrila je i oblikovala ovaj predmet, kako u pojavnom tako i u metafizičkom smislu pa je materijalno djelo još i više dobilo na „težini“ popratnim performansom. Naime, prošle se godine Nikolić prošetao gradom odjeven u Artwear plijeneći znatiželjne poglede i klikove prolaznika.

Na ovogodišnjem su se salonu predstavila 52 autora: Ana Bilić Prskalo s njoj karakterističnom simetričnom kompozicijom i školskim primjerom postizanja iluzije prostora geometrijskom perspektivom nasuprot kojoj Kristina Ćavar prizor gradi nabacanim, ali promišljenim ilustrativnim elementima. U sličnoj se maniri „Sjećanjem“ izrazio Josip Mičković koji apstraktnim linijama tvori jasnu figuraciju. Mirjana Drežnjak Naletilić pročistila je i individualizirala svoj stil. Zanimljiv izbor slikarskog alata upotrijebila je i Jelena Grgić koja raznolikošću tehnika i materijala postiže nadrealne narativne prikaze. Pijesak je Ivani Jovanović pomogao ispričati emotivnu i skladnu ljubavnu priču u kojoj tekstura podilazi adekvatnom naslovu „Noćno kupanje“. Spokojnost prikaza evidentna je i u radovima Megi Kunštek koja prikazuje harmoničan i maštovit plošni interijer hladnih tonova te na dva rada njenog očitog uzora Daria Pehara na kojima autor plohe tretira tako da ujedno predočavaju i dvije slikarske krajnosti.
Pejzažna je tematika uvijek aktualna pa Vladimir Ladan dominantnom prikazu Huma na svojem radu suprotstavlja nebesku plošnost i potpunu lišenost figuracije s jasnim konturiranjem građevina, Stipo Zoroja u svom „Pejzažu Kamešnice“ pribjegava apsolutnoj apstrakciji i akcentiraju pastoznih nanosa boje dok čempres Trpimira Grgića i bojom i figuracijom strši iz skladne horizontalne kompozicije.
Izražen kolorit glavna je okosnica i  djela Slavenke Volić „U plavom“, Tatjane Rukavine „Moravie“ i „Mostara“ Biljane Sesar. Dok prva slaže kompoziciju širokim vertikalnim linijama, druga oslobađa toplinu inkarnata, a Biljana poinilističkom tehnikom dočarava magijsku privlačnost mostarke svijetlosti.
Uskovitlani oblici Maria Naletilića prikaz su odlično obavljenog zadataka uravnoteživanja umjetničkog djela kojeg Goran Milinković traži u savršenosti kvadratnih površina ,a Ivona Terzić izražava šturim jezikom – slaganjem jednostavnih, drvenih oblika kojima tvori ugodnu pokretnu kompoziciju narativnog karaktera. „Malo misto“ Marijane Ravlić- Filipović također traži ravnotežu i svakako je njeno skromnije ostvarenje te čudi što se umjetnica nije predstavila nekim recentnijim djelom jer ih svakako ima u svome opusu.
Poetičan motiv u radu Hrvoja Pranjića obogaćen je impresivnim kontrastom užarenih i ledenih nijansi, a Matea Martinović intenzivnom bojom i slojevitošću oslobađa teret amblematične figurativnost. Ekspresivni sadržaj užurbanih formi Damira Mumbašića prelazi granice klasičnog poimanja kompozicije, dok se prošlogodišnji laureat Željko Koren ne odmiče od pobjedničke formule pa izlaže postimpresionističku kompoziciju s naglašenom bjeličastom svjetlosti kojom insinuira bestjelesnost prikazanih figura.
Mladi se Boris Lovrić predstavlja minimalističkim eksplozivnim izrijekom, a senior Mario Šunjić  „Egzodusom 3“, radom utemeljenim kako u neosporivoj “zanatskoj” vještini, tako i u dubokoj promišljenosti osobne filozofije, čiju dekorativnost prepoznaju mnogi, a kompleksnost rijetki. “Sunbathing II” Marije Stojić osvježavajući je primjer ritmičnog slaganja linijskih motiva i kolorističkog senzibiliteta, a Ernesto Markota apstrahiranjem motiva i redanjem oštrih geometrijskih oblika akriliku daje efekt kolaža.
Konfuznost plakatiranja Tamare Grbavac šalje poruku prolaznosti i nemarnosti konzumerističkog društva u kojem sve ima cijenu. Taj motiv modernog, plastičnog, neprirodnog već dugo tematizira Tomislav Zovko ciklusom „Silkonizacija“ pa se predstavio sa tipičnim djelom iz toga ciklusa u kombiniranoj tehnici na platnu. „Smirujući nemir“ vjeran je opis djela Ivice Kraljevića u kojem je cirkulacija nemira obrnuto proporcionalna efektu meditativne naravi što u konačnici zaokuplja osjetila promatrača.
Prikazujući „Crkvu Svetog Vlaha u Dubrovniku“, Srećko Kriste koristi tamni tonalitet zemljanih tonova, a cjelokupna zamagljena scena rezultira turobnom atmosferom kojom zaboravljamo da je riječ o biseru Jadrana. Suprotstavljena tom realističnom prikazu, Ema Livančić reda plošne, jednobojne oblike i na djetinji naivan način ostvaruje djelo na tragu mediteranskih majstora. Djetinji prikaz kuće i pejzaža evidentan je i na  akriliku Franje Primorca na kojem je teško ustanoviti je li produkt slikareve nemarnosti ili težnje naivi.
Dosljedno njegujući štafelajno slikarstvo, Saša Šantić se približava apstrakciji, a konceptualna je umjetnost njegov krajnji rezultat. Njegovi prikazi prirodnih katastrofa zapravo su instalacije koje sugeriraju na ljudsku odgovornost te moguću i jako poželjnu aktivnost. Sasvim atipično djelo „ Per aspera“ kipara Borisa Jovanovića kroz satiričan alat (žičanu barikadu, slasne brendove i zastavu EU) oslikava trenutno aktualnu, konfuznu situaciju u svijetu kojoj svi svjedočimo. Vjeran svom slikarskom rukopisu ostaje Ilija Kegelj kojeg prepoznajemo čistoćom izraza s kojom ulazi u najuže strukture konceptualne umjetnosti, a skulpturom Krista nudi nam vrhunsku estetiku stiliziranog tijela.
Religiozna tematika inspirirala je Magdalenu Džinić Hrkač kod koje se sukobljavaju figurativnost i apstrakcija i Antu Mamušu koji Kristovu muku dočarava realističnom sirovošću prikaza.
Predstavljanje Borisa Orenčuka  radom „Čovjek s knjigom“ iz 2012. pokazalo se pametnim izborom budući da se u zadnjoj godini dana publici predstavio s dvije samostalne izložbe pa se sada može jasnije utvrditi njegov razvojni put. Arleta Ćehić na suptilan način postiže interakciju sa publikom i tematizira ljudsku potrebu traženja sebe u drugome tj. potrebu za bliskošću. Rad Tonija Marića izuzetno je dekorativan i odaje predanost kiparskoj eleganciji dok Zdenko Jurišić razigrano i svjesno banalizira motiv umjetnika, a Željko Marić radi klasične antičke motive u suvremenim materijalima. Florijan Mićković ovaj put se umjesto plastike opredijelio da nam pokaže rad pastelom na papiru kojim nudi njemu specifično rješenje studije za skulpturu u kojem boje simboliziraju različite dimenzije prostornosti.
Dvije fotografije ugodnog domaćeg senzibiliteta predstavljaju Stojana Lasića, dok Sara Lerota i Marin Topić tradicionalno gravitiraju fotorealizmu. Izrazit realizam portreta postignule su Tanja Samardžić i Snižana Romanović. Obje autorice izborom neutralne pozadine dodatno akcentiraju njima blizak ljudski model. Realističan na prvu, ali suštinski impresionistički pejzaž nudi nam Srećko Slišković, na sličan način svoj motiv tretira i Darko Sesar čiji „Fil“ iako nesumnjivo predstavlja motiv slona pada u drugi plan jer bijela svijetlost čini glavnu okosnicu ovoga djela. To se ne može reći za „Livanjskog šampiona“  Ivice Vlašića koji se potrudio prikazati krajnje realistično motiv životinje.

Veliki broj izlagača uglavnom je jamac i visokoj posjećenosti događaja pa je shodno tomu galerija bila puna posjetitelja. Katalog je standardno kvalitetan i pregledan, no na samoj su izložbi primijećene manjkavosti kroz neadekvatne legende. Organizatori su svoj posao shvatili ozbiljnije no proteklih godina te je izbor predstavljenih djela daleko recentniji. Može se zaključiti kako ovaj jesenji salon svjedoči buđenje zanimanja za likovnu umjetnost u našoj sredini, kao i porast kvalitete i svijest o potrebi valjane kritike i valorizacije umjetničkog djelovanja. Voljeli bismo vjerovati kako je aktivnost našeg Društva kojeg trenutno vođenje DHLUFBiH-a podržava i priznaje, doprinijela tom buđenju. U svkom slučaju, pozitivne promjene su nagoviještene, a mi čestitamo DHLUFBiH na ostvarenome i radujemo se svim budućim suradnjama. “

Ovaj Bilten moramo završiti bez uobičajenog priloga Druženje s umjetnikom. Članovi DPUmH-a su povodom izložbe Interacademija 2015 razgovarali s dekanom Akademije likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu, akademskim kiparom Stjepanom Skokom, napravili vrlo zanimljiv razgovor o začetku ideje o regionalnoj likovnoj suradnji, početku rada i rastu te ideje, kao i o samoj izložbi, o širokobriješkoj Akademiji i trenutnom položaju te visokoobrazovne institucije izuzetne važnosti za našu sredinu i čitavu državu, planovima vezanima uz nju i o njezinoj budućnosti, kao i o njegovoj umjetnosti. Međutim, još uvijek nismo dobili autorizaciju od Stjepana Skoke za njegovo objavljivanje. Taj intervju ćemo naknadno objaviti.

Zabranjeno preuzimanje sadržaja ili nekog njegovog dijela bez prethodnog pismenog odobrenja DPUmH.

Oglasi

Bilten DPUmH br. 8 – srpanj/kolovoz 2015.

Prošlim biltenom smo najavili ljetnu stanku i objavljivanje kratkog pregleda najvažnijih događanja tijekom dva ljetna mjeseca. Stoga ovaj bilten ne predstavlja sveukupni pregled likovnih događanja na našim prostorima tijekom ljeta. Prikazujemo i komentiramo samo ono što smo uspjeli popratiti.

Prije svega, sovrnut ćemo se na trinaestu izložbu Privatno i javnoKrajem srpnja 2015. godine po trinaesti put je hercegovačka likovna publika bila počašćena izložbom Privatno i javno. Izložba je otvorena u vrtu obitelji Ante – Tonija Brekala na Širokom Brijegu. Na izložbi su predstavljeni radovi trideset i sedam umjetnika iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Njemačke i Belgije. Umjetnici su se predstavili slikama, grafikama, skulpturom, ali i suvremenijim vidovima likovnog izražavanja, kao što su video animacije. U konkurenciji za nagrade bilo je 25-oro umjetnika, a izvan konkurencije nastupilo je njih dvanaest. Radove je ocjenjivao peteročlani žiri u sastavu: Goranka Supin, profesorica likovnih umjetnosti – slikarica iz Rijeke, Ivana Udovičić, povjesničarka umjetnosti iz Sarajeva, Nikola Vučković, akademski kipar, Metković, Vice Tomasović, multimedijalni umjetnik, Omiš i Marko Šošić, akademski slikar, Vinkovci. Nagrade su dodijeljene akademskoj slikarici, docentici na ALU Široki Brijeg, Silvi Radić za rad naslovljen Priča iz života 1 i Dejanu Pranjkoviću, akademskom kiparu iz Travnika za rad Povuci – potegni.
U pravilu, nagrada Privatno i javno doista i pripadne najkvalitetnijim izloženim ostvarenjima. Tako je bilo i ovaj put. U tom smislu se već tradicionalni jednodnevni likovni događaj pod tim naslovom, iako izrazito kratkotrajan i tendenciozno organiziran u privatnim prostorima, nameće kao značajan na našoj likovnoj sceni, a dodijeljene nagrade nose pravu težinu i značenje kvalitetnog likovnog ostvarenja. Očito je da se pri dodjeli nagrada žiri vodi isključivo kvalitetama izloženih radova, što je jedini ispravan način i jedini relevantan kriterij. Najbolji se nagrađuju.
Ove godine najbolji su bili Silva Radić i Dejan Pranjković. image-7621554ca849316c02976cd02b90ec1171f920a3d10ba601a767d7787bf3093e-VSilva Radić se predstavila s dva rada u kombiniranoj tehnici – Priča iz života 1 i Priča iz života 2. Riječ je o djelima koja na osebujan način govore o igri i istraživanju pomoću igre, svjesnom ili nesvjesnom, namjernom ili nenamjernom, što svjedoči o čovjeku kao homo ludensu. Radovi Silve Radić su u formalnom i sadržajnom kontekstu slojeviti, u estetskom smislu na visokoj razini, a zrače pozitivnošću i optimizmom, posve prikladnima igri i pojmu homo ludensa o čemu, u biti i govore. Kroz sve to se istodobno dokazuje i pokazuje stalnost i neuništivost te strane ljudske prirode. Kiparska instalacija Dejana Pranjkovića, drugi nagrađeni rad, odašilje slične poruke. Već poznate Pranjkovićeve zdepaste, vesele i razigrane figurice od kaširanog papira, lako čitljive i likovno image-ff7b462377d41d9cff09ce882d7eb1b78bf9b22215f14511a78f5e1852f07e63-Vneeduciranoj publici, zrače optimizmom i veseljem pričajući priču o radosti stvaranja jednog osobnog svijeta u kojem se u prvi plan stavljaju vrijednosti bitno drugačije od onih kojima smo svakodnevno okruženi. Ljudske figure, individualizirane, ali istodobno i šablonizirane, konkretizirane ali i svedene, uživaju u zabavi, što na izvjestan način svjedoči i o prepuštanju umjetnika uživanju njihova stvaranja.

Razmišljajući o nagrađenim radovima na ovogodišnjoj izložbi Privatno i javno, zaključujemo kako su nagrade dobili autori i radovi obilježeni jednim pozitivnim odnosom i optimisitčkim stavom. Pozitivno je to u kontekstu početnih razloga pokretanja ove već tradicionalne manifestacije, kada su prof. Nikola Vučković i Dragana Nuić – Vučković radi diplomiranih akademskih likovnih umjetnika, bivših studenata širokobriješke Akademije smislili takav način izlaganja radova mladim, neafirmiranim umjetnicima, kako bi i nakon povratka u svoje sredine mogli nastaviti sa susretima, razmjenom ideja i iskustava i “odmjeravanjem snaga”. Zbog pretežno mlađe dobi sudionika, optimizam nagrađenih radova doista veseli.
Sličan optimistički, zaigrani ton može se opaziti i kod nekih drugih autora (M. Boras, A. Braovac, M. Brkić – Ivanović, K. Ćavar, D. Dikonić, M. Jelača, A. Korać, A. Mlinarević – Cvetković, M. Rubinić). Kod drugih se uočava izrazito nastojanje na ostvarivanju visokih estetskih vrijednosti (I. Ćavar, M. Drežnjak – Naletilić, D. Dugandžić, T. Zovko, I. Vučić,V. Vuga – Sušac). Ali, nije nam namjera, niti bi se moglo u ovom kratkom formatu, valjano analizirati sve prikazane radove, artikulirati njihov izričaj, ocijeniti kvalitetu, te komparirati ih međusobno ili u okviru idividualnih opusa njihovih autora. Generalno govoreći, prikazana ostvarenja na ovogodišnjoj izložbi Privatno i javno vrlo su raznolika, kako po svojem izričaju, tako i po kvaliteti. Međutim, izložba kao događaj ostavlja izrazito pozitivan dojam. Prije svega, smjelo je pokušati ostvariti skupnu izložbu na kojoj sudjeluje 37 autora s različitim radovima, od slika, grafika, crteža i klasične skulpture, preko instalacija, do video animacija u ambijentu koji nije galerijski, nego je privatni vrt bez ikakve galerijske infrastrukture. Zbog toga je još veći uspjeh kvalitetna realizacija takvog projekta.
Istina, uočavaju se određene slabosti. One su manje važne u kontekstu same postavke, koja je zbog svoje složenosti i mnogobrojnih zahtjeva unaprijed osuđena na potencijalne manjkavosti. Neki su radovi manje vidljivi, neki istaknuti, ali, čini se, kako je ono najbolje ipak nemoguće zaobići i previdjeti. Time se na izvjestan način i vodi posjetitelj kojemu se postavkom ističe ono što se obavezno mora vidjeti, a na izvjestan način, postavljanjem pojedinih radova “u drugi plan”, ukazuje se i na njihovu kvalitetu i važnost. Međutim, pojedini sitniji nedostaci, kao što su nepotpune legende uz djela, ili, što je važnije, nepotpune legende uz ilustracije djela u katalogu, kao i nepostojanje osvrta na izložbu u katalogu koji je realiziran, doista predstavljaju ozbiljan nedostatak. Tim bi se tekstom pojasnilo postojanje ili nepostojanje selekcije, razlozi stavljanja izvjesnih ostvarenja u konkurenciju, a drugih izvan nje, kao i sveukupni osvrt na kontekst i značenje manifestacije Privatno i javno, čime bi taj doista važni likovni događaj u našoj sredini još više dobio na kvaliteti.
Na kraju, iskreno se nadamo kako će se te manjkavosti ispraviti, kvantitativno smanjiti, a kvalitativno povećati broj radova i sudionika, te s radošću ovogodišnjih laureata iščekujemo narednu, 14. po redu izložbu Privatno i javno u vrtu nekoga od djelatnih likovnih stvaratelja ili angažiranih pratitelja likovnog života.

Potaknuti ovom izložbom, odlučili smo se da u našem ciklusu Druženje s umjetnikom razgovoramo s Draganom Nuić – Vučković:Dragana_Nuic_Vuckovic_15031

DPUmH: Budući da je ovaj intervju potaknut izložbom Privatno i javno koja se ove godine održala na Širokom Brijegu u vrtu obitelji Brekalo, molim Vas da nam općenito nešto kažete o tom projektu, kao i konkretno o rezultatima ovogodišnje izložbe.
D.N.V. : Projekt Privatno i javno nastao je spontano u ljeto 2003. godine u vrtu naše obiteljske kuće u Širokom Brijegu. Pozvali smo neke prijatelje umjetnike i većinu mladih diplomiranih umjetnika sa širokobriješke akademije koji su bili voljni jednu večer izložiti radove. I bilo ih je mnogo, i bilo je tu svega, bez prethodne najave izložbe, bez selekcije, sa puno dobrih vibracija i jednim malim flajerom umjesto kataloga. Iz jedne takve spontane situacije nastao je i En Face na inicijativu moga muža Nikole. Bio je to u početku masovan pokret s puno entuzijazma, našeg i entuzijazma mladih, te smo ostvarili nekoliko većih izložbi u raznim netipičnim izložbenim prostorima u Mostaru, Čitluku, Livnu, potom u Gradskoj galeriji u Metkoviću i u Tinovoj kuli u Vrgorcu. Sami smo sve organizirali, nas dvoje, uz pomoć prijatelja entuzijasta i simbolične donacije izlagača. Eto, radili smo nešto poput neke nadležne institucije za kulturu. Željeli smo pokrenuti mlade, osobito one koji su se nakon studijavraćali  u svoje male sredine i ostajali bez komunikacije s kolegama, profesorima, bez mogućnosti za aktivnim skupnim djelovanjem. Nikola često kaže kako ih je nastojao pokrenuti kako i oni nakon toga sami preuzeli inicijativu za djelovanjem i organiziranjem izložbi, udruga, skupina… Privatno i javno se nastavilo događati svakoga ljeta u našem vrtu 9 godina. Većini je to bila omiljena likovna manifestacija koja se rado iščekivala. Naš je vrt ljeti mužev kiparski atelje na otvorenom, pa se izložba zadnje 4 godine organizira u vrtovima prijatelja.
Nemam posebno što za reći o ovogodišnjoj izložbi, o nekim rezultatima.

DPUmH: Kako ste uspjeli u ovim nepovoljnim uvjetima za kulturu i umjetnost u našoj sredini takav ozbiljan pothvat realizirati već trinaest puta?
D. N. V.: Uspijevamo jer radimo ono što volimo, koliko i kako možemo. Ako nešto želite raditi, ne treba čekati nekoga da vas pokrene, posebno ne neku lokalnu nadležnu instituciju, koja bi , bar sam ranije mislila, trebala imati sluha za ovakve i slične kulturne događaje, pružiti minimalnu financijsku podršku. Puno smo energije i truda uložili u Privatno i javno da bi nas te stvari spriječile u organiziranju izložbe. Najčešće pitanje poznanika je „Koliko ti zaradiš od te izložbe?“. Podrazumijeva se da nitko ne radi ništa bez finacijskog dobitka, a tek da radi na svoj trošak, to već nikako nije normalno. Eto vidite, to mene pokreće.

DPUmH: Kakav je odnos struke, a kakav publike prema tom projektu?
D. N. V.: Odnos struke je dobar, osobito struke izvan ove naše sredine. Na II. izložbi pozvali smo neke poznanike, umjetnike starijih generacija koji su se rado odazvali, te su time i davali podršku mlađima i cijelom projektu. Izlagali su svoje radove renomirani bosanskohercegovački umjetnici poput Boška Kućanskog, Florijana Mićkovića, Dževada Hoze, Mustafe Skopljaka, Seida Hasanefendića, Halila Tikveše, Amele Hadžimejlić… Izlagali su npr. umjetnici iz Hrvatske poput Vatroslava Kuliša, Zlatana Vrkljana i Matka Vekića, koji je jedne godine bio u žiriju za nagrade i otvarao je izložbu. Prošlogodišnju je izložbu ugostila u svom vrtu Inga Dragoje Mikulić, jer je, kako je kazala, imala potrebu doprinijeti bar na taj način našoj manifestaciji. Publika na izložbi je mlađe generacije, mlađi umjetnici i njihovi prijatelji, studenti, pokoji znatiželjnik. Ranijih su godina dolazili prijatelji i umjetnici iz Splita, a posebno iz Sarajeva. O njihovom trošku, naravno.

DPUmH: Uočili smo neke manjkavosti na ovogodišnjoj izložbi. Ona najveća je zasigurno vrlo velika neujednačenost kvalitete prikazanih radova. S obzirom na to da se u katalogu (ne na samoj izložbi, što je također propust) može vidjeti kako neki radovi jesu u konkurenciji, a neki nisu, možete li nam pojasniti tu situaciju. Postoji li i kakva selekcija radova dospjelih na zložbu Privatno i javno? Tko ima pravo izlagati na toj izložbi? Sudjeluje li se po pozivu ili …?
D. N. V.: Svaka je izložba imala manjkavosti pa i ova. Nije selektivnog karaktera. Tako je zamišljena od svog početka. Ona je poput revijalne izložbe s pozivom. Svatko zna da bi se trebao predstaviti boljim radom, svi su izlagači akademski obrazovani, (mlađi većinom diplomirali izvrsnim uspjehom). Pozivate autore, neke jednom, neke više puta, a neke nijednom. Izložba ne pruža uvid u suvremenu likovnu scenu jedne sredine. Oni dobri se istaknu, nekima je izložba poticaj za rad, vidi se među mlađima tko kontinuirano radi, tko stagnira…

DPUmH: Rekli ste da je Privatno i javno najsličnija revijalnoj izložbi s pozivom. Tko poziva i po kojim kriterijima?                                                                                                                              Poziva Ulu En Face: Dogovaramo se ranije o izlagačima za svaku novu izložbu. Svatko od članova može predlagati nove autore, a neki koji su ranije izlagali predlažu svoje poznanike i sl. Zanimljive autore pronalazimo i na internetu. Tako je lani bilo s jednom mladom slikaricom iz Srbije i dobila je nagradu.

DPUmH: Jeste li Vi preuzeli i ostatak posla oko organiziranja izolžbe?
D. N. V.: Moram reći da najviše radim sama, upućujem pozive, organiziram transport radova, primanje radova u kući, danima, bez obzira što se odrede termini dostave. Pomognu prijateljice iz Mostara, one primaju radove autora koji su im bliže. I sada se događa da moram staviti kvačicu na nečiju sliku, napominjati da se rad potpiše, navede tehnika i sl. O mlađima govorim, radi njih je sve i počelo.

DPUmH: Organizirali ste i žiriranje i dodjelu nagrada?
D. N. V. Nagrada Privatno i javno utemeljena je 2005. godine. To je metalna skulptura koju je dizajnirao Nikola. Original je od starih metalnih čavala s krova jedne kuće iz Blidinja. Čavli su oblikom slični glagoljičnim slovima P i J. Svake ih godine kujemo kod jednog lokalnog majstora. Dodjeljuju se mlađim autorima, pa u katalogu zvjezdica uz ime znači da je autor izvan konkurencije (zbog godina ili zbog nepravovremenog slanja fotografije rada ili dostave rada za žiriranje). Ma, imate tu svakakvih situacija. Jednom je prilikom pozvani mladi autor shvatio žiriranje za nagradu kao žiriranje rada za izložbu i nije htio sudjelovati. Nismo ga više pozivali. Kao ni one koji stalno traže produljenje roka za dostavu rada, traže mane svemu, a ne bi se aktivirali.

DPUmH: Unatoč uočenim manjkavostima i nejasnoćama, nagrada je i ove godine otišla u prave ruke – dodijeljena je i prema našem mišljenju najboljim ostvarenjima. Poznato je da sastav ocjenjivačkog suda nije stalan, pa nas zanima koji su kriteriji pri sastavljanju žirija. Sudjeluje li žiri u prihvaćanju/neprihvaćanju radova na izložbu (ako ima odbijanja), u određivanju ostvarenja koja ulaze u konkurenciju, a koja ne, ili samo odlučuje o dodjeli nagrade.
D. N. V.: U pravu ste, nagrade su dobro dodijeljene. Dvije jednakovrijedne za radove akad. slikarice Silve Radić iz Makarske i akad. kipara Dejana Pranjkovića iz Viteza. Ocjenjivački sud se poziva svake godine, nastojimo da je uvijek netko „sa strane“, ne plaćamo njihove usluge, rado se odazovu. Kako rekoh, nema selekcije radova, žiri dobije sve što bi ulazilo u selekciju za nagrade, a upoznati su s konceptom izložbe. Pravi se prvi, potom drugi izbor. Članovi žirija prave izbor od tri rada, te se se izbor sužava na dva koja imaju najviše glasova. Nekada su dodjeljivane i tri nagrade. Moguća je i jedna, ovisno o kvaliteti pristiglih radova. Svi članovi imaju podatke o radovima, tehnici, naziv i dimenzije, te objašnjenje rada ako je potrebno, kao što je bilo za kolegicu Radić.

DPUmH: Možete li nam detaljnije predstaviti članove ovogodišnjeg žirija?
D. N. V.: Članovi ovogodišnjeg žirija bili su profesorica likovnih umjetnosti i slikarica Goranka Supin iz Rijeke, koja je izlagala na izložbi, povjesničarka umjetnosti Ivana Udovičić iz Sarajeva, muzejska savjetnica Umjetničke galerije BiH, akad. kipar, prof. Nikola Vučković, pokretač projekta Privatno i javno, multimedijalni umjetnik Vice Tomasović, novi mladi predsjednik HULU-a Split, i naš bivši student, akademski slikar i doktor umjetnosti Marko Šošić iz Vinkovaca.

DPUmH: Jeste li zadovoljni rezultatima dosadašnjih izložbi Privatno i javno? Jesu li uspjele ostvariti one ciljeve zbog kojih su i pokrenute?
D. N. V.: Svaka dosadašnja izložba bila je zanimljiv događaj. Uz poznata lokalna imena i recentne radove (po preporuci), tu su uvijek novi autori, ranije ih je bilo više, ili neki zanimljivi stranci, prijatelji s Facebooka… Zanimljivi su novi vrtovi naših domaćina, svaki vrt zahtjeva drukčiji pristup postavci radova, dodjele nagrada, ugodna opuštena atmosfera, prilika mladima za prvo predstavljanje. Ne mogu reći da nisu ostvarile svoj prvotni cilj, i premašile ga. Moj je muž puno kritičniji, on bi bio radikalniji, radio selektivne tematske izložbe, upriličio umjetničke debate tijekom izložbe, izlaganje nagrađenih o svojim radovima i sl. Nisam sigurna kakav bi bio odaziv.

DPUmH: Kakvi su daljnji planovi s tim projektom?
D. N. V.: Vjerujem da ćemo nastaviti kao i do sada. Dobro bi bilo uvesti neke promjene, napr. selektirati radove, objaviti natječaj za izložbu, a pozivati umjetnike iz inozemstva. Ja jesam intrinzično motivirana u svemu, ali puno je tu teško rješivih problema za jednu malu udrugu građana, koji eto jedino još imaju svoju osobnu slobodu i rade nešto iz čistog zadovoljstva i ne duguju nikome ništa. Znate kako se kaže: “U svojoj kući radim što hoću i surađujem s kim hoću.” Voljela bih vratiti izložbu u naš vrt.

DPUmH: Kako općenito ocjenjujete likovnu scenu na našim prostorima? Postoje li neki autori koje biste izdvojili?
D. N. V.: Ne znam kako bih definirala naš prostor? Ne mogu govoriti o suvremenoj likovnoj sceni u zapadnoj Hercegovini. Suvremena likovna scena je daleko od nas. Žao mi je što se mladi ne uključuju više u ULUBIH Nije ni tamo sve bez manjkavosti, to znam dobro, ali je veća konkurencija. Nije dobro uljuljkati se u lokalnu „scenu“, natjecati se jedni s drugima između Mostara i Širokog, kritizirati bez argumenata, biti pametan bez puno pameti…… Teško mi je izdvojiti nekog autora, baš i nisam prisutna često na lokalnim izložbama u zadnje vrijeme. Ali napr. Maja Rubinić, Zoran Zelenika… To su bili izvrsni studenti širokobriješke akademije, inteligenti, britkoga uma, nenametljivi, uvijek sposbni ugodno iznenaditi bez prenemaganja. Andrijana Mlinarević- Cvetković zadnjih je godina svojim žičanim konstrukcijama i prostornim crtežima osvježila likovnu bosanskohercegovačku scenu i imala uspjehe izvan zemlje. Ima jednu neobičnu lakoću stvaranja, spontanost i dječju zaigranost. Samo stvaranje, ako nije iskreno, ako nema etičku podlogu, ono je isprazno.

DPUmH: Kako u tom kontekstu ocjenjujete ulogu ALU Široki Brijeg? Koliko je ona pridonijela jačanju svijesti o suvremenoj likovnosti u našoj sredini?
D. N. V.: Pitanje je vrlo diskutabilno. Ja mislim da ne može samo jedna institucija poput ALU pridonijeti jačanju svijesti o likovnosti, kamoli suvremenoj u našoj sredini. Ima tu još vrlo važnih faktora poput lošeg obrazovnog sustava općenito, relativizacije svih vrijednosti, sveopće netolerancije, zatvorenosti, konzervativizma, nepotizma, i raznih drugih loših izama. Evo napr. svojim učenicima u gimnaziji mogu dati opće znanje iz povijesti umjetnosti, dati dobro predznanje onima koji će nastaviti studirati umjetnost, većinu njih mogu obrazovati iz tog područja, ali ih ne mogu preodgajati i spriječiti ih da na zidu drže uokvirenu „bombonijeru“. Za većinu njihovih roditelja i profesora likovni je „glup predmet“. Govorim ono što slušam stalno. Omladina nema poticajnu i sadržajnu sredinu, umjetnost se prostituira, likovna posebno, svi se „bave“ slikanjem, najtraženija tehnika ulje na platnu, sveopća pošast nekreativnih tečajeva, a i ne čudi takva pojava, ljudima je potrebna kolektivna art terapija u ovom sveopćem ludilu oko nas.

DPUmH: Ipak, širokobriješka akademija, kao i Franjevačka galerija na Širokom Brijegu, nesumnjivo su zadnjih par desetljeća pridonijele likovnom životu Hercegovine. Ne mislite li tako i pored svih nesavršenosti koje te institucije pokazuju?
D. N. V. Slažem se, naravno. Dobro bi bilo da imamo i jednu gradsku galeriju za manje izložbe mlađih autora, napr. kakva je bila Galerija Virus u Mostaru. Na akademiji imamo galeriju i to je dobro.

DPUmH: Kako ocjenjujete mjesto Dragane Nuić – Vučković kao likovne stvarateljice u toj sredini?
D. N. V.: Moje mjesto u ovoj sredini i nije neko bog zna kakvo mjesto, “po meni se ništa neće zvati”, kako kaže jedna pjesma. Volim svoj posao pedagoga, radim u svome malom ateljeu, velika mi je produkcija, kreativna nam je atmosfera doma i beskrajni su svjetovi svjetova u koje me vodi moje stvaralaštvo, daleko izvan ove ograničavajuće sredine. Moje dvije slike bit će na jesen na velikoj izložbi sarajevske ALU u Istanbulu, u Pera muzeju,  na poziv prof. Aide Abadžić-Hodžić. Čast mi je sudjelovati. Mjesto određuju drugi, kompetentni i nepristrani.

DPUmH: Koliko je teško iz ove naše, kako kažete, male sredine uspjeti doći do nekih međunarodnih izložbi? Je li to moguće samo preko nekih privatnih relacija i poznanstava?                                                                                                                                   Naravno da nije. Treba pratiti natječaje, javljati se na njih. Ako kontinuirano radite, aktivno izlažete i imate uspjehe, pozivi dolaze i na taj način.

DPUmH: Oni koji prate likovni život poznaju Vaš opus kojeg karakterizira izvjesno nastojanje na infantilnosti izraza i snažnoj ekspresiji. Odakle interes za takav način izražavanja? Što je to što Vas vodi pri Vašem stvaranju? Što publici želite poručiti s tim slikama? Koliko je osobnoga u takvom načinu izražavanja? Koliko se objektivna stvarnost, a koliko nutrina umjetnika zrcali u Vašim ostvarenjima?
D. N. V.: Pa da, moje je stvaralaštvo prepoznatljivo po tome, to je nešto kao rukopis, osoban izraz, odraz temperamenta. Razvijao se postupno, radom, a uobličavao osluškivanjem unutarnjih impulsa. Imala sam profesore na akademiji koji su nam bili posvećeni i rušili zastarjele i krute akademske metode poput Eugena Kokota i Zlatka Kesera. Ja sam davno odbacila ulje i platno, radim slikocrteže raznih formata na raznim podlogama i kombiniranom tehnikom, jer mi to zadovoljava osobni stvaralački nemir. Radim spontano bez puno promišljanja što će u konačnici biti. Prepuštam se svom stvaralačkom impulsu i slobodnoj igri, zakonu slučajnosti, naravno uz racionalnu kontrolu. Moj je izričaj vezan uz predmetni svijet i u njemu je uvijek čovjek kao glavna preokupacija. Sadržaji su slojeviti, proizlaze iz doživljenog i proživljenog, ali i izmašatnog osobnog svemira. Oblici su infantilno transformirani kao i figurice koje nastanjuju moje slikocrteže u kaotičnim sklopovima obično tjeskobnih atmosfera. Takve se slike ne iščitavaju na prvi pogled, enigmatične su, provociraju na pokušaj iščitavanja, na zadiranje ispod zaigrane površine koja počiva na egzistencijalističkoj osnovi i nerijetko subverzivnim sadržajima. Moja regresija u infantilno nije prepisivačka, ne kopiram dječje radove, ona nije ni bajkovita oda djetinjstvu. Infantilna poetika samo ublažava ruglo objektivne stvarnosti. Ona je sredstvo nekonformističkog duha za očuvanjem osobne slobode koja je zaista velika privilegija u neuralgičnom i deformiranom svijetu.

DPUmH: Također, poznavateljima likovnog stvaralaštva na našim prostorima, poznato je kako postoji izvjestan broj mlađih autora/ica koje imaju sličan likovni izričaj. Tako bi se na tragu Vašeg stvaranja mogla uobličiti gotovo jedna čitava skupina. Jeste li svjesni svoga utjecaja na mlađe kolege, uglavnom kolegice? Kakav je Vaš stav o tome?
D. N. V.: Ima zaista, većinom autorica. Često čujem da mi za nekoga kažu „I ona slika dječje, tebe kopira“. Regresija u infantilno je raznolika, slojevita, sadržajno raznolika. Uzmimo napr. Ivana Lovrenčića , Slavka Kopača, Svjetlana Junakovića. Ne mislim da me mlađe kolegice kopiraju, ali ako sam im uzor, to mi je drago.

DPUmH: Budući da ste vrlo angažirani u djelovanju umjetničke skupine En Face, možete li nam ju predstaviti? Tko su članovi? Koliko ih ima? Koje su ideje? Kakav je način zajedničkog djelovanja članova En Facea?
D. N. V.: U početku našeg razgovora rekla sam kako je nastao En Face. Registrirani smo kao udruga građana 2006. najviše radi transkacijskog računa. Bilo nas je petnaestak aktivnih, imali smo nekoliko dobrih velikih izložbi, napr. u galeriji Zvonimir u Zagrebu, Gradskoj galeriji u Bihaću, u Imotskom , Sarajevu, Tuzli… Mi nemamo natječaj za prijem članova u En face, nismo neka profesionalna udruga umjetnika sa zaposlenjima i plaćama tajnika i koordinatora izložbi. Sve počiva na prijateljskim osnovama, zajedno izlažemo jer nam je tako lakše i čini nam zadovoljstvo, nema nas puno, neki i nisu baš aktivni, izlažu povremeno. To je sada više jedna ženska likovna skupina, među njima su i neke kolegice infantilnog likovnog izričaja koje su se posvetile majčinstvu, moje drage prijateljice koje kažu da ih jedino naša skupina još drži uz likovno stvaralaštvo. Imamo mi planova, maštamo, novaca nemamo, ideja imamo, dobro je… Najvažnije su nam međusobne pozitivne vibracije.

DPUmH: Na kraju, na temelju projekata o kojima smo govorili jasno je koliko energije i truda ulažete u jačanje likovnog života u sredini u kojoj djelujete. Tome se može dodati i Vaš pedagoški rad kojem je cilj stvaranje senzibilizirane likovne publike. Što je za Vas likovnost? Umjetnost, općenito.
D. N. V.: Pa sve ovo o čemu smo razgovarale, bilo je u svojoj osnovi zamišljeno radi senzibiliziranja publike, podizanja svijesti o likovnoj umjetnosti i pružanja mogućnosti mlađima da ostanu aktivni nakon studija u likovnom stvaralaštvu. Mislim da smo od početka takvog djelovanja  2003. godine uradili puno toga pozitivnog, bar smo iskreno to radili. Ja imam puno godina, vremena se mijenjaju, na žalost ne na bolje, općenito mislim. U današnjem egzistencijalistički nesigurnom vremenu, rijetki se mogu potpuno posvetiti umjetnosti, osobito žene. A, a ima ih talentiranih. To traži velika odricanja i  jednostavno predstavlja i mora biti načinom življenja.
Nedostatak vizualne kulture vidimo na našim ulicama u kaotičnoj urbanizaciji, lošim javnim spomenicima. Rijetko viđam likovnost, izvornu, spontanu likovnost u nastavi likovne kulture, na žalost.
Umjetnost je za mene poput religije, postavlja ista pitanja, nudi beskrajno mnogo odgovora, samo na jedan drugi način, meni prihvatljiviji, neograničavajući, ljudskiji.

DPUmH: Koliko se pomoću umjetnosti svijet može učiniti boljim i ljepšim?
D. N. V.: Učiniti svijet boljim bojim se da ne može, ali kakav bi svijet bio bez umjetnosti, bez stvaralačkog čina kao čina prkosa?. Diviti se još neki možemo jutarnjem suncu, pjevu ptica, mirisu trave poslije kiše, ispijati šalicu domaćeg mlijeka bez aditiva i praviti se da nema masovnih zbjegova ljudi u susjedstvu iz ratovima razorenih zemalja. Umjetnost je tu svoju ulogu izgubila objavom rata SAD-a Iraku i pokrivanjem Guernice u kabinetu Nacionalne sigurnosti UN-a. (Razgovor vodila Tatjana Mićević – Đurić)

Na kraju ovog BIltena donosimo tekst pisma koje koje DPUmH uputio UNESCO-ovu uredu u Sarajevu, naslovljen SMISAO POSTOJANJA UNESCO UREDA U BIH?:                                         Osnovni razlog osnivanja i pokretanja rada Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine, a svakako bi se to moglo odnositi i na mnogo šire prostore, bilo je nepostojanje svijesti o postojanju struke povijesti umjetnosti, potrebi njezina postojanja, oblastima njezina djelovanja i onome čemu ta humanistička disciplina može i treba pridonijeti u svakoj sredini. Koliko je to potrebno, ali i koliko će dugo trebati da se pojave prvi rezultati postojanja našeg Društva, govori i frapantna činjenica kako na konferenciju Historic Urban Landscapes održanu 3. srpnja 2015. godine u Gradskoj vijećnici Grada Mostara, dijelu programa obilježavanja desete obljetnice od upisa Starog mosta i stare jezgre Mostara na UNESCO Listu svjetske baštine nije bio pozvan niti jedan povjesničar umjetnosti iz Mostara, pa čak ni doajen konzervatorske struke u Mostaru mr. Anđelko Zelenika.
Iz medija smo saznali kako se radni dio konferencije sastojao od tri dijela. U prvom dijelu se govorilo o očuvanju urbane baštine. Prvo je bilo izlaganje Roberta Zancana sa Sveučilišta iz Venecije, naslovljeno Sadašnji trendovi u globalnom kontekstu, razvoj koncepata i prakse prema definiciji nove urbane AGENDE u kontekstu post-2015., Preporuka o povijesnom urbanim pejzažima i UNESCO-vo Izvješće o ulozi kulture i povijesne baštine u održivom urbanom razvoju. Slijedila su izlaganja Očuvanje urbane baštine upisane na Listu svjetske baštine profesora Danielea Pinija, Primjeri primjene HUL-a – slučajevi Ferrara (Italija) i Kairo (Egipat), ponovno prof. Pini i Izazovi očuvanja urbane baštine – slučajevi u Hrvatskoj, dr. Joška Belamarića sa Instituta za povijest umjetnosti Cvito Fisković iz Splita. Drugi dio konferencije bio je naslovljen Izazovi post-konfliktne rekonstrukcije, a o temi Svjetska baština, Grad Mostar : Područje Starog grada Mostara: Konzervacija / Master plan / uloga Agencije Stari Grad govorio je dr. Amir Pašić. Treći dio se bavio temom Povijest utvrđenih naselja / gradova u Bosni i Hercegovini o kojoj je govorio dipl. ing. arh. Ferhad Mulabegović.
Dakako da bi ta izlaganja i diskusije koje su trebale uslijediti nakon njih (ne znamo je li ih bilo i jesu li bile plodonosne) bile jako zanimljive svim konzervatorskim strukama, pa tako i povjesničarima umjetnosti. Vjerojatno bi njihovim sudjelovanjem u tim diskusijama rezultati konferencije bili bolji. Zbog toga smo odlučili reagirati i zapitati se kako je moguće da se dogodio takav propust, osobito s obzirom na činjenicu kako je šefica Odjela za kulturu u Gradskoj upravi Mostara, naša kolegica, povjesničarka umjetnosti, Inga Dragoje Mikulić. Tako smo od nje saznali kako Gradska uprava, pa tako ni odjel kojim ona rukovodi, nije ni na koji način bio uključen u organizaciju te konferencije, nego da je kompletna organizacija išla iz Sarajeva, iz UNESCO-ova područnog ureda.
Nakon te informacije ne može se ne postaviti pitanje o svrhi organiziranja te konferencije, odnosno, o ulozi i ciljevima UNESCO-ova ureda u BiH.
Što je bila svrha konferencije Historic Urban Landscapes? Svakako to nije bilo jačanje svijesti o važnosti, vrijednosti i potrebi zaštite graditeljskog nasljeđa s kojim se identificira jedna zajednica, grad ili prostor. Njezina svrha nije bilo ni educiranje profesionalaca ili šire publike. Čini se, nažalost, da je ta konferencija sama sebi bila cilj. Organizirana od ljudi izvan grada na koji se odnosi i radi kojega je navodno upriličena, bez sudionika i diskutanata ili pak samo publike iz grada, u prisustvu stručnjaka iz Italije, Hrvatske, Turske, s tek jednim sudionikom iz Bosne i Hercegovine, inače, dugogodišnjim suradnikom UNESCO-ova ureda u BiH, ta je konferencija bila sama sebi svrha s ciljem promoviranja UNESCO-a, a ne unapređivanje konzervatorske struke, širenje svijesti o vrijednosti nasljeđa, potrebi njegova očuvanja i prezentiranja i sl.
Nameće se pitanje je li to ispravan cilj? Je li to ona svrha radi koje je UNESCO kao organizacija UN zadužena, među ostalim, za kulturno nasljeđe i edukaciju, kako opću, tako i specifičnu, pa tako povezujući te dvije oblasti i edukaciju na području zaštite kulturno-povijesnog nasljeđa? Jasno je kako je konferencija Historic Urban Landscapes održana početkom srpnja u Mostaru izgubila svaku naznaku takvog značenja.
Jednako tako i ranija djelatnost UNESCO-ova ureda u Sarajevu, odnosno, UNESCO-a kao organizacije pod čijim je patronatom Stari grad u Mostaru sa Starim mostom, otkako je upisan na Listu svjetske baštine, kao i nad Agencijom Stari grad u Mostaru čiji razlog postojanja je briga o dobru upisanom na Listu svjetske baštine, čini se bez puno smisla i efekta u kontekstu uspostavljanja, jačanja, afirmiranja konzervatorske struke u gradu koji se ponosi upisom na UNESCO-ovu Listu. Kako drugačije protumačiti stanje u kojem se nalazi Stari grad? Bezbroj prostora iste namjene – uglavnom ugostiteljski objetki i trgovine koje nude robu na koju ne treba trošiti riječi, nova gradnja koja oponaša tradicionalnu na samom rubu zaštićenog prostora, ako ne čak i unutar njega, već dugogodišnji problem s hotelom “Ruža”, apsolutno ne odgovaraju standardima koje pretpostavlja dobro univerzalnog značaja i univerzalne vrijednosti kakvo treba biti one koje je uvršteno na Listu svjetske baštine. Kako shvatiti postojanje i (ne)djelovanje Agencije Stari grad kad u toj ustanovi nema niti jednog konzervatora bilo koje struke (o povjesničarima umjetnosti ne treba ni razmišljati)? Ne dokazuju li takve pojave opravdanost pitanja što je svrha uvrštavanja Starog mosta na Svjetsku listu, što je svrha postojanja Agencije i konačno, što je svrha djelovanja UNESCO-ova ureda kada je Mostar u pitanju?
Čini se da je posljednja aktivnost tog ureda – obnova magaze Mujage Komadine samo još jedan dokaz toga. Obnovljeni objekt, otvoren tijekom obilježavanja obljetnice upisivanja Mostara na Listu svjetske baštine (ne ulazimo u kriterije odabira objekta koji će se obnoviti i u metode obnove primjenjene u ovom slučaju), od te večeri stoji zatvoren sa zastavama Bosne i Hercegovine i  UNESCO-a na pročelju, obasjan snažnim reflektorima koji svijetle s trotoara i ometaju hodanje tim dijelom ulice i služi ničemu. Ta fizička obnova bez revitalizacije i kontekstualiziranja s okolnim urbanim tkivom doista nema svrhu.
Iskreno se nadamo kako će UNESCO krenuti s drugačijom praksom. Kada već postoji u našoj državi, a dobro je da postoji, njegova uloga treba i mora biti aktivnija u smislu omogućavanja djelovanja domaćim stručnjacima, a ima ih. Treba donijeti zakon o zaštiti spomenika, treba urediti djelovanje zavoda za zaštitu, treba educirati mlade ljude – povjesničare umjetnosti, arheologe, arhitekte koji izlaze s bosanskohercegovačkih sveučilišta i uvoditi ih u divni, ali i zahtjevni svijet zaštite kulturno-povijesnog nasljeđa… To treba biti cilj onih koji postoje zato da bi se baština očuvala. Obnova jednog spomenika, organiziranje konferencije sa zvučnim sudionicima bez prisustva domaćih ljudi samo je zadovoljavanje forme koje ne osigurava nikakvu budućnost.

Napomena: Ovaj Bilten, kao ni bilo koji njegov dio, ne smije se objaviti u  bilo kojem  obliku ili distribuirati na bilo koji način bez pismene dozvole DPUmH-a.

Bilten DPUmH br. 6 – travanj /svibanj 2015.

Bilten DPUmH-a br. 6 prikazuje zbivanja koja su se dogodila tijekom travnja i svibnja.
Prije nego što se pozabavimo događanjima, ne malobrojnima, moramo se osvrnuti na gubitak jednog od važnih predstavnika mostarskih likovnih stvaratelja tijekom osamdesetih godina, razdoblja u kojem je likovna scena Mostara bujala i rezultirala relativno velikim brojem autora zanimljivih individualnih izričaja. Jedan od njih bio je, svakako, i Danilo Pravica, akademski slikar koji nas je nakon duže, teške bolesti napustio 6. travnja.

Danilo Pravica je rođen 4. svibnja 1949. u Mostaru. Vještine slikarstva i grafike izučavao je na Pedagoškoj akademiji u Splitu kod prof. Ante Kaštelančića a kiparstvu ga je podučavao prof. Andrija Krstulović, učenik velikog Meštrovića. Nakon diplome 1973. vratio se u rodni grad, gdje je radio kao nastavnik likovnog odgoja. Godine 1980. bio je stipendist na Cite Internationale des 52-pravica-2Arts u Parizu. Početkom rata, 1992. otišao je u Berlin gdje se usavršavao u grafici, a pored posla u galeriji i slikarstva bavio se dizajnom i kazališnom scenografijom. Od 1997. živi i radi u Perthu u Australiji, kamo je otišao na poziv poznatih australskih umjetnika, kipara Tonya Jonesa i slikara Ashleya Jonesa.
Imao je veliki broj izložbi, što samostalnih, što skupnih diljem svijeta. Dobitnik je brojnih nagrada, kao na primjer, Highly commended, nagrade Prints Western Australija za Editional Print Award, Perth 1998. te nagrade za slikarstvo 1986., 1987. i 1994.
Djela su mu zastupljena u državnim i u privatnim kolekcijama u zemljama bivše Jugoslavije, Njemačke, Australije, te u Engleskoj, Nizozemskoj, Francuskoj, Irskoj, Austriji, Švedskoj, Italiji, Hong Kongu, Danskoj, Tajlandu, Indiji, SAD-u, Argentini, Brazilu, Singapuru, Švicarskoj, Škotskoj i Španjolskoj.
Domaća likovna publika ga zna i kao jednog od članova mostarske umjetničke grupe Eustahije, u kojoj su osim njega bili i Numan Huseinbegović, Rus Mešić, Mirsad Begović i Zlatko Melcher.
Pokop je obavljen 26. travnja na mostarskom groblju Bjelušine u prisustvu najužeg kruga obitelji i prijatelja.

Vraćajući se na aktualna zbivanja u likovnom životu Mostara i regije, prvo trebamo objasniti neobjavljivanje biltena za travanj. Do toga je došlo ne zbog malog broja događanja ili neznatnog materijala koji bi bio prikazan, nego zbog nemilih okolnosti vezanih za aktivnosti DPUmH prilikom praćenja II. likovne kolonije “Krešimir Ledić”. DPUmH je popratio tu koloniju kritičkim osvrtom u kojem su se, pored niza afirmacija vezanih uz važnosts postojanja takve kolonije s akademskim prizvukom, također, prokomentirale i neke sitnije manjkavosti organizacije i kriterija pozivanja i izbora sudionika. Osvrt navodimo u cijelosti:

Likovna kolonija Krešimir Ledić, svibanj 2015
Već drugu godinu za redom Fakultet prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru organizirao je Likovnu koloniju “Krešimir Ledić“ posvećenu istoimenom mostarskom slikaru. Moramo naglasiti kako je organizacija takve kolonije od velikog značaja za našu sredinu te da Fakultet prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti za pokretanje i istrajavanje u organiziranju likovne kolonije zalsužuje svaku pohvalu. I ove godine, kao i prošle, Likovna kolonija “Krešimir Ledić” uvrštena je u službeni program 17 -ih Dana Matice hrvatske Mostar, čime se jasno ocrtava važnost i visoke ambicije tog kulturnog događaja, što je potvrđeno i činjenicom što je akademska zajednica, Sveučilište, odnosno FPMOZ, nositelj i glavni izvršitelj složenog posla oko njezine organizacije.
Takve ambicije pretpostavljaju kvalitetu kao temeljnu odrednicu i glavnu intenciju Likovne kolonije “Krešimir Ledić”. Stoga se neminovno otvaraju neka pitanja o kojima želimo progovoriti.
Iako ovogodišnja kolonija broji više sudionika nego prošlogodišnja, sam odabir pozvanih umjetnika i kriterij po kojem se to radi nije u potpunosti jasan. S obzirom na organizatora, bilo bi posve prirodno pozive poslati profesorima i asistentima likovnih akademija i drugih visokoškolskih ustanova, što se izgleda nije dogodilo ili se pozvani umjetnici naprosto nisu odazvali. Izuzetak predstavljaju nastavnici Akademije likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu, što je i logično s obzirom da je spomenuta Akademija sastavnica istog Sveučilišta kojem pripada i FPMOZ. Međutim, ni mnogi od nastavnika širokobriješke ALU nisu sudionici ovogodišnje kolonije, iz razloga koji su nama nepoznati – ili nisu pozvani, ili se nisu odazvali pozivu. I jedan i drugi razlog nije prihvatljiv pa bi bilo dobro da se više poradi na angažmanu i obavještavanju ljudi koji pripadaju likovnoj sceni odnosno stvaralaštvu. Također, mora se primijetiti, kako na koloniji nije sudjelovao niti jedan nastavnik s akademija u Sarajevu, Banja Luci, Trebinju, ali ni nastavnici sa Sveučilišta u Splitu, Zagrebu…. To je svakako jedna od prilika, koja bi se u budućem, nadamo se da će ga biti, radu FPMOZ Sveučilišta u Mostaru i budućem postojanju Likovne kolonije “Krešimir Ledić” trebala promijeniti, čime bi se tom, već sada važnom likovnom događaju u našoj sredini, potvrdio akademski karakter i samim time visoka kvaliteta. Budući da nam nisu poznati kriteriji odabira sudionika, način i razlozi njihova pozivanja, možda bi već iduće godine bilo dobro formirati neku vrstu Umjetničkog vijeća u suradnji s ostalim sastavnicama Sveučilišta (ALU Široki Brijeg, Filozofski fakultet – Studij povijesti umjetnosti), kojima je likovna umjetnost struka, te zajedno s izvrsnom organizacijom FPMOZ-a unaprijediti rad kolonije definiranjem kriterija pozivanja i odabira sudionika.
Pri ovome ne mislimo kako nije zadovoljavajuća kvaliteta ostvarenja nastalih tijekom rada kolonije održane ove godine od 5. do 10. svibnja u kampusu Sveučilišta u Rodoču. Radna izložba ovogodišnje kolonije “Krešimir Ledić” otvorena je u subotu 9. svibnja u 13:00 h na otvorenom i ugodnom travnatom prostoru na kojem su umjetnici, iako su imali i mogućnost stvaranja u zatvorenom prostoru, svih dana najradije stvarali. Nazočnima su se prigodnim riječima obratili dekan FPMOZ prof. dr. sc. Mario Vasilj, ilustratorica Anela Korać, generalni konzul RH u Mostaru Velimir Pleša, povjesničar umjetnosti Marin Ivanović i počasni predsjednik Matice hrvatske Mostar Josip Muselimović. Već tu, u prostoru u kojem su djela nastajala, a umjetnici stvarali kroz druženje, razmjene iskustava, što je i osnovni smisao likovnih kolonija, zdravih i potentnih prilika koje likovnim stvarateljima omogućavaju istodobno iskustva zajedništva i snagu individualnog izričaja u neformalnom okruženju i neformalnim situacijama.
U okolnostima koje pruža rad na otvorenom, relativno ograničenom vremenu stvaranja, koncentraciji – dekoncentraciji koju podrazumijeva stalno prisustvo drugih, bilo bi vrlo ambiciozno, ali ne i nemoguće, očekivati da likovna kolonija iznjedri superiorna i inovativna umjetnička djela. Međutim, mora se priznati kako su pojedini sudionici ovogodišnje Likovne kolonije “Krešimir Ledić” vrlo ozbiljno shvatili svoje sudjelovanje ostvarivši u pravilu po dva rada. Radna izložba otkrila je posjetiteljima izrazito šarenoliki izraz i kvalitetom neujednačeni opus. Umjetnici su uglavnom stvarali u svom prepoznatljivom likovnom maniru što može indicirati njihovu opuštenost i predanost pozitivnoj atmosferi i kombinaciji ugodnog i korisnog što nosi sa sobom svaka uspjela likovna kolonija. Jednako se može ustvrditi i za odnos prema okvirno zadanim temama ovogodišnje kolonije (Fra Didak Buntić i Zemlja Hercegovina) kojih se sudionici nisu strogo držali nego su ih uzimali za motive samo ako su njima bili potaknuti. Stoga je upravo različitost u motivima i pristupima rezultirala dinamikom izloženog opusa u kojoj se, također, odražava atmosfera koja je obilježila rad na koloniji.
Pojedina djela ostala su nedovršena, nedorečena i likovno nezaokružena. To je istodobno rezultat ograničenja koja postavlja sudjelovanje u radu jedne likovne kolonije, ali istodobno i odraz ugode i ljepote stvaranja u atmosferi koja nastaje sinergijom višestrukih kreativnih snaga. Takva “nedovršena, “nedorečena” ostvarenja potenciraju i sažimaju u sebi trenutak i prostor u kojem su nastala. Njihova vrijednost nije ishod ili eventualna valorizacija umjetničke kvalitete, nego biti procesa stvaranja, što, u stvari, i jeste bit same umjetnosti i najveća vrijednost umjetničkog ostvarenja.
Upravo zbog toga, smatramo kako bi bilo nekorektno jednako valoriziranje umjetničkih ostvarenja prikazanih radnom izložbom Likovne kolonije “Krešimir Ledić” ako su neka nastala uz sva spomenuta ograničenja u neposrednom kolektivnom stvaralačkom zanosu i onih, a čini se da ih je prikazan stanovit broj, koja nisu nastala u tim uvjetima, nego u ateljeima ili osobnim radnim prostorima koji zasigurno pružaju mnogo bolje uvjete za individualni stvaralački rad.
U radnom katalogu kojim je popraćeno prikazivanje rada ovogodišnje kolonije navedeno je 45 autora s osnovnim biografskim podatcima. Ipak, pojavljuje se izvjesna kontradikcija i nejasnoća u slučajevima kada se pored imena autora umjesto umjetničkog djela ostvarenog na samoj koloniji pojavljuje prazan prostor. U katalogu, od navedenih 45 sudionika, uglavnom akademskih umjetnika, radovima je predstavljeno njih 34: Elena Arsenijević, Mišo Baričević, Branimir Bartulović, Davorin Briševac, Ante Brkić, Drago Bušić, Anita Celić Cella, Svetislav Cvetković, Ivana Ćavar, Igor Dragičević, Matija Dražović, Jelena Grgić, Trpimir Grgić, Mladen Ivešić, Josip Ivanović, Anela Korać, Anto Mamuša, Slađana Matić Trstenjak, Florijan Mićković, Goran Milinković, Dalibor Nikolić, Vilim Parić, Marijana Pažin Ivešić, Dario Pehar, Dejan Pranjković, Franjo Primorac, Jasmina Runje, Marija Stojić, Josip Škerlj, Antun Boris Švaljek, Mario Šunjić, Vesna Vuga-Sušac, Irena Vasilj i Neda Zec Ivanović. Jedanaest je umjetnika koji nisu, vjerojatno iz opravdanih razloga, sudjelovali u radu kolonije i nisu mogli izložili tu nastala djela: fra Tomislav Bazina, Mirjana Drežnjak Naletilić, Radmila Lizdek, Sreten Milatovič, Željka Momirov, Mario Naletilić, Jusuf Nikšić, Stjepan Skoko, Marin Topić, Radislav Vučinović i Tomislav Zovko. Svakako bi se ta situacija trebala razjasniti, što će biti moguće tijekom pripreme reprezentativne izložbe Likovne kolonije “Krešimir Ledić” koja će se održati u listopadu u okviru manifestacije Jesen Fakulteta prirodno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru. Naziv izložbe pretpostavlja izlaganje radova nastalih tijekom kolonije od autora koji su sudjelovali u njezinu radu. Ukoliko ipak svi pozvani, odnosno, oni koji su uvršteni u radni katalog kolonije, budu izlagali, svakako bi se trebalo nekim popratnim materijalom istaknuti koja su ostvarenja nastala kao rezultat zajedničke energije i pozitivne atmosfere kolonije ili su rezultat individualnog stvaranja u posve drugačijim uvjetima i oklnostima.
Na koncu, organizatori su istakli zadovoljstvo zbog realiziranja druge po redu Likovne kolonije “Krešimir Ledić”, svi ispitani umjetnici iskazali su vrlo pozitivne dojmove o koloniji koja je po njihovim kriterijima zadovoljila očekivanja te su u ugodnoj i afirmativnoj atmosferi i relaksirajućem ambijentu razmijenili mišljenja i iskustva, a mi možemo vrlo pohvalno ocijeniti rezultate rada i svojim konstruktivnim kritičkim prijedlozima ukazati na sitne nedostatke čijim bi se ispravljanjem ubuduće omogućila veća kvaliteta koju zaslužuje takav ambiciozni projekt kojega zasigurno čeka svijetla budućnost.”

Osvrt su potpisale Danijela Ucović i Tatjana Mićević – Đurić. Zbog njega im je i osobno uvrede uputio mladi povjesničar umjetnosti iz Dubrovnika Marin Ivanović, koji je kao likovni kritičar pratio rad kolonije. Svojim reagiranjem prekšio je etička načela struke i pokazao u potpunosti nekoraktan, neprofesionalan odnos prema svojem, ali i tuđem javnom djelovanju. Kao reakciju na njegovo pisanje, autorice osvrta su objavile Regiranje na web-stranici DPUmH-a, kojim su ukazale na profesionalnu i etičku razinu koju postavljaju kao imperativ u djelovanju našeg Društva:

“Društvo povjesničara umjetnosti u cijelosti, a osobno kolegice potpisane ispod Osvrta na Likovnu koloniju “Krešimir Ledić” apsolutno se žele ograditi od tona, naravi i insinuacija iznijetih u reagiranju Marina Ivanovića, povjesničara umjetnosti iz Dubrovnika, na taj osvrt.
Smatramo kako reagiranje Marina Ivanovića, koji sebe potpisuje kao povjesničara umjetnosti narušava nekoliko temeljnih etičkih principa određenih Etičkim kodeksom Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, kao što su: “Etičke obveze povjesničara umjetnosti Povjesničari umjetnosti moraju djelovati u skladu s etičkim načelima i sa standardima objektivnosti i stručnosti u svojim znanstvenim i stručnim postupcima./Znanjem, ponašanjem i javnim nastupima pridonositi društvenom ugledu i priznanju povjesničara umjetnosti i struke povijesti umjetnosti.”; Osobno ponašanjePostupci povjesničara umjetnosti trebaju biti utemeljeni na objektivnim i argumentiranim činjenicama./…/ Odnos prema kolegama općenito na svim planovima unutar struke, kao i u instituciji u kojoj djeluju treba se temeljiti na osnovnim načelima struke u kojoj povjesničar umjetnosti djeluje./ Omalovažavanjem, vrijeđanjem i pogrešnim ili lažnim prenošenjem ili tumačenjem tuđih mišljenja koja se tiču povijesti umjetnosti grubo se krše etička načela Društva./ U raspravama uvažavati različita mišljenja o istoj temi, te argumentirano na znanstvenojosnovi očitovati svoje mišljenje.” i “Odgovornost za javnu riječSudjelovanje u raspravama i u medijima, vezano uz probleme kojima se bavi povijest umjetnosti, mora se temeljiti na uvažavanju argumenata, na poštivanju tuđeg mišljenja, na toleranciji i korektnosti u okvirima koji ne remete dostignuća povijesti umjetnosti kao znanstvene i stručne discipline, a sve u cilju postizavanja pune znanstvene ili stručne istine o određenom problemu. / Napisano ili izrečeno mišljenje mora udovoljavati gore navedenom. / Rasprava o pitanjima iz povijesti umjetnosti mora se uvijek voditi tako da se bavi problemom, a ne osobom koja raspravlja o problemu.”
Reagiranje Marina Ivanovića objavljeno 12. svibnja na portalu Bljesak.ba već svojim naslovom “Diletantizam i malicioznost proizlaze iz svake riječi osvrta na Likovnu koloniju Krešimir Ledić” jasno ukazuje na karakter napisa te već sam po sebi ukazuje na narušavanje Etičkoga kodeksa. Nadalje, iskazi poput: “Društvo povjesničara umjetnosti Hercegovine je u svome, sad već poznatom svađalačkom stilu, …”, “valjda računajući s time da je prihvatljivo samo ono što one kažu da je prihvatljivo”, “Izlišno je govoriti o čitavom nizu budalaština i imperativa koji nastavljaju niz njihove „analize“ Likovne kolonije ..”. otkrivaju vrlo ružnu namjeru, usmjerenu protiv kolegica, a nikako ne konstruktivan cilj ukazivanja na realne, uvijek postojeće nedostatke bilo kojeg osvrta ili uratka, pa tako i našega.
Društvo povjesničara umjetnosti je u ovom slučaju djelovalo potpuno u skladu sa svojim ciljevima i zadacima te posve poštujući temeljna etička načela struke. Svrha našeg djelovanja je bilo praćenje rada jedne značajne likovne manifestacije u našoj sredini kojoj želimo dugo trajanje i sve veću kvalitetu, a sitne kritičke primjedbe imale su smisao ukazivanja na potrebe i načine osiguravanja još kvalitetnije kolonije u budućnosti.
Iako nam se spočitava klijentelizam u kontekstu “prigrabljivanja” onog što je već netko stvorio, toga u našem osvrtu nema. Predložena suradnja i kritika načina odabira sudionika, bili su motivirani činjenicom da je Likovna kolonija “Krešimir Ledić” potaknuta i organizirana na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti, jednoj od sastavnica Sveučilišta u Mostaru, što automatski treba pretpostavljati njezinu akademsku razinu. U tom je pravcu usmjeren komentar o potrebi suradnje s ostalim sastavnicama Sveučilišta, gdje se ne spominje samo Studij povijesti umjetnosti, nego i Akademija likovnih umjetnosti sa Širokog Brijega, a osobito se ne pominju nikakva pojedinačna imena. Najjači smo kad smo složni i kad radimo zajedno. U tome treba ležati snaga našeg strukovnog udruženja i naše akademske zajednice.
Konačno, ograđivanjem od reagiranja Marina Ivanovića, ukazujemo na potrebu postojanja i njegovanja kulture dijaloga, sposobnosti iznošenja vlastitog mišljenja, ali i prihvaćanja tuđih koji mogu i imaju biti pravo biti drugačija, usmjeravanja prema općim i zajedničkim, a ne pojedinačnim i osobnim interesima, što jesu osnovna obilježja djelovanja intelektualca u nekoj sredini. Tome djelovanje Društva povjesičara umjetnosti teži i jedino će se na taj naći opravdati njegovo postojanje, a povijest umjetnosti afirmirati kao struka.”

Osim Likovne kolonije “Krešimir Ledić” i pisanja poslije nje, DPUmH je aktivno pratio ostala likovna zbivanja u sredini u kojoj djeluje.
Prije svega, mora se istaknuti velika, vrlo značajna izložba u Galeriji Aluminij u Mostaru naslovljena 15./25. – Viribus Unitis u skladu s njezinim značenjem obilježavanja 25 godina Franjevačke galerije na Širokom Brijegu i 15 godina djelovanja mostarske Galerije Aluminij. Osvrt na tu veliku izložbu napisali su Helena Vidić i Beat Čolak:

“Otvaranjem izložbe 15./25. – Viribus unitis 21. travnja u mostarskoj Galeriji Aluminij svečano su otpočeli XVII. Dani Matice hrvatske Mostar. Tako Mostarsko proljeće uistinu ima grandiozan početak jer mu je organizacijski trio, sastavljen od Franjevačke galerije Široki Brijeg, Galerije Aluminij i Matice hrvatske Mostar, združenim snagama podario 95 izuzetnih umjetničkih djela koja će sljedeća četiri tjedna krasiti galerijske zidove i nuditi vizualni užitak svim ljubiteljima umjetnosti. Izložba je ujedno i dio zajedničke obljetnice, tj. proslava 15. rođendana Galerije Aluminij i svojevrsna premijera 25. rođendana širokobriješke Franjevačke galerije, koji će biti okrunjen realizacijom stalnog postava u njezinim izložbenim prostorima.
Čin otvorenja izložbe vodila je glavna tajnica Matice hrvatske Mostar Misijana Brkić-Milinković, a otvorenom ju je proglasio dr. Dragan Čović, visoki pokrovitelj Mostarskog proljeća i hrvatski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji je izrazio zadovoljstvo zbog ovakve kulturne manifestacije o kojoj – prema njegovim riječima – prije sedamnaest godina nismo mogli ni sanjati. Osim njih, mnogobrojnoj publici obratili su se i fra Vendelin Karačić, voditelj Franjevačke galerije Široki Brijeg, zatim Darko Juka, rukovoditelj Galerije Aluminij, dr. Ljerka Ostojić, predsjednica Matice hrvatske Mostar, te Marin Ivanović, dubrovački povjesničar umjetnosti i pisac predgovora izložbe. Svi govornici veličali su ovaj i njemu slične događaje te isticali važnost umjetnosti i kulture u našim životima. Ne osporavajući istinitost njihovih riječi, s obzirom na stanje kulturnih institucija u našoj sredini nužno se javlja pomalo ironični upit: a zašto se onda dopušta da takva blaga svakodnevno propadaju, ovise o entuzijazmu pojedinaca i minimalnim sredstvima koja se za njih (ne) izdvajaju?
U Predgovoru izložbi Marin Ivanović sažeto je iznio osnovne podatke o nastanku, povijesti djelovanja i prikupljanju umjetnina Franjevačke Galerije Široki Brijeg. Iako je smatra jednom od najodličnijih zbirki hrvatske umjetnosti na ovim prostorima i ističe najbolje akvizicije, nije zaobišao ni njezine manje blistave točke (amaterske radove, sakralna rješenja slabog metjea i sl.). U nastavku teksta nudi osnovne podatke o umjetnicima čiji su radovi dio izložbe te ocrtava osnovne karakteristike njihova stvaralaštva, služeći se i znanstvenom aparaturom. Time se posjetiteljima, osobito laicima, donekle olakšava razumijevanje umjetnina ovako raznolike kolekcije, ali se ipak čini – bez obzira na date okvire teksta – da se moglo više poraditi na iznalaženju zajedničkih nazivnika ili na kontekstima iz kojih djela proizlaze.
Katalog izložbe oblikovao je akademski slikar Josip Mijić. Iako je to rezultiralo njihovom stanovitom stiješnjenošću, pohvalno je da su svoje mjesto u katalogu pronašle reprodukcije sviju izloženih umjetnina, koje su numerički označene i na kraju popraćene Popisom izložaka. Spomenutu stiješnjenost i otežano predočavanje stvarnog izgleda djela moglo se ublažiti navođenjem opširnijih podataka u Popisu, prije svega dimenzija umjetnina.

viribuspress3 izlozba_desetljeca_14

Postav u Galeriji Aluminij osmišljen je tako da su eksponati u osnovi kronološki raspoređeni te niz djela pruža osnovni uvid u umjetnički razvoj i presjek stilova od sredine XIX. st. pa sve do početka XXI. stoljeća. Na čelu ovog postava nalazi se djelo Eugènea Delacroixa La Genie et la Raison iz oko 1850. godine, a slijede ga Vlaho Bukovac, Paja Jovanović, zatim hrvatski moderni slikari Münchenskog kruga i tako redom. U Salonu 1 izložena je i grafika U Antejevim rukama Salvadora Dalija iz 1963. godine, a postav – osim dvaju najzvučnijih i najčešće isticanih umjetnika svjetskog renomea – odlikuju i velikani nama bliskijih prostora. Od njih, posve informativno, valja izdvojiti neka imena kako bi se naznačilo vrijednost i širinu aktualne izložbe: Emanuel Vidović, Menci Clement Crnčić, Karlo Afan de Rivera, Gabrijel Jurkić, Jerolim Miše, Milivoj Uzelac, Edo Murtić, Julije Knifer, Đuro Seder, Dimitrije Popović, Ivo Lozica, Stipe Sikirica, Miroslav Šutej, uz neospornu vrijednost i drugih koji nisu stali u ovaj kratki popis.
Organizacija i izlaganje ovolikog broja umjetnina koje često nemaju mnogo dodirnih točaka, nego teže dati presjek i kvalitativni odraz fundusa širokobriješke Franjevačke galerije, u – za ovu prigodu – relativno ograničenim prostornim mogućnostima Galerije Aluminij, nije bila nimalo lagan zadatak. Tako zbog pomanjkanja prostora i velikog broja izloženih umjetnina, zidovi obiju izložbenih prostorija Galerije Aluminij djeluju poprilično zasićeno i neka djela – poglavito u Salonu 2, dodatno opterećenom namještajem – ne dolaze dostatno do izražaja.
Koncipiranje postava prema kronologiji nastanka djela bio je posve logičan izbor, a jednako se jasno nastojalo rasporediti eksponate u galerijskom prostoru. Ipak, osim spomenute zasićenosti, mora se upozoriti i na povremena odstupanja od načela galerijsko-muzejske djelatnosti, poput postavljanja dvaju djela jedno iznad drugog, iako pritom treba imati na umu i nužnost iz koje proizlaze. Budući da se radi o izložbi ovolikoga značaja, teže je opravdati oskudnost informacija popratnih legendi, na kojima su – kao i u katalogu – izostavljeni podatci o dimenzijama i tehnikama izrade djela.
Međutim, na ovom mjestu moramo istaknuti da se – imajući na umu uvjete rada na kulturnim poljima u našoj sredini – kritičke opaske ne odnose nužno na istaknuta imena i druge sudionike u organizaciji izložbe, nego prije svega služe predočavanju zadataka na koje u budućnosti valja odgovarati, a čemu se može udovoljiti snažnijom afirmacijom za to obrazovanih stručnjaka.
Od popratnih sadržaja i mogućnosti, pohvalna je inicijativa, odnosno poziv Galerije Aluminij osnovnim i srednjim školama i njihovim djelatnicima za organizacijom stručnih obilazaka ove izložbe. Taj vid pedagoškog pristupa obrazovnih institucija bio bi veliki korak naprijed za rano formiranje umjetničkoga senzibiliteta u mladih koji bi na taj način stvarali prve dojmove o umjetničkom stvaralaštvu te stjecali naviku odlaska na kulturno-umjetničke manifestacije.”

Potaknuti značajem te izložbe, za već uobičajeno Druženje s umjetnikom, u travnju smo odlučili posjetiti Josipa Mijića, akademskog slikara, suradnika Franjevačke galerije na Širokom 20130109141253josip_mijic_siroki_brijeg_akademija_likovna_salvador_daliBrijegu koji je aktivno sudjelovao u nastajanju te izložbe. Osim toga, njegov umjetnički rad je izuzetno zanimljiv, pa smo i o tome razgovarali:

DPUmH: Josipe, ovih dana otvorena je izložba Viribus unitis u Galeriji Aluminij.Nekako neočekivano, dobila je naziv izložbe desetljeća.
J. M. Mislim da je naziv izložbe desetljeća pretjeran i nije potekao od strane Franjevačke galerije. Izložbaje kvalitetna i značajna, ali je taj atribut pretenciozan pogotovo ako imamo u vidu netom završenu retrospektivnu izložbu Vojina Bakića u Galeriji kraljice Katarine Kosače te izložbu Victora Vasarelyja iz 2011. u istoimenoj galeriji. Ovakav senzacionalistički „ukras“ najvjerojatnije je proizišao zbog izloženih radova Eugènea Delacroixa i Salvadora Dalija, a u stvari su to njihovi manje kvalitetni radovi.

DPUmH: Vi ste izabrali radove za ovu izložbu. Jesu li to najreprezentativniji radovi iz zbirke?
J. M.: Fra Vendelin Karačić, voditelj umjetničkog programa Franjevačke galerije, dao mi je odriješene ruke za ovu izložbu jer već osam-devet godina pomažem Galeriji i imam najbolji uvid u njezin fundus. Na izbor radova utjecalo je više faktora, od opremljenosti radova, njihove očuvanosti, transporta itd. Osnovni cilj je bio kvalitetno predstaviti kolekciju Franjevačke galerije, ali i uvrstiti što veći broj umjetničkih imena iz zbirke. Iz tih razloga su birani radovi manjih dimenzija i oni koje je bilo lakše prevesti, ali se uvijek pazilo da se ne ide na štetu autora.

DPUmH: Autor predgovora izložbi je dubrovački povjesničar umjetnosti. Zašto se pored lokalnih povjesničara umjetnosti zvalo nekoga sa strane?
J. M.: Lokalni povjesničari umjetnosti angažmanom dubrovačkog povjesničara umjetnosti Marina Ivanovića nisu zakinuti, niti zaboravljeni. Franjevačka galerija već duže vremena surađuje s lokalnim povjesničarima umjetnosti. Smatram da ne smijemo biti zatvoreni i misliti lokalno. Politika koja je okrenuta isključivo prema lokalnim povjesničarima umjetnosti ili umjetnicima začahuriti će regiju. Koliko je vanjska suradnja bitna pokazuje nam dugogodišnje prijateljstvo Franjevačke galerije s Galerijom likovnih umjetnosti Slavka Kopača u Vinkovcima, s Umjetničkom galerijom Bosne i Hercegovine i s galerijom Novi hram u Sarajevu. Bez ovakvih suradnji mnogi umjetnici iz mostarske regije i šire ne bi imali priliku izlagati u spomenutim galerijama, ili bi do njih dolazili težim putem. Da ne govorim koje su sve izložbe Širokobriježani imali prilike vidjeti zahvaljujući ovim suradnjama.

DPUmH: Smatrate li da Vam je tijekom rada na izložbi Viribus unitis nedostajala suradnja s nekim povjesničarom umjetnosti? Zapazili smo, na primjer, da nije bilo odgovarajućeg popratnog materijala uz izloške (nedostatne legende, na primjer). Također, moglo bi se dosta raspravljati o načelu kronološkog postavljanja izložaka u situaciji izrazito heterogenog materijala koji omogućava i grupiranje prema likovnim vrstama, temama i sl.
J. M.: Pa suradnja s povjesničarom umjetnosti je postojala, s Marinom Ivanovićem. Istina je da sam sam radio izbor djela iz fundusa za mostarsku izložbu, ali ne mislim da sam zbog toga napravio neke značajnije propuste. S obzirom da poznajem fundus Galerije u startu sam imao 50-tak radova u vidu. Ali kao što sam već rekao, niz faktora je utjecalo na izbor. Čak sam simultano s biranjem radova radio virtualni postavkako bi izložba bila što kvalitetnija. Grupiranje djela prema likovnim vrstama i temama u startu sam odbacio jer po meni to nije omogućavalo 95 različita autora čija djela su iz različitih perioda njihova stvaralaštva. Izabrao sam kronološki raspored s kojim sam dodatno naglasio heterogenost.
A što se tiče popratnog materijala uz izloške, ne smatram bitnijim propustom što uz ime autora, naziv rada i godinu nastanka, nisu navedene tehnike i dimenzije. Ove informacije su fizički dostupne promatraču i bitnije ne utječu na vizualni doživljaj.

DPUmH:M ožete li nam reći hoće li ova mostarska izložba biti samo prenesena ili će planirani stalni postav FG u ŠB biti drugačiji? Ako da, tko će ga raditi?
J. M.: Kao što sam već rekao, izbor radova za izložbu 15./25. – Viribus unitis radio sam ja. S obzirom da će stalni postav u Franjevačkoj galeriji raditi povjesničar umjetnosti Igor Zidić i da je kapacitet Galerije znatno veći, logično je da će se u njoj naći drugi radovi. Naravno da će i veći dio radova sa mostarske izložbebiti dio stalnog postava.

DPUmH: U par riječi nas informirajte o fundusu FG.
J. M.: Franjevačka galerija djeluje od 1990. kada je postavljen prvi stalni postav slika i skulptura. Fundus Galerije tada je sačinjavalo oko 1000 umjetnina. Nažalost, stalni postav je nakon godinu dana, točnije u listopadu 1991., uslijed ratnih prijetnji skinut. Galerija je svoju aktivnost nastavila krajem 1992. učestalim izložbama, a fundus je rapidno rastao. Danas je katalogizirano 3500 umjetnina, a pretpostavlja se da ukupno u fundusu ima oko 4500. Jedan njegov mali dio imali ste prilike vidjeti na izložbi 15./25. – Viribus unitis u galeriji Aluminij. Uz velike napore uspjeli smo obnoviti Galeriju te povodom 25. godina postojanja Galerije ovo ljeto ćemo postavit drugi postav. Naravno,bit će puno bogatiji i kvalitetniji od prvog.

DPUmH: Kakvo je općenito stanje djela u zbirci i koliko treba restauratorskog angažmana?
J. M.: Potrebno je dosta restauratorskog angažmana, ali dobar dio posla je napravljen. Djela u samostanskoj riznici relativno su dobro očuvana i većina restaurirana, ali nekim umjetničkim djelima iz ostatka zbirke potrebni su veći zahvati. Najveći problem je prenatrpanost i manjak profesionalne opreme. Sva djela su složena na klasičnim metalnim policama principom lice-lice, poleđina-poleđina slike.
Međutim, to nije samo naš problem. Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine ima sličnu situaciju, ali imaju odvlaživače zraka, do kojih mi pokušavamo doći donacijama.

DPUmH: Tko bi trebao po profesiji biti suradnik FG? Vidite li tu mjesta za nekog povjesničara umjetnosti? Kakav je Vaš stav prema povijesti umjetnosti kao struci u kontekstu galerijske djelatnosti i likovne kritike?
J. M.: Naravno da je povjesničar umjetnosti poželjan da bude u timu Galerije. Što više suradnika projekti su kvalitetniji i raznovrsniji. Ali treba imati u vidu da Galerija nije samostalna i da djeluje preko Udruge prijatelja Franjevačke galerije Široki Brijeg. Trenutno Galerija nema stalne uposlenike. Pokušavaju se riješiti problemi, ali nakon smrti fra Joze Pejića, ravnatelja Galerije,ide jako sporo.Ali vjerujem da će fra Vendelin, voditelj umjetničkog programa, pronaći obrazac da Galerija nastavi s djelovanjem.Ipak je Franjevačka galerija jedna od najaktivnijih galerija u BiH. Iz nje je iznjedrila i Akademija likovnih umjetnosti. Ona je za Široki Brijeg i okolicu od iznimne važnosti.

DPUmH: Već dugo godina radite u nastavi na ALU Široki Brijeg. Je li Bolonjski proces donio neke veće promjene u nastavina Akademiji likovnih umjetnosti?
J. M.: Na Akademiji likovnih umjetnosti praktična nastava „Bolonjom“ nije bitnije promijenjena. Studenti su najveće promjene osjetili u diskontinuitetu koji je uslijedio rascjepkavanjem kolegija i dodatnim ispitima. Smatram dabolonjska jednoobraznashemaviše šteti nego koristi pojedinim fakultetima. Takva shema narušava njihovu specifičnost a time i kvalitetu.„Bolonja“ ima i prednosti i odnosi se na međugraničnu razmjenu studenata koja se inicira.

DPUmH: Kako na Vas djeluje pedagoški rad?
J. M.: Konstruktivno, zanimljivo mi je da sam i na neki drugi način dio umjetničkoga stvaranja. Imati interakciju s mladim umjetnicima za mene znači ne ispasti iz kolosijeka. Umjetnički diskursi s njima drže me konstantno budnim i aktivnim, spremnim za nove izazove. Time je moj slikarstvo, ili bolje rečeno, umjetničko stvaranje kvalitetnije.

DPUmH: Čuli smo kako radite na izuzetno zanimljivom doktorskom radu. Što nam o tome možete reći?
J. M.: Tema moje disertacije je „Uloga tmastog i materijalnog u vizualizaciji transcendentnog u sakralnom slikarstvu“. Za praktični dio disertacije lomio sam se gotovo godinu dana dok nisam iskristalizirao vizualizaciju sakralne i osobne poetike. Povezati ih u jednu cjelovitost koja zadovoljava zadane okvire ujedno i moje nije bio moguć bez trnovitog puta. To je bio grč koji jerezultirao ciljem. Uradio sam deset prizora iz stvaranja svijeta u sedam dana. Svi radovi su koncipirani na temelju zlatnog reza pomoću kojega sam eliminirao slučajnost. Takva jasnoća je prisutna i u procesu stvaranja radova osobne poetike. Tek kada je sve u mojoj glavi jasno, prelazim u realizaciju.Stvaranje svijeta sam utopio u tmastu, crnu boju koja je neizostavni element mog stvaralaštva više od 10 godina.
Teorijski dio disertacije je još uvijek u procesu i nadam se njegovom skorom završetku.

DPUmH: Budući da je doktorski studij sakralnog karaktera, osjećate li to kao neku vrstu ograničenja?
J. M.: Ne. Istina je da se većina umjetnika neće se složiti sa mnom. Svaki vid zadanih okvira koji se moraju ispuniti za mnoge je sputavanje osobnog izričaja. Takav put je puno teži. S doktoratom ovakvog tipa nisam ništa izgubio dapače, da nije bilo njega moja osobna poetika ne bi bila ovakva kakva je. Upravo na početku doktorata započeo je i moj umjetnički svijet obilježen crnom bojom. Imao sam sreću da je kroz cijeli tijek studiranja moj profesor i mentor bio Anto Kajinić te to nastavio biti i na doktoratu. Usadio mi je radne navike i snagu da se suočim s izazovima u umjetnosti. A doktorat Ars sacra je upravo to. Nikada neću zaboraviti što mi je jednom prilikomrekao: Bacit ću te u vatru! Ili ćeš izgoriti ili ćeš uspjeti! S time mi je sve rekao. A nadam se da je i vama jasno.

DPUmH: Kakav je Vaš odnos prema crnoj boji, što Vam ona predstavlja, kada i kako je ona postala glavno obilježje Vašeg umjetničkog izričaja?
J. M.: Išao sam u srednju tehničku školu i bio sam izgubljena ovca kada sam stigao na Akademiju jer mi je sve bilo novo. Traženje vlastitoga umjetničkoga stila mi je bio mukotrpan posao i crna boja u mojoj umjetnosti pojavila se tek na kraju pete godine studija, a na doktoratu je postala glavni protagonist mojih radova.Ona je, nekako uvijek bila tu, sa mnom tijekom studiranja. Samo je nisam prihvaćao. I kada sam je prihvatio i dan danas ne mogu objasniti moju privrženost prema njoj. Znam zasigurno da je polivalentna, neuhvatljiva i, možda, jedino određenje koje je neće sputavati i stavljati joj okove jemističnost. Ona je transcendentna boja.Bogatstvo njenog skrivenog svijeta je ekvivalentno introspektivnom svijetu promatrača. Tek u takvoj ostvarenoj simbiozi dolazi do njenog razotkrivanja, i postaje puno više od tame kojoj je oduzeta svjetlost. Ona postaje sama svjetlost. Najvjerojatnije onaj koji nije pronašao sebe u njoj neće pronaći ništa. Odzvanjat će jedino praznina koja će s crnom bojom postati ništavilo.

DPUmH: Ipak, rekli ste nam kako je deseta slika Vašeg doktorskog ciklusa Stvaranje svijeta mliječnobijela. Možete li pojasniti taj “odlazak” od crne?
J. M.: Koncept se temelji na principu uzimanja-davanja izvučenog iz znanstvenog procesa dobivanja crne i bijele boje. Crna nastaje kada materija upije sve zrake vidljive svjetlosti, a bijela kada ih reflektira. Iz tih razloga je svijet crn sve dok je u procesu stvaranja. Tek u 10 završnom radu koji reprezentira stvoreni svijet i koji je predan nama je bijel. Dan kada je Bog odmarao. Korištenje bijele boje u završnom radu ne predstavlja moj „odlazak“ od crne, nego stavlja naglasak na njihovu neraskidivu vezu. Prastari dualizam između crne i bijele samo potvrđuje u biti da bez crne boje nema ni bijele. Da bez tame nema ni svjetlosti. U mome doktorskom ciklusu crna je postala svjetlost – crna svjetlost. Nešto slično je sa svojim djelima postigao Pierre Soulages. No, razlika je u tome što se u mom doktorskom ciklusu dogodio spoj između duhovnog i sakralnog. Ili barem se nadam da je tako.

DPUmH: U samostalnom radu, koliko se prilagođavate narudžbama?
J. M.: Logično mi je da naručitelj ima svoje zahtjeve i da je zbog toga naš rad i trud veći. Potrebne su mnogobrojne konzultacije kako bi se došlo dokompromisnog rješenja koje zadovoljava obje strane. Takve situacije me tjeraju da budem još kreativniji i da se ne predajem konformizmu. Odbijam narudžbe koje od mene iziskuju odstupanje u cijelosti od mene samoga. Još uvijek mogu priuštiti takav luksuz.

DPUmH: Na kraju, s obzirom na to da ste mnogo putovali i sudjelovali u likovnim zbivanjima u inozemstvu, možete li nam reći jesu li naši umjetnici ravnopravni sudionici suvremenih umjetničkih strujanja i kako Vi vidite globalizaciju u kontekstu današnjeg umjetničkog stvaranja?
J. M.: Masovni pristup informacijama putem internetatjera nas na površnost jer jednostavno nemamo vremena za dublje pristupe koja iziskuju duža vremenska odricanja. Na taj način se stvara trendovska umjetnost koja sve više udaljava umjetnika od njega samoga.Mnogi se nalaze u fazi vegetiranja bez kontinuiranog, intenzivnog rada. Dok vegetiraju istražuju internet ne bi li se dosjetili nečega novog, drugačijeg kako bi dobili svojih pet minuta slave. Umjetnost se svela na dosjetku i ona je time sebe degradirala. Pa zar senzacionalistički performansiu kojima se životinje maltretiraju, žene abortiraju i slično, mogu biti okarakterizirani umjetničkim. To su za mene samo pokazatelji krize vrijednosti društva u kojem živimo. Inovativnost ne može biti jedini kriterij umjetnosti. Kvaliteta je primarna, a nje je sve manje i manje. Umjetnik prvo treba postići dijalog sa samim sobom kako bi pronašao ispravan put u svom umjetničkom stvaranju koji je neovisan o trenutnoj umjetničkoj sceni. Imao sam priliku sudjelovati na Royalskoj akademiji u Tajlandu, na kojoj su sudjelovali umjetnici iz cijeloga svijeta. Ispostavilo se da je većina djela globalna, ali mi je drago da sam u nekima od njih ipak osjetio jednu dozu autentičnosti podneblja iz kojeg je umjetnik dolazio. U mojim djelima nema tradicionalnih karakteristika jer je potreba za formom iz pojavnog svijeta odavno nestala.

U Mostaru je od 21. – 24. svibnja održan 4. Street Arts Festival u okviru kojega su bila organizirana i dva likovna događaja – izložba fotografija Svjetlopisanje tame Jetmire Čočaj i izložba slika Organske refleskije Brune Bijakšića.

Izložbu fotografija Jetmire Čočaj predgovorom je popratila Helena Vidić čiji dio teksta donosimo:

“Spokojna, ponekad i zastrašujuća mirnoća Svjetlopisanje tame manifestira se u većinskom akromatizmu i statičnosti kadra bez obzira na motiv. Autorica se višestruko ogolila pred objektivom pa fotografije, i kada nije riječ o prikazivanju autoportretu, ocrtavaju njenu apatiju zbog nerazumijevanja objektivnog svijeta i nemogućnost pronalaženja svoga mjesta unutar istog. Snažno proživljavanje bolnih životnih trenutaka i traume prvih neispunjenih očekivanja otisnuti su u ovom ciklusu fotografija.
(…)
Katarzično pročišćavanje dugo potiskivanih emocija i težnju za postizanjem pozitivnije perspektive autorica oslobađa u svojim Svjetlopisima tame.”

Izložbu Brune Bijakšića osvrtom i razgovorom s autorom kojih dijelove donosimo, popratila je Maja Gagro:

“Povodom otvaranja četvrtog Street Arts Festivala u Mostaru, 21. svibnja u 17h u spomen kući Svetozara Ćorovića, otvorena je izložba mladog studenta grafičkog dizajna Brune Bijakšića, pod nazivom „Organske refleksije“. … Publici je prezentirano dvanaest radova šarolikog izričaja, dimenzija 100×70 cm izrađenih na ljepenci. Prikazani motivi se međusobno prepliću stvarajući tako apstraktne oblike. Instinktivno i intuitivno umjetnik stvara gustu kompoziciju u kojoj se crtež upotpunjuje bojom poštujući plohu. Uvijek jasna konturna linija vrlo egzaktno razdjeljuje strukturne obrise stvarajući manje i veće cjeline kojima je definiran individualan ritam svakog dijela. Iako neobična, prepoznatljiva je stupnjevita razvedenost u dinamičnoj ravnoteži kontinuiranih obrisa koji stvaraju efekt pokreta trenutne organizacije motivaNedvojbeno je kako boja postaje glavni element i dominira kompozicijama, ona postaje likovno estetska kvalifikacija Brunina slikarstva. (…).”  

Iz razgovora s Brunom Bijakšićem:                                                                                                         M. G.: Zašto “Organske refleksije”?
B. B.: To je za mene sasvim prirodan naziv za ovu izložbu jer nisam želio ograničiti radove. Želim da svaki promatrač ima svoj osobni doživljaj, osjećaj i mišljenje o djelu. U filozofiji refleksije znači promatranje, razmišljanje, zapažanje.

M. G.:Koji je odnos boje i motiva na Vašim radovima? Da li određena boja zahtjeva i određeni sadržaj?
B. B.: U radovima ispreplećem crtež i boju i uokvirujem ih u cjelinu. Čvrsta linija crteža unosi red u kompoziciju i smiruje otvorene boje. Upravo je boja element koji me preokupira unutar ovog ciklusa. Ona je otvorena, neukroćena, neugašena i idealna za eksperiment oblika i ritmova koji me zanimaju. Ispoštovao sam plohu u maniru organske apstrakcije kod koje forme asocijativno podsjećaju na biološke oblike. I upravo to je ono što je vidljivo u mojim radovima – apstraktno, organsko istraživanje onoga što me u vizualnom smislu inspirira.”

I u drugim gradovima Hercegovine u svibnju su se dogodile dvije važnije izložbe. U Čitluku je izlagao Zoran Zelenika, a u Galeriji Akademije likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu umjetnička skupina En Face je priredila još jednu izložbu.

Osvrt na izložbu Zorana Zelenike, kojeg dajemo u cijelosti, naslovljen kao Mikrokozmos u crtežima Zorana Zelenike, napisala je Maja Gagro:   “Povodom obilježavanja Dana općine Čitluk, 24. svibnja i 709. obljetnice prvog pisanog spomena Brotnja (1306.-2015.), ogranak Matice hrvatske u Čitluku, organizirao je kulturni program u trajanju od šest dana u okviru kojega je upriličena izložba crteža Zorana Zelenike otvorena 21.svibnja u „Galeriji klub MH“ u Čitluku u sklopu manifestacije otvaranja.  Izložbu su otvorili predsjednik OMH Čitluk, Andrija Stojić i akademski slikar Franjo Primorac koji prigodnim riječima pozdravljaju prisutne i službeno otvaraju izložbu, te pozivaju na nadolazeće manifestacije za Dane općine Čitluk. Na ovoj izložbi Zoran Zelenika se predstavio s osamnaest radova malog formata – 5×7 cm i 7x5cm. Riječ je o crtežima u tehnikama tuša, laviranog tuša, akvarela i kolaža  kojima nam otkriva svoj odmak od grafike. Slikarskim postupcima umekšava dominaciju linije i točke iz čega se rađaju geometrijski oblici i u potpunosti definiraju motive. Akromatske boje dominiraju crtežima, ali ih umjetnik vješto oživljuje i osvježava blijedim tonovima žute, narančaste, plave, zelene i crvene boje koja je ujedno od svih najintenzivnija. Zamišljene kompozicije u minijaturi su egzaktno, heterogeno i precizno izvedene. Vrlo je jasno kako umjetnik pojedine dijelove crteža naglašava u odnosu na ostatak kompozicije čime oblike dijeli na čvrste s naglašenom strukturom i one lepršave s nešto lakšom strukturom.

11224164_913834401991652_958293264495397739_n     a11113226_913833961991696_747316662496042436_n

Zanimljivo je kako se na pojedinim mjestima kontinuiranost linije  prekida i razdvaja u niz točkica stvarajući fluidnu i poroznu materiju koja nam pruža mogućnost individualnog zaključivanja i otkrivanja svjetova unutar crteža. Takvo promatranje nas upućuje ka mnogim asocijacijama u kojima se prikazani oblici mogu identificirati s oblicima iz svijeta u kojem živimo, a koji nas vode sve do zamrznutih scena apstraktnog filma gdje se rađaju nove galaksije s neobičnim bićima, arhitektonskim ostvarenjima zasnovanima na kubističkim elementima, nebeskim svodom ispunjenim kometama i zviježđem, te neobično oštrim pointilističkim oblacima. Promatrač postaje detektiv skrivenih značenja, tajnih odaja labirinta u koje ga umjetnik uvodi ostavljajući svoj monolog tamo gdje je potreban strpljiv konspekt kako bi se ostvarila interakcija, točnije kako bi se taj monolog transformirao u dijalog i postao povratnom informacijom. Namjernom nečitljivošću oblika i misaonim skokom u nerealni svijet crteža, pružena je sloboda razmišljanja i zaključivanja za svakog pojedinca kojem je zadaća otvoriti infinitum mogućnosti zaključaka introvertnog umjetnika dok motive objedinjuje linija i ton.”

Tatjana Mićević – Đurić se osvrnula na izložbu En Face-a: “En Face je priredio još jednu izložbu, ovaj put u Galeriji Akademije likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu. S obzirom na imena članova En Facea, odnosno, umjetničke izričaje koje za njih vežemo i njihovu važnost u likovnom životu naše regije, ali i šire, uvijek se prigodom njihove izložbe očekuje likovnost visoke kvalitete. Ovaj put je to bilo osobito naglašeno i prostorom u kojem izlažu čija povezanost s Akademijom a priori to pretpostavlja.
Ovom prilikom svoje radove su izložili slikarice Ivana Brkljača, Ivana Ćavar, Anela Korać, Andrijana Mlinarević-Cvetković, Dragana Nuić Vučković, Silva Radić, i Martina Tomić, kipari Mišela Boras, Mateja Galić, Dejan Pranjković i Vesna Vuga-Sušac, grafičarka Antonija Gudelj, a publici su se predstavili i novi članovi, grafičar Darko Dugandžić i arhitekti Pero Ćeškić i Boris Soldo.

Ivana Brkljača se predstavila s četiri slike manjeg formata u već poznatoj maniri pozivanja na infantilno-nadrealistički svijet obojen tamnim, hladnim, nečistim, sivoplavoljubičastim koloritom. Ivana Brkljaca 1   Andrijana Mlinarević-Cvetković, također u svojem već poznatom izričaju, ostvaruje slične rezultate. Svojim prostornim crtežima u kojima je naglašena sklonost pozivanju na jednostavnost dječijega crteža, akromatikom, odnosno, snažnim kontrastiranjem bijele podloge i crnila žice i ostalih apliciranih oblika, stvara se djelo na granici morbidnoga, zlokobnoga, u potpunosti svojim dojmom negacija veseloga i bezbrižnoga svijeta djetinjstva. Andrijana MCNešto blaži, ali sličan dojam, ostvaren je u digitalno rađenim kompjutorskim slikama Dragane Nuić-Vučković na kojima se na poljima intenzivnih boja pojavljuju dobro poznate figure nalik dječijim crtežima, čije snažne, tamne linije svojom iskrzanošću i nervoznošću uspijevaju poništiti vedrinu obojenih polja na kojima se nalaze. Dragana NVPotpuno je, pak, drugačiji dojam koji na gledatelja ostavlja slikarstvo Anele Korać, na ovoj izložbi predstavljene s dvije slike. U njezinim slikama, malenim krajolicima i vedutama, prepoznaje se sklonost prema pročišćavanju izričaja, svedenost koja bi se mogla protumačiti i kao neka vrsta infantilnoga, koje se u ovom slučaju iskazuje kroz jednostavno, dječije viđenje svijeta koje otkriva jedan bajkoviti, izmaštani svijet gledan čistim i nevinim očima. Preostale tri slikarice se teško u formalnome smislu mogu dovesti u vezu s navedenima kojima je zajednička ta crta infantilnosti. Najbliža tomu, u smislu likovne pročišćenosti i ostvarenog lirskog izraza je Ivana Ćavar, koja se predstavila saslikama prepoznatljivog osobnog izraza izrazito svijetlog kolorita u kojem se može nazrijeti, iako posve apstrahirano, blještavo kamenje hercegovačkog krajolika koje se čas imaginira kao gradine i gomile, čas kao urbana matrica nekog metropolisa, ali uvijek izrazito lirično, po čemu, iako se osobno žestoko protivim takozvanom “ženskom pismu”, kako u literaturi, tako i u likovnosti, njezino slikarstvo doista može odrediti ženskim. Martina Tomic ORAOSlikarstvo Martine Tomić je po tome u potpunosti drugačije. Autorica, predstavljena samo jednim radom, otkriva svoj punokrvnu slikarsku vokaciju, prepoznatu u vatrometu boja koje titraju, vibriraju i na taj način otkrivaju svu magiju slikarske umjetnosti. Konačno, Silva Radić, svojim “slikoreljefima” u koje uvodi objekte iz svakodnevnice zadržava minimalistički izričaj i akromatiku svojstvenu njezinu stvaralaštvu.

Silva RAdić

Skulptura je na ovoj izložbi zastupljena radovima dvoje autora. Vesna Vuga Sušac je izložila instalaciju kojom propituje prostor i međuprostor, ali i odnose organskih oblika životinjskih kostiju i savršenih geometrjskih formi koje je napravio stroj. Vesna VS 4U dijelovima instalacije ogranske oblike komponira kružno stvarajući zanimljive suodnose i aludirajući na ambijentalne vrijednost prisutne u prirodoslovnim muzejima. Dejan PranjkovićUkrašavajući organičke oblike jarkim bojama stavlja ih u potpuno novi kontekst stvarajući kičaste trofejne maske sa izrazitim ekspresivnim vrijednostima, a čitavu priču nadopunjava i zatvara kružnom fomom bubnja s ispaljenim hitcima. Dejan Pranjković se predstavio već dobro poznatim figuricama glazbenika izrađenim od kaširanog papira, uz koje je izložio i dva crtežaiz kojih se vidi jasna veza s trodimenzionalnim oblicima figura koji su dodatno i crtački oblikovani.
Crtežima ili crtežima kombiniranim s nekim drugim oblikovnim postupcima predstavile su se i kiparice Mišela Boras i Mateja Galić. Mateja Galić je izložila radove u kojima je povezala kolažiranje i crtanje debelim crnim flomasterima kojim razigrava organske plošne oblike akromatskih tonova, čime se poziva na ranije radove izvedene u trodimenzionalnim oblicima. Mišela Boras 1Mišela Boras je izložila četiri starija rada u kombiniranoj tehnici koja svojom fantastičnom maštovitošću, otkrivanjem najdublje nutrine svoga bića, ali i promišljanjem i svojim svjesno infantilnim tumačenjima svijeta oko nas, jako podsjećaju na Saint Exuperyjeva “Malog princa”.
Darko DugandžićJedinu klasičnu grafiku je izložio novi član skupine, Darko Dugandžić. Na ovoj izložbi izloženi rad prepoznatljiv je dio njegova opusa po izrazito dubokom valerskom rasponu, dominantnoj tami, te ritmično postavljenjim sitnim oblicima koji stvaraju ornamentalni uzorak u jednom dijelu rada, koji svojim prepoznatljivošću i lakom čitljivošću stvaraju nostalgični sentiment. Za razliku od Dugandžića, grafičarka Antonija Gudelj predstavila se koloriranim crtežima kojima prikazuje svoju povezanost s prirodom i prirodnim oblicima i odustajanje od suvremene umjetničke prakse u kojoj se udaljava od pojavnoga svijeta, pri čemu uz pomoć stvarnih oblika uspijeva proniknuti i do dubljeg značenja opaženoga, odnosno, do duhovne stvarnosti iskazane vizualnim sredstvima.
Vrlo vrijedni dio ove izložbe svakako je prikazani dio arhitektonskog projekta Stambeno-poslovnog objekt H u Širokom Brijegu arhitekata Pere Ćeškića i Borisa Solde, novih članova En Face-a, kojim se pokazuju kao autori visokih estetskih kriterija i pozitivnog odnosa prema prostoru u kojem djeluju, čime donose nove vrijednosti i nove kvalitete, prijeko potrebne za bilo kakve intervencije u baštinjenom, već oblikovanom prostoru.

Iz ovog kratkog pregleda jasno je kako su članovi skupine En Face autori vrlo različitih izričaja, individualno artikuliranih, osobenih, likovnih jezika i različitih pogleda i načina analize i izražavanja vlastitih svjetova, bilo da su oni smješteni duboko u njihovoj nutrini ili su dio vanjskog, zajedičkog nam okruženja. Osim toga, ne ulazeći u ocjenu vrijednosti pojedinih ostvarenja i autora na ovoj izložbi, primjećuje se i dosta neujednačen odnos u smislu shvaćanja sudjelovanja na jednoj ovakvoj izložbi na kojoj se mogu vidjeti najrecentniji radovi pojedinih autora, a kod drugih i radovi stari i nekoliko godina. Stoga se stalnim pratiteljima likovnih zbivanja u našoj sredini nameće nekoliko pitanja. Bi li jedna umjetnička skupina trebala imati neki zajednički nazivnik, odnosno, treba li postojati neki, pa i minimalni stupanj zajedničkih umjetničkih, ili nekih drugih ideja, stavova koje okuplja jedna umjetnička skupina? Može li i treba li baš samo izlaganje biti samo sebi svrhom postojanja onoga što se naziva umjetničkom skupinom? Bi li jedna umjetnička skupina kao što je En Face tijekom svoga, sada već višegodišnjeg djelovanja, trebala pokazivati nekakave prepoznatljive rezultate nastale u zajedničkom djelovanju?
Takvih rezultata nema. Doista, u radovima nekoliko njih – Dragane Nuić-Vučković, Ivane Brkljače, Adriane Mlinarević-Cvetković, Vesne Vuge – Sušac i Mišele Boras, donekle i kod Anele Korać, pronalazi se zajednički pristup umjetničkom stvaranju kroz “igranje” s infantilnim izrazom i alteriranje takvog pristupa na različite načine za propitivanje svijeta i svoje nutrine. Stoga se čini kao jedan od ispravnih putova u budućem djelovanju skupine daljnje ustrajavanje na sličnim pristupima. U tom kontekstu sudjelovanje pojedinih autora, kao što je Antonija Gudelj, Dejan Pranjković, Silva Radić, Martina Tomić, Darko Dugandžić, a osobito arhitekti Ćeškić i Soldo aspolutno nema nikakve poveznice s takvim pristupom umjetničkom stvaranju. Mišljenja smo kako je već vrijeme da se u En Face-u “odrede pravila igre”, kako njihovo vrlo vrijedno djelovanje u umjetničkom životu naše sredine, ali i šire, ne bi dobilo oznaku svaštarenja. Takav zaključak se čini još opravdanijim i u smislu vrlo fleksibilnog odnosa pojedinih autora prema djelovanju skupine, svojoj ulozi u njoj, kao i o odnosu prema izlaganju svojih ostvarenja i umjetničkih stavova kada se sjetimo već spomenute činjeci da su neki izlošci s ove izložbe od nastali i prije nekoliko godine, već nekoliko puta izlagani, a neki su najskorija ostvarenja autora.
Na koncu, glavni dojam koji gledatelj nosi s ove izložbe Umjetničke skupine En Face u Galeriji ALU na Širokom Brijegu, unatoč visokoj kvaliteti pojedinih od izloženih ostvarenja i predstavljenih autora, jeste konfuzija uslijed nedostatka poveznice, zajedničkog koncepta, zajedničkog stava i kritičkog odnosa prema svojem, ali i stvaranju svojih kolega, odnosno dojam nenamjerne, nego spontane slučajnosti što u velikoj mjeri djeluje negativno na ocjenu ozbiljnosti rada skupine. S obzirom na visoke kvalitete pojedinaca uključenih u skupinu, osobito onih koji su potaknuli djelovanje En Facea i koji sudjeluju u njemu od samog osnutka, sigurni smo kako bi definiranim stavom o načinu djelovanja i razlozima postojanja En Facea s pojačanim kritičkim odnosom prema članstvu, te artikuliranjem izvjesnih likovnih stavova djelovanje te skupine postalo mnogo kvalitetnije i izgubio bi se dojam konfuzije i slučaja koji obilježava dosadašnje njihovo djelovanje, kako je jasno prikazano i ovom izložbom. En Face zasigurno ima potencijale prevazići takve probleme.”

U svibnju je Druženje s umjetnikom upriličeno sa Sašom Šantićem, akademskim slikarom koji je u Galeriji Aluminij u Mostaru postavio uzložbu pod naslovom “Ljepota uništenja”. Predgovor za tu izložbu su napisale Danijela Ucović i Helena Vidić:

Ovom je izložbom prikazan posve zanimljiv i nesvakidašnji ciklus akademskog slikara Saše Šantića koji svojim idejnim konceptom odskače ne samo od njegove stvaralačke manire, nego i od ustaljenih likovnih manifestacija u lokalnim izložbenim prostorima. Radovima se više naglašava koncept izložbe negoli sama bravuroznost ili tehnička inovativnost umjetničkog djela. Umjetnika je s jedne strane ponukala na stvaranje svijest o globalnom uništavanju prirode, a s druge nesvijest prosječnog čovjeka koji, nažalost, ne pokazuje potrebnu volju i snagu da se suoči s tim krucijalnim problemom.

Opus je inspiriran osobnim zanimanjem kontradiktornog fenomena u ljudskom biću – fascinacijom ljepote pojave koja je u svojoj biti pogubna, prvenstveno za prirodu pa samim tim i za čovječanstvo. Posredstvom suvremenih medija sve češće se mogu promatrati velike površine planeta Zemlje snimljene iz zraka pa se tako svakodnevno divimo dalekim prostranstvima, uživamo u pogledu na gradove noću, rijeke, jezera i pustinje, a da zaneseni osebujnošću nekog umanjenog ambijenta ne razmišljamo o tome da ga u stvari vidimo u obliku koji nije njegov izvorni (prirodni) oblik, nego je degenerirao ljudskim djelovanjem. Za suvremenog čovjeka – virtualnog promatrača, surova stvarnost koja se tiče izravnog ljudskog opstanka samo je živopisni pejzaž izazovne estetike. Upravo se tu krije zabluda o prirodi, a njena se idila pretvara u iluziju. Ova čudnovata, sveprisutna, činjenica inspirirala je Sašu da preispita svoj dijalog s prirodom, ali i da drugima postavi isti izazov putem svoje umjetnosti.

ljepotaunsitenja4

Fascinacija snimkama napravljenima iz zraka koji ukazuju na uništavanje zemaljske kugle ogleda se u šarenilu dopadljivih kadrova koji iako predstavljaju rane planete, izgledaju razigrano i neopterećeno bolnim značenjem. Tim prostorima kao da je svrha samo animirati gledatelje jer je bolna istina da su mnogi prizori uništavanja i mijenjanja izvorne slike prirode zapravo atraktivni i dopadljivi, a okrutnost njihove naravi ne izaziva gnušanje, već aplauz publike.

Tradicionalnim tehnikama, uljem na platnu i akrilom na drvu, umjetnik suprotstavlja nesvakidašnji kružni format većine predočenih djela na način da ih gledatelji mogu sami rotirati po vlastitom estetskom nahođenju. Aludiraju na čovjekovu odgovornost i tendenciju igranja s vlastitom sudbinom. Naglasak je stavljen na komunikaciju gledatelja i djela, odnosno aktivnu prisutnost s ciljem osvješćivanja naše uloge u svijetu, i prihvaćanje odgovornosti za trenutačno maligno stanje. Iako sažimaju landscape analize s landart umjetnošću, tematski sve slike prikazuju sustavno uništavanje Zemlje: krčenje šuma, izlijevanje nafte, zatrovana tovilišta stoke, kamenolomi u preriji, te ostale prirodne katastrofe uvjetovane čovjekovim djelovanjem. Svaka je slika nositelj svog koda, odnosno broja koordinata po kojem se prikazani prostor može naći na internetu i na taj način zaključiti o kojem je lijepom uništenju zapravo riječ. Projekcijom fotografija dolazimo izravno na mjesta zločina koja se nalaze na svim meridijanima: Egipat, Teksas, Čile, Mađarska, Meksiko, Izrael, Kansas, Iran, Kazahstan pa i Hutovo blato u Hercegovini čija je ne tako davna prirodna katastrofa idejna vodilja ovoga ciklusa. Raznolikost boja i figura, dinamičnost kružnih i geometrijska uređenost kvadratnih i pravokutnih kompozicija lako zavara neupućenog promatrača iako posljedice ovih katastrofa nikako nisu vesele.

Ubrzanost života i neusklađenost s iskonskim potrebama rezultiralo je čovjekovim raskorakom s prirodom, prilikom čega lako zaboravljamo njezinu snagu te potkovani neznanjem ostajemo fascinirani izgledom uništenih prostora i ne pitajući kako je izgledao izvorni, netaknuti ambijent. Iz potrebe da se naglasi naša bizarna osobina divljenja nečemu što je iskonski destruktivno i svijest o simbiotskom odnosu čovjeka i prirode, nastao je ovaj apelirajući opus koji zasigurno nikoga neće ostaviti ravnodušnim.”

Druženje s umjetnikom – Saša Šantić:

IMG_7118_0DPUmH: Počnimo sa aktualnom izložbom Ljepota uništenja u Galeriji Aluminij. Što nam možete reći o tom ciklusu?
S. Š.: Puno je toga već rečeno kroz mnoge medije. Samo bih volio istaknuti kako je ova izložba i sam ciklus djelo dvogodišnjeg (ali sporadičnog) rada koji je pokušaj djelovanja ne samo na susretljivu i u umjetnosti izobraženu publiku koja ima afinitet za apstraktnu umjetnost, nego i na širu publiku koju mogu dirnuti razmjeri ljudskog nemara prema licu zajedničke nam zemlje.

DPUmH: Je li vaša umjetnost uvijek angažirana? Iz ranijih Vaših radova mogli smo shvatiti da gajite sličan stav i prema odnosu prema kulturnoj baštini.
S. Š.: Moje osobno mišljenje je kako umjetnost ima širinu i dubinu djelovanja kao niti jedna druga ljudska djelatnost. Umjetnička angažiranost je više stvar osobnog odabira i hvalevrijedan dio svijeta umjetnosti. Vrijeme u kojemu živimo i nemar kojemu svakodnevno svjedočimo izaziva takvu reakciju u umjetnika kojoj nisam ni ja mogao odoljeti. Samo, u ovom ciklusu sam odlučio djelovati više globalno, Doslovno. A možda je za to kriv moj pedagoški rad i zato se stalno moram “igrati profesora”.

DPUmH: Njegujete tradicionalno štafelajno slikarstvo, ali pribjegavate konceptuali u pristupu. To ste pokazali sa zadnjom izložbom, ali i ranije izlažući nedovršena djela. Koju poruku želite poslati tim postupcima?
S. Š.: Smatram kako umjetnost mora biti u pokretu, agilna i inovativna u svakom pogledu, a osobito u komunikaciji s publikom jer umjetničko djelo oživi tek kada ga netko drugi vidi, doživi ili iskusi. U suvremenoj stvarnosti instantnih komunikacija vizualna poruka mora biti spremnija za multimedijalni pristup.

DPUmH: Na koje sve načine, po Vašem mišljenju, likovni umjetnici mogu sudjelovati u javnom životu? Mogu li svojim djelovanjem utjecati na “pokretanje” situacije?
S. Š.: Gledajući realno ne samo u našoj društveno-političkoj situaciji nego i prije, umjetnici su oduvijek bili glas razuma, ili bolje rečeno dubljeg humanističkog sentimenta, ali njihova okolica je ta koja različito reagira na te poticaje. Nažalost, trenutačno smatram da su kod nas umjetnički „krici“ za promjenom u gluhoj noći.

DPUmH: Koliko današnji Mostar u ovom trenutku može pružiti jednom likovnom stvaratelju?
S. Š.: Ne mnogo, ali za razliku od drugih mjesta u Bosni i Hercegovini u Mostaru još uvijek postoji izvjesna koncentracija raznolikih i vrijednih umjetnika, galerija i kritičara koja je poticajna sama po sebi. Nećemo o gradskim i višim vlastima.

DPUmH: Postoje li u Mostaru, regiji i BiH kulturne institucije koje su na Vama zadovoljvajući način spremne na suradnju. Mogu li one takvim odnosom poticati mlade, ali i starije autore na djelovanje?
S. Š.: Na zadovoljavajući način, ne. Nažalost sve se svodi na entuzijazam kratkog vijeka.

DPUmH: Vaše mišljenje o likovnoj sceni u BiH? Postoji li netko koga posebno cijenite?
S. Š.: Likovna scena u BiH je nažalost poprilično rascjepkana i osim „stare garde“, umjetnicima kojima se uvijek možemo diviti, bilo da dolaze iz Sarajeva ili Banja Luke ili Širokog Brijega, mlađi umjetnici imaju problema da se probiju izvan svojih „vojvodstava“. Tako da još iščekujemo likovnog umjetnika koji će biti prihvaćen u cijeloj BiH kao što su to ostvarili neki glumci, redatelji ili sportaši.

DPUmH: Ima li netko od Vaših kolega s naših prostora tko se na zadovoljavajući način izražava u kontekstu reagiranja na suvremena zbivanja u svijetu na koja Vi svojim radom, kako smo već konstatirali, reagirate?
S. Š.: Drago mi je što tako mislite, ali sam u brojnim djelima svojih kolega/kolegica vidio i snažnije i promtnije reakcije na suvremena zbivanja u svijetu. Nažalost, ne mogu izdvojiti nikoga u posljednje vrijeme i mislim da kritičari i povjesničari umjetnosti imaju jasniji pogled na ovo pitanje.

DPUmH: Bi li u tom kontekstu bila korisna s drugim srodnim strukama, povjesničarima umjetnosti, na primjer?
S. Š.: Kao što sam rekao, potrebno je unaprijediti komunikaciju na svakoj razini. Uloga kritičara i povjesničara umjetnosti je da daju širi i pouzdaniji sud.

DPUmH: Za Izložbu Ljepota uništenja angažirali ste povjesničarke umjetnosti za pisanje predgovora. Znači li to da Vam je kao likovnom stvaratelju značajna i potrebna suradnja s povjesničarima umjetnosti. Ako da, kako je vidite i kako bi ona bila najkorisnija i za Vas, odnosno, likovne stvaratelje općenito, ali i za povjesničare umjetnosti?
S. Š.: Gledajte, umjetnici su uvijek pristrani i nažalost često koncentrirani na same sebe. Što ne mora uvijek biti loše jer se iz introspekcije mogu iznjedriti univerzalne vrijednosti. No, umjetnici moraju biti spremni dati svoj rad drugome na prosudbu, a tko bi mogao biti bolji za to nego kritičari ili povjesničari umjetnosti.

DPUmH:  Ima li u našoj sredini dovoljno kvalitetne likovne kriitke? Kakva bi, po Vašem mišljenju, ona trebala biti?
S. Š.: U našoj široj sredini nedostaje oštrije kritike iz koje bi se trebale iskristalizirati jasnije vrijednosti. Nažalost brojni hvalospjevi pridonose samo zbunjenosti publike koja svjedoči situaciji u kojoj „sve prolazi“.

DPUmH: Radite kao profesor likovne umjetnosti. Kažite nam nešto o svojem pedagoškom radu. Koliko Vam eventualno pomaže, a koliko smeta u svojem stvaranju?
S. Š.: Iako mi predavanje u Gimnaziji i Koledžu oduzima puno vremena i ne mogu se posvetiti isključivo umjetničkom radu, svakodnevna komunikacija s mladim i inteligentnim osobama čini jedan izazov za koji smatram kako je presudan u mom umjetničkom radu. Kako bi netko bio dobar nastavnik mora pronaći način da potiče želju za znanjem, kao što umjetnik mora imati sposobnost da potakne svoju publiku.

DPUmH:  Istodobno radite u Gimnaziji Mostar i UWC. Postoji li razlika u programu i ako postoji, kažite nam koliko i u čemu se razliku.
S. Š.: Za ovako nešto bi nam trebao poseban jedan intervju. Recimo samo da je naš program više baziran na obrazovanje učenika velikom širinom informacija, dok je International Baccalaureate (IB) program suvremeniji i traži izobrazbu učenika koji je spremniji djelovati s puno znanja u svom polju, specijalizirano.

DPUmH: Iz Vašeg pedagoškog isksutva, koji je program bolji, koji rezultira boljim ishodom i kakva bi i s kakvim ishodima, po Vašem mišljenju, trebala biti nastava likovne umjetnosti u srednjoj školi?
S. Š.: Uz dužno poštovanje prema našem tradicionalnoj izobrazbi ona je upravo to – tradicionalna. Obrazovanje je živ proces i ne bi ga trebalo uokviriti prestrogim planom i programom nego kao u IB programu jasnijim ciljevima i izvanjskim ocjenjivanjem učenika.

DPUmH:  Mislite li da su potrebne izmjene tradicionalnom načinu predavanja i koji bi Vama bili idealni uvjeti za rad?
Davno je prošao rok za cjelokupnu reformu obrazovanja u kojemu tradicionalni način rada nema što da radi tu. Ono što ministarstvima obrazovanja treba biti jasno je da kulturno obrazovanje treba biti prožetije kroz sve programe, a učenike treba poticati ali i dati im priliku da biraju predmete koje će sadržajnije i dublje izučavati.

* * *

Na kraju ovoga biltena, potrebno je osvrnuti se na položaj, zadatak i značenje likovne kritike. Likovna kritika, jedno od područja djelovanja povjesničara umjetnosti, prati sadašnji trenutak u likovnosti na način da valorizira, kvalificira i u kontekstu sveukupne likovnosti odredi i artikulira pojedince, skupine, pokrete i likovne događaje koji pripadaju istom trenutku u kojem djeluje i likovna kritika. Dakle, bez vremenskog odmaka, likovna kritika procjenjuje i ocjenjuje suvremeni likovni rad. Pri tome se podrazumijeva sposobnost gledanja i sagledavanja likovnih značajki ostvarenja, kompetencija za postavljanje konkretne pojave u cjeloviti kontekst suvremenog umjetničkog stvaranja, ponekad i šire, te neizostavnost i objektivnost, onoliko koliko je ona moguća kad je primanje tako suptilnih sadržaja kao što su umjetnički u pitanju. Navedene sposobnosti i korektan pristup pisanju likovne kritike, koja može sama za sebe biti literarno vrijedno ostvarenje, ali može biti i na razini novinarskog teksta bez literarnih pretenzija, vode k ocjeni koja, gotovo neminovno, treba biti prikaz kvaliteta, dobrih strana nekog djela ili nečijeg stvaranja, ali i onih manjkavosti koje redovito prate sve segmente ljudskog djelovanja, pa tako i umjetničke. Savršenstvo ne postoji. Upravo (ne)prikazivanje takvih manjkavosti najveća je mana aktualnih pisanja o umjetničkom stvaranju. Tekstovi se uglavnom svode na hvaljenje pojedinog autora, njegova djela, izložaka na pojedinim izložbama, a nema biti likovne kritike – ukazivanja na nedostatke i konstruktivnog kritiziranja kojemu bi cilj trebalo biti osvješćivanje potrebe za prevazilaženjem uočenih manjkavosti. Pri tome, želimo osobito istaknuti kako negativni dio kritike mora biti apsolutno objektivan i nikako ne smije biti osoban. Osobni stav u iznošenju ocjena, i pozitivnih, a osobito negativnih, pokazatelj je neprofesionalnog odnosa, što sebi ozbiljan likovni kritičar i povjesničar umjetnosti općenito nipošto ne smije dozvoliti. Takav pristup bi se kosio sa svim etičkim odredbama struke i trebao bi biti od strane struke najoštrije kritiziran.
U razgovorima s likovnim stvarateljima o potrebi postojanja likovne kritike i načina i razloga djelovanja likovnih kritičara mogu se čuti dva posve oprečna stajališta. Jedni, iz vlastitog iskustva mogu reći, malobrojniji, u potpunosti negiraju potrebu za pisanjem kritika, opravdanost postojanja i djelovanja povjesničara umjetnosti. Oni osporavju svakome bilo kakve komptencije u kontekstu prosudbe vrijednosti i kvaliteta suvremenog likovnog stvaranja. Drugi, oni koji traže aktivno uključivanje kritike i povjesničara umjetnosti u suvremena likovna zbivanja prepoznajući njihovo mjesto upravo u iznošenju objektivnih stavova kojima se artikuliraju vrijednosti, ali i nedostaci pojedinih autora i njihovih ostvarenja, na sreću su mnogobrojniji. Njihov pristup zagovara izgradnju dijaloga između likovnih stvaratelja i likovnih kritičara, razvijanje rasprave iz čijih rezultata će se stvoriti ispravan odnos prema likovnoj zbilji, sadašnjem trenutku u likovnom životu prostora u kojem djelujemo, što u konačnici vodi prema većoj kvaliteti sveukupnog likovnog života. A, to nam je svima zajednički cilj.

Napomena: Ovaj tekst, kao ni bilo koji njegov dio, ne smije se objaviti u  bilo kojem  obliku ili distribuirati na bilo koji način bez pismene dozvole DPUmH-a.

Bilten DPUmH br. 5 – ožujak 2015.

Ožujak 2015. godine u kulturnom životu Mostara i regije obilježen je velikim brojem izložbi različitog karaktera i važnosti. Svakako je najvažnija retrospektivna izložba Vojina Bakića, velikana hrvatske umjetnosti 20. stoljeća, naslovljena Svjetlonosne forme prema stihovima Jure Kaštelana. Čast nam je čast što je naša članica Danijela Ucović vrlo aktivno surađivala u organizaciji i postavljanju te izložbe u prostore Galerije Katarine Kosače u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače, otvorene 5. ožujka 2015. godine, kao i u kasnije organiziranim stručnim vođenjima. Njezin angažman je okrunjen osvrtom na djelo i retrospektivnu izložbu Vojina Bakića, pri čemu su joj pomogli mlađi kolege, također članovi DPUmH-a, Helena Vidić i Beat Čolak. U nastavku dajemo kompletan tekst tog osvrta:

Nakon Zagreba, Banja Luke i Sarajeva, i Mostaru je pripala čast ugostiti retrospektivnu izložbu jednog od najznačajnijih hrvatskih kipara 20. stoljeća – Vojina Bakića. U dvama izložbenim prostorima Galerije kraljice Katarine Kosače, izloženo je oko 150 radova (skulpture, skice, crteži i reprodukcije spomenika, a prate ih i filmovi vezani uz kiparove radove i njegovu sudbinu).
U gornjoj dvorani Galerije izloženi su raniji Bakićevi radovi. Na zidu desno od ulaza prikazana je vremenska crta koja pruža sažet i jasan pregled kiparova života i rada te se na taj način posjetitelji 20150317_150022na samom početku mogu upoznati s kronologijom i razvojem umjetnikova opusa. Veći eksponati postavljeni su na postamente namjenski izrađene za ovu retrospektivu, a manje studije i skulpture smještene su u staklenoj vitrini u središtu prostorije. Pomoćni izložbeni alati – legende, zalijepljeni su na svakom postamentu, odnosno ispod svake skulpture. Time je posjetiteljima olakšano razumijevanje vremenskog konteksta u kojem djela nastaju te slijed stilsko-oblikovnih mijena. Važno je naglasiti da su svi popratni materijali pisani i na hrvatskom i na engleskom jeziku, što pokazuje ozbiljnost pristupa i visoke profesionalne izlagačke sposobnosti organizatora.
Postav, posve logično, polazi od Bakićevih ranih radova, nastalih ubrzo nakon završetka studija na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu, koji su obilježeni utjecajima njegovih profesora Frana Kršinića i Roberta Frangeša-Mihanovića. U toj stvaralačkoj maniri izrađuje figure bika, Otmicu Europe te suptilne i nježno modelirane portrete.
20150317_150002Osim skulptura, u gornjoj galeriji izložen je niz kiparovih crteža preko kojih opservira i koncipira svoja buduća djela. Crteži prikazuju nježne ženske portrete i aktove te studije životinja u olovci, kredi i tušu. U ovom izložbenom prostoru nalazi se i prvi Bakićev portret Ivana Gorana Kovačića iz 1946. godine, izveden u bronci, impresionističkog tretmana površine svojstvenog tom periodu stvaralaštva.
Vrijeme nakon Drugoga svjetskog rata obilježeno je političkim i ideološkim promjenama, što se odrazilo i na Bakićev opus. Umjetnici vrlo često stvaraju sa zadatkom promicanja novih svjetonazora pa i Bakić izvodi niz spomenika koji veličaju antifašističke borce i žrtve. Jedan od tih je i bjelovarski Spomenik strijeljanima – poziv na ustanak, kojega je maketa uvrštena u retrospektivu. Bitno je spomenuti i plakat spomenika Marxu i Engelsu, čija popratna legenda objašnjava koliko je kontroverzi taj spomenik svojedobno pokrenuo pa se tom rješenju usprotivio i Miroslav Krleža, smatrajući da ne odgovara ustaljenom modelu socrealističke spomeničke plastike.20150317_150041
Sljedećim ciklusom glava Bakić se istaknuo u onodobnoj umjetnosti. Stilizirani portreti u kamenu, bronci i gipsu, na kojima je kipareva vješta i disciplinirana ruka nagovijestila tek osnovne crte ljudskog lika, uistinu nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Jedna od njih je i impozantna gipsana glava Vatroslava Lisinskog, koje se brončani odljev nalazi u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Brancusijevski modeliranim torzima i jajolikim futurističkim glavama završava se krug u prvoj prostoriji izložbenog prostora.
Daljnja Bakićeva istraživanja oblikovnih problema, na koja ga je tjerala znatiželja i strah od zapadanja u maniru, izložena su u donjoj dvorani Galerije. U izložbenim nišama nalaze se plakati poznatih monumentalnih spomenika: Stjepanu Filipoviću u Valjevu (1960.), I. G. Kovačiću u zagrebačkom Ribnjaku (1964.), Spomen obilježje zagrebačkim žrtvama fašizma u Dotršćini (1965.), Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije u Kamenskoj (1968.), čuveni Memorijalni centar na Petrovoj gori (1981.) te Spomen obilježje naroda Hrvatske žrtvama u Kragujevcu (1981.). Ovi plakati i makete spomenika svjedoče o Bakićevom stanovitom odmaku od tradicionalno koncipiranih spomenika koji realistično prikazuju junake antifašističke borbe.
Njegovi raniji radovi te vrste također su predstavljali odmak od zadanih normi, ali u šezdesetim godinama Bakić se potpuno odriče antropomorfnih oblika i ide u krajnju apstrakciju. Tradicionalne materijale zamjenjuje modernima (nehrđajućim čelikom i metalom) jer mu oni nude nove načine „ulaženja“ u prostor. Pomoću njih lakše prikazuje novostečene spoznaje o šupljim oblicima, jednakovrijednosti punog i praznog prostora i redukciji volumena, a njihova sjajna površina savršen 20150317_150159je način da umjetnik izrazi duboko poštovanje junacima i žrtvama, ali i da pronikne u svoj istraživački svijet koji sve manje ima veze sa fizičkom stvarnošću, a sve više sa metafizičkim iskustvom samog autora. Ovakvim pristupom Bakić je stekao mjesto među vodećim kiparskim imenima u bivšoj Jugoslaviji, ali i u svijetu, jer njegova razmišljanja idu usporedno s poststrukturalističkom zamisli, u kojoj je individua lišena mogućnosti pouzdana predstavljanja svijeta oslonjena na neki općeprihvaćeni izvor značenja.
U posljednjoj izložbenoj niši (idući zdesna nalijevo), umjesto reprodukcije spomenika izložen je Bakićev reljef Tita u aluminijskoj leguri, a ispred niše smještena je maketa neizvedenoga spomenika Titu u Zagrebu. Tijekom i nakon Domovinskog rata brojna Bakićeva djela su minirana jer su bila svjedočanstva starog režima (u Bjelovaru, Gudovcu, Čazmi te Kamenskoj).
Ispred izložbenih niša nalaze se Bakićeva djela nastala istraživanjem mogućnosti realizacije oblika u prostoru: polivalentni oblici, razlistane forme te razvijene i zarezane površine. Istanjivanje plohe i reduciranje volumena, na što ga je potaknuo rad na Agronomskom fakultetu u Zagrebu (lijevanje kalupa životinja), očituje se upravo u tim formama koje označavaju veličinu i izvornost negativa (kalupa iz kojeg se rađa puni volumen).
20150317_150131U središnjem dijelu prostorije nalaze se – kako ih je nazvao Jure Kaštelan – svjetlonosne forme: sjajne konkavno-konveksne tvorevine nastale nizanjem krugova koji se šire u prostoru i tvore organičku cjelinu u kojoj se zrcali okoliš. Samom Bakiću to je bio vrhunac promišljanja mogućnosti forme u prostoru, iako ga publika najčešće povezuje s njegovim stiliziranim bikom.
U ovoj prostoriji prikazuju se i tri videoprojekcije: niz fotografija iz umjetnikova života, zatim intervju Milana Preloga s Vojinom Bakićem prigodom otvorenja spomenika u Kamenskoj te sedmominutni performans umjetnika Marka Lulića Reaktivacija. Također, ispred velike dvorane prikazuje se dokumentarac o stradanju antifašističkih spomenika u Hrvatskoj za i poslije Domovinskog rata – Damnatio memoriae Bogdana Žižića iz 2001. godine.
O činu otvorenja:
Petog ožujka 2015. godine ulazni hodnik Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače bio je prostor u kojem su se posjetitelji okupili prigodom otvorenja izložbe poznatoga modernističkog kipara Vojina Bakića. Otvorenju je prisustvovao solidan, ali ne prevelik broj posjetitelja, što se djelomično može opravdati vremenskim neprilikama. Otvorenje je upriličeno ispred kazališne dvorane, pred čijim je ulazom postavljen jedan od najhvaljenijih Bakićevih radova – skulptura Bika.
Nazočne su pri otvorenju pozdravili Danijel Vidović, ravnatelj Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače, koji je iskazao sreću što se u ovoj ustanovi uspjela organizirati ovako značajna izložba te zahvalio svima koji su poduprli ovaj projekt, zatim organizatorice izložbe: kustosica MSU-a i povjesničarka umjetnosti Nataša Ivančević, koja je stručno progovorila o umjetnikovom opusu te kiparova unuka Ana Martina Bakić, koja nije skrivala zadovoljstvo što se retrospektiva Vojina Bakića izlaže u Mostaru te je publici kipara predstavila intimnijim, obiteljskim svjedočanstvom.
Također, sudionici otvorenja bili su i predstavnici gradskih vlasti i udruženja: Pavle Kalinić, pročelnik Gradskog ureda za upravljanje u hitnim situacijama Grada Zagreba, koji je istaknuo važnost dolaska izložbe u Mostar nakon Banja Luke i Sarajeva te je pohvalio dobru suradnju Zagreba i Mostara, zatim Ljubo Bešlić, koji je naglasio afirmativnost i umjetnički aspekt izložbe, pozvao posjetitelje da uživaju u skulpturama te se zahvalio MSU-u, obitelji Bakić, udruzi Hrvatska kuća te zagrebačkom gradonačelniku na potpori i suradnji, Miljenko Puljić iz Hrvatske udruge Mostar u Zagrebu govorio je o važnosti umjetničkog djela u društvenom kontekstu te o tome da se ovom izložbom ima za cilj Bakića prikazati svjetskim umjetnikom, što on u biti i jeste, izvan nacionalnog konstrukta u kojem je možda bio prikazan u drugim gradovima. Svečanost otvorenja upotpunjena je i glazbenim brojem.
Bez obzira na popriličan broj sudionika otvaranja, sam čin bio je optimalnog trajanja te je otvaranje uglavnom ostavilo pozitivan i afirmirajući dojam na publiku, bez obzira na nekolicinu izrečenih suvišnosti koje se nisu ticale izložbe i umjetnikova opusa. Inače, Bakićeva retrospektiva financirana je od strane Hrvatske kuće, Grada Mostara i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba i rezultat je suradnje zagrebačkog MSU-a i Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače, a medijski pokrovitelj je Večernji list.
Sljedećeg dana, pod nazivom Osobno o Bakiću, organizirano je stručno vodstvo kiparove unuke Ane Martine Bakić koje je posjetilo više od šezdeset studenata, srednjoškolaca i drugih posjetitelja. Time je kiparova unuka Bakića predstavila ne samo kao kipara nego i kao svog djeda.
Važno je spomenuti da je pored izložbenih letaka, projekt imao popratne suvenire (majice, blokove i nakit) kojih je u Mostar stiglo svega nekoliko, i to kao promotivni materijal. Ovu regionalno važnu manifestaciju popratio je i iscrpni i suvremeno dizajnirani katalog (u izdanju zagrebačkog MSU-a) u kojemu se na 370 stranica dvojezičnog teksta mogu pročitati studije eminentnih povjesničara umjetnosti (Tonko Maroević, Zvonko Maković, Milan Prelog, Vera Horvat-Pintarić i dr.) te vidjeti fotografije umjetnika i njegovih djela.
Sami postav izložbe koncipirala je arhitektica Ana Marina Bakić, uz pomoć kustosice izložbe Nataše Ivančević te je postavljanje trajalo nekoliko dana. Izložbeni prostor Galerije kraljice Katarine Kosače, nakon dugo godina, promijenio je svoje ruho. Kako bi Svjetlonosne forme bile prikazane i doživljene u punom sjaju, neki zidovi ulaznog predvorja i izložbenog prostora obojani su tamnosivom, kao kontrast i pojačanje refleksije, dok su ostali zidovi obiju galerija osvježeni bijelom bojom. Iako su u ovoj galeriji izlagane umjetnine ne samo velikih umjetnika regije nego i inozemstva (npr. Victor Vasarely 2011. godine), prostor već dugi niz godina nije izgledao tako impresivno.
Prostorije su ovom izložbom, stručnim postavom i iznimno kvalitetnim popratnim plakatima i legendama, iskazale svoj puni potencijal koji nikako nije neznatan. Zbog toga se stječe nada da je ovo samo prvi u nizu ovakvih likovnih događaja u Mostaru te da će vodstvo Doma i Galerije ponovno organizirati izložbe koje će imati ovakav ili sličan stručni koncept, profesionalnu postavku, edukativni karakter te tako nastaviti oplemenjivati likovnu kulturu i ljude ovih krajeva.
Mediji su ispunili svoju zadaću te je javnost bila pravodobno i transparentno obaviještena o svim aktivnostima vezanima uz ovaj projekt. Izložba je otvorena svakim danom od 10 do 19 h (do 19. travnja 2015. godine) te su organizirana stručna vodstva đaka, studenata i drugih ciljanih skupina. Voditelj Galerije Andrija Drežnjak angažiran je u radu s posjetiteljima do 15 h, a od 15 do 19 h stručno vodstvo posjetiteljima pružati će članovi Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine Helena Vidić i Beat Čolak.
Ova izložba nije samo događaj koji je tehnički iznesen bolje nego što je bila dosadašnja praksa nego je i svojevrsni iskorak naprijed na lokalnoj likovnoj sceni i ideološkoj paradigmi koja često stavlja umjetnost u drugi plan ili u uokvireno podobni i dopadljivi kontekst. Sve generacije trebale bi posjetiti ovu izložbu i pronaći put prema razumijevanju umjetnosti i djela Vojina Bakića.

Naš mladi kolega Beat Čolak pridonio je radu DPUmH-a tijekom ožujka i osvrtom na izložbu i djela samoukog skulptora Mate Sabljića. Mate Sabljić, kipar, slikar i pjesnik, rodio se 15. rujna 1952. u Buhovu pokraj Širokoga Brijega. Djetinjstvo i mladost proveo je u Bapskoj pokraj Vukovara, u Borovu i u Slavonskom Brodu, a radni vijek u Puli. Dosad se predstavio s 23 samostalne izložbe. Autor je spomenika poginulima pripadnicima Hrvatske ratne mornarice u Novigradu pokraj Zadra i spomen-križa u Bapskoj. Bio je član Udruge za likovnu i književnu djelatnost prognanika Vukovar, Hrvatskog kulturnog društva „Napredak – Pula“ te ULIKS-a iz Pule. Preminuo je 31. kolovoza 2013. Izložba Mate Sabljić – Križni put organizirana je u Franjevačkoj galeriji na Širokom Brijegu. Čolak piše:

U srijedu, 11. ožujka 2015. godine, u Franjevačkoj galeriji u Širokom Brijegu otvorena je izložba skulptura Mate Sabljića (1952.-2013.). Pod nazivom Mate Sabljić – Križni put, izložbom je objedinjeno sedamnaest skulptura sakralne tematike, a osim četrnaest postaja Križnoga puta (2003.-2004.), u izložbu su uvrštene i tri skulpture koje – iako izrazom posve srodne – ne pripadaju tom ciklusu: Isus Krist na Maslinskoj gori (2004.), Bičevanje Krista (2004.) te Uskrsnuće (2005.). Budući da je ujedno riječ o donaciji Mate Sabljića i njegove supruge Branke, skulpture će po zatvaranju izložbe postati dijelom fundusa ove galerije.
Samo otvorenje izložbe slijedilo je tradicije ovog podneblja, kako konceptom i kvalitetom uvodnih dijelova, tako i posjećenošću. Pred šezdesetak okupljenih, otvorenje je – nakon glazbenog broja – uvodnim govorom započeo fra Vendelin Karačić, nakon njega posjetiteljima se obratila supruga preminulog kipara, a izložbu je otvorenom proglasio Zdenko Ćosić, predsjednik Vlade Županije Zapadnohercegovačke. Postav izložbe također ne nudi većih iznenađenja, ali mu to ne oduzima na vrijednosti jer čini logičnu, preglednu i razumljivu cjelinu. Skulpture su postavljene na postamente, čime je olakšano sagledavanje, a rasporedom u prostoru na neki način oponašaju uobičajeni ophod postaja u pobožnosti Križnog puta.
01 postajaU predgovoru prigodnog kataloga izložbe, naslovljenom Visok stupanj neobičnosti, fra Vendelin Karačić opisao je značaj i prirodu dospijeća ovih umjetnina u širokobriješku Franjevačku galeriju, osobito cijeneći umjetnikovu gestu darivanja kraju iz kojeg je potekao. U kratkoj likovnoj analizi pozitivno je ocijenio djela ovoga samoukog kipara te je naveo osnovne kompozicijske značajke i načine sagledavanja radova, naginjući iščitavanju vjerske dimenzije djelā. Međutim, i on u tekstu ističe svjež i snažan likovni izraz, a razine dojmljivosti neobičnom izvedbom konvencionalnih sakralnih tema mogle su se nazrijeti i kod nazočnih sudionika na otvorenju izložbe.
Svih sedamnaest izloženih skulptura uglavnom je izvedeno u metalu, uz tek poneki dodatak. Osim samog materijala, umjetnine povezuje osnovna kompozicijska shema sastavljena od niske baze kružnog tlocrta i vertikalnog nosača na kojega se najčešće nastavljaju dva vertikalna – izvana šesterokutna, a iznutra kružna – prstena, po sredini presječena jednim horizontalnim. Međutim, umjetnik nije robovao samoj kompoziciji pa ju je u nekim temama varirao i prilagođavao sadržajima koje je trebalo prikazati. 03 postajaFigure sa svojim atributima postavljene su s vanjske strane kompozicijskih elemenata te vrlo rijetko i suzdržano dijelovima tijela zadiru u unutarnje „globuse“ oblikovane prstenovima. Unutar „globusa“ nalaze se svojevrsni „privjesci“ koje uglavnom čini dio tematskog instrumentarija ili s temom imaju nekih ikonografskih poveznica (npr. vaga, Veronikin rubac, koplje i sl.).
Tako koncipiranim radovima umjetnik je osnovnim temama uspio pridodati dodatne simboličke sadržaje, ali si je nametnuo i neka ograničenja (u posve neutralnom smislu riječi). Reduciranost prizorā stoga nije samo rezultat umjetnikove želje za fokusiranjem pažnje na bitno, nego i posljedica prilično uskog pojasa „tla“ po kojemu je likove valjalo razmjestiti.
U cjelini, radovi se odlikuju visokom kvalitetom kiparskog izraza, kako u umjetničkom, tako i u tehničkom smislu riječi. Izduljeni likovi istanjena volumena u svijest najprije prizivaju giacomettijevske figure, ali ovaj kipar bez formalnoga umjetničkog obrazovanja prožimao je radove visokim stupnjem originalnosti. Tako se motiv križa u ciklus uvodi u mekom, 13 postajablago lučnom obliku koji u stvari prati krivulju Kristove opterećene kralježnice – što izvrsno asocira na određene evanđeoske stavke i vjerska tumačenja – da bi se tek na kraju javio uvriježeni oblik križa sastavljen od uspravne (patibulum) i horizontalne grede (antena). Impostacija likova u osnovi teži jasno razložiti samu temu, ali je raznolika te se umjetnik nije iscrpio ni u relativno teškom zadatku trostrukog prikaza Kristova pada pod križem unutar ciklusa Križnog puta. Samosvojnost i lucidnost umjetnika potvrđuju i obogaćivanja prizora suptilnim reminiscencijama teme Kristova bičevanja unutar postaja vezanih uz padove pod križem, ali i sasvim očita inkorporacija motiva Pietà u trinaestoj postaji (Isusa skidaju s križa).
Likovi gestama također teže jasno izraziti unutarnja stanja te su ti prizori ponekad na rubu naivnosti, ali nikad ne prelaze u patetiku. Bez obzira na stanovitu jednostavnost u prikazu ljudskih osjećaja, radovi odišu visokim stupnjem ekspresije i emocionalne sugestije, što može govoriti o umjetnikovim duboko proživljenim osjećajima prikazanih vjerskih sadržaja.Picture2
Zaključno bi se stoga moglo reći da je ova izložba (otvorena do 12. travnja 2015. godine) još jedno u nizu likovnih osvježenja naše kulturne scene i još jedan plod ustrajnog rada Franjevačke galerije. Zato se ovdje i nije htjelo isticati možebitne manjkavosti, nego naglasiti vrijednosti ovog i drugih takvih pothvata jer su upravo oni nositelji kulturnoga života kojega se nastoji ojačati.

U suradnji s Udrugom građana Krug iz Mostara, Galerija Aluminij je organizirala izložbu mlade mostarske umjetnice Maje Rubinić naslovljene Žurim, nemam ti kad…  za katalog koje je predgovor napisala Danijela Ucović:

Cjelokupan umjetnički opus Maje Rubinić iznjedren je iz dubokoga unutarnjega i osobnoga svijeta, ali ovaj ciklus crteža prožet je autobiografskim aspektom i više nego inače. Crteži su stvoreni iz preplitanja prošlosti, odnosno sjećanja, sa sadašnjošću pa djeluju kao intimni dnevnik u koji se iskustva ne zapisuju svakodnevno, već prema potrebi.
Iako je još uvijek mlada umjetnica, Maja ima vrlo specifičan, ustaljen i prepoznatljiv likovni rukopis. Ni ovim crtežima nije se udaljila od njega, ali ipak se u njezinom umjetničkom izrazu mogu zamijetiti izvjesne modulacijske promjene.
Na djelima je dosljedno provedena nepredvidiva i nedefinirana perspektiva koja odbacuje, odnosno negira prostornu dubinu. Objekti i oblici položeni su bez reda i pravila, kao da je netko prešao rukom po prostoru te položio i izglačao predmete i ljude. Oni su također izvitopereni, produljeni, hipertrofirani, stanjeni i razvučeni, ali ipak oživotvoreni u svojim asimetričnostima. Sve geometrijske i oblikovne neravnoteže odraz su pojačanoga senzibiliteta za disharmoniju, devijantnosti, nepravilnosti i nepravdu, čijim se trasama kreće suvremeni svijet.
maja_rubinic_5

I pored infantilnoga ozračja, impresionira jasnoća i definiranost karaktera i raspoloženja likova na djelima, koje se iščitava iz crta i gestikulacija njihovih lica koje je umjetnica skrojila baš za njih, onakve kakvima ih ona vidi. Namjenski ističe, minorizira ili izobličuje noge, ruke, vratove, oči, nosove, frizure i cipele, insinuirajući na taj način njihovu emotivnu reakciju u situaciji u kojoj su se našli. Ne suzdržava se od karikiranja i ironije, stilizaciju ljudi dovela je do portretiranja u kojima ne štedi ni sebe ni druge.
Unutar jednoga crteža često se skriva nekoliko kompozicija i tema koje su međusobno prožete i povezane. Iako ne stvara koncepte i skice prije konačnoga crtanja, umjetnica s lakoćom kombinira naizgled nespojive boje i strukture. Jedan oblik vodi drugom, a njihova skladna ukomponiranost i autoričin istančan osjećaj za spajanje nespojivoga crtežima daje osobiti ritam. Shematizam je uravnotežen kreativnom stilizacijom prizora i oblika.
Kolorit je uglavnom razigran, maštovit, snažan, ali nije pretenciozan. Bez obzira na njegovu snagu i potencijal, ne preuzima dominaciju u kompoziciji. Umjetnica svaki oblik pomno i predano oblikuje i tretira različitim bojama, koje inače nisu korespondentne bojama u stvarnosti. Jarkom bojom često prošara tamnije strukture, a izrazitim kontrastom boja potiče dinamiku i impresiju. Upravo takvo bogatstvo čini da se ne primjećuje razlika između flomastera i masnih boja kojima crta.

Osobita zanimljivost ovoga ciklusa crteža leži u njihovoj personaliziranoj retrogradnoj putanji. Pošto je odbacila bilo kakvu iluziju o budućnosti, autorica se fokusirala na događaje iz prošlosti, one koji su se završili i ostali u riznici sjećanja pa ih se samo crtežom prisjeća, kao i one koji se iz sjene prošlosti protežu na sadašnjost. Iako svoju fizičku nazočnost ne isključuje iz crtanoga događaja, prikazuje ga s izvjesnom dozom osobne distance. Umjetnica jeste u crtežu, odnosno prikazanoj situaciji, ali samo kao promatrač, statist na sceni ili nijemi prolaznik, zaklonjen u vlastiti svijet, kojem je jedina želja da vrijeme proteče. Ekspresivne emocije dodjeljuje drugim likovima, a sebe ograđuje od pretjeranih gestikulacija. Paralelno se izlaže javnosti, a na neki način se i skriva od nje.

maja_rubinic_4
Crtajući sebe i prizore iz svakodnevice, ona ne daje rješenja esencijalnih životnih pitanja, nego ih propituje, promatra i analizira. Međutim, upravo taj proces traganja neraskidiva je poveznica između umjetnika i umjetničkoga djela; on je izvorište kreativnoga poriva i umjetnički impuls koji se ne može suspregnuti. Umjetnost je vezana za svoje podrijetlo, odnosno stvaratelja, za njegovu namjeru i esencijalnu svrhu. Ova likovna ostvarenja jasno pokazuju putove kreativnosti: od umjetničkoga nadahnuća, mentalnoga i emotivnoga stanja koje procesuira to nadahnuće, preko samoga čina stvaranja iz kojega su nastala te društvene okolnosti koje u određenom smislu uvjetuju crtež. No, isto tako, nisu lišena ni onoga najvažnijega u prirodi umjetnosti: Tajne, čije razotkrivanje umjetničko djelo uvijek ostavlja svom promatraču.

Od ostalih izložbi u Mostaru i regiji tijekom mjeseca ožujka izdvaja se vrlo zanimljiva uzložba pod nazivom Sinagoge istočne Srednje Europe 1782.-1944., posvećena kulturno-povijesnom nasljeđu koja prikazuje arhitekturu i umjetnost sinagoga, židovskih hramova, ali i otvara pitanje značenja takvih objekata i općenito kulturno-povijesnog nasljeđa koje se identificira s nekom etničkom ili vjerskom skupinom u nepovoljnim povijesnim okolnostima. Osvrt na tu izložbu je napravila Tatjana Mićević -Đurić:

Mostar već jako dugo nije bio u prilici vidjeti izložbu koja prezentira kulturno-povijesno nasljeđe, tako da je izložba naslovljena Sinagoge istočne Srednje Europe 1782.-1944., otvorena 17. ožujka u Klubu Galerije Aluminij pravo osvježenje u kulturnoj ponudi grada i regije. Ova izložba, također, svojim sadržajem i porukom predstavlja izuzetan kulturni događaj, što je potvrđeno velikim odazivom publike na otvorenje, rezultatom dobre najave izložbe, ali i zanimanjem publike za takve izložbe i za, kod nas relativno slabo poznat segment kulturno-povijesnog nasljeđa, nasljeđe židovske zajednice, koji i u našoj sredini predstavlja važan dio formiranja kulturnog identiteta.
Izložba Sinagoge Istočne srednje Europe 1782.-1944. zasnovana je na dugogodišnjim istraživanjima mađarskog akademika vojvođanskih korijena Rudolfa Kleina u kojima je proučavao arhitekturu sinagoga na prostorima istočne Srednje Evrope. Organizirana je snažnom potporom mađarske vlade povodom proglašenja godine 2014. godinom sjećanja na žrtve holokausta u toj zemlji, a u Bosnu i Hercegovinu je stigla pod pokroviteljstvom Veleposlanstva Republike Mađarske u BiH i Židovskoga kulturno-prosvjetnog i humanitarnog društva La Benovelencija iz Sarajeva.
Na otvorenju izložbe nakon pozdrava voditelja Galerije Aluminij Daria Juke, govorili su gospođa Erna Danon-Cipra, počasna predsjednica Židovske općine Mostar, gradonačelnik Mostara Ljubo Bešlić koji je istaknuo važnost postavljanja takve izložbe u multietničkom Mostaru, a izložbu je otvorio mađarski veleposlanik u BiH, NJ.E. Jozsef Negyesi, uz osvrt na važnost potrebe upoznavanja židovske kulture u navedenom geografskom okviru i vremenu s obzirom na činjenicu da židovska zajednica predstavlja most koji spaja sve zemlje toga prostora.
Izložbu čini dvadeset panoa s tekstom na engleskom jeziku, tlocrtima i fotografijama visoke kvalitete. Tim panoima su prikazani reprezentativni primjeri sinagoga istočne Srednje Evrope koji otkrivaju veliku raznolikost arhitektonskih tipova sinagogalne arhitekture i široki raspon oblikovnih mogućnosti pri uređenju interijera. Autor izložbe objašnjava postojanje takve raznolikosti i složenost problematike proučavanja sinagogalne arhitekture, za koje u tekstu kataloga navodi kako ” izlazi iz okvira arhitekture i umjetnosti” zbog posebnosti židovske vjere i njihova shvaćanja sinagoge kućom za molitvu i učenje, a ne mjestom boravišta Boga, što je uz “otvaranje židovske zajednice prema vanjskom svijetu” u čemu se u sinagogi “zrcali samoreceptivna slika židovske zajednice …. kao i način na koji su se Židovi htjeli predstaviti nežidovima” dovelo do usvajanja izrazito različitih elemenata iz nežidovske arhitekture, kao što su seoske kuće, građanske kuće, palače, tvorničke hale, ali i sakralni objekti protestantskog, katoličkog i pravoslavnog kršćanstva i stvaranje “slobodnih kompozicija spomenutih elemenata”. Zbog toga se autor izložbe odriče ideje sinagogalnog stila i zastupa takozvanu metodu matrice u analizi arhitekture sinagoga koja se temelji na sustavu različitih kriterija (vanjska kompozicija volumena, prostor interijera, dekoracija interijera, dekoracija eksterijera, konstrukcija i materijali, veličina, smještaj sinagoge u neposredni kontekst i u urbanistički koncept) i tim jasnim analitičkim pristupom uspijeva klasificirati više od 90% svih sinagoga na prostoru na kojem je obavio istraživanje – u Češkoj, Sloveniji, Ukrajini, Mađarskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj, Srbiji i Poljskoj.
U svakom povijesnoumjetničkom istraživanju jako je bitan i društveno-povijesni kontekst nastajanja pojedinih umjetničkih pojava, što je pokazano i ovom izložbom. Izrazita premoć sinagoga nastalih tijekom 19. stoljeća i u prvim desetljećim 20. stoljeća objašnjava se emancipacijom židovske zajednice na tom prostoru u vrijeme liberalizacije poslije uspjeha ideja Francuske revolucije. Zagovaranje slobode, jednakosti i bratstva je kod Židova 19. stoljeća shvaćeno prilikom za aktivno uključivanje u stvaranje novoga, civiliziranog svijeta bez diskriminacije. Takav im je pristup omogućio prodor u “gotovo svako polje, prvo u svoju domenu trgovine, bankarstva i financija, ali veoma ubrzo i u graditeljsku aktivnost i urbanizam”. To je dovelo do materijalne osnove i društvenog položaja koji je pogodovao izgradnji velikog broja sinagoga, do tada nezamislivog, kojima su, pak, kako je već rečeno, pokazivali i dokazivali svoju privrženost i povezanost s lokalnom nežidovskom zajednicom te pripadnost zajedničkom prostoru življenja. U pogledu uvođenja povijesne kontekstualizacije prikazanih ostvarenja ističe se pano posvećen sinagogama koje su prenamijenjene za neke svjetovne, uglavnom javne namjene. Posljedica je to holokausta u kojem je židovski narod gotovo nestao s tog prostora, ali su materijalni tragovi njegova postojanja ostali. Time se bez patetike odaje priznanje ulozi židovske zajednice u formiranju kulturnog identiteta prostora istočne Srednje Europe i podsjeća na užas sredine 20. stoljeća koji je zadesio taj narod.
Izložba Sinagoge istočne Srednje Europe 1782.-1944. pored svojih kvaliteta u prezentaciji kulturno-povijesnog nasljeđa Židova ima i izuzetan edukativni značaj. I bolje informiranoj publici arhitektura i materijalno nasljeđe židovske zajednice je dosta nepoznato, tako da materijal prikazan ovom izložbom u velikoj mjeri može doprinijeti u upoznavanju tog segmenta kulturnog nasljeđa prostora s kojim i mi graničimo i na određeni način mu pripadamo. Informacije stečene na ovoj izložbi u potpunosti se mogu primijeniti i na mostarsku sinagogu, današnje Pozorište lutaka, koja se u potpunosti svojim oblikovnim odlikama i urbanističkim značenjem uklapa u tipologizaciju utemeljenu na analitičkoj metodi matrice Rudolfa Kleina, a prenamjenom u kulturnu ustanovu dodaje još jedan primjer sličnim događanjima na širem prostoru nakon Drugog svjetskog radta.
Edukativnost izložbe je neupitna, međutim, mora se primijetiti kako je stanoviti broj posjetitelja onemogućen u potpunom usvajanju pruženih sadržaja, jer je sav tekst na panoima napisan samo na engleskom jeziku, bez prijevoda. Prijevod teksta panoa na naš jezik svakako bi njihov sadržaj učinio pristupačnijim svim posjetiteljima, a cijena toga ne bi značajno poskupjela troškove organizacije izložbe, budući da je kompletan tekst kataloga preveden na hrvatski. Nažalost, taj prijevod nije poništio potrebu prevođenja teksta panoa, jer su katalozi, izuzetno kvalitetni i sadržajem i opremom, dostavljeni u maloj količini, tako da su već tijekom svečanosti otvorenja razgrabljeni te su ostali nedostupni, zajedno s prevedenim tekstovima, većini posjetitelja izložbe.
Zanemarujući te sitne nedostatke i propuste organizatora, svesrdno pozdravljamo ovu izložbu  koja nam otkriva relativno nepoznato kulturno-povijesno i umjetničko blago židovskog naroda Srednje Europe, a istodobno, kako u predgovoru kataloga piše Peter Kirschner, predsjednik Mađarske židovske kulturne udruge, ona treba da “podsjeća buduće generacije kako na njima leži ogromna odgovornost da osiguraju da takva katastrofa (holokaust op. a.) nikada više ne zadesi čovječanstvo”. Tako shvaćena poruka ove izložbe osobito je važna u sadašnjem trenutku u našem gradu, koji je i sam preživio ogromna stradanja i razaranja od kojih se još uvijek oporavlja.

* * * *

U kontekstu odnosa prema spomeničkom nasljeđu DPUmH u ovom mjesecu se nije javno oglašavao. Nažalost, to ne znači da devastacije prostora i ugrožavanja objekata graditeljskog nasljeđa nije bilo. Naime, ugrožavanje i devastacija ambijenta i objekata graditeljskog nasljeđa u Mostaru se kontinuirano događa. Ono je postalo uobičajena pojava, pa se zbog toga “sitnije intervencije” u prostoru gotovo više uopće ne primjećuju i na njih se ne reagira. Takve “intervencije” se događaju u više oblika i u različitim opsezima. Najlakše, pojedinačne se prepoznaju kao neadekvatno postavljanje vanjskih jedinica klima-uređaja na vidljive dijelove fasada povijesnih građevina u zaštićenom gradskom pojasu, na objektima najbližima Starom gradu i Starom mostu, čak i onima kao što su muzejske zgrade.

DSCN0530   DSCN0524     DSCN0518

Klima-uređaji, iako nedvojbeno nagrđuju vanjski izgled objekata, moći će se relativno lako i bezbolno ukloniti kada se, nadamo se u nekoj budućnosti, uredi legislativa koja će osiguravati zaštitu povijesnih objekata i osiguravanje njihova očuvanja. Međutim, nedavno izvedena “osuvremenjivanja” i “komunalna poboljšanja” u vidu postavljanja ormarića za satove za mjerenje potrošnje električne struje na većini objekata u istočnome dijelu grada, pa tako i na zgradama na Glavnoj i u Fejićevoj ulici, odnosno, u zonama u neposrednoj blizini zaštićene povijesne gradske jezgre uvrštene na UNESCO-ovu listu svjetske baštine, neće biti jednostavno poništiti. Njihovim postavljanjem, osobito u onim slučajevima kada je kamen od kojeg je sagrađen zid iskopavan da bi se “ubacio” taj sandučić, iako se moglo pronaći mnogo drugačijih, jednostavnijih, civiliziranijih rješenja za postavljanje tih sandučića, ako su uopće bili toliko neophodni, učinjena je nepopravljiva šteta.

DSCN0521   DSCN0554  DSCN0555

Svjesni smo kako ova opservacija može izgledati smiješno i nevažno u odnosu na još uvijek postojeće štete nastale tijekom ratnih razaranja, značajno povećane dugogodišnjim, dvodesetljetnim zapuštanjem i nebrigom u kojoj su izloženi svakojakim iživljavanjima i daljnjoj degradaciji, ali smatramo kako mora doći vrijeme u kojem će se glasno početi govoriti o tome i nadamo se kako će taj glas pomoći da se ono što se još uvijek može zaštititi i sačuvati spasi za buduće naraštaje. U suprotnom, ovaj grad će doista prestati biti gradom s identitetom.
Pored ovakvih mnogobrojnih “sitnih intervencija” događaju se i neke veće, koje se neprimjetno izvode gotovo svakodnevno pored nas i postupno, ali temeljito uništavaju ambijent i degradiraju kvalitete graditeljskog nasljeđa i gradskog prostora. Neki od takvih primjera su adaptacije prizemlja dva stambeno-poslovna objekta iz austrougDSCN0551arskog razdoblja na Glavnoj ulici u područne ambulante u okviru jednog federalnog projekta. Pri tim adaptacijama se apsolutno nije vodilo računa niti o poštivanju zatečenog ili originalnog stanja adaptiranog objekta, ni o standardima potrebnim za organizaciju djelatnosti kao što je ambulanta. Za te radove je bila nadležna Federalna inspekcija čije mišljenje je traženo. Nikada nismo dobili nikakav odgovor, iako za to postoji zakonska obveza, a intervencije su nesmetano obavljene i objekti su posve neprikladno adaptirani u nešto što nikada ranije nisu bili, niti su za to prikladni.

Rezultati nedjelovanja federalne inspekcije, i pored zatraženog očitovanja, dodatno se pogoršavaju nedjelovanjem lokalne Agencije Stari grad, gradske ustanove nadležne za zaštitu i očuvanje gradske baštine. Dovoljno je reći kako se zgrada u kojoj Agencija djeluje nalazi točno nasuprot jedne od tih adaptiranih zgrada, DSCN0556kao i ukazati na to da je prilikom useljenja Agencije u te prostorije na potpuno neprikladno i posve neprihvatljivo mjesto, uz sam ulaz u Park Alekse Šantića postavljen ogomni kavez s kompresorima klimatizacijskog uređaja Agencije. Time se savršeno ilustriraju komptenecije i angažman uposlenika Agencije prema baštini i prostoru, kao i odnos gradske ustanove zadužene za zaštitu kulturno-povijesnog nasljeđa prema predmetu svoga djelovanja.

Zahvaljujući takvom odnosu koje nadležne istitucije pokazuju prema zaštiti kulturno-povijesnog nasljeđa grada, Mostar je nedavno dobio još jednu neprihvatljivu intervenciju u svome povijesnom tkivu. Na u konzervatorskoj struci posve posve neprihvatljiv način izgrađen je visoki kameni zid koji se nastavlja na zid dvorišta Karađozbegove džamije i na sjeverni zid Karađozbegove medrese. Zid na tom mjestu takvom obliku ranije nije postojao, a izgrađen je metodom imitacije, lošim lažiranjem staroga. Na taj je način degradiran čitav prostor oko najvažnijih i najvrednijih objekata kulturno-povijesnog nasljeđa grada, ali i čitave BiH.

DSCN0548                   DSCN0544

Zbog svega toga opravdano se postavlja pitanje o tome na što će ličiti mostarska Tepa koja se sada nalazi u postupku potpune rekonstrukcije, kao i svi drugi objekti na kojima se radi unutar povijesne jezgre Mostara.

* * * *

I u ovom Biltenu donosimo intervju koji je nastao u okviru Druženja s umjetnikom/icom. Ovoga puta Danijela Ucović u okviru rada na izložbi Maje Rubinić razgovarala je s autoricom:

DPUmH: Majo, koliko se tvoja umjetnost promijenila od studentskih ostvarenja do danas?
Kada bih tražila kontinuum u tom prostoru ili neku poveznicu, mogla bih reći da je preplitanje motiva i okupacije mog slikarstva uvijek otprilike isto. Opisala bih to kao moje ilustriranje tj. likovno zabiljež avanje najčešće nekakvih biografskih odnosno stvarnih dešavanja, dojmova itd.

DPUmH: Kako bi pozicionirala svoj zadnji ciklus crteža u tvoj kompletni stvaralački opus?
Moram reci da imam osjećaj da nikad do sada nisam bila toliko direktna i „očita“…Iskreno pribojavala sam se da sam rekla previše. Sad me srećom taj strah potpuno napustio. Prepuštam reakciju promatraču na volju.
DPUmH:  Jesi li se ikad okušala u kiparstvu i grafici i ako jesi kakvo ti je iskustvo?
Ah, jesam…al ne onoliko koliko sam u nekim trenutcima htjela, možda nekad dođem i do te faze. Generalno, meni sam materijal apsolutno ne predstavlja nekakav imperativ da nešto «MORA» biti po pravilniku. Što imam s tim radim jedino sto zbog dresure na klasičnoj akademiji usvojiš onu dosljednost u izražavanju koja god to tehnika bila 😉

DPUmH: Perspektiva u tvojim djelima uvijek je neobična i intrigantna. Zašto je to tako?
Pretpostavljam da je objektivno opisiva kao prilična doza naivnosti…da , zaista se ne trudim pravdati, dakle crtam onako kako osjećam u tom trenutku o objektu/subjektu kojeg se dotičem, ukoliko govorimo o predjelu istražiteljskog. Mada svi ce vam likovni umjetnici reci da imaju periode praznog hoda kad zbog koječega ponavljaš ono sto već znaš. Valjda se tako nekad i sam organizam i nekakva energija regenerira ili odmara.

DPUmH: Želiš li svojom umjetnošću nešto poručiti gledateljima?
Joj Tebe…

DPUmH: Stvaraš li postepeno ili stihijski? Kakav je tvoj proces stvaranja?
Upravo sam rekla da postoje periodi intenziteta i kulminacijske točke dešavanja kad ulaziš u nepoznat prostor i savladavaš ga ili ne, a postoje faze pasivnog prežvakavanja onog sto ili cime vladaš već odavna. Meni to ne predstavlja izazov i osjećaj da stvaram.

DPUmH: Kako komentiraš misao Oscara Wildea: „Život imitira umjetnost daleko više nego umjetnost imitira život“ ?
Opet Ti…

DPUmH: Kako se ti osjećaš kao umjetnik u ovom društvu? Koje su prednosti i mane?
E to bi bila duga priča, al evo najkraće sto mogu: kao i svaki organizam koji imalo promišlja o stvarnosti koja nam je svima globalna, lokalna, pred očima, frenetična, itd.
DPUmH: Vlasnica si galerije Virus. Postoji li neki ljetni program po kojem će raditi galerija i koji su ti planovi po pitanju galerije?
Nadam se da ću je ponovno uspjet pokrenuti, jer je trenutno zatrpana nekim mojim radom od ovog ljeta, tj nepristupačna. No u smislu pokretanja na nekakvoj likovnoj sceni, kako sam sada sama u tome, nadam se čim skupim dovoljno energije za ponovo, nakon sto je galerija ugostila vise od 20 mladih akad. autora i izložbi…. Mislim da sam nekako valjda morala malo pauzirati…Znate, to nije samo razgovor o umjetnosti nego otvorena vrata na sred ceste, pa iskreno, zna odvesti razgovore u nepredvidljivome smjeru. Al eto, i tako se peče zanat. Sve sto se desi, nam je valjda trebalo doći.

DPUmH: Zašto ne odgovaraš na neka pitanja?
Zato što ne znam jeste li znali, al mi “umjetnici ” kako nas već ograničavaju i omeđuju smo svi neka vrsta ego-neuroza… pa dajemo sebi puno za pravo, cak se drznemo, kako smo već “nakrivo nasađeni” da se nekad i ponašamo upravo tako…i ko prava derišta uživamo u tome…sve i isto ko i vi “normalni”… aj sad vozi 😉

 

Na kraju ovog biltena donosimo i intervju s Tatjanom Mićević – Đurić objavljen na studentskom portalu treći.ba, na koji je pozvana upravo kao predsjednica Društva povjesničara umjetnosti Hercegovine.  Cilj tog intervjua, prema novinarkinim riječima, bio je “je upoznati javnost sa radom DPUmH i približiti  povijest umjetnosti kao struku, te opće stanje umjetnosti u BiH”.

Predsjednica ste Društva povjesničara umjetnosti u Hercegovini. Kakvo je to društvo, čime se bavi? Koji su zadaci i ciljevi DPUmH?

Društvo povjesničara umjetnosti osnovano je krajem prošle godine. Okuplja isključivo povjesničare umjetnosti, nekoliko nas starijih kolega koji smo djelovali i prije devedesetih, i većinu mlađih kolega, uglavnom onih koji su završili studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, iako, što mi je jako drago, imamo i kolegice koje su zagrebački, sarajevski i beogradski studenti.

Cilj osnivanja Društva bio je prvenstveno afirmacija povijesti umjetnosti kao struke dosta nepoznate i aposlutno neafirmirane. Takvo stanje je dijelom posljedica činjenica da studij povijesti umjetnosti nije postojao u prijeratnoj Bosni i Hercegovini, te da su oni koji su htjeli studirati povijest umjetnosti bili primorani odlaziti u Zagreb ili Beograd, tako da se za to odlučivao jako mali broj ljudi. Osim toga, povijest umjetnosti ni onda, kao ni danas, nije predstavljala studij koji je osiguravao brzo zapošljavanje i društveni status koji većina mladih upisujući fakultet priželjkuju.

Budući da je malo povjesničara umjetnosti bilo u Mostaru i Hercegovini i prije rata, kao i zbog činjenice da su na poslovima za koje su povjesničari umjetnosti, ili bi trebali biti, prvi izbor, i u ranijim vremenima su se zapošljavale struke i pojedinci koji su “srodni” i “bliski” povijesti umjetnosti. Zbog toga je afirmacija povijesti umjetnosti i promicanje uloge povijesti umjetnosti i povjesničara umjetnosti u društvu prvi zadatak DPUmH-a. Afirmaciju struke DPUmH će ostvarivati u svim onim područjima u kojima povijest umjetnosti ima što reći -obrazovanju, zaštiti kulturno-povijesnog nasljeđa, prostornom planiranju, suvremenim likovnim i drugim kulturnim događanjima itd.

Kako biste ocijenili dosadašnji rad DPUmH? U jednom svom biltenu navodite kako je nemoguće održati visoku kvalitetu tekstova u mjesečnim izdanjima biltena. Što je tomu razlog? Planirate li nastaviti sa izdanjima biltena?

Moram priznati da sam zasad zadovoljna onim što smo uspjeli učiniti. Pri tome moram istaknuti kako djelujemo bez ikakvih sredstava, dakle, potpuno volonterski i iz entuzijazma. Najvažniji dosadašnji projekt je redovito izdavanje biltena DPUmH koji se mjesečno objavljuju. U početku rada zamišljeno je mjesečno objavljivanje osvrta na likovna zbivanja u regiji, kao i ostale aktivnosti DPUmH-a, radi stvaranja svijesti u javnosti o našem postojanju i mogućnostima djelovanja. Međutim, kako je mali broj članova aktivno uključen u njihovo oblikovanje, što se može zaključiti prema potpisanim imenima, teško je održavati taj ritam objavljivanja, osobito ako težimo, a težimo, kvalitetnim tekstovima. A, kvaliteta tekstova najbolje može prezentirati zašto je povijest umjetnosti disciplina koja je doista jedina kompetentna pisati o likovnim događanjima, kao i o pojavama, i negativnima, ali i pozitivnima, u prostoru.

Kontinuirano objavljivanje biltena, kao i kontinuirano javljanje po pitanju likovnih zbivanja i pojava u prostoru planirano je i ubuduće, najkraće do kraja tekuće godine, za kada smo planirali objaviti godišnji bilten rada DPUmH-a u kojem ćemo prikazati najvažnije aktivnosti DPUmH-a, uspjehe u rješavanju pojedinih aktualnih pitanja u kulturnom životu grada i regije, te najbolje autorske tekstove članova našeg Društa. Nakon toga ćemo redovito objavljivati aktualne tekstove, a o ritmu objavljivanja biltena ćemo se tada dogovoriti. Moguće je da se objavljuju tromjesečno ili trimestralno, ovisno i o gustoći zbivanja koja će se pratiti i o intenzitetu angažmana naših članova.

Kakve aktivnosti DPUmH ima u daljem planu?

DPUmH planira nastaviti raditi kao i do sada uz proširivanje djelokruga svoga rada. Dakle, nastojat ćemo što je moguće ažurnije pratiti što veći broj likovnih izložbi različitim razinama tekstova, od kratkih informacija o događaju, do kritičkih osvrta na djela, majstora, samu izložbu, postavku, otvorenje i prateći dokumentarni materijal. Ne treba zaboraviti kako su povjesničari umjetnosti, odnosno, naši članovi, oni koji bi se trebali angažirati, a povremeno se to i događa, u samu pripremu izložbe, pa se i tekstovi poput predgovora u katalozima izložbi, također, mogu smatrati nekom vrstom aktivnosti članova Društva, ako ne i samog Društva kao organizacije.

Također, planiramo nastaviti s objavljivanjem mjesečnih intervjua nastalih u okviru takozvanih “Druženja s umjetnikom”. Ta se aktivnost pokazala vrlo zanimljivom, možda čak i više samim umjetnicima, nego našim članovima. U svakom slučaju, smatramo, a potvrđeno je i bezbroj puta osobnim i općim iskustvom, kako je “druženje”, odnosno, interakcija likovnih stvaralaca i likovnih kritičara i teoretičara, što povjesničari umjetnosti trebaju biti, vrlo plodonosna i da obje uključene strane mnogo dobivaju od nje, a samim time i sredina u kojoj djeluju, jer takva vrsta rada donosi isključivo pozitivne rezultate.

Dosada je DPUmH malo radio na problemima devastacije prostora i odnosa prema kulturno-povijesnoj, poglavito graditeljskoj baštini, iako je to jedan od primarnih razloga koji su potaknuli osnivanje Društva. Povijest umjetnosti kao struka mora biti osjetljiva na zbivanja na najmanje dvije razine. Prva je odnos prema baštini, njezina zaštita, način čuvanja, korištenja i povezivanja sa suvremenim načinom života, što je ponekad teško pomiriti i predstavlja vrlo složen i visoko profesionalan zadatak. Druga razina je ona vizualna, rekli bismo likovna, a odnosi se na ocjenu kvalitete suvremenih intervencija u prostoru, novih gradnji, inovacija urbanističkih rješenja, onoga što bi trebalo predstavljati doprinos našeg vremena i suvremene likovnosti prostoru u kojem se djeluje. Nažalost, u sadašnjem trenutku, što je posljedica proteklih dvadesetak godina, u onome što se u gradu i regiji događa s prostorom na obje navedene razine, jasno pokazuje kako struka povijesti umjetnosti nije uključena u ta događanja. Moram reći kako je sramotan odnos prema baštini u gradu čija se povijesna jezgra nalazi na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine.

Dovoljno je reći kako u nadležnim institucijama koje su oformljene radi zaštite kulturno-povijesnog nasljeđa ne radi, niti kao uposlen, ali niti kao vanjski suradnik, niti jedan povjesničar umjetnosti. Povjesničara umjetnosti nema niti u ustanovama koje se bave prostornim planiranjem, niti u gradskim službama za slične poslove. Zato i ne čudi što nam grad, bilo povijesna jezgra, bilo Rondo, jedan od već jako degradiranih “bisera” austrougarskog urbanizma, rezidencijalne arhitekture i hortikulture, bilo Crkvina u Cimu s važnim arheološkim lokalitetom ranokršćanskog razdoblja, bilo noviji dijelovi grada, izgledaju tako kako izgledaju. DPUmH nastoji u narednom razdoblju organizirati neke manje, onoliko koliko snaga, nažalost mala, Društva to bude dozvoljavala, akcije u smislu uklanjanja pojedinih objekata, obvezno popraćene javnim raspravama i tribinama na kojima će se javnost nastojati upoznati s tom problematikom i s vrijednošću ugroženoga, ali i upozoriti odgovorne i osvijestiti ih o tom području.

Konačno, moj osobni najveći razlog upuštanja u avanturu osnivanja udruge i angažiranja u radu DPUmH-a, pored afirmacije struke, ili bolje rečeno, kao sastavni dio toga, jeste analiza i pokušaj korigiranja odnosa prema baštini u cjelokupnom sustavu obrazovanja koji je na snazi u našem društvu. Smatram kako je posljedica spomenutog indolentnog odnosa prema baštini upravo nedostatak informacija o tome što je to, što ona predstavlja, koliko je važna i zašto, što se s njome može, što se s njome treba i sl. Tog znanja nedostaje, usuđujem se reći, svima. Spoznaje o baštini, njezinom značenju i važnosti, sudjelovanju u izgrađivanju svakog pojedinca kao svjesnog pripadnika određene zajednice i žitelja određenog prostora, trebale bi biti sastavnim dijelom edukacije djece od najranije dobi, preko osnovne škole u čijem nastavnom planu i programu segmenti u vezi s kulturno-povijesnom i umjetničkom baštinom mogu i trebaju biti sastavni dijelovi svakog nastavnog predmeta, do srednje škole, gdje se ta znanja trebaju proširiti i produbiti, što bi posljedično utjecalo na svijest o povezanosti prostora, sredine i pojedinca s nasljeđem. Međutim, u trenutnom stanju našeg obrazovanja, učitelji razredne nastave su izrazito slabo educirani o kulturno-povijesnoj baštini. Na primjer, mom je sinu u testu iz predmeta poznavanje prirode i društva, kada je odgovorio da je jedan od starih gradova u BiH Jajce, učiteljica to precrtala, nije prihvatila taj odgovor kao točan, jer Jajce nije bilo navedeno u udžbeniku kao primjer starog bosanskohercegovačkog grada. Doista je to nedopustivo. Također, nastavnici predmetne nastave, morali bi u većini predmeta moći ostvariti neku korelaciju s primjerima iz baštine kojom smo okruženi i koja čini sastavni dio naših života i našeg identiteta. Za takve manjkavosti, ne male, odgovorni su zavodi za školstvo koji sastavljaju nastavne planove i programe, kao i visokoobrazovne institucije koje obrazuju buduće nastavne kadrove. Na sve to bi trebalo utjecati. Stoga namjeravamo uraditi temeljitu analizu nastavnih planova i programa. U ovom razdoblju, do ljeta, odredili smo timove koji će analizirati nastavne planove i programe razredne nastave koji se izvode na prostoru Hercegovine, dakle, one na hrvatskom, bošnjačkom, ali i srpskom jeziku, te ih usporediti i vidjeti koliko je pozornosti dano primjerima kulturno-povijesnog nasljeđa u njima.

Također, DPUmH se ima dužnost uključiti u sva događanja koja se na bilo koji način dotiču područja djelovanja povijesti umjetnosti kao struke, o čemu unaprijed ne možemo govoriti, ali želim naglasiti kako DPUmH doista želi u javnosti osvijestiti svoje postojanje i područje djelovanja povjesničara umjetnosti kao stručnjaka izrazito širokog raspona mogućnosti djelovanja.

Smatrate li da povijest umjetnosti kao struka može osvijestiti sredinu u kojoj se nalazimo? Je li  dovoljno poznata i priznata na našim prostorima?

Smatram da može. Ali, prvo se mora shvatiti da ta struka postoji. Onda se treba upoznati sa svim mogućnostima koje ona pruža, kao i sa širokim rasponom mogućih interdisciplinarnih povezivanja s drugim društvenim i humanističkim disciplinama te umjetničkim strukama. Povijest umjetnosti nije nešto kruto i mrtvo, ona se razvija, živi u ovom vremenu, jednako kao i umjetničko stvaranje, te joj je zadatak pokušavati utjecati na razinu, kvalitetu i karakter umjetničkih pojava i pojava u prostoru te zajedno s drugim dodirnim djelatnostima uspostaviti komunikaciju u cilju postizanja najboljih mogućih rezultata. Na taj način, ali i kritikom pojava koje se događaju zbog nepovezivanja s povijesti umjetnosti, naša struka može osvještavati sredinu u kojoj djeluje.

Brojni su primjeri neosviještenosti naše sredine, upravo iz razloga što je struka šutjela. Pri tome ne mislim samo na našu struku, nego općenito na situaciju u kojoj se struka, ma koja to bila, zaobilazi radi ostvarivanja nekih interesa koji nemaju veze s općim interesom poboljšanja sveukupnosti naše stvarnosti. Nadam se kako će DPUmH svojim djelovanjem, uvijek profesionalnim i objektivnim, obestrašćenim, uspjeti ukazati na takve pojave te na taj način doprinijeti sazrijevanju svijesti u sredini u kojoj djelujemo.

Repertoar zbivanja u gradskim galerijama je raznolik. Što mislite, ima li dovoljno mjesta ua povjesničare umjetnosti koji su relevantni za rad u takvim prostorima, ili pak takve poslove obavljaju ljudi koji su više-manje upućeni u galerijski rad?

Nisam sigurna da se mogu složiti s vašom konstatacijom o raznolikosti repertoara u gradskim galerijama. Prije svega, mali je broj galerija ili izložbenih prostora koji mogu udomiti pojedine likovne izložbe. Riječ je o svega dvije galerije – Galeriji kraljice Katarine Kosače i Galeriji Aluminij u zapadnom dijelu grada, te nekolicini manjih, privatnih izložbenih prostora, te izložbenom prostoru Kulturnog centra i Srpskog kulturnog društva Prosvjeta u istočnom dijelu grada, gdje također, poglavito u Starom gradu postoji nekoliko manjih, uglavnom prodajnih, privatnih galerija. Osim malo dostupnih kvalitetnih izložbenih prostora, a moramo naglasiti kako suvremena izlagačka aktivnost zahtijeva određenu infrastrukturu, koja postoji samo u Galeriji Aluminij u Mostaru te Franjevačkoj galeriji u Širokom Brijegu te donekle u galeriji u Kosači, problem je i u odnosu prema likovnim izložbama. U jednom biltenu sam dala “definicije” pojmova galerija i izložba s namjerom naglašavanja razlike između izložbe i izložbe. Izložba nije samo postavljanje slika ili skulptura u izložbeni prostor. Izložba bi trebala biti autorski projekt kustosa, dakle usmjerenog i specijaliziranog povjesničara umjetnosti, eventualno i neke druge struke ako su u pitanju izložbe nekih posebnih sadržaja. Takav autorski projekt podrazumijeva dogovor s autorom o izboru radova koji će se prikazati, a koji treba biti utemeljen u odlikama autorova stvaralaštva. Odabir radova, selektivan svakako, osobito kad je riječ o skupnim izložbama, mora biti utemeljen na jednoj osnovnoj niti koja povezuje u logičnu cjelinu izabrane radove koji se zajednički izlažu. Autor izložbe sudjelujesam ili s timom u koji može biti uključen autor, ali i arhitekt, u postavku izložaka. Jedan od najvažnijih zadataka u tom projektu je pisanje predgovora kojim se prikazuju ostvarenja, tumači ona povezujuća nit koja je bila temelj selekcije radova, upućuje publika u način recepcije tih ostvarenja te se daje na izvjestan način njihova ocjena, poželjno je, u kontekstu sveukupnog opusa autora ili u kontekstu ukupnih događanja na likovnoj sceni.

Smatram kako kadrovi koji su uposleni u mostarskim galerijama, kao i galerijama u regiji, ne zadovoljavaju te kriterije, istina vrlo složene, pri radu na organizaciji izložbi.
Međutim, nije samo galerijska djelatnost ta u kojoj struka povijesti umjetnosti nije zastupljena na odgovarajući način. Isto je stanje i u gotovo svim drugim područjima djelovanja u kojima bi povijest umjetnosti trebala biti prvi izbor. Tako je u obrazovanju, gdje povijest umjetnosti u gimnazijama predaju akademski slikari, kipari i grafičari koji uz taj naziv u diplomi imaju i titulu profesora likovne kulture, čime se to opravdava. Jednako kako mi ne možemo i ne trebamo predavati likovnu kulturu u osnovnim školama, jer nismo za to školovani, tako ni slikari, kipari i grafičari ne bi trebali predavati povijest umjetnosti u srednjim školama. Oni doista jesu imali kolegije povijesti umjetnosti u svim semestrima svoga studija, ali je opseg sadržaj tih kolegija neusporediv s opsegom sadržaja kolegija na studiju povijesti umjetnosti, da i ne spominjemo metodiku nastave povijesti umjetnosti i ostale kolegije koji se odnose na izvođenje nastave iz tog predmeta. Slično je i s onima koji objavljuju tekstove, pokušaje likovnih kritika u medijima, tekstove vezane za kulturno-povijesno nasljeđe i sl. A, kako sam već i rekla, niti u jednoj organizaciji ili odjelu državne uprave koji se bavi ili bi se trebao baviti zaštitom nasljeđa i prostornim planiranjem nema uposlen ili angažiran niti jedan povjesničar umjetnosti.

Mislite li da se suvremena politička praksa prenijela i na područje kulturne proizvodnje?

Ne znam što točno mislite pod suvremenom političkom praksom, kao ni pod sintagmom “kulturna proizvodnja”, ali jasno je da se kultura ne može izdvojiti iz suvremenosti i sveukupnosti društvenih zbivanja. Stoga mislim kako se suvremni događaji u svim sferama društva odražavaju i na kulturu koja je odraz društva u kojem nastaje i reflektira na svoj način društvenu stvarnost. Ono što je u tom kontekstu najaktualniji problem je već kronični nedostatak financijskih sredstava, nesređenost društvene zajednice, ali i jedan strašan stupanj konzumerizma koji je doveo do općeg pomanjkanja selektivnog pristupa općenito, pa tako i u kulturi. Kulturnim događajem se nazivaju svakakva zbivanja koja nemaju veze s kulturom, a publika gubi kriterije i jednako percipira i prima događaje vrlo raznolike kvalitete ne uviđajući razlike među njima.

Kakvo je vaše viđenje umjetnosti i umjetnika u BiH, s naglaskom na Hercegovinu?

Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Općenito je stanje u BiH takvo kakvo jeste. Teško i destimulativno. Takva situacija definitivno ne pogoduje umjetnosti, odnosno, umjentičkom stvaranju. Gledajući kroz povijest, umjetnost je svoje procvate doživljavala u razdobljima uspona, materijalnog i duhovnog blagostanja, stabilnosti i sigurnosti koje su omogućavale uzlet duha, što je neophodno za razvoj umjetnosti. Analogijom dolazimo do zaključka kako je u ovom trenutku umjetnost na našim prostorima gotovo “nemoguća misija”. Vjerujem kako bi se većina djelatnih likovnih stvaralaca, ali i predstavnika drugih umjetničkih grana sa mnom složila. Doista, loša financijska situacija pojedinca i zajednice, neuvjetnost za bavljenje umjetnošću u smislu nedostatka ateljerskih prostora, ali i galerijskih ustanova u kojima se može pokazati ono što se stvorilo, kao i apsolutna indolencija prema umjetnosti i nepostojanje pravih kriterija utemeljenih u struci, destimulirajući su za umjetničko stvaranje.

Međutim, moram naglasiti kako unatoč takvom stanju, u našoj sredini postoje i djeluju oni autori koji su uspjeli zadržati određeni entuzijazam bez kojeg nema valjanog bavljenja umjetnošću, kao i ljubav prema svojem “poslu”, odnosno stvaranju, koja često prerasta u potrebu, egzistencijalnu potrebu pojednica – umjetnika, koji u svojim radovima ostvaruju znatnu kvalitetu i u potpunosti se uključuju u suvremenu likovnu scenu i širih prostora. Takvim pojedincima se doista divim. Željela bih u svojem radu, kao i u djelovanju DPUmH-a, do kraja zadržati takav odnos prema bavljenju strukom, za koju jedna naša kolegica kaže kako je “najljepša na svijetu”.

Nastavi čitati

Bilten DPUmH br. 4 – veljača 2015.

U veljači je održan radni sastanak Društva povjesničara umjetnosti na kojem smo analizirali dosadašnji rad DPUmH-a i prodiskutirali pojedina stajališta o tome kako se djelovanje DPUmH-a treba nastaviti. Iako se većina prisutnih članova suglasila s kolegicom A. Puzić kako je nemoguće održati traženu visoku kvalitetu tekstova koji se objavljuju u mjesečnim biltenima u uvjetima vrlo ograničenog broja aktivnih članova i relativno kratkim rokovima koji nameće mjesečno objavljivanje, kao i činjenicu da u tim uvjetima nije moguće kvalitetnim osvrtom popratiti svaki likovni događaj u gradu i regiji, zaključeno je kako ćemo nastaviti s praksom mjesečnog objavljivanja biltena još neko vrijeme budući da je njegov zadatak zasada osvijestiti sredinu u kojoj djelujemo o njegovu postojanju, te o ulozi i širini mogućeg djelovanja povijesti umjetnosti kao struke. Nastavi čitati